Povežite se sa nama

OKO NAS

Ko vozi onaj voz

Objavljeno prije

na

Koliko je sigurno putovanje crnogorskim prugama? Pitanje je jednostavno. Odgovor – nije. Stara dilema ponovo je aktuelizovana nakon što su iz Željezničkog prevoza javnosti ponuđene dvije, suprotne, priče o načinu na koji su četiri voza nedavno dopremljena iz Španije uključena u redovan saobraćaj.

 

Prvo je inženjer Milisav Dragojević ustvrdio da su mašinovođe Prevoza bez valjane obuke, dan pred uključenje novih vozova u saobraćaj, dobili sertifikate o navodnoj osposobljenosti da njima upravljaju. Uslijedio je demanti.

,,Obuka šestorice mašinovođa počela je nakon dobijanja dozvole za probne vožnje od Direkcije za željeznicu Crne Gore, početkom juna 2013. godine”, navedeno je u jednom od nekoliko nepotpisanih saopštenja objavljenih na sajtu Željezničkog prevoza.

U njima nije precizirano gdje se i kada navodna obuka odvijala. Prema računici naših sagovornika sa višedecenijskim iskustvom na crnogorskim prugama, praktična obuka mašinovođa na novim vozovima podrazumijeva da oni, pod nadzorom instruktora, prevezu sedam do deset hiljada kilometara. To je, matematika kaže, posao za koji je potrebno 100-150 radnih sati. Pa sve to puta šest, pošto je potreban sertifikat (za sada) dobilo šest mašinovođa. U vrijeme kada je obavljana navodna praktična obuka na novim vozovima prugom Nikšić –Podgorica svakodnevno je prolazilo 10 do 14 putničkih vozova. Sumnjivo?

Iz Prevoza pojašnjavaju kako je provedena obuka ,,obuhvatila samo specifičnosti upravljanja ovim modernim vozom – CAF civity”. Potom potežu i svoj najjači argument: ,,Obavještavamo javnost da je nakon objavljivanja teksta u Vijestima glavni inspektor za željeznički saobraćaj obavio inspekcijski pregled i utvrdio da je uključivanje CAF civity vozova u lokalni saobraćaj i obuka mašinovođa sprovedena u skladu sa Zakonom i željezničkim propisima”.

Vjerujemo da je za javnost ovo dovoljan argument, zaključeno je u saopštenju.

Da li je? Ništa drugo da nije sporno, pitanje je – zašto je glavni inspektor čekao medije, umjesto da se svog posla prihvatio onda kada je tome i bilo vrijeme. Nije mu prvi put.

Od 2006. godine, na nešto manje od 250 kilometara crnogorskih pruga život je izgubilo više od 50 putnika i pružnih radnika. Splet srećnih okolnosti i vještina pojedinaca doprinijeli su da ova tragična brojka ne bude veća, pošto se u istom periodu na crnogorskim prugama desio čitav niz vanrednih situacija koje za posljedicu nijesu imale teško povrijeđene ili izgubljene živote.

Podsjetimo se dvije, javnosti manje poznate, nezgode: U ljeto 2006. u stanici Mijatovo kolo, na dionici pruge Bijelo Polje – Mojkovac, na istom kolosijeku, ,,oči u oči”, našli su se brzi voz 813 i teretni voz 5210.

Brzi voz iz Beograda zaustavljen je u stanici radi ukrštanja sa teretnjakom. Greškom otpravnika vozova, teretni voz se našao na istom kolosjeku sa dozvolom da prođe kroz stanicu. Sudar je izbjegnut samo zahvaljujući prisebnosti i iskustvu mašinovođe teretnog voza. Nadležni sa Željeznice Crne Gore prećutali su ovaj događaj. Policija je, ipak, privela otpravnika vozova iz stanice Mijatovo kolo zbog sumnje da je počinio krivično djelo ,,ugrožavanje saobraćaja opasnom radnjom”. U pitanju je bio devetnaestogodišnji mladić koji se, u danu kada je umalo izazvao tragediju, našao u smjeni tek četvrti put, nepuna dva mjeseca pošto je, skupa sa još 14 prijavljenih kandidata, prošao provjeru znanja i položio stručni ispit za otpravnika vozova.

U oktobru 2010., u stanici Kruševo, na sličan način sudarila su se dva teretna voza. I ovaj događaj je zataškan. Sudar je kršten kao kontakt, mada Zakon o bezbjednosti u željezničkom saobraćaju ne definiše takav pojam u vezi nezgoda, udesa i vanrednih događaja.

Nezgoda u Mijatovom kolu dogodila se nepunih šest mjeseci nakon tragedije na Bioču, kada se elektromotorni voz 6103 samootisnuo, nakon što je zbog kvara zaustavljen na otvorenoj pruzi, i survao u kanjon Morače odnijevši u smrt 47 putnika.

Godinu dana poslije udesa u Kruševu, u tunelu između stanica Mojkovac i Mijatovo kolo došlo je do sudara putničkog i radnog voza. Život je izgubilo dvoje ljudi. Suđenje za tu nesreću predstoji. Monitor je, ipak, došao u posjed Ekspertize komisije sudskih vještaka u kojoj stoji: „Ne postoje dokumentovani dokazi da je inspektor za željeznički saobraćaj postupao u skladu sa članom 124. i 125. Zakona o bezbjednosti saobraćaja i da je, saglasno navedenim članovima Zakona, preduzimao određene mjere i radnje”. Prethodno su vještaci utvrdili „da je inspekcijski nadzor bio kontinuiran ne bi došlo do navedenih propusta” koji su, njihov je zaključak, prouzrokovali nesreću.

Neki će reći – sve je to već viđeno. Komisiji za isljeđenje vanrednih događaja Željeznice CG trebalo je manje od 24 sata da zaključi i obznani kako su mašinovođa i kondukteri jedini krivci za nesreću na Bioču u januaru 2006. Članovi te Komisije odlučili su da ignorišu sve dokaze koji su ukazivali na to da je nesrećne putnike u smrt odvukao neispravan voz, kršeći propisane procedure o načinu saobraćanja na dionici Podgorica – Bijelo Polje, sa nepotpunom posadom, dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji godinama nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Saznali smo tada da su crnogorske mašinovođe prije nesreće na Bioču dobile interno Uputstvo prema kome su dužne da iz staničnog depoa prihvate kompoziciju na kojoj ne radi od pet do osam kočionih blokova (od ukupno 64 koliko ih ima na vozu). Na vozu 6103, u Bijelom Polju nijesu radila četiri cilindra!

Jedan od dokumenata prezentovanih tokom suđenja za nesreću na Bioču (pravosnažno je osuđen samo mašinovođa) pokazao je da su tadašnji čelnici ŽCG nekoliko godina ranije od Komisije za kočnice Zajednice jugoslovenskih željeznica zatražili odobrenje za donošenje takve odluke. Taj zahtjev je odbijen, uz obrazloženje do to može uticati na bezbjednost voza, osoblja i putnika. Interni propis je, ipak, donijet koju godinu kasnije. I to nije smetalo nikome od nadležnih sa Željeznice, iz Ministarstva saobraćaja ili Glavnom inspektoru za bezbjednost željezničkog saobraćaja. Tek da se zna – i tada i danas taj posao je obavljao isti čovjek, Radovan Rašo Knežević.

To nije bilo sve. Javnost je, preko Monitora, saznala i da je Željeznica Crne Gore, prije i poslije nesreće kod Bioča, kršila propise o bezbjednosti saobraćaja tako što je vozove kojima su morala upravljati dvojica, stavljala u ruke samo jednog mašinovođe. Iako su postojeći pravilnici i upustva nedvosmisleno nalagali da na pruzi Podgorica – Bijelo Polje u kabini moraju biti dvojica mašinovođa, nadležni sa Željeznice su, kažu zbog uštede, živote svojih putnika stavili u ruke nepotpune posade.

Konačno, pokazalo se da tadašnja ŽCG desetak godina nije organizovala, inače obavezne, periodične provjere stručne obučenosti svojih radnika. O težini tog propusta svjedoči iskaz sudskih vještaka koji su na suđenju okrivljenom mašinovođi voza smrti iznijeli stav da učinjeni propusti „nijesu posljedica neodgovornosti, već proizilaze iz ljudske nesavršenosti, nedovoljnog znanja i pogrešne procjene situacije”!?

Možda ima neke veze: Rešad Nuhodžić, čovjek koji je, kao Izvršni direktor ŽCG, bio odgovoran za većinu pobrojanih nepravilnosti danas je

direktor Direkcije za željeznicu Crne Gore. Kao što i o stanju na crnogorskim prugama i dalje brine Radovan Knežević koji je, kao glavni inspektor za bezbjednost željezničkog saobraćaja, tolerisao sva pomenuta kršenja zakona.

I sada, baš njima, treba da vjerujemo kako su novi vozovi i njihove mašinovođe u redovan saobraćaj uvedeni po redu i zakonu. Bio bi im prvi put.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo