Gotovo da nijedan poraz u crnogorskoj sportskoj istoriji nije lakše primljen od ovoga potonjeg – u finalu Svjetskog prvenstva u vatrepolu u Barseloni. Izgubili smo od bolje ekipe, ispustili zlato, ali dobili tim koji se diže iz mrtvih kad je najpotrebnije, pravi fajterski tim
Posljednji udarac, da nas odvede u produžetke, i omogući da se još nadamo najsjajnijem odličju na planeti imao je Draško Brguljan, dok smo imali igrača više, ali njegova je lopta završila na bridu šake te noći izvanrednog golmana Viktora Nađa. Bio je to momenat koji je razočarao mnoge, ali bez očajavanja, jer smo se, poslije sunovrata na Olimpijadi, mogli ponovo ponositi našim momcima. Ponositi, jer stići u finale nakon 0:3 i igre koja je izazivala očaj i nevjericu, pošto sve što je funkcionisalo protiv Italije i Srbije – nije i protiv Mađara, nije mala stvar.
Malo ko je mogao slutiti da će se naš tim vratiti u meč nakon nestvarno loše realizacije u prvoj četvrtini i prvog gola koji je bio, uličarskim žargonom rečeno – „frljoka”,u trenutku kad je Brguljan bio potopljen od dva igrača. Mađari su imali vrlo pokretljivu odbranu, a onda je, kao za inat krenuo apsolutno sve da brani golman Nađ, razbranivši se tako sa pet odbrana u prvih osam minuta. Neočekivano, znajući naš mentalitet, „ajkule” nisu padale u malodušnost, strpljivo su stizale rezultat i držale „egal” sve do kraja. Istina, stalno smo jurili za Mađarima i njihovom prednošću od +1 ili +2, ali nismo bili daleko ni od vođstva, ni od konačnog trijumfa, samo da je bilo malo više sreće i prisebnosti.
Jeste, bilo je tuge, kao uvijek kad se izgubi nešto što je bilo nadohvat ruke, i što je gotovo opipljivo izgledalo, ali ni izdaleka onakve kao nakon mečeva kojih ne želimo ni da se sjećamo, kad je bronza izgubljena poslije tri gola prednosti u samom finišu, i nakon slika koje su svakome u Crnoj Gori morale da se urežu u pamćenje: euforični narod na aerodromu čeka rukometašice, a vaterpolisti gotovo krišom, posramljeni, ulaze u svoje prevozno sredstvo, a da im se niko i ne obraća.
Kolektivna katarza sportske nacije već je bila doživljena u četvrtfinalu, u najtežem meču na Šampionatu, onom protiv Srbije. Nije to bilo samo radi mučnog poraza na Olimpijadi, već zbog svih socio-kulturološko-nacionalno-itd. okolnosti u kojima meč ove dvije ekipe ne može emocionalno proći kao drugi meč. Na kraju, pobijeđena je jedna od najboljih reprezentacija planete, ako ne i najbolja, i samo su nijanse odlučivale ko će ići dalje u borbu za medalju.
Rezultat se u četvrtfinalu lomio svaki čas, moglo je prevagnuti i na jednu i na drugu stranu, ali, na svu sreću, ovoga smo puta mi bili miljenici boginje Fortune. Zasluženo. Na minut i 10 sekundi prije kraja, Aleksandar Ivović je „iz druge prostorije” opalio bombu koja se zakoprcala iza leđa nemoćnog Gojka Pijetlovića. Uslijedila je rovovska borba prsa u prsa, nakon koje je, tri sekunde prije kraja, kada je Srbija imala dva igrača više, svoj status junaka potvrdio izvanredni golman Miloš Šćepanović. U posljednjoj sekundi je odbranio šut sugrađanina iz Novog koji igra za Srbiju Andrije Prlainovića, za nevjerovatno slavlje širom države.
U polufinalu su ,,ajkule” demonstrirale superiornost, kakva davno nije viđena, što se završnice velikih takmičenja tiče. Odbrana je funkcionisala besprijekorno, a Italijani su bili toliko satjerani u ćošak i poniženi da su promašivali čak i ono što bi pogodila trećerazredna ekipa. Dominacija je bila tolika da se činilo kako prekomorske komšije ne mogu dati gol sve da igraju, mornari bi rekli, „poluvrijeme-podne”, dok su naši punili mrežu protivničkog golmana prilično lako. Koliko su bili moćni u odbrani, pokazuje činjenica da su dojučerašnji šampioni planete do drugog gola čekali skoro 13 minuta, a da je pobjednik odlučen prije odlaska na veliku pauzu! U posljednju četvrtinu crnogorska reprezentacija je ušla sa ogromnom prednošću od 9:4 i ,,povukla ručnu”, ne umarajući se mnogo, ne igrajući ofanzivno i čekajući da vrijeme prođe, odnosno, kako je stajalo u podnaslovima italijanskih listova, „da dozvoli komšijama častan poraz”.
Bez želje za panegirikom i neprimjerenim uzdizanjem, a svakako uz isticanje ogromnog uspjeha naših vaterpolista, valjalo bi se podsjetiti kako je sve počelo, i kako su „ajkule” krenule sa takmičenjem. A start je bilo loš, da gori nije mogao biti. Zato je i podizanje iz ambisa bilo teže. I slađe. U prvoj utakmici dočekala nas je i iznenadila Grčka, a poraz od dva gola minusa nije ni približno pokazivao jasno stanje stvari u bazenu. Naši su bili potpuno nemoćni, neprepoznatljivi, a prvi su gol dali, što je za „vjerovali ili ne”, minut i 14 sekundi prije kraja treće četvrtine, i to iz peterca, kada je Aleksandar Ivović smanjio na 4:1! Prije tog pogotka nisu realizovali šest napada s igračem više, od čega četiri puta nisu ni šutnuli na gol Calkanisa, ali je sreća što je grčki šamar došao već na početku, pa je bilo vremena za otriježnjenje i trijumfalan povratak.
Bilo bi besmisleno, u euforiji nakon svjetskog srebra, izdvajati nekoga, jer je ekipa kao kolektiv djelovala izuzetno jako, a i pojedinačan učinak svakog igrača bio je odličan, međutim, ako bi se moralo, to bi svakako bio golman Miloš Šćepanović. Branio je maestralno šuteve vaterpolista Srbije i Italije, podigao i „pumpao” kompletnu reprezentaciju u finalu, kada je sve izgledalo izgubljeno, odbranivši peterac Mađarima, hladnokrvno je rješavao situacije ,,jedan na jedan” i u momentima kada su igrači bili na metar od njega ili bliže. Bio je pravi stub reprezentacije, karijatida na koju su se mogli osloniti naši reprezentativci i upuštati se u borbu sa kolosima svjetskog vaterpola, na drugoj strani bazena. Niti jednog momenta tokom šampionata nije „pao”, čitavim trajanjem prvenstva ulivao je nevjerovatnu sigurnost. Nije proglašen za najboljeg golmana šampionata samo zato što nismo uzeli zlato.
Reprezentacija je u Barseloni dobila s novim ljudima novu sigurnost, uz već oprobane „stare kuke”. Braća Janović, Brguljani, Ivović, imaju pojačanja od kojih je svakako najprijatnije iznenađenje Filip Klikovac, koji je izrastao u pravog, dobrog centra na duže staze. Tu su i dojučerašnji Makedonac Mišić, pa Igo Kruzija koji je hladnokrvno pucao ka golu Mađara kad to niko nije očekivao…
I najzaslužniji – capo parade, Ranko Čapro Perović, mirni mag vaterpolo taktike.
,,Ajkulama” je na podgoričkom trgu priređen veliki doček, kako i priliči. Doduše, ikonografija i izvođači – voditelji na bini su uglavnom isti svaki put, samo se sportisti mijenjaju, i nije taj program baš toliko dosadan, samo da su prilike za slavlje češće. I da se pjeva himna, kao ovaj put.
Vaterpoliste je prvo primio u Vili Gorica predsjednik Vlade Milo Đukanović, a potom su se autobusom, sa otvorenim krovom, dovezli do trga kojim su se orile navijačke pjesme. Brojne građane na trgu u nedjelju veče zabavljali su crnogorski pjevači: Slobodan Kovačević, Sergej Ćetković, Bojan Marović, Knez, grupa Perper, Nina Žižić, Božo Bulatović, bubnjar Dragoljub Đuričić, a u nadahnutom i emotivnom govoru potpredsjednica Olimpijskog komiteta Zorica Kovačević sažela je čitavu priču o uspjehu vaterpola iz male države u poznatu maksimu: ,,Boj ne bije svijetlo oružje, no boj bije srce u junaka”. Baš tako.
Željko MILOVIĆ
Čarter za ministre i rodbinu
Uprava Montenegro airlinesa je za Barselonu poslala avion kojim je skoro stotinu privilegovanih pojedinaca otputovalo na finale Svjetskog prvenstva u vaterpolu, a igrači i stručni štab su se vratili redovnom linijom druge kompanije. U toj odabranoj ekipi nalazilo se na desetine funkcionera Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije i njihovih članova porodica, rodbine i prijatelja.
Avionom Montenegro airlinesa su, o državnom trošku, na meč Crna Gora – Mađarska, prema pisanju Dana i Dnevnih novina, odletjeli ministri: Branimir Gvozdenović i Branislav Mićunović, poslanik DPS-a Zoran Jelić sa sinom, supruga ministra saobraćaja Ivana Brajovića, bivši ministar ekonomije Darko Uskoković, član Borda direktora Montenegro airlinesa Tufik Bojadžić sa sinom, direktor Fonda za zdravstvo Kenan Hrapović sa dva člana porodice, kćerka direktora Aerodroma Crne Gore Milovana Đuričkovića, generalni direktor Direktorata za međunarodnu saradnju i evropske integracije u Ministarstvu unutrašnjih poslova Ivan Ivanišević sa suprugom, novinar Nebojša Redžić…
Dnevne novine navode da je među putnicima bio i ambasador Crne Gore u jednoj arapskoj zemlji ne navodeći ime, dok se na spisku putnika nalazi i ime Eraković A. Ambasador Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima je Aleksandar Eraković.
Kako tvrdi sagovornik Dnevnih novina, svi su putovali besplatno.
,,Čarter let koji je kompanija Montenegro airlines organizovala uoči finalnog meča Evropskog prvenstva u Barseloni je dogovoren sa Vaterpolo savezom Crne Gore. Dio leta je prodat, dok je ostatak ponuđen sponzorima i svim kompanijama koje su učestvovale u uspjehu naše vaterpolo reprezentacije, kao i resornim ministrima i saradnicima sa kojima imamo kvalitetnu i kontuiniranu saradnju tokom cijele godine”, naveo je u saopštenju komercijalni direktor Montenegro airlinesa Novica Vulić.
Funkcioner Pozitivne Crne Gore Dritan Abazović, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, kazao je: „Ova vlast je potpuno izgubila kompas i jednostavno više nemaju nikakvu vezu sa onim što je realni život građana Crne Gore. Mislim da je to jedan kontinuitet bahatog ponašanja na koje su navikli prije svega rukovodioci DPS i SDP-a”.
R. M.
HORIZONTI4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
HORIZONTI2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice