Povežite se sa nama

OKO NAS

ZLOUPOTREBLJAVANJE SPORTA: Biznismeni razorili rvanje

Objavljeno prije

na

malisa

Dijagnoza je uspostavljena prije nekoliko godina, ali oni kojima je to u opisu radnog mjesta izbjegavaju da propišu terapiju. Zato danas u Crnoj Gori postoje dva saveza rvača, a rvanje gotovo da i ne postoji.

Vladina Uprava za sport i mlade, kao najodgovornija, i pored niza upozorenja Rvačkog saveza osnovanog 2007. godine u Nikšiću, ništa ne preduzima. Na naše pitanje upućeno Igoru Vušuroviću, direktoru Uprave, zašto se toleriše haotično stanje u rvačkom sportu, odgovor nije stigao ni nakon desetak dana.

Povodom alarmantne situacije u rvačkom sportu Monitoru se obratio prof. dr Mališa Radović, osnivač Rvačkog saveza sa sjedištem u Nikšiću i njegov di¬rek¬tor. Savez koji je osnovao Radović član je Svjetske rvačke federacije FILA.

– Godinama tražimo da se stane u kraj bezakonju iza kojeg stoji Rvački savez osnovan u Budvi, ali za to nikoga nije briga. Iz Crnogorskog olimpijskog komiteta odgovoreno nam je da oni mogu da arbitriraju samo između sportskih saveza. Ništa povodom naših prijava nijesu preduzeli ni Uprava za sport i mlade, Centar bezbjednosti u Nikšiću gdje smo se obratili inspektoru Obradoviću, niti u filijali za inspekcijski nadzor čiji je rukovodilac Ruža Malović. Nekome je u interesu da se zataška sve što se nezakonito dešava u ovom sportu i oko njega, kaže Radović.

Ra¬do¬vić je ranije obavijestio javnost, i nadležne naravno, da je biznismen iz Budve Velimir Ba¬bo¬vić osnovao 2010. godine pa¬ra¬lel¬ni savez, pot-po¬mog¬nut tadašnjim čel¬ni¬ci¬ma Upra¬ve za sport. Taj savez orga¬ni¬zu¬je kva¬zitak¬mi¬če¬nja an¬ga¬žu¬jući tak¬mi¬ča¬re iz dru¬gih spor¬to¬va, tako da je rvač-ki sport u Cr¬noj Go¬ri prak¬tič¬no uni¬šten. Uz to, iako postoji legitimni Savez rvača u Nikšiću, novom Savezu Uprava za sport, dok je direktor bio Dragan Drobnjak, odobrava dotaciju od 50.000 eura. Zamiru aktivnosti rvačkih klubova, nove osniva Savez iz Budve, dovodeći sportiste iz drugih sportova – džudoa, džiudžica, greplinga, da nastupaju za nacionalni tim u ime rvača.

– Bila je to velika zloupotreba, jer Savez iz Budve nikada nije registrovan u Ministarstvu sporta, već radi na divlje. Iz dokumentacije se jasno vidi da je taj savez privatno vlasništvo, kaže Radović.

Pretprošle godine pojavio se Nenad Utvić, zaposlen u policiji Budve, inače glavni Babovićev saradnik, i predlaže da se nešto preduzme, tvrdeći da Babović uništava rvanje. I, kako tvrdi Radović, Utvić postavlja ultimatum da on bude predsjednik Saveza.

– Kažemo, hajde neka bude predsjednik samo da se nešto promijeni nabolje. Utvić je organizovao vanrednu Skupštinu, gdje su uglavnom bili prisutni predstavnici klubova koji figuriraju na papiru i klubova iz drugih sportova. Glavni zaključak bio je da se hitno organizuje izborna skupština, objašnjava Radović.

I, u maju pretprošle godine, Skupština Rvačkog saveza raspušta ranije rukovodstvo, a predsjedniku Velimiru Baboviću oduzima sve funkcije u crnogorskom rvanju. Za novog predsjednika Saveza imenovan je Nenad Utvić, za direktora Mališa Radović, a za sekretara Miljan Radović, koji su i ranije obavljali te funkcije. Skupština je, pored ostalog, donijela odluku da se ispitaju funkcionisanje i finansije Saveza u posljednje tri godine i popiše imovina. Konstatovano je da rvanje treba vratiti rvačima i organizovati takmičenja, uz ocjenu da su ona koja je organizovao Babović doživjela fijasko. Međutim, Utvić i njegov kompanjon Goran Novović preuzimaju Savez u svoje ruke. Time se nastavlja agonija rvačkog sporta.

– Utvić je nelegalno izabran za predsjednika. Kancelarija Saveza je u njegovom stanu u Budvi, pečat u džepu, otvoren je žiro-račun kod Prve banke u Budvi iako je Savez imao račun kod CKB u Nikšiću, elektronsku adresu od FILE dodijeljenu Savezu „ugradio” je u svoj stan, svoje telefone prijavio kao službene… Za dvije godine nije održao nijednu sjednicu. Za sekretara je postavljen Goran Novović, koji sa rvanjem nema nikakve veze, iako u Nikšiću postoji legalno izabrani sekretar, opisuje Radović dešavanja nakon te skupštine.

Pokušavali smo više puta da na telefone, koji, prema riječima Radovića, pripadaju Rvačkom savezu u Budvi, dobijemo Nenada Utvića i provjerimo da li je sve to tačno, ali na njih se niko nije javljao.

Kulminacija podređivanja rvačkog sporta ličnim interesima bilo je prošlogodišnje prvenstvo Evrope za kadete u rvanju u Baru. Za to značajno takmičenje tajkuni su se brzo organizovali, jer se radilo o velikoj dobiti. Babović je dugovao 18.000 eura FILI i taj dug brzo su tajkuni iz Beograda sa Utvićem izmirili, jer se drugačije nije moglo održati prvenstvo Evrope. Ali znali su da je to takmičenje ,,zlatna koka” koja će sve to namiriti i još dosta ostati.

– Pozvaše iz Beograda Mladena Kecmana, bivšeg sekretara Rvačkog saveza Srbije, i Dalibora Perovića, selektora u tom savezu, iako su obojica isključeni iz Rvačkog saveza Srbije zbog malverzacija. Pojavili su se u ime Rvačkog kluba Wembli iz Podgorice, koji nema veze sa rvanjem. Utvić zaključi ugovor u ime „svog” Rvačkog saveza sa pomenutim Beograđanima. Niko od mladih rvača iz Crne Gore nije nastupio na tom takmičenju. Na svečanom otvaranju nije bilo nikoga od sportskih poslenika ni iz Bara, ni iz države. Na takmičenju je ostvaren prihod veći od 300.000 eura. Svi rekviziti dovezeni su iz Beograda i odmah po završetku takmičenja tamo vraćeni. Kad se odbiju svi troškovi takmičenja ostalo je 250.000 eura, koje je podijelila pomenuta četvorka i možda još poneko, tvrdi Radović.

Rvački savez iz Nikšića obatio se Upravi inspekcija, koja je dala nalog Upravi za sport i mlade, Upravi policije i finasijskoj inspekciji da rasvijetle te mahinacije, ali ništa nije urađeno.

– Zar otvaranje računa u Budvi, potpisivanje raznih finansijskih transakcija od neovlaštenih lica, trošenje sredstava Saveza na razna putovanja i poslove koje nije odobrio Savez, činjenica da se ne podnosi ni finansijski izvještaj niti završni račun Saveza, da se potpisuje štetni ugovor o takmičenju kadeta u Baru i odnosi oko 250.000 eura u Srbiju, otuđuju rekviziti Saveza – nijesu dovoljni za krivično gonjenje? Ali, ja sam ubijeđen da bi se još nešto moglo spasiti u ovom sportu ako bi se pojedinci kojima je prioritet lični interes sklonili i rvanje opet postavilo na osnove. Prosto je nevjerovatno da ovako nešto može da se dešava u državi koja nastoji da uđe u Evropsku uniju i kad se svaki dan govori o mitu, korupciji i raznim drugim nezakonitostima, kaže Radović.

Ovih dana, kako saznajemo od Radovića, razišao se i tandem Utvić – Novović. Novović je prisvojio pečat budvanskog saveza, pa šalje dopise rvačkim klubovima u kojima agituje za nove izbore.

Radović se kao takmičar bavio rvanjem od 1964. godine, bio je pojedinačni i ekipni prvak Jugoslavije, trener Bosne, trener reprezentacije Jugoslavije sedam godina, međunarodni sudija prve kategorije, trener reprezentacije Austrije…

U istorijskim zapisima navodi se da je i Petar Petrović Njegoš volio da se rve. Sreća njegova što nije savremenik novokomponovanih crnogorskih i beogradskih tajkuna.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

VLASNICI HIDROCENTRALA, DONATORI: Čije su naše pare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema nekim računicama proizvođačima energije iz malih hidroelektrana građani će kroz subvencije na računima za struju ove godine dati do oko dvadeset miliona eura. Plus njihova milionska dobit. Sada oni  državi u presudnoj bici sa korona virusom daju čitavih četiristo hiljada eura.  Red je ponoviti – naših

 

Proizvođači električne energije iz malih hidroelektrana su Nacionalnom koordinacionom tijelu za zarazne bolesti (NKT) donirali 401.593 eura. Kompletan februarski prihod.

Ovaj podatak otkriva mnogo toga. U zajedničkoj donaciji su učestvovale kompanije Hidroenergija Montenegro iz Berana sa 186.600 eura, Kronor iz Podgorice sa 90.403 eura, Hydro Bistrica iz Podgorice sa 41.300 eura, Igma Energy iz Andrijevice sa 32.117 eura, Synergy iz Podgorice sa 30.000 eura, Nord Energy iz Andrijevice sa 18.673 eura i Simes inženjering iz Podgorice sa 2.500 eura.

,,Ovim putem pozivamo i ostale kolege iz privatnog sektora da u skladu sa svojim mogućnostima uzmu učešće u pomoći onima koji će u narednom periodu voditi najvažniju bitku za sve nas”, navedeno je u zajedničkom saopštenju proizvođača električne energije iz malih hidroelektrana. Zvuči kao ruganje .

Šef i odbornik Demokratskog fronta u Andrijevici Veselin Raketić ironično je prokomentarisao taj postupak: ,,Oni pomažu nas od našega novca.  Tačnije – mi pomažemo nas, preko njih”.

Na području Andrijevice, odakle su zvanično dva donatora, gradi se dvanaest hidrolektrana i već izvlači desetine miliona eura dobiti godišnje.

,,Sada se  prikazuju kao humanisti, a  opljačkali narod. Osim neznatnih naknada za koncesije, od njih lokalne zajednice nemaju nikave koristi.  A uništili su prirodu i biodiverzitet u rijekama”, kaže Raketić.

Donacije NKT iz Andrijevice su dali Igma Energy i Nord Energy. Dok za drugu kompaniju nijesmo mogli ustanoviti na koga se vodi, za prvu se sa sigurnoću zna da je vlasnik Igor Mašović, brat predsjednika Opštine Andrijevica, Srđana Mašovića (DPS).

On je, prema donaciji, u fenbruaru zaradio 32.117 eura. Za sada ima dvije male hidrolektrane, Bradavac i Pješivska Rijeka, a u izgradnji još nekoliko. Ako bi se prikazana donacija za jedan mjesec pomnožila sa dvanaest mjeseci, onda bi dobili sumu od 385.404 eura, koliko Mašović ove godine treba da prihoduje. Kada stavi u funkciju ostale hidroelektrane koje su u izgradnji, godišnje će prihodovati vjerovatno milionski iznos.

Milionskim prihodima već se može pohvaliti prvi na listi donatora, beranska Hidroenergija Montenegro. Oni su se u društvenu korist odrekli februarske dobiti od 186.600 eura. Pomnoženo sa dvanaest mjeseci, to bi bilo  dva miliona i dvjesta trideset devet hiljada, i još dvjesta eura preko toga, godišnje.

Vijesti su krajem prošle godine otkrile da će vlasnicima beranske kompanije Hidroenergija Montenegro u prvih 13 godina rada njenih pet malih hidroelektrana (mHE), ostati preko 14 miliona eura čiste gotovine.

To je tada saopštila pravna savjetnica pri NVO Akcija za socijalnu pravdu Ines Mrdović, koja je biznis plan Hidroenergije Montenegro dobila od Regulatorne agencije za energetiku (RAE), u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacija.

Biznis plan obuhvata rad pet mHE u Beranama. Prva od njih je u pogonu od 2014, a ostale od 2015. godine. Plan ne obuhvata i šestu mHE, koja radi od 2016. godine.

Priča o ovom preduzeću je manje-više poznata. U najkraćem, preduzeće je  osnovano u Beranama u jesen 2007. godine. Tada je biznismen Oleg Obradović došao u svoj rodni grad i preko kompanije Hamera Capital napravio dogovor sa tri opštine na sjeveroistoku Crne Gore o davanju koncesija za izgradnju malih hidrolektrana na njihovim teritorijama, ponudivši im zauzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SAVIN BOR, PETNJIČKO SELO KOJE ŽIVI: Otvaranje Bihora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selo Savin Bor je jedno od rijetkih na području opštine Petnjica i Bihora, koje nije ostalo bez stanovnika i u kojem se još osjeća kako lokalna zajednica u svakom pogledu funkcioniše.

Njegove stanovnike je obradovala vijest da je na pomolu dogovor o otvaranju graničnog prelaza prema Pešterskoj visoravni i po udaljenosti najbližem gradu u Srbiji, Tutinu.

,,Odavde do Tutina je koliko i do Petnjice, nekih dvanaest kilometara. Kada bude otovoren granični prelaz, mi ćemo  moći da dolazimo i do tog grada u Srbiji, gdje je i tržište znatno veće”, kaže predsjednik ove Mjesne zajednice Senad Rastoder.

Da je narod ovog kraja prirodno upućen na saradnju sa ljudima koji žive u dijeli Pešterske visoravni, ukazuje i Zaim Ličina.

,,Uspostavljanjem državne granice na ovom području stanovništvo se suočilo sa određenim problemima, ovdje im je  onemogućen slobodan prolaz u Srbiju.  Otvaranje graničnog prelaza i blizina Tutina, uticaće i na ekonomiju u ovom dijelu Bihora, jer nam se otvara veliko tržište”, smatra Ličina.

Živopisni Savin Bor jedno je od rijetkih sela  na sjeveru Crne Gore koje se može pohvaliti da još  ima porodična gazdinstva, nalik na neka daleka  vremena.

Iako se radi o planinskom mjestu, smještenom na preko 1.200 metara nadmorske visine, u mjesnoj zajednici Savin Bor živi preko 500 stanovnika, koji se uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom. Da život u ovom kraju nije stao ukazuje i osnovna škola u Savinom Boru koja sa područnim odjeljenjima broji preko 120 učenika.

Mještani ovog sela uzgajaju blizu dvije hiljade ovaca i osamsto krava. Taj podatak posebno dobija na značaju kada se zna da je stočni fond na području Bihora u posljednjih nekoliko decenija  desetkovan.

,,Sela na sjeveru Crne Gore, pa i ona koja su bliza gradu, ostaju pusta. Na svu sreću to nije slučaj sa Savinim Borom, iako se radi o mjestu koje je preko 30 kilometra udaljeno od Berana. Ni ovo selo nijesu zaobišla iseljavanja   stanovništa, ali to nije toliko izraženo kao u nekim drugim sredinama”, kaže predsjednik Mjesne zajednice.

Rastoder napominje da je narod ovdje opstajao kroz vjekove zahvaljujući upornom radu. ,,Ta praksa traje  do današnjih dana. U Savinom Bori nema kuće koja ne drži bar pet krava, osim ako se ne radi o socijalno ugroženim domaćinstvima”,kaže on. .

Nekada je ova mjesna zajednica brojala  preko hiljadu stanovnika. Mnogi su  porodično gnijezdo svili u zapadnoevropskim zemljama. Ponajviše u Luksemburgu i Švajcarskoj. Nije mali broj ni onih koji su  otišli da žive i rade u veće crnogorske centre. U  Podgoricu , Bar, Ulcinj…

Iseljenici iz Savinog Bora istinski pomažu svoj zavičaj i  daju puni doprinos očuvanju života u njemu. ,,Mnogi su otišli u inostranstvo, tamo rade i dobro zarađuju.  Oni nikada nijesu zaboravili rodno mjesto. Njihova pomoć redovno pristiže u Savin Bor, u novcu za svoje najbliže, ili kroz različite donacije za stvaranje boljih uslova za život na ovom prostoru”, kaže Rastoder.

Ta pomoć jača ovdašnja gazdinstva i daje dodatni motiv da istraju na poslovima koje su radili njihovi preci. ,,Nama je danas znatno lakše nego našim očevima i djedovima. Uspjeli  smo da dobavimo  neophodnu poljoprivrednu mehanizaciju prilagođenu savremenim  uslovima života”, ističe predsjednik Mjesne zajednice Savin Bor.

Sa njim se slaže i Haso Rastoder. On, baveći se poljoprivrednom proizvodnjom, drži dvadeset krava. Boravio u inostranstvu i vidio kako se tamo živi i radi.  ,,Meni dražeg mjesta od Savinog Bora nema. Tu sam rođen, odrastao i stvorio porodičnu zajednicu, kadru da odolijeva  životnim izazovima, karakterističnim za ove prostore.  Živim sa suprugom, dva sina, snahom i kćerkom i svi su oni radno angažovani unutar gazdinstva. Moja porodica, kao i većina ovdje, je navikla da radi, a taj rad se, ipak,  isplati. Stvorili smo zavidne uslove za život i shvatili da se dobro može živjeti i daleko od gradskih sredina”, kaže Haso Rastoder.

Mještani tvrde da bi uz podsticajne mjere usmjerene ka potrebama mlađih generacija Savin Bor mogao da postane još privlačniji za život.

Uzorni stočar Sako Adrović upozorava da  se, ako se žele zaustaviti odlasci,  posebna pažnja   mora posvetiti mladima.

,,Potrebno je uspostaviti jaču vezu sa našim studentima i upoznavati ih sa razvojnim potencijalima Petnjice, kako bi se nakon završenih studija u što većem broju vraćali i davali  doprinos razvoju sredine u kojoj su rođeni. Isto tako, treba uvesti stimulativne mjere za mlade bračne parove koji žele da ostanu da žive u zavičaju”, kaže Adrović.

Mještani tvrde da Savin Bora sa okolinom može da postane  turistički raj kad bi se   valorizovali njegovi  potencijali.

,,Ovdje je sve prirodno i netaknuto. Od hrane do vode i vazduha.  Ovo područje zaslužuje da se proglasi zaštićenom ekološkom i turističkom zonom. To bi, uz otvaranje otkupnih centara i uz instaliranje kapaciteta za proizvodnju zdrave hrane i smještaj turista, donijelo brojne blagodeti  čitavom kraju i utticalo na podizanje nataliteta i zaustavljanje iseljavanja”, tvrde mještani.

Žitelji  Savinog Bora i još nekoliko sela koja gravitiraju Pešterskoj visoravni  smatraju da će uspostavljnje graničnog prelaza na pragu njihovih domaćinstava, doprinijeti boljoj ekonomskoj poziciji.

,,Mi smo upućeni na taj kraj, do kojeg sada moramo da idemo okolo-naokolo, preko Rožaja i državnog prelaza Dračenovac, a ovdje nam je prečicom sve nadohvat ruke”, objašnjava predsjednik Mjesne zajednice.

Mještani ovog kraja  ulažu u izgradnju kuća, upošljavaju majstore, radnike. Nadaju se  da za Savin Bor i Bihor dolaze  bolji dani.

Granični prelaz sa Srbijom, koji će biti otvoren u mjestu Kruščica, doprinijeće većoj razmjeni robe, bržoj komunikaciji. Prestaće se sa divljim prelascima i problemima skopčanim sa tim.

                              Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLIKA JE KORIST OD BRENDIRANJA  KOLAŠINSKOG LISNATOG SIRA: Zasad, samo više procedura i edukacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Proizvođači kolašinskog „listana“ tvrde da tokom minule godine nijesu imali mnogo vajde od „brendiranja“ tog mlječnog proizvoda. Cijene i način prodaje su  ostali isti, ali su se udvostručile obaveze koje treba da ispune 

 

Prije skoro godinu, kolašinski lisnati sir, pridružio se  listi crnogorskih proizvoda zaštićenih oznakom kvaliteta na nacionalnom nivou. Oni koji ga proizvode kažu da još nema razloga za slavlje, ali su svjesni da im tek sada predstoji veliki rad, ažurno pridržavanje procedura i pojačane kontrole.  Prošli su brojne edukacije koje su vezane za sve segmente proizvodnje, no i dalje je mnogo nejasnoća. Muče ih i ograničeni kapaciteti da ispoštuju sve što se od njih traži.  Sada sve izgleda komplikovano, a tvrde, ponekad i nedostižno. Očekivali su da njihov sir bude već skuplji, a način prodaje lakši. No, tokom minulih mjeseci, to se nije desilo.

U domaćinstvu Puletić, u kolašinskom selu Lipovo, razočarani su jer još nema ni prodavnice, koja bi bila specijalizovana samo za prodaju listana.  

„Uslovi pod kojima se proizvodi sir su značajno komplikovaniji, procedure sa visokim standardima, ima mnogo papirologije, a mi i dalje prodajemo nakupcima po istoj cijeni. Oni, naravno, i dalje ucjenjuju. Plaćaju kako im odgovara, najčešće po četiri i po  eura za kilogram, prodaju ga po šest. Polugodišnja premija koja iznosi 500 eura izostane ukoliko samo jedan papir zaboravimo da dostavimo“  – kažu u tom domaćinstvu.

Kolašinski lisnati sir proizvodi se na više od 100 poljoprivrednih gazdinstava u okviru regiona proizvodnje, a na tržište se godišnje, prema podacima Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja,  plasira oko 2.000 tona tog vrhunskog proizvoda.

„Zaštitom, taj proizvod dobiće novu vrijednost, što će proizvođačima omogućiti dodatni dohodak i mogućnost još bolje valorizacije kroz jačanje turističkih kapaciteta i ponude, ne samo na području Kolašina, već i ukupno na sjeveru i primorju. Proizvodnja jednog od najkarakterističnijih sireva u Crnoj Gori, poznatog i van njenih granica, prema dokumentaciji koja je osnova za zaštitu oznake porijekla, odvija se na teritoriji opština Kolašin i Mojkovac, u okviru definisanog geografskog područja koje obuhvata 17 mjesnih zajednica”–  saopštili  su iz resornog ministarstva nakon što je kolašinski sir „brendiran“.

Milovan Vlahović  iz NVO Klasterske incijative, oraganizacije koja je odradila značajan posao u procesu „brendiranja“, kaže da su, u saradnji sa Ministarstvom i Opštinom, odavno počele i radionice namijenjene osposobljavanju proizvođača za primjenu specifikacije o oznaci porijekla.

„Te radionice su značajne, jer specifikacija sadrži detaljno razrađen postupak proizvodnje sira, njegove hemijske i biološke karakteristike koje moraju biti ispunjene radi stavljanja na tržište pod zaštićenom oznakom,  kao i minimum standarda koji svi proizvođači moraju da ispunjavaju u postupku proizvodnje sira. Na taj način će se obaviti standardizacija proizvodnje i garantovati kvalitet proizvoda. Takođe, planira se formiranje Komisije za senzornu evaluaciju proizvoda, koja će ocjenjivati uzorke sira i davati odobrenje za njegovo plasiranje na tržište kao i primjenu pravila interne kontrole kvaliteta koje smo u međuvremenu razvili u saradnji sa Biotehničkim fakultetom“ –  najavljuje on.

Postojaće, objašnjava Vlahović, tri nivoa kontrole kvaliteta: prvi koji će obavljati proizvođač na svom gazdinstvu, drugi Komisija za senzornu evaluaciju i treći nivo za koji je zadužena Monteorganica.  To je sve neophodno da bi se sir našao  u slobodnoj prodaji pod zaštićenom oznakom  i sa visočijom cijenom.

„U objektima gdje se sada kolašinski lisnati sir prodaje nalazi se sir individualnih proizvođača, koji ne podliježe nadzoru i kontroli Udruženja proizvođača kao organizacije i nosioca brenda. Za kvalitet proizvoda odgovara svaki proizvođač pojedinačno i kontrola se obavlja od strane državnih organa na drugačiji način u odnosu na kontrolu koja će biti kada projekat bude priveden kraju” – kažu u Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira, u kojem je 40 proizvođača iz Mojkovca i Kolašina.

Proizvođači „brendiranog“ sira primjećuju i da teškoće nastaju jer različite djelove projekta finansiraju razni donatori, ali i resorno ministarstvo i Opština.  Oni koji brinu o edukaciji proizvočađa treba da brinu i o tome da se radionice ne održavaju tokom ljeta kada je većina stočara na katunima. Još nije završeno osmišljavanje idejnog rješenja ambalaže, koje će podrazumijevati vakumiranje proizvoda radi čuvanja karateristika sira u dužem vremenskom periodu.  Planirano je da ambalaža ne učestvuje previše u ukupnoj cijeni proizvoda, te da bude praktična, estetski prilagođena potrošaču.

Kolašinski lisnati sir proizvodiće samo registrovani poljoprivredni proizvođači, a krave od kojih se koristi mlijeko treba da budu registrovane u Upravi za veterinu i obilježene ušnom markicom.

U Udruženju objašnjavaju da će za sva gazdinstva sa više od pet grla krava,  biti obaveza i posebna prostorija za proizvodnju sira sa mokrim čvorom i  snabdjevena električnom energijom. Ukoliko se proizvodi u prostorijama gdje se priprema i ostala hrana, to se ne smije raditi istovremeno, to jest, sirenje treba vremenski da bude odvojeno od ostalih kuhinjskih poslova.

„Kolašinski sir je poseban zbog činjenice da se proizvodi od mlijeka krava koje pasu na visokim nadmorskim visinama i na pašnjacima na kojima je više od 200 biljaka koje sadrže eterična ulja. Da bi se sačuvao kvalitet proizvoda, predviđeno je i da mlijeko grla  koja su kupljena na području drugih opština, neće biti korišteno najmanje godinu za proizvodnju tog sira“ – kaže Ratko Pejić iz Udruženja proizvođača.

Nova pravila staviće stočare pred još nekoliko izazova. Prije svega, one  koji su ljeti na katunima, do kojih još nema adekvatne putne infrastrukture, snabdijevaju se vodom sa izvora, a sir se pravi u kolibama, u kojima nema ni struje…

Iako je za  kolašinske stočare ohrabrenje što je lokalna uprava uvidjela potrebu povećanja podrške za poljoprivredu, smatraju da je 70.000 eura, ipak, nedovoljno.  Svojevrstan „vjetar u leđa“ proizvođačima „lisnatog“, kaže Vlahović, je i nedavna podrška Kraljevine Norveške i UNOPS-a, koji su kroz projekat Standardizacija poljoprivrednih proizvoda u ruralnim oblastima, Udruženju proizvođača kolašinskog lisnatog sira donirali 41.000 eura.

„Kroz projekat je planirana podrška za više od 15 gazdinstava sa teritorija opština Kolašin i Mojkovac. Biće im obezbijeđena konkretna pomoć u opremi koja je potrebna u procesu proizvodnje kolašinskog lisnatog sira. Kroz realizaciju projekta planirana je i detaljna analiza tržišta i smjernice i uputstva za dalji plasman i prodaju ovog proizvod, što će umnogome olakšati primarni posao poljoprivrednim proizvođačima, a to je isključivo proizvodnja“ –  optimističan je  Vlahović.

                                                         Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo