Povežite se sa nama

OKO NAS

Povratak u vrh

Objavljeno prije

na

VaterpolistiCGAzmond

Gotovo da nijedan poraz u crnogorskoj sportskoj istoriji nije lakše primljen od ovoga potonjeg – u finalu Svjetskog prvenstva u vatrepolu u Barseloni. Izgubili smo od bolje ekipe, ispustili zlato, ali dobili tim koji se diže iz mrtvih kad je najpotrebnije, pravi fajterski tim

Posljednji udarac, da nas odvede u produžetke, i omogući da se još nadamo najsjajnijem odličju na planeti imao je Draško Brguljan, dok smo imali igrača više, ali njegova je lopta završila na bridu šake te noći izvanrednog golmana Viktora Nađa. Bio je to momenat koji je razočarao mnoge, ali bez očajavanja, jer smo se, poslije sunovrata na Olimpijadi, mogli ponovo ponositi našim momcima. Ponositi, jer stići u finale nakon 0:3 i igre koja je izazivala očaj i nevjericu, pošto sve što je funkcionisalo protiv Italije i Srbije – nije i protiv Mađara, nije mala stvar.

Malo ko je mogao slutiti da će se naš tim vratiti u meč nakon nestvarno loše realizacije u prvoj četvrtini i prvog gola koji je bio, uličarskim žargonom rečeno – „frljoka”,u trenutku kad je Brguljan bio potopljen od dva igrača. Mađari su imali vrlo pokretljivu odbranu, a onda je, kao za inat krenuo apsolutno sve da brani golman Nađ, razbranivši se tako sa pet odbrana u prvih osam minuta. Neočekivano, znajući naš mentalitet, „ajkule” nisu padale u malodušnost, strpljivo su stizale rezultat i držale „egal” sve do kraja. Istina, stalno smo jurili za Mađarima i njihovom prednošću od +1 ili +2, ali nismo bili daleko ni od vođstva, ni od konačnog trijumfa, samo da je bilo malo više sreće i prisebnosti.

Jeste, bilo je tuge, kao uvijek kad se izgubi nešto što je bilo nadohvat ruke, i što je gotovo opipljivo izgledalo, ali ni izdaleka onakve kao nakon mečeva kojih ne želimo ni da se sjećamo, kad je bronza izgubljena poslije tri gola prednosti u samom finišu, i nakon slika koje su svakome u Crnoj Gori morale da se urežu u pamćenje: euforični narod na aerodromu čeka rukometašice, a vaterpolisti gotovo krišom, posramljeni, ulaze u svoje prevozno sredstvo, a da im se niko i ne obraća.

Kolektivna katarza sportske nacije već je bila doživljena u četvrtfinalu, u najtežem meču na Šampionatu, onom protiv Srbije. Nije to bilo samo radi mučnog poraza na Olimpijadi, već zbog svih socio-kulturološko-nacionalno-itd. okolnosti u kojima meč ove dvije ekipe ne može emocionalno proći kao drugi meč. Na kraju, pobijeđena je jedna od najboljih reprezentacija planete, ako ne i najbolja, i samo su nijanse odlučivale ko će ići dalje u borbu za medalju.

Rezultat se u četvrtfinalu lomio svaki čas, moglo je prevagnuti i na jednu i na drugu stranu, ali, na svu sreću, ovoga smo puta mi bili miljenici boginje Fortune. Zasluženo. Na minut i 10 sekundi prije kraja, Aleksandar Ivović je „iz druge prostorije” opalio bombu koja se zakoprcala iza leđa nemoćnog Gojka Pijetlovića. Uslijedila je rovovska borba prsa u prsa, nakon koje je, tri sekunde prije kraja, kada je Srbija imala dva igrača više, svoj status junaka potvrdio izvanredni golman Miloš Šćepanović. U posljednjoj sekundi je odbranio šut sugrađanina iz Novog koji igra za Srbiju Andrije Prlainovića, za nevjerovatno slavlje širom države.

U polufinalu su ,,ajkule” demonstrirale superiornost, kakva davno nije viđena, što se završnice velikih takmičenja tiče. Odbrana je funkcionisala besprijekorno, a Italijani su bili toliko satjerani u ćošak i poniženi da su promašivali čak i ono što bi pogodila trećerazredna ekipa. Dominacija je bila tolika da se činilo kako prekomorske komšije ne mogu dati gol sve da igraju, mornari bi rekli, „poluvrijeme-podne”, dok su naši punili mrežu protivničkog golmana prilično lako. Koliko su bili moćni u odbrani, pokazuje činjenica da su dojučerašnji šampioni planete do drugog gola čekali skoro 13 minuta, a da je pobjednik odlučen prije odlaska na veliku pauzu! U posljednju četvrtinu crnogorska reprezentacija je ušla sa ogromnom prednošću od 9:4 i ,,povukla ručnu”, ne umarajući se mnogo, ne igrajući ofanzivno i čekajući da vrijeme prođe, odnosno, kako je stajalo u podnaslovima italijanskih listova, „da dozvoli komšijama častan poraz”.

Bez želje za panegirikom i neprimjerenim uzdizanjem, a svakako uz isticanje ogromnog uspjeha naših vaterpolista, valjalo bi se podsjetiti kako je sve počelo, i kako su „ajkule” krenule sa takmičenjem. A start je bilo loš, da gori nije mogao biti. Zato je i podizanje iz ambisa bilo teže. I slađe. U prvoj utakmici dočekala nas je i iznenadila Grčka, a poraz od dva gola minusa nije ni približno pokazivao jasno stanje stvari u bazenu. Naši su bili potpuno nemoćni, neprepoznatljivi, a prvi su gol dali, što je za „vjerovali ili ne”, minut i 14 sekundi prije kraja treće četvrtine, i to iz peterca, kada je Aleksandar Ivović smanjio na 4:1! Prije tog pogotka nisu realizovali šest napada s igračem više, od čega četiri puta nisu ni šutnuli na gol Calkanisa, ali je sreća što je grčki šamar došao već na početku, pa je bilo vremena za otriježnjenje i trijumfalan povratak.

Bilo bi besmisleno, u euforiji nakon svjetskog srebra, izdvajati nekoga, jer je ekipa kao kolektiv djelovala izuzetno jako, a i pojedinačan učinak svakog igrača bio je odličan, međutim, ako bi se moralo, to bi svakako bio golman Miloš Šćepanović. Branio je maestralno šuteve vaterpolista Srbije i Italije, podigao i „pumpao” kompletnu reprezentaciju u finalu, kada je sve izgledalo izgubljeno, odbranivši peterac Mađarima, hladnokrvno je rješavao situacije ,,jedan na jedan” i u momentima kada su igrači bili na metar od njega ili bliže. Bio je pravi stub reprezentacije, karijatida na koju su se mogli osloniti naši reprezentativci i upuštati se u borbu sa kolosima svjetskog vaterpola, na drugoj strani bazena. Niti jednog momenta tokom šampionata nije „pao”, čitavim trajanjem prvenstva ulivao je nevjerovatnu sigurnost. Nije proglašen za najboljeg golmana šampionata samo zato što nismo uzeli zlato.

Reprezentacija je u Barseloni dobila s novim ljudima novu sigurnost, uz već oprobane „stare kuke”. Braća Janović, Brguljani, Ivović, imaju pojačanja od kojih je svakako najprijatnije iznenađenje Filip Klikovac, koji je izrastao u pravog, dobrog centra na duže staze. Tu su i dojučerašnji Makedonac Mišić, pa Igo Kruzija koji je hladnokrvno pucao ka golu Mađara kad to niko nije očekivao…

I najzaslužniji – capo parade, Ranko Čapro Perović, mirni mag vaterpolo taktike.

,,Ajkulama” je na podgoričkom trgu priređen veliki doček, kako i priliči. Doduše, ikonografija i izvođači – voditelji na bini su uglavnom isti svaki put, samo se sportisti mijenjaju, i nije taj program baš toliko dosadan, samo da su prilike za slavlje češće. I da se pjeva himna, kao ovaj put.

Vaterpoliste je prvo primio u Vili Gorica predsjednik Vlade Milo Đukanović, a potom su se autobusom, sa otvorenim krovom, dovezli do trga kojim su se orile navijačke pjesme. Brojne građane na trgu u nedjelju veče zabavljali su crnogorski pjevači: Slobodan Kovačević, Sergej Ćetković, Bojan Marović, Knez, grupa Perper, Nina Žižić, Božo Bulatović, bubnjar Dragoljub Đuričić, a u nadahnutom i emotivnom govoru potpredsjednica Olimpijskog komiteta Zorica Kovačević sažela je čitavu priču o uspjehu vaterpola iz male države u poznatu maksimu: ,,Boj ne bije svijetlo oružje, no boj bije srce u junaka”. Baš tako.

Željko MILOVIĆ

Čarter za ministre i rodbinu

Uprava Montenegro airlinesa je za Barselonu poslala avion kojim je skoro stotinu privilegovanih pojedinaca otputovalo na finale Svjetskog prvenstva u vaterpolu, a igrači i stručni štab su se vratili redovnom linijom druge kompanije. U toj odabranoj ekipi nalazilo se na desetine funkcionera Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije i njihovih članova porodica, rodbine i prijatelja.

Avionom Montenegro airlinesa su, o državnom trošku, na meč Crna Gora – Mađarska, prema pisanju Dana i Dnevnih novina, odletjeli ministri: Branimir Gvozdenović i Branislav Mićunović, poslanik DPS-a Zoran Jelić sa sinom, supruga ministra saobraćaja Ivana Brajovića, bivši ministar ekonomije Darko Uskoković, član Borda direktora Montenegro airlinesa Tufik Bojadžić sa sinom, direktor Fonda za zdravstvo Kenan Hrapović sa dva člana porodice, kćerka direktora Aerodroma Crne Gore Milovana Đuričkovića, generalni direktor Direktorata za međunarodnu saradnju i evropske integracije u Ministarstvu unutrašnjih poslova Ivan Ivanišević sa suprugom, novinar Nebojša Redžić…

Dnevne novine navode da je među putnicima bio i ambasador Crne Gore u jednoj arapskoj zemlji ne navodeći ime, dok se na spisku putnika nalazi i ime Eraković A. Ambasador Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima je Aleksandar Eraković.

Kako tvrdi sagovornik Dnevnih novina, svi su putovali besplatno.

,,Čarter let koji je kompanija Montenegro airlines organizovala uoči finalnog meča Evropskog prvenstva u Barseloni je dogovoren sa Vaterpolo savezom Crne Gore. Dio leta je prodat, dok je ostatak ponuđen sponzorima i svim kompanijama koje su učestvovale u uspjehu naše vaterpolo reprezentacije, kao i resornim ministrima i saradnicima sa kojima imamo kvalitetnu i kontuiniranu saradnju tokom cijele godine”, naveo je u saopštenju komercijalni direktor Montenegro airlinesa Novica Vulić.

Funkcioner Pozitivne Crne Gore Dritan Abazović, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, kazao je: „Ova vlast je potpuno izgubila kompas i jednostavno više nemaju nikakvu vezu sa onim što je realni život građana Crne Gore. Mislim da je to jedan kontinuitet bahatog ponašanja na koje su navikli prije svega rukovodioci DPS i SDP-a”.

R. M.

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo