Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Povuci, potegni

Objavljeno prije

na

Dvadesetšestogodišnja Marijana Marjanović, izbjeglica iz Bosne, ljuta je na svog oca, rođenog Beranca, što ni poslije skoro dvije decenije boravka u Crnoj Gori ne može da joj riješi pitanje crnogorskog državljanstva. Kao diplomirani psiholog nedavno je počela da radi u gimnaziji, ali je ubrzo ostala bez posla, čim se pojavio drugi kandidat na birou rada. Uzalud dobra želja školskog rukovodstva i peticija učenika, koji su je za kratko vrijeme zavoljeli. Marijana nema državljanstvo. Tu je kraj i početak priče. BIJES I NEMOĆ: Ona je i diplomu dobila izvan Crne Gore, jer ovdje, u nedostatku dokumenata, nije mogla studirati na državnom univerzitetu. „Ne znam šta sada. Pokušaću da što prije magistriram i onda odem iz Crne Gore. Ovdje sam došla jer je moj otac tu rođen, sada moram tražiti rješenje na nekoj drugoj adresi”, kaže Marijana, vidno razočarana.
Ko je više povrijeđen? Marijana ili njen otac Mićo? Teško pitanje. Mićo je, prije bi se moglo reći, ogorčen.
„Kada je počeo rat u Bosni, supruga i ja smo djecu u naručju donijeli u Berane. Gdje bih drugo nego u svoj rodni grad. Mnogima sam pomagao i računao sam da će i meni neko tu pomoći. Ništa. Otkako mi se desilo ovo s kćerkom, nemam želju ni da izađem u grad. Kako da joj objasnim da sam nemoćan”, pita se Mićo.
Da stvari budu još teže, njegova druga kćerka, Jovana, završila je stomatologiju. Započela je studije prije reforme i privatizacije ove medicinske grane. Kako će tek ona doći do posla, bez državljanstva i bez mogućnosti da otvori samostalnu ordinaciju?
„Željeli smo da ostanu pored nas sada kada ulazimo u pozne godine. Došli smo mladi s malom djecom, sada smo stari”, kaže Mićo.
Mićo Marjanović nije jedini izbjeglica koji je rođen u Crnoj Gori i ima crnogorsko državljanstvo, ali za svoju porodicu to ne može da ostvari. Samo u Beranama ih je trista osamdeset.
„Zvuči nevjerovatno. Pomnožite to s brojem članova porodica tih ljudi i doći ćete do brojke od hiljadu i po. U Crnoj Gori je pet hiljada takvih slučajeva, puta članovi njihovih porodica. Ponekad se pitam čemu da se nadaju druge izbjeglice, kada mi koji smo u Crnoj Gori rođeni ne možemo da ostvarimo elementarna prava za svoju djecu”, kaže Marjanović.
Crna Gora je postala utočište za izbjeglice i raseljena lica devedesetih godina, kada su počeli ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, i kasnije na Kosovu. Broj izbjeglica dostigao je vrhunac 1999. godine, kada se ovdje slilo 160 hiljada ljudi. Samo kroz Berane prošlo je više od šezdeset hiljada nevoljnika. Većina se kasnije vratila kućama ili se iselila u treće zemlje, ali njih oko tri i po hiljade ostali su do danas u ovom gradu, što je više nego u svih ostalih devet sjevernih crnogorskih opština zajedno.
PRORAČUNATO OTEZANJE: Većina ne posjeduje lične dokumente, osim izbjegličke karte, a s njom sve institucije u našoj državi, osim zdravstvenih, za njih su zatvorene. Neposjedovanje crnogorskog državljanstva i ličnih dokumenata znači da se ne mogu registrovati na biroima rada, što je preduslov za pronalaženje posla. Ne mogu dobiti vozačku dozvolu. Ne mogu se čak ni vjenčati. Isključeni iz zvaničnih struktura, ne mogu dobiti ni kredit za otpočinjanje samostalnog posla jer, naravno, banke ne daju kredite ljudima bez ličnih dokumenata. Ne mogu studirati niti konkurisati za stipendije.

Mnogi smatraju da Crna Gora proračunato oteže s rješavanjem pitanja izbjeglica i davanja crnogorskog državljanstva, jer ne želi da uvodi nove glasače u tijesno podijeljeno biračko tijelo. Pretpostavka vlasti je da bi srpski opredijeljene izbjeglice bile naklonjene prosrpskoj opoziciji u Crnoj Gori. Očekivalo se da će poslije referenduma i sticanja nezavisnosti taj problem biti relaksiraniji, ali to se nije obistinilo. Vjeruje se, takođe, da Crna Gora nije spremna da se odrekne međunarodnih donacija koje dobija na račun izbjeglica, a da istovremeno, davanjem državljanstva, dobije veliki broj socijalnih slučajeva.
„Još početkom dvijehiljaditih usvojena je čuvena Sarajevska deklaracija. koju su potpisale sve države bivše Jugoslavije, i kojom je bilo predviđeno da se svi problemi izbjeglica, uključujući i državljanstva, riješe do 2006. godine. Četiri godine nakon isteka toga roka mi nijesmo niđe”, kaže Marjanović, koji obavlja funkciju potpredsjednika Saveza udruženja izbjeglica i raseljenika u Crnoj Gori.
On ističe kako su države u okruženju ipak napravile neke pomake, dok Crna Gora te probleme rješava još uvijek samo verbalno.
„Imam utisak kao da su napravili neke logore za izbjeglice, i sada nam kažu – trpite. Na šta vam inače liči naselje Rudeš, najveći izbjeglički centar na sjeveru. Smučilo mi se više od života u njemu. Nema noći da mi neko od nevoljnika ne pokuca na vrata s molbom i očekivanjem da riješim nemoguće”, kaže Marjanović.

Prema njegovom mišljenju, zakonska rješenja koja je u međuvremenu Crna Gora usvojila, najkruća su u regionu.
„Ne mogu ni biti bolja kad niko od izbjeglica nije učestvovao u njihovoj izradi. Posljednji sastanak UNHCR-a, crnogorskih državnih institucija i udruženja koja okupljaju izbjeglice održan je 2007. godine. Od onog što je tada dogovoreno ništa nije realizovano, a već tri godine niko nas ne kontaktira. Pod pritiskom Evropske unije sami donose rješenja za nas – bez nas”, priča Marjanović.
PRIVREMENI BORAVAK: On kaže da dijeli vladajuće mišljenje među izbjeglicama i raseljenicima da Akcionim planom za izbjeglice koji je donijela crnogorska Vlada nije riješen ni jedan problem ove populacije, kao i da je Crna Gora pretrpjela kritike Evropske komisije zbog položaja raseljnika.
Zvanični stav Vlade bitno je dugačiji od onoga što misle izbjeglice i naša država je i u tom pogledu „svijetli primjer u regionu”. Premijer Milo Đukanović ističe da Crna Gora ima jasnu politiku, koja je usklađena s međunarodnim standardima. On naglašava kako je Akcioni plan za sveobuhvatno i efikasno rješavanje pitanja raseljenih i interno raseljnih lica pozitivno ocijenjen od Evropske komisije, UNHCR-a i OSCE-a.
„Bio je to još jedan korak u ispunjenju standarda za punopravno članstvo Crne Gore u evropskim i evroatlantskim integracijama. Realizacijom mjera iz Akcionog plana Crna Gora pokazuje svoju posvećenost i težnju da u saradnji sa međunarodnim organizacijama u narednom periodu probleme raseljenih riješi na dugoročan i kvalitetan način” – izjavio je Đukanović.
Kada se radi o raseljenicima s Kosova, nealbancima, stav Crne Gore je da im treba omogućiti povratak, o čemu je nedavno i predsjednik države Filip Vujanović razgovarao sa svojim kolegom Fatmirom Sejdiuom. Oni koji ipak ne budu željeli da se vrate, mogu zatražiti državljanstvo ili dobiti status „stranca sa stalnim nastanjenjem”.
Marjanović, međutim, kaže kako se u suštini crnogorskim izbjeglicama uglavnom nudi i odobrava privremeni boravak, za šta je potrebno platiti takse koje na godišnjem nivou za četvoročlanu porodicu iznose oko hiljadu eura.
„Ko to od ovih nevoljnika može to da plati”, pita se. On kaže kako izbjeglice u Crnoj Gori ne znaju ni čiji su ni koliko ih ima. Do prije godinu ponavljana je brojka od ukupno 25 hiljada. Poslije posljednjeg popisa, odnosno prošlogodišnje preregistracije, u opticaju je cifra od 17 hiljada.
„Šta je sa osam hiljada razlike. Oni su ovdje, ali nijesu registrovani. Zašto? Sada će imati problem i oni, ali i država i UNHCR”, smatra Marjanović, dodajući kako deset odsto izbjeglica u Beranama u odnosu na ukupni broj stanovnika, ili četiri odsto na nivou države, zaslužuju mnogo više brige i pažnje, čak i u medijima.
Ne može, objašnjava on, međunarodna javnost vidjeti njihovu probleme i patnju, ako to ne vide građani pored kojih žive. Ko će znati za probleme Marijane i Jovane, koje su došle kao djevojčice u domovinu svoga oca, tu odrasle i mukotrpno stekle visoko obrazovanje, a sada moraju da odu iz te države i potraže posao negdje drugdje. Koga je briga? Premijer je, uostalom, rekao, a državni mediji hitno prenijeli, da Crna Gora pokazuje posvećenost i težnju da probleme raseljenih riješi na dugoročan i kvalitetan način i da su UNHCR i OSCE te napore ocijenili pozitivnim. OEBS je zadovoljan izvještavanjem državnih medija. Nema potrebe da njihovi službenici izlaze iz kancelarija i da pitaju izbjeglice da li je to tačno i kako žive.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo