Povežite se sa nama

OKO NAS

ZLOUPOTREBLJAVANJE SPORTA: Biznismeni razorili rvanje

Objavljeno prije

na

Dijagnoza je uspostavljena prije nekoliko godina, ali oni kojima je to u opisu radnog mjesta izbjegavaju da propišu terapiju. Zato danas u Crnoj Gori postoje dva saveza rvača, a rvanje gotovo da i ne postoji.

Vladina Uprava za sport i mlade, kao najodgovornija, i pored niza upozorenja Rvačkog saveza osnovanog 2007. godine u Nikšiću, ništa ne preduzima. Na naše pitanje upućeno Igoru Vušuroviću, direktoru Uprave, zašto se toleriše haotično stanje u rvačkom sportu, odgovor nije stigao ni nakon desetak dana.

Povodom alarmantne situacije u rvačkom sportu Monitoru se obratio prof. dr Mališa Radović, osnivač Rvačkog saveza sa sjedištem u Nikšiću i njegov di¬rek¬tor. Savez koji je osnovao Radović član je Svjetske rvačke federacije FILA.

– Godinama tražimo da se stane u kraj bezakonju iza kojeg stoji Rvački savez osnovan u Budvi, ali za to nikoga nije briga. Iz Crnogorskog olimpijskog komiteta odgovoreno nam je da oni mogu da arbitriraju samo između sportskih saveza. Ništa povodom naših prijava nijesu preduzeli ni Uprava za sport i mlade, Centar bezbjednosti u Nikšiću gdje smo se obratili inspektoru Obradoviću, niti u filijali za inspekcijski nadzor čiji je rukovodilac Ruža Malović. Nekome je u interesu da se zataška sve što se nezakonito dešava u ovom sportu i oko njega, kaže Radović.

Ra¬do¬vić je ranije obavijestio javnost, i nadležne naravno, da je biznismen iz Budve Velimir Ba¬bo¬vić osnovao 2010. godine pa¬ra¬lel¬ni savez, pot-po¬mog¬nut tadašnjim čel¬ni¬ci¬ma Upra¬ve za sport. Taj savez orga¬ni¬zu¬je kva¬zitak¬mi¬če¬nja an¬ga¬žu¬jući tak¬mi¬ča¬re iz dru¬gih spor¬to¬va, tako da je rvač-ki sport u Cr¬noj Go¬ri prak¬tič¬no uni¬šten. Uz to, iako postoji legitimni Savez rvača u Nikšiću, novom Savezu Uprava za sport, dok je direktor bio Dragan Drobnjak, odobrava dotaciju od 50.000 eura. Zamiru aktivnosti rvačkih klubova, nove osniva Savez iz Budve, dovodeći sportiste iz drugih sportova – džudoa, džiudžica, greplinga, da nastupaju za nacionalni tim u ime rvača.

– Bila je to velika zloupotreba, jer Savez iz Budve nikada nije registrovan u Ministarstvu sporta, već radi na divlje. Iz dokumentacije se jasno vidi da je taj savez privatno vlasništvo, kaže Radović.

Pretprošle godine pojavio se Nenad Utvić, zaposlen u policiji Budve, inače glavni Babovićev saradnik, i predlaže da se nešto preduzme, tvrdeći da Babović uništava rvanje. I, kako tvrdi Radović, Utvić postavlja ultimatum da on bude predsjednik Saveza.

– Kažemo, hajde neka bude predsjednik samo da se nešto promijeni nabolje. Utvić je organizovao vanrednu Skupštinu, gdje su uglavnom bili prisutni predstavnici klubova koji figuriraju na papiru i klubova iz drugih sportova. Glavni zaključak bio je da se hitno organizuje izborna skupština, objašnjava Radović.

I, u maju pretprošle godine, Skupština Rvačkog saveza raspušta ranije rukovodstvo, a predsjedniku Velimiru Baboviću oduzima sve funkcije u crnogorskom rvanju. Za novog predsjednika Saveza imenovan je Nenad Utvić, za direktora Mališa Radović, a za sekretara Miljan Radović, koji su i ranije obavljali te funkcije. Skupština je, pored ostalog, donijela odluku da se ispitaju funkcionisanje i finansije Saveza u posljednje tri godine i popiše imovina. Konstatovano je da rvanje treba vratiti rvačima i organizovati takmičenja, uz ocjenu da su ona koja je organizovao Babović doživjela fijasko. Međutim, Utvić i njegov kompanjon Goran Novović preuzimaju Savez u svoje ruke. Time se nastavlja agonija rvačkog sporta.

– Utvić je nelegalno izabran za predsjednika. Kancelarija Saveza je u njegovom stanu u Budvi, pečat u džepu, otvoren je žiro-račun kod Prve banke u Budvi iako je Savez imao račun kod CKB u Nikšiću, elektronsku adresu od FILE dodijeljenu Savezu „ugradio” je u svoj stan, svoje telefone prijavio kao službene… Za dvije godine nije održao nijednu sjednicu. Za sekretara je postavljen Goran Novović, koji sa rvanjem nema nikakve veze, iako u Nikšiću postoji legalno izabrani sekretar, opisuje Radović dešavanja nakon te skupštine.

Pokušavali smo više puta da na telefone, koji, prema riječima Radovića, pripadaju Rvačkom savezu u Budvi, dobijemo Nenada Utvića i provjerimo da li je sve to tačno, ali na njih se niko nije javljao.

Kulminacija podređivanja rvačkog sporta ličnim interesima bilo je prošlogodišnje prvenstvo Evrope za kadete u rvanju u Baru. Za to značajno takmičenje tajkuni su se brzo organizovali, jer se radilo o velikoj dobiti. Babović je dugovao 18.000 eura FILI i taj dug brzo su tajkuni iz Beograda sa Utvićem izmirili, jer se drugačije nije moglo održati prvenstvo Evrope. Ali znali su da je to takmičenje ,,zlatna koka” koja će sve to namiriti i još dosta ostati.

– Pozvaše iz Beograda Mladena Kecmana, bivšeg sekretara Rvačkog saveza Srbije, i Dalibora Perovića, selektora u tom savezu, iako su obojica isključeni iz Rvačkog saveza Srbije zbog malverzacija. Pojavili su se u ime Rvačkog kluba Wembli iz Podgorice, koji nema veze sa rvanjem. Utvić zaključi ugovor u ime „svog” Rvačkog saveza sa pomenutim Beograđanima. Niko od mladih rvača iz Crne Gore nije nastupio na tom takmičenju. Na svečanom otvaranju nije bilo nikoga od sportskih poslenika ni iz Bara, ni iz države. Na takmičenju je ostvaren prihod veći od 300.000 eura. Svi rekviziti dovezeni su iz Beograda i odmah po završetku takmičenja tamo vraćeni. Kad se odbiju svi troškovi takmičenja ostalo je 250.000 eura, koje je podijelila pomenuta četvorka i možda još poneko, tvrdi Radović.

Rvački savez iz Nikšića obatio se Upravi inspekcija, koja je dala nalog Upravi za sport i mlade, Upravi policije i finasijskoj inspekciji da rasvijetle te mahinacije, ali ništa nije urađeno.

– Zar otvaranje računa u Budvi, potpisivanje raznih finansijskih transakcija od neovlaštenih lica, trošenje sredstava Saveza na razna putovanja i poslove koje nije odobrio Savez, činjenica da se ne podnosi ni finansijski izvještaj niti završni račun Saveza, da se potpisuje štetni ugovor o takmičenju kadeta u Baru i odnosi oko 250.000 eura u Srbiju, otuđuju rekviziti Saveza – nijesu dovoljni za krivično gonjenje? Ali, ja sam ubijeđen da bi se još nešto moglo spasiti u ovom sportu ako bi se pojedinci kojima je prioritet lični interes sklonili i rvanje opet postavilo na osnove. Prosto je nevjerovatno da ovako nešto može da se dešava u državi koja nastoji da uđe u Evropsku uniju i kad se svaki dan govori o mitu, korupciji i raznim drugim nezakonitostima, kaže Radović.

Ovih dana, kako saznajemo od Radovića, razišao se i tandem Utvić – Novović. Novović je prisvojio pečat budvanskog saveza, pa šalje dopise rvačkim klubovima u kojima agituje za nove izbore.

Radović se kao takmičar bavio rvanjem od 1964. godine, bio je pojedinačni i ekipni prvak Jugoslavije, trener Bosne, trener reprezentacije Jugoslavije sedam godina, međunarodni sudija prve kategorije, trener reprezentacije Austrije…

U istorijskim zapisima navodi se da je i Petar Petrović Njegoš volio da se rve. Sreća njegova što nije savremenik novokomponovanih crnogorskih i beogradskih tajkuna.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo