Maloljetnicu udarcima lopatom u glavu usmrtio njen nevjenčani suprug; šestogodišnja Ulcinjanka sa majkom nakon što ih je iz kuće izbacio suprug nedjeljama lutale bez krova nad glavom; granični policajac pretukao majku; pomoćnika ministra unutrašnjih poslova supruga prijavila policiji da je tukao; na šetalištu u Budvi brutalno tukao ženu… Svakodnevno crne hronike crnogorskih medija izvještavaju o nasilju u porodici. Ali tek dio takvih priča dospiju u javnost. Prema podacima podgoričke NVO SOS telefon za žrtve nasilja, pomoć zbog fizičkog i psihičkog nasilja je za godinu dana tražilo 2.037 žena. Ugrožavanje djece, izbacivanje iz stana, prijetnja i napadi u vidu pokušaja ubistva, propratni su dio nasilja u porodici. Statistike govore da žrtve nasilje trpe godinama. Zvanični podaci potvrđuju uticaj patrijarhalnog shvatanja porodičnih odnosa pa su muškarci u 96 odsto slučajeva počinioci nasilja u porodici. Sredinom ove nedjelje, poslanici nijesu izglasali amnestiju za počinioce najtežih krivičnih dijela, među njima i one koji su počinili nasilje u orodici.
O nasilju u porodici zvaničnici govore samo u okviru uopštenih priča o približavanju Evropskoj uniji. Crna Gora je u posljednje tri godine značajno unaprijedila pravni okvir kada je u pitanju nasilje porodici. Tako su se u Zakonu o zaštiti od nasilja našli i pojmovi psiholološkog i ekonomskog nasilja. Imamo i Strategiju zaštite od nasilja u porodici za period 2011-2015. Na međunarodnom planu otišlo se korak dalje, pa smo među prvih pet država koje su ratifikovale Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
U praksi je sve drugačije.
,,Nivo prava koji žrtve ostvaruju pred institucijama je i dalje nizak. Iako se često tvrdi da u Crnoj Gori nema sistematskog kršenja ljudskih prava, usuđujem se reći da je to ono sa čime se žrtve nasilja suočavaju, kako u porodici, tako nažalost i kad dođe do prijave nasilja”, kaže za Monitor Maja Raičević, direktorica NVO Centar za ženska prava. Iz ove organizacije kažu da nijesu rijetki slučajevi kada se žrtva uvjerava da je pravo nasilnika preče od njenih prava. Upravo zbog toga žrtve često odustaju od daljih postupaka. Maja Raičević objašnjava da se čak dešava da policija ne registruje prijave žena, što kasnije loše utiče na njihov pokušaj da na sudu pronađu spas.
Žrtve se često susreću i sa nedovoljnim pristupom besplatnoj pravnoj pomoći. Iako najčešće u veoma teškoj materijalnoj situciji, žrtve po pravilu ne zadovoljavaju komplikovane kriterijume koje zakon propisuje da i im se dodijelila pravna pomoć. A kada se prijavi nasilje, ako hoće da se ide do kraja, potrebno je najprije naći pravnog zastupnika. ,,Mali broj advokata je spreman da zastupa žene, posebno one sa niskim primanjima i u postupcima koji se tiču porodičnih odnosa”, kaže direktorica Centra za ženska prava. Novim izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Crne Gore, koje su još u skupštinskoj proceduri, predviđena je i nova mjera bezbjednosti – mjera zabrane približavanja koja ne može biti kraća od jedne niti duža od pet godina.
Dosadašnja praksa pokazuje da nasilnici često ,,zaborave” na sudske odluke zabrane. A organi koji bi trebalo da je sprovode Ministarstvo pravde, policija i Centar za socijalni rad, poslovično su neažurni. ,,Zajednički odgovor institucija izostaje, a žrtve su prepuštene same sebi i malobrojnim ženskim nevladinim organizacijama. Prilikom izricanja zaštitnih mjera od strane organa za prekršaje, pojavljuju se nedostaci poput neprecizno izrečene mjere zabrane približavanja, bez navedene razdaljine, što nasilnik često zloupotrebljava i nastavlja sa zastrašivanjem žrtve. Slab je odgovor institucija na kršenje zaštitnih mjera, jer izostaje nadzor nad njihovom primjenom i hitnost u postupanju”, kaže Raičevićeva.
Ona kaže i da često institucije ne prepoznaju oblike nasilja koje propisuje zakon i ne poštuju zakonom propisanu obavezu da prijave sumnju na nasilje. Odgovornosti i sankcija za ovakve propuste u radu nema pa žrtve gube povjerenje u institucije. To pokazuje i prva sveobuhvatna Studija o nasilju u porodici iz 2012. gdje se svaki treći građanin/građanka izjasnio da porodično nasilje ne bi prijavio zbog niskog povjerenja u efikasnost institucija. Kada je u pitanju seksualno zlostavljanje djece od strane jednog od roditelja, primjeri iz tri različite crnogorske opštine pokazuju da su nadležni centri za socijalni rad ignorisali iskaze majki, prepustivši ih da same pokrenu postupak i same se brinu za zaštitu djece.
Najčešća negativna iskustva studenata u djetinjstvu bila su emocionalno i fizičko zlostavljanje i zanemarivanje, pokazalo je prošlomjesečno istraživanje o toj temi Instituta za javno zdravlje (IJZ). U istraživanju o negativnim iskustvima u djetinjstvu u Crnoj Gori učestvovalo je više od 2.000 studenata. Skoro četvrtina njih bila je izložena fizičkom nasilju, dok je svaki peti ispitanik doživio i fizičko zanemarivanje. Iz Ministarstva zdravlja, za sada, samo upozoravaju podacima. Pa kažu da istraživanja pokazuju da porodično nasilje ima razarajuće posljedice po tjelesni, mentalni i socijalni razvoj djeteta. Prema podacima SZO, desetine hiljada smrtnih slučajeva se pripisuju ubistvima među djecom mlađom od 15 godina starosti, a smrtni ishodi predstavljaju tek mali dio problema zlostavljanja djece.
Ministar za ljudska i manjinska prava dr Suad Numanović poručio je tokom ovonedjeljne posjete Danilovgradu da na putu ka Evropskoj uniji slijedi period u kojem se mora posvetiti velika pažnja suzbijanju negativnih pojava u crnogorskom društvu koje se tiču sprečavanju nasilja u porodici, čije su žrtve obično žene i djeca. Ko zna bismo li se mi sjetili da nije EU.
Predrag NIKOLIĆ