Povežite se sa nama

OKO NAS

Povratak u vrh

Objavljeno prije

na

Gotovo da nijedan poraz u crnogorskoj sportskoj istoriji nije lakše primljen od ovoga potonjeg – u finalu Svjetskog prvenstva u vatrepolu u Barseloni. Izgubili smo od bolje ekipe, ispustili zlato, ali dobili tim koji se diže iz mrtvih kad je najpotrebnije, pravi fajterski tim

Posljednji udarac, da nas odvede u produžetke, i omogući da se još nadamo najsjajnijem odličju na planeti imao je Draško Brguljan, dok smo imali igrača više, ali njegova je lopta završila na bridu šake te noći izvanrednog golmana Viktora Nađa. Bio je to momenat koji je razočarao mnoge, ali bez očajavanja, jer smo se, poslije sunovrata na Olimpijadi, mogli ponovo ponositi našim momcima. Ponositi, jer stići u finale nakon 0:3 i igre koja je izazivala očaj i nevjericu, pošto sve što je funkcionisalo protiv Italije i Srbije – nije i protiv Mađara, nije mala stvar.

Malo ko je mogao slutiti da će se naš tim vratiti u meč nakon nestvarno loše realizacije u prvoj četvrtini i prvog gola koji je bio, uličarskim žargonom rečeno – „frljoka”,u trenutku kad je Brguljan bio potopljen od dva igrača. Mađari su imali vrlo pokretljivu odbranu, a onda je, kao za inat krenuo apsolutno sve da brani golman Nađ, razbranivši se tako sa pet odbrana u prvih osam minuta. Neočekivano, znajući naš mentalitet, „ajkule” nisu padale u malodušnost, strpljivo su stizale rezultat i držale „egal” sve do kraja. Istina, stalno smo jurili za Mađarima i njihovom prednošću od +1 ili +2, ali nismo bili daleko ni od vođstva, ni od konačnog trijumfa, samo da je bilo malo više sreće i prisebnosti.

Jeste, bilo je tuge, kao uvijek kad se izgubi nešto što je bilo nadohvat ruke, i što je gotovo opipljivo izgledalo, ali ni izdaleka onakve kao nakon mečeva kojih ne želimo ni da se sjećamo, kad je bronza izgubljena poslije tri gola prednosti u samom finišu, i nakon slika koje su svakome u Crnoj Gori morale da se urežu u pamćenje: euforični narod na aerodromu čeka rukometašice, a vaterpolisti gotovo krišom, posramljeni, ulaze u svoje prevozno sredstvo, a da im se niko i ne obraća.

Kolektivna katarza sportske nacije već je bila doživljena u četvrtfinalu, u najtežem meču na Šampionatu, onom protiv Srbije. Nije to bilo samo radi mučnog poraza na Olimpijadi, već zbog svih socio-kulturološko-nacionalno-itd. okolnosti u kojima meč ove dvije ekipe ne može emocionalno proći kao drugi meč. Na kraju, pobijeđena je jedna od najboljih reprezentacija planete, ako ne i najbolja, i samo su nijanse odlučivale ko će ići dalje u borbu za medalju.

Rezultat se u četvrtfinalu lomio svaki čas, moglo je prevagnuti i na jednu i na drugu stranu, ali, na svu sreću, ovoga smo puta mi bili miljenici boginje Fortune. Zasluženo. Na minut i 10 sekundi prije kraja, Aleksandar Ivović je „iz druge prostorije” opalio bombu koja se zakoprcala iza leđa nemoćnog Gojka Pijetlovića. Uslijedila je rovovska borba prsa u prsa, nakon koje je, tri sekunde prije kraja, kada je Srbija imala dva igrača više, svoj status junaka potvrdio izvanredni golman Miloš Šćepanović. U posljednjoj sekundi je odbranio šut sugrađanina iz Novog koji igra za Srbiju Andrije Prlainovića, za nevjerovatno slavlje širom države.

U polufinalu su ,,ajkule” demonstrirale superiornost, kakva davno nije viđena, što se završnice velikih takmičenja tiče. Odbrana je funkcionisala besprijekorno, a Italijani su bili toliko satjerani u ćošak i poniženi da su promašivali čak i ono što bi pogodila trećerazredna ekipa. Dominacija je bila tolika da se činilo kako prekomorske komšije ne mogu dati gol sve da igraju, mornari bi rekli, „poluvrijeme-podne”, dok su naši punili mrežu protivničkog golmana prilično lako. Koliko su bili moćni u odbrani, pokazuje činjenica da su dojučerašnji šampioni planete do drugog gola čekali skoro 13 minuta, a da je pobjednik odlučen prije odlaska na veliku pauzu! U posljednju četvrtinu crnogorska reprezentacija je ušla sa ogromnom prednošću od 9:4 i ,,povukla ručnu”, ne umarajući se mnogo, ne igrajući ofanzivno i čekajući da vrijeme prođe, odnosno, kako je stajalo u podnaslovima italijanskih listova, „da dozvoli komšijama častan poraz”.

Bez želje za panegirikom i neprimjerenim uzdizanjem, a svakako uz isticanje ogromnog uspjeha naših vaterpolista, valjalo bi se podsjetiti kako je sve počelo, i kako su „ajkule” krenule sa takmičenjem. A start je bilo loš, da gori nije mogao biti. Zato je i podizanje iz ambisa bilo teže. I slađe. U prvoj utakmici dočekala nas je i iznenadila Grčka, a poraz od dva gola minusa nije ni približno pokazivao jasno stanje stvari u bazenu. Naši su bili potpuno nemoćni, neprepoznatljivi, a prvi su gol dali, što je za „vjerovali ili ne”, minut i 14 sekundi prije kraja treće četvrtine, i to iz peterca, kada je Aleksandar Ivović smanjio na 4:1! Prije tog pogotka nisu realizovali šest napada s igračem više, od čega četiri puta nisu ni šutnuli na gol Calkanisa, ali je sreća što je grčki šamar došao već na početku, pa je bilo vremena za otriježnjenje i trijumfalan povratak.

Bilo bi besmisleno, u euforiji nakon svjetskog srebra, izdvajati nekoga, jer je ekipa kao kolektiv djelovala izuzetno jako, a i pojedinačan učinak svakog igrača bio je odličan, međutim, ako bi se moralo, to bi svakako bio golman Miloš Šćepanović. Branio je maestralno šuteve vaterpolista Srbije i Italije, podigao i „pumpao” kompletnu reprezentaciju u finalu, kada je sve izgledalo izgubljeno, odbranivši peterac Mađarima, hladnokrvno je rješavao situacije ,,jedan na jedan” i u momentima kada su igrači bili na metar od njega ili bliže. Bio je pravi stub reprezentacije, karijatida na koju su se mogli osloniti naši reprezentativci i upuštati se u borbu sa kolosima svjetskog vaterpola, na drugoj strani bazena. Niti jednog momenta tokom šampionata nije „pao”, čitavim trajanjem prvenstva ulivao je nevjerovatnu sigurnost. Nije proglašen za najboljeg golmana šampionata samo zato što nismo uzeli zlato.

Reprezentacija je u Barseloni dobila s novim ljudima novu sigurnost, uz već oprobane „stare kuke”. Braća Janović, Brguljani, Ivović, imaju pojačanja od kojih je svakako najprijatnije iznenađenje Filip Klikovac, koji je izrastao u pravog, dobrog centra na duže staze. Tu su i dojučerašnji Makedonac Mišić, pa Igo Kruzija koji je hladnokrvno pucao ka golu Mađara kad to niko nije očekivao…

I najzaslužniji – capo parade, Ranko Čapro Perović, mirni mag vaterpolo taktike.

,,Ajkulama” je na podgoričkom trgu priređen veliki doček, kako i priliči. Doduše, ikonografija i izvođači – voditelji na bini su uglavnom isti svaki put, samo se sportisti mijenjaju, i nije taj program baš toliko dosadan, samo da su prilike za slavlje češće. I da se pjeva himna, kao ovaj put.

Vaterpoliste je prvo primio u Vili Gorica predsjednik Vlade Milo Đukanović, a potom su se autobusom, sa otvorenim krovom, dovezli do trga kojim su se orile navijačke pjesme. Brojne građane na trgu u nedjelju veče zabavljali su crnogorski pjevači: Slobodan Kovačević, Sergej Ćetković, Bojan Marović, Knez, grupa Perper, Nina Žižić, Božo Bulatović, bubnjar Dragoljub Đuričić, a u nadahnutom i emotivnom govoru potpredsjednica Olimpijskog komiteta Zorica Kovačević sažela je čitavu priču o uspjehu vaterpola iz male države u poznatu maksimu: ,,Boj ne bije svijetlo oružje, no boj bije srce u junaka”. Baš tako.

Željko MILOVIĆ

Čarter za ministre i rodbinu

Uprava Montenegro airlinesa je za Barselonu poslala avion kojim je skoro stotinu privilegovanih pojedinaca otputovalo na finale Svjetskog prvenstva u vaterpolu, a igrači i stručni štab su se vratili redovnom linijom druge kompanije. U toj odabranoj ekipi nalazilo se na desetine funkcionera Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije i njihovih članova porodica, rodbine i prijatelja.

Avionom Montenegro airlinesa su, o državnom trošku, na meč Crna Gora – Mađarska, prema pisanju Dana i Dnevnih novina, odletjeli ministri: Branimir Gvozdenović i Branislav Mićunović, poslanik DPS-a Zoran Jelić sa sinom, supruga ministra saobraćaja Ivana Brajovića, bivši ministar ekonomije Darko Uskoković, član Borda direktora Montenegro airlinesa Tufik Bojadžić sa sinom, direktor Fonda za zdravstvo Kenan Hrapović sa dva člana porodice, kćerka direktora Aerodroma Crne Gore Milovana Đuričkovića, generalni direktor Direktorata za međunarodnu saradnju i evropske integracije u Ministarstvu unutrašnjih poslova Ivan Ivanišević sa suprugom, novinar Nebojša Redžić…

Dnevne novine navode da je među putnicima bio i ambasador Crne Gore u jednoj arapskoj zemlji ne navodeći ime, dok se na spisku putnika nalazi i ime Eraković A. Ambasador Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima je Aleksandar Eraković.

Kako tvrdi sagovornik Dnevnih novina, svi su putovali besplatno.

,,Čarter let koji je kompanija Montenegro airlines organizovala uoči finalnog meča Evropskog prvenstva u Barseloni je dogovoren sa Vaterpolo savezom Crne Gore. Dio leta je prodat, dok je ostatak ponuđen sponzorima i svim kompanijama koje su učestvovale u uspjehu naše vaterpolo reprezentacije, kao i resornim ministrima i saradnicima sa kojima imamo kvalitetnu i kontuiniranu saradnju tokom cijele godine”, naveo je u saopštenju komercijalni direktor Montenegro airlinesa Novica Vulić.

Funkcioner Pozitivne Crne Gore Dritan Abazović, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, kazao je: „Ova vlast je potpuno izgubila kompas i jednostavno više nemaju nikakvu vezu sa onim što je realni život građana Crne Gore. Mislim da je to jedan kontinuitet bahatog ponašanja na koje su navikli prije svega rukovodioci DPS i SDP-a”.

R. M.

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

“Sportska hala  i turističko-smještajni objekat Dom mladih su  u vlasništvu Uprave za imovinu, odnosno države. Dva otvorena košarkaška igrališta sa tribinama, teniska igrališta i fudbalski teren su u vlasništvu hotela „Bjanka“. Tu su još i fudbalski teren FK Gorštaka i teren sa vještačkom travom. Svi ti subjekti treba da  sarađuju u organizaciji  organizacija prestižne ponude sportskog turizma koju naš grad ima”,  kažu u Opštini.

Nadaju se da će država, kako kažu, “posvetiti dužnu pažnju objektima u Sportskoj zoni””. Očekuju d aće oba  objekta biti  spremna da dočekaju sljedeće godine učesnike Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI), čiji je Kolašin domaćin.

Milatović je to i  obećao. Stavljanje u punu funkciju sportske hale i Doma mladih trbalo bi da se omogući kapitalnim budžetom za narednu godinu, najavljeno je iz resora na čijem je čelu.   Ocijenili su i da je “Dom mladih i gorući problem”.

“Sportska dvorana je nedavno rekonstruisana, ali se fasada nalazi u zapuštenom stanju, Neophodna su dalja investiciona ulaganja kako bi se omogućila adekvatna upotreba ovog objekta i iskoristili svi prostorni kapaciteti istog, saopšteno je iz Ministarstva za ekonomski razvoj. Dom mladih je gorući problem koji osim rekonstrukcije i investicionih ulaganja zahtijeva neophodna rješavanja pravnog statusa ovog objekta”, saopšteno je iz Ministarstva ekonomskog razvoja nakon Milatovićeve posjete Kolašinu.

Najvljeno je da će biti iniciran “postupak ispitivanja i utvrđivanja svih činjenica u vezi sa pravnim statusom Doma mladih koji je u državnom vlasništvu”.  Utvrdiće se i, kako je najavio ministar, i  vrijednosti radova na održavanju i rekonstrukciji.

“Sve to sa  ciljem da se kapitalnim budžetom za 2022. godinu opredijele sredstva za adaptaciju i stavljanje u funkciju tog  objekta. Ovim se značajno može unaprijediti sportska ponuda grada. Takođe, i doprinijeti da zajedno sa opremanjem Sportske zone Kolašin postane adresa za pripreme sportista, kako na individualnom tako i na klupskom i reprezentativnom nivou”, rekao je on.

Dosadašnje upravljanje objektima u sportskoj zoni okarakterisano je kao “dugogodišnja nebriga prethodne vlasti”.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo