Povežite se sa nama

OKO NAS

POSLJEDNJA BITKA ZA SOLANU: Zločin s državnim pečatom

Objavljeno prije

na

solana-ulcinj

Klasična strategija tzv. umirućeg holdinga primijenjena je na najstarije preduzeće u Ulcinju. Otvoriti stečaj, pustiti da sve propadne, radnike rašćerati, a onda zemlju prodati i postići ono zbog čega je Solana kupljena. I to za manje od milion eura. Čitavih 15,2 miliona kvadratnih metara u zaleđu Velike plaže. Da je bilo euro po kvadratnom metru, bilo bi 15 miliona eura. Ali, za naše, i još strateške partnere, cijeli posao je elegantno odrađen na berzi. Prave namjere tajkuna vrlo brzo su se pokazale. Prostornim planom države taj je prostor proglašen gradskim građevinskim zemljištem.

Zemlja apsurda je današnja Crna Gora. „Nekada su se za solila vodili ratovi. Danas se ona u ovoj državi pretvaraju u građevinsko zemljište”, ilustruje ovu tužnu stvarnost akademik Zuvdija Hodžić. Doista, kada se poređaju činjenice svaka ocjena je suvišna. Jer, praktično uništiti jednu od deset najvećih solana na Mediteranu, ostaviti da propadne preduzeće po kojem su se prepoznavali država i grad Ulcinj, ne procesuirati kriminalne radnje u Solani, trpjeti snažne kritike iz svijeta i Evrope zbog ugrožavanja najznačajnijeg zimovališta ptica na istočnoj obali Jadrana, nemati nikakvu strategiju razvoja za to jedinstveno područje, čak besramno tvrditi da Solana, u kojoj su se slani kristali proizvodili na klasičan način uz pomoć sunca i vjetra, devastira prirodnu okolinu, takva zemlja jednostavno ne može imati lijepu budućnost. Govore o tome ovih dana još samo ostaci ostataka zapošljenih u tom nekadašnjem gigantu. A njih ima tek pedesetak, ili čak deset puta manje nego prije samo dvije decenije. Prepušteni su sebi samima, goli i bosi pred strašnom sudbinom koja satire njih i njihovu firmu. Traže da im se isplate zaostale zarade (koje su minimalne), za deset mjeseci, da im se poveže radni staž, jer ne mogu ni kod doktora kad im se doprinosi ne uplaćuju već punih pet godina, te da Solana nastavi rad. Počeli su svakodnevna jednosatna okupljanja pred Opštinom, šetali su ovih dana i po Podgorici, potucali se od nemila do nedraga, kumili i vapili za podršku. Čuli su ih tek opštinski čelnici, koji su obećali pomoć, kao i lider Socijalističke narodne partije Srđan Milić. On je rekao da će sve podatke koji se tiču imovine Solane u vrijeme uvođenja stečaja zatražiti od Privrednog suda i nadležnih državnih organa, kako bi se na osnovu sagledavanja kompletnog stanja tražila rješenja za probleme s kojima se suočavaju radnici i obezbijedila zaštita Solane kao značajnog resursa ulcinjske i crnogorske privrede. Ako se zaista uđe u taj proces, onda će trebati godine da se raspetlja slučaj ubijanja ove kompanije. Jer, mnogo je ljudi i institucija bilo uključeno u taj vražji posao, pa su neki već počeli da peru ruke od njega. Čini se s razlogom, jer slute da je, nakon otvaranja znamenitih poglavlja 23 i 24 s Evropskom unijom, već pripremljen teren za obračun s krupnim ribama koje su se u proteklih deset godina okupljale oko Solane. Firme koja, inače, ima direktnu vezu s morem, ali nije morsko dobro. A to jesu obale rijeke Bojane, što je još jedan u nizu crnogorskih paradoksa, ali i dokaz scenarija koji je brižljivo pripreman za Solanu. Da on na taj način više ne može biti realizovan, nije jasno samo vlasnicima Eurofonda, koji su ponovo, po deveti put, raspisali oglas za njezinu prodaju, tražeći ni manje ni više nego čitavih 195 miliona eura, što je za 47 miliona manje nego na prvom tenderu. Naravno, ni sada ne treba očekivati da će prodaja uspjeti. Naročito ne zato što je politička volja, protivno želji Vlade, iskazana i u državnom parlamentu i u Ulcinju da se Solana sačuva. Niko s tako puno para, nema tako malo pameti da tu poruku ne razumije. Šta će mu onda Solana? Ali, to je pravo pitanje za trenutnog vlasnika, a najviše za Vladu Crne Gore, koja ni riječ da izusti o ovom zločinu s državnim pečatom. Da li će biti ovogodišnje, jubilarne 80. berbe soli? Da li će ova država i grad Ulcinj imati i dalje privilegiju da imaju solanu? Nestaje li zaista, pred našim očima, jedna ekonomska, ekološka, turistička i kulturološka vrijednost tog grada i čitave zemlje? Na posljedice niko, čini se, ni ne želi da pomišlja. Izuzev ekologa. „Niđe nema takve simbioze proizvodnje i zaštite prirode: samo dok Solana radi tj. dok pumpa vodu iz mora u bazene, tamo ima i ptica i soli. U protivnom, to je pustinja”, tvrdi ornitolog Darko Saveljić koji već 15 godina proučava ptice na solani. Upućujući apel da se iznađe način da Solana opstane, on je poručio: ,,Ne samo Ulcinj, cijela se Crna Gora po njoj poznaje i već je, u biodiverzitetskom smislu, u međunarodnim naučnim krugovima ozbiljno zasjenila Skadarsko jezero. Ovo sa Solanom je definitivno najtužnija priča zaštite prirode Crne Gore, pa i šire!” No, u ovom ratu protiv prirode najveći gubitnici ćemo biti mi i generacije koje će poslije nas doći. Nama će preostati samo sjećanja i uspomene. A ptice će tražiti neka druga staništa.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

VLASNICI HIDROCENTRALA, DONATORI: Čije su naše pare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema nekim računicama proizvođačima energije iz malih hidroelektrana građani će kroz subvencije na računima za struju ove godine dati do oko dvadeset miliona eura. Plus njihova milionska dobit. Sada oni  državi u presudnoj bici sa korona virusom daju čitavih četiristo hiljada eura.  Red je ponoviti – naših

 

Proizvođači električne energije iz malih hidroelektrana su Nacionalnom koordinacionom tijelu za zarazne bolesti (NKT) donirali 401.593 eura. Kompletan februarski prihod.

Ovaj podatak otkriva mnogo toga. U zajedničkoj donaciji su učestvovale kompanije Hidroenergija Montenegro iz Berana sa 186.600 eura, Kronor iz Podgorice sa 90.403 eura, Hydro Bistrica iz Podgorice sa 41.300 eura, Igma Energy iz Andrijevice sa 32.117 eura, Synergy iz Podgorice sa 30.000 eura, Nord Energy iz Andrijevice sa 18.673 eura i Simes inženjering iz Podgorice sa 2.500 eura.

,,Ovim putem pozivamo i ostale kolege iz privatnog sektora da u skladu sa svojim mogućnostima uzmu učešće u pomoći onima koji će u narednom periodu voditi najvažniju bitku za sve nas”, navedeno je u zajedničkom saopštenju proizvođača električne energije iz malih hidroelektrana. Zvuči kao ruganje .

Šef i odbornik Demokratskog fronta u Andrijevici Veselin Raketić ironično je prokomentarisao taj postupak: ,,Oni pomažu nas od našega novca.  Tačnije – mi pomažemo nas, preko njih”.

Na području Andrijevice, odakle su zvanično dva donatora, gradi se dvanaest hidrolektrana i već izvlači desetine miliona eura dobiti godišnje.

,,Sada se  prikazuju kao humanisti, a  opljačkali narod. Osim neznatnih naknada za koncesije, od njih lokalne zajednice nemaju nikave koristi.  A uništili su prirodu i biodiverzitet u rijekama”, kaže Raketić.

Donacije NKT iz Andrijevice su dali Igma Energy i Nord Energy. Dok za drugu kompaniju nijesmo mogli ustanoviti na koga se vodi, za prvu se sa sigurnoću zna da je vlasnik Igor Mašović, brat predsjednika Opštine Andrijevica, Srđana Mašovića (DPS).

On je, prema donaciji, u fenbruaru zaradio 32.117 eura. Za sada ima dvije male hidrolektrane, Bradavac i Pješivska Rijeka, a u izgradnji još nekoliko. Ako bi se prikazana donacija za jedan mjesec pomnožila sa dvanaest mjeseci, onda bi dobili sumu od 385.404 eura, koliko Mašović ove godine treba da prihoduje. Kada stavi u funkciju ostale hidroelektrane koje su u izgradnji, godišnje će prihodovati vjerovatno milionski iznos.

Milionskim prihodima već se može pohvaliti prvi na listi donatora, beranska Hidroenergija Montenegro. Oni su se u društvenu korist odrekli februarske dobiti od 186.600 eura. Pomnoženo sa dvanaest mjeseci, to bi bilo  dva miliona i dvjesta trideset devet hiljada, i još dvjesta eura preko toga, godišnje.

Vijesti su krajem prošle godine otkrile da će vlasnicima beranske kompanije Hidroenergija Montenegro u prvih 13 godina rada njenih pet malih hidroelektrana (mHE), ostati preko 14 miliona eura čiste gotovine.

To je tada saopštila pravna savjetnica pri NVO Akcija za socijalnu pravdu Ines Mrdović, koja je biznis plan Hidroenergije Montenegro dobila od Regulatorne agencije za energetiku (RAE), u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacija.

Biznis plan obuhvata rad pet mHE u Beranama. Prva od njih je u pogonu od 2014, a ostale od 2015. godine. Plan ne obuhvata i šestu mHE, koja radi od 2016. godine.

Priča o ovom preduzeću je manje-više poznata. U najkraćem, preduzeće je  osnovano u Beranama u jesen 2007. godine. Tada je biznismen Oleg Obradović došao u svoj rodni grad i preko kompanije Hamera Capital napravio dogovor sa tri opštine na sjeveroistoku Crne Gore o davanju koncesija za izgradnju malih hidrolektrana na njihovim teritorijama, ponudivši im zauzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SAVIN BOR, PETNJIČKO SELO KOJE ŽIVI: Otvaranje Bihora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selo Savin Bor je jedno od rijetkih na području opštine Petnjica i Bihora, koje nije ostalo bez stanovnika i u kojem se još osjeća kako lokalna zajednica u svakom pogledu funkcioniše.

Njegove stanovnike je obradovala vijest da je na pomolu dogovor o otvaranju graničnog prelaza prema Pešterskoj visoravni i po udaljenosti najbližem gradu u Srbiji, Tutinu.

,,Odavde do Tutina je koliko i do Petnjice, nekih dvanaest kilometara. Kada bude otovoren granični prelaz, mi ćemo  moći da dolazimo i do tog grada u Srbiji, gdje je i tržište znatno veće”, kaže predsjednik ove Mjesne zajednice Senad Rastoder.

Da je narod ovog kraja prirodno upućen na saradnju sa ljudima koji žive u dijeli Pešterske visoravni, ukazuje i Zaim Ličina.

,,Uspostavljanjem državne granice na ovom području stanovništvo se suočilo sa određenim problemima, ovdje im je  onemogućen slobodan prolaz u Srbiju.  Otvaranje graničnog prelaza i blizina Tutina, uticaće i na ekonomiju u ovom dijelu Bihora, jer nam se otvara veliko tržište”, smatra Ličina.

Živopisni Savin Bor jedno je od rijetkih sela  na sjeveru Crne Gore koje se može pohvaliti da još  ima porodična gazdinstva, nalik na neka daleka  vremena.

Iako se radi o planinskom mjestu, smještenom na preko 1.200 metara nadmorske visine, u mjesnoj zajednici Savin Bor živi preko 500 stanovnika, koji se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom. Da život u ovom kraju nije stao ukazuje i osnovna škola u Savinom Boru koja sa područnim odjeljenjima broji preko 120 učenika.

Mještani ovog sela uzgajaju blizu dvije hiljade ovaca i osamsto krava. Taj podatak posebno dobija na značaju kada se zna da je stočni fond na području Bihora u posljednjih nekoliko decenija  desetkovan.

,,Sela na sjeveru Crne Gore, pa i ona koja su bliza gradu, ostaju pusta. Na svu sreću to nije slučaj sa Savinim Borom, iako se radi o mjestu koje je preko 30 kilometra udaljeno od Berana. Ni ovo selo nijesu zaobišla iseljavanja   stanovništa, ali to nije toliko izraženo kao u nekim drugim sredinama”, kaže predsjednik Mjesne zajednice.

Rastoder napominje da je narod ovdje opstajao kroz vjekove zahvaljujući upornom radu. ,,Ta praksa traje  do današnjih dana. U Savinom Bori nema kuće koja ne drži bar pet krava, osim ako se ne radi o socijalno ugroženim domaćinstvima”,kaže on. .

Nekada je ova mjesna zajednica brojala  preko hiljadu stanovnika. Mnogi su  porodično gnijezdo svili u zapadnoevropskim zemljama. Ponajviše u Luksemburgu i Švajcarskoj. Nije mali broj ni onih koji su  otišli da žive i rade u veće crnogorske centre. U  Podgoricu , Bar, Ulcinj…

Iseljenici iz Savinog Bora istinski pomažu svoj zavičaj i  daju puni doprinos očuvanju života u njemu. ,,Mnogi su otišli u inostranstvo, tamo rade i dobro zarađuju.  Oni nikada nijesu zaboravili rodno mjesto. Njihova pomoć redovno pristiže u Savin Bor, u novcu za svoje najbliže, ili kroz različite donacije za stvaranje boljih uslova za život na ovom prostoru”, kaže Rastoder.

Ta pomoć jača ovdašnja gazdinstva i daje dodatni motiv da istraju na poslovima koje su radili njihovi preci. ,,Nama je danas znatno lakše nego našim očevima i djedovima. Uspjeli  smo da dobavimo  neophodnu poljoprivrednu mehanizaciju prilagođenu savremenim  uslovima života”, ističe predsjednik Mjesne zajednice Savin Bor.

Sa njim se slaže i Haso Rastoder. On, baveći se poljoprivrednom proizvodnjom, drži dvadeset krava. Boravio u inostranstvu i vidio kako se tamo živi i radi.  ,,Meni dražeg mjesta od Savinog Bora nema. Tu sam rođen, odrastao i stvorio porodičnu zajednicu, kadru da odolijeva  životnim izazovima, karakterističnim za ove prostore.  Živim sa suprugom, dva sina, snahom i kćerkom i svi su oni radno angažovani unutar gazdinstva. Moja porodica, kao i većina ovdje, je navikla da radi, a taj rad se, ipak,  isplati. Stvorili smo zavidne uslove za život i shvatili da se dobro može živjeti i daleko od gradskih sredina”, kaže Haso Rastoder.

Mještani tvrde da bi uz podsticajne mjere usmjerene ka potrebama mlađih generacija Savin Bor mogao da postane još privlačniji za život.

Uzorni stočar Sako Adrović upozorava da  se, ako se žele zaustaviti odlasci,  posebna pažnja   mora posvetiti mladima.

,,Potrebno je uspostaviti jaču vezu sa našim studentima i upoznavati ih sa razvojnim potencijalima Petnjice, kako bi se nakon završenih studija u što većem broju vraćali i davali  doprinos razvoju sredine u kojoj su rođeni. Isto tako, treba uvesti stimulativne mjere za mlade bračne parove koji žele da ostanu da žive u zavičaju”, kaže Adrović.

Mještani tvrde da Savin Bora sa okolinom može da postane  turistički raj kad bi se   valorizovali njegovi  potencijali.

,,Ovdje je sve prirodno i netaknuto. Od hrane do vode i vazduha.  Ovo područje zaslužuje da se proglasi zaštićenom ekološkom i turističkom zonom. To bi, uz otvaranje otkupnih centara i uz instaliranje kapaciteta za proizvodnju zdrave hrane i smještaj turista, donijelo brojne blagodeti  čitavom kraju i utticalo na podizanje nataliteta i zaustavljanje iseljavanja”, tvrde mještani.

Žitelji  Savinog Bora i još nekoliko sela koja gravitiraju Pešterskoj visoravni  smatraju da će uspostavljnje graničnog prelaza na pragu njihovih domaćinstava, doprinijeti boljoj ekonomskoj poziciji.

,,Mi smo upućeni na taj kraj, do kojeg sada moramo da idemo okolo-naokolo, preko Rožaja i državnog prelaza Dračenovac, a ovdje nam je prečicom sve nadohvat ruke”, objašnjava predsjednik Mjesne zajednice.

Mještani ovog kraja  ulažu u izgradnju kuća, upošljavaju majstore, radnike. Nadaju se  da za Savin Bor i Bihor dolaze  bolji dani.

Granični prelaz sa Srbijom, koji će biti otvoren u mjestu Kruščica, doprinijeće većoj razmjeni robe, bržoj komunikaciji. Prestaće se sa divljim prelascima i problemima skopčanim sa tim.

                              Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLIKA JE KORIST OD BRENDIRANJA  KOLAŠINSKOG LISNATOG SIRA: Zasad, samo više procedura i edukacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proizvođači kolašinskog „listana“ tvrde da tokom minule godine nijesu imali mnogo vajde od „brendiranja“ tog mlječnog proizvoda. Cijene i način prodaje su  ostali isti, ali su se udvostručile obaveze koje treba da ispune 

 

Prije skoro godinu, kolašinski lisnati sir, pridružio se  listi crnogorskih proizvoda zaštićenih oznakom kvaliteta na nacionalnom nivou. Oni koji ga proizvode kažu da još nema razloga za slavlje, ali su svjesni da im tek sada predstoji veliki rad, ažurno pridržavanje procedura i pojačane kontrole.  Prošli su brojne edukacije koje su vezane za sve segmente proizvodnje, no i dalje je mnogo nejasnoća. Muče ih i ograničeni kapaciteti da ispoštuju sve što se od njih traži.  Sada sve izgleda komplikovano, a tvrde, ponekad i nedostižno. Očekivali su da njihov sir bude već skuplji, a način prodaje lakši. No, tokom minulih mjeseci, to se nije desilo.

U domaćinstvu Puletić, u kolašinskom selu Lipovo, razočarani su jer još nema ni prodavnice, koja bi bila specijalizovana samo za prodaju listana.  

„Uslovi pod kojima se proizvodi sir su značajno komplikovaniji, procedure sa visokim standardima, ima mnogo papirologije, a mi i dalje prodajemo nakupcima po istoj cijeni. Oni, naravno, i dalje ucjenjuju. Plaćaju kako im odgovara, najčešće po četiri i po  eura za kilogram, prodaju ga po šest. Polugodišnja premija koja iznosi 500 eura izostane ukoliko samo jedan papir zaboravimo da dostavimo“  – kažu u tom domaćinstvu.

Kolašinski lisnati sir proizvodi se na više od 100 poljoprivrednih gazdinstava u okviru regiona proizvodnje, a na tržište se godišnje, prema podacima Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja,  plasira oko 2.000 tona tog vrhunskog proizvoda.

„Zaštitom, taj proizvod dobiće novu vrijednost, što će proizvođačima omogućiti dodatni dohodak i mogućnost još bolje valorizacije kroz jačanje turističkih kapaciteta i ponude, ne samo na području Kolašina, već i ukupno na sjeveru i primorju. Proizvodnja jednog od najkarakterističnijih sireva u Crnoj Gori, poznatog i van njenih granica, prema dokumentaciji koja je osnova za zaštitu oznake porijekla, odvija se na teritoriji opština Kolašin i Mojkovac, u okviru definisanog geografskog područja koje obuhvata 17 mjesnih zajednica”–  saopštili  su iz resornog ministarstva nakon što je kolašinski sir „brendiran“.

Milovan Vlahović  iz NVO Klasterske incijative, oraganizacije koja je odradila značajan posao u procesu „brendiranja“, kaže da su, u saradnji sa Ministarstvom i Opštinom, odavno počele i radionice namijenjene osposobljavanju proizvođača za primjenu specifikacije o oznaci porijekla.

„Te radionice su značajne, jer specifikacija sadrži detaljno razrađen postupak proizvodnje sira, njegove hemijske i biološke karakteristike koje moraju biti ispunjene radi stavljanja na tržište pod zaštićenom oznakom,  kao i minimum standarda koji svi proizvođači moraju da ispunjavaju u postupku proizvodnje sira. Na taj način će se obaviti standardizacija proizvodnje i garantovati kvalitet proizvoda. Takođe, planira se formiranje Komisije za senzornu evaluaciju proizvoda, koja će ocjenjivati uzorke sira i davati odobrenje za njegovo plasiranje na tržište kao i primjenu pravila interne kontrole kvaliteta koje smo u međuvremenu razvili u saradnji sa Biotehničkim fakultetom“ –  najavljuje on.

Postojaće, objašnjava Vlahović, tri nivoa kontrole kvaliteta: prvi koji će obavljati proizvođač na svom gazdinstvu, drugi Komisija za senzornu evaluaciju i treći nivo za koji je zadužena Monteorganica.  To je sve neophodno da bi se sir našao  u slobodnoj prodaji pod zaštićenom oznakom  i sa visočijom cijenom.

„U objektima gdje se sada kolašinski lisnati sir prodaje nalazi se sir individualnih proizvođača, koji ne podliježe nadzoru i kontroli Udruženja proizvođača kao organizacije i nosioca brenda. Za kvalitet proizvoda odgovara svaki proizvođač pojedinačno i kontrola se obavlja od strane državnih organa na drugačiji način u odnosu na kontrolu koja će biti kada projekat bude priveden kraju” – kažu u Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira, u kojem je 40 proizvođača iz Mojkovca i Kolašina.

Proizvođači „brendiranog“ sira primjećuju i da teškoće nastaju jer različite djelove projekta finansiraju razni donatori, ali i resorno ministarstvo i Opština.  Oni koji brinu o edukaciji proizvočađa treba da brinu i o tome da se radionice ne održavaju tokom ljeta kada je većina stočara na katunima. Još nije završeno osmišljavanje idejnog rješenja ambalaže, koje će podrazumijevati vakumiranje proizvoda radi čuvanja karateristika sira u dužem vremenskom periodu.  Planirano je da ambalaža ne učestvuje previše u ukupnoj cijeni proizvoda, te da bude praktična, estetski prilagođena potrošaču.

Kolašinski lisnati sir proizvodiće samo registrovani poljoprivredni proizvođači, a krave od kojih se koristi mlijeko treba da budu registrovane u Upravi za veterinu i obilježene ušnom markicom.

U Udruženju objašnjavaju da će za sva gazdinstva sa više od pet grla krava,  biti obaveza i posebna prostorija za proizvodnju sira sa mokrim čvorom i  snabdjevena električnom energijom. Ukoliko se proizvodi u prostorijama gdje se priprema i ostala hrana, to se ne smije raditi istovremeno, to jest, sirenje treba vremenski da bude odvojeno od ostalih kuhinjskih poslova.

„Kolašinski sir je poseban zbog činjenice da se proizvodi od mlijeka krava koje pasu na visokim nadmorskim visinama i na pašnjacima na kojima je više od 200 biljaka koje sadrže eterična ulja. Da bi se sačuvao kvalitet proizvoda, predviđeno je i da mlijeko grla  koja su kupljena na području drugih opština, neće biti korišteno najmanje godinu za proizvodnju tog sira“ – kaže Ratko Pejić iz Udruženja proizvođača.

Nova pravila staviće stočare pred još nekoliko izazova. Prije svega, one  koji su ljeti na katunima, do kojih još nema adekvatne putne infrastrukture, snabdijevaju se vodom sa izvora, a sir se pravi u kolibama, u kojima nema ni struje…

Iako je za  kolašinske stočare ohrabrenje što je lokalna uprava uvidjela potrebu povećanja podrške za poljoprivredu, smatraju da je 70.000 eura, ipak, nedovoljno.  Svojevrstan „vjetar u leđa“ proizvođačima „lisnatog“, kaže Vlahović, je i nedavna podrška Kraljevine Norveške i UNOPS-a, koji su kroz projekat Standardizacija poljoprivrednih proizvoda u ruralnim oblastima, Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira donirali 41.000 eura.

„Kroz projekat je planirana podrška za više od 15 gazdinstava sa teritorija opština Kolašin i Mojkovac. Biće im obezbijeđena konkretna pomoć u opremi koja je potrebna u procesu proizvodnje kolašinskog lisnatog sira. Kroz realizaciju projekta planirana je i detaljna analiza tržišta i smjernice i uputstva za dalji plasman i prodaju ovog proizvod, što će umnogome olakšati primarni posao poljoprivrednim proizvođačima, a to je isključivo proizvodnja“ –  optimističan je  Vlahović.

                                                         Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo