Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG MITROVIĆ, PREDSJEDNIK UNIJE POSLODAVACA CRNE GORE: Ne možemo plaćati tuđe greške

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljna sjednica Socijalnog savjeta prošla je bez dogovora o primjeni odredbi Zakona o radu koje su na snagu trebale stupiti u decembru, a prema kojima se rad na određeno vrijeme kod istog poslodavca ograničava na maksimalno dvije godine. Šta je tu problematično iz pozicije poslodavaca, pitali smo Predraga Mitrovića, predsjednika Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG).

MITROVIĆ: U vrijeme kada su rađene posljednje izmjene Zakona o radu, 2011. godine, Opšti kolektivni ugovor (OKU) je bio na snazi i Zakon je mnoga pitanja prepustio na detaljniju razradu OKU ili drugim kolektivnim ugovorima. To je podrazumijevalo da se, nakon usvajanja Zakona o radu, pristupi usaglašavanju odredbi OKU sa njim.

Tako je i bilo. Odmah po stupanju na snagu Zakona, od strane Socijalnog savjeta CG formirana je radna grupa za izradu OKU koja je radila veoma intenzivno i naporno, zbog potrebe usaglašavanja često različitih pristupa i stavova predstavnika socijalnih partnera – Vlade, dva reprezentativna sindikata i UPCG, kao reprezentativnog udruženja poslodavaca.

Poslije više od godinu dana, i pored toga što su sva tri socijalna partnera glasala za tekst ponuđenog OKU, SSCG je na svojim organima naknadno odlučio da ne pristupi potpisivanju tog dokumenta. To je dovelo do toga da i dotadašnji OKU prestane da važi (ne krivicom UPCG), pa su mnoga važna pitanja ostala neuređena. Zato Zakon, praktično, nije primjenjiv u mnogim situacijama. Odredbe o radu na određeno vrijeme su samo jedno od takvih pitanja.

MONITOR: Zašto su sada sporne odredbe prihvaćene 2011. godine?
MITROVIĆ: Pod pritiskom sindikata i Ministarstva rada, UPCG je na ograničenje rada na određeno vrijeme pristala pod uslovom, a uz obećanje druga dva socijalna partnera, da će se otkaz ugovora o radu od strane poslodavca učiniti fleksibilnim kroz odredbe novog OKU-a. Uz to, od strane nadležnih organa je za tu i narednu godinu najavljivana stabilizacija ekonomskih prilika i rast ukupnog BDP, što je bio dodatni razlog za davanje saglasnosti na takvo zakonsko rješenje.

Na kraju, OKU nije zaživio, a razlozi, iako svima poznati, i dalje svakodnevno dobijaju najrazličitija tumačenja upravo od strane onih koji su do njih i doveli. Zato u UPCG insistiramo da se sada tako važna pitanja moraju urediti zakonom, a ne prepuštati slučaju i ucjenjivanju od strane bilo kog socijalnog partnera.

MONITOR: Šta je tu, zapravo, suštinski problem?
MITROVIĆ: Vidite, najmanji je problem zaključivanje ugovora na neodređeno vrijeme, ukoliko se istovremeno omogući poslodavcu da bez troškova i komplikovanih procedura raskine ugovor sa onim zaposlenim koji ne izvršava svoje radne obaveze, ne poštuje radnu disciplinu ili je njegovo ponašanje takvo da ne može nastaviti rad kod poslodavca. U ovom trenutku, zakonom, granskim i kolektivnim ugovorima kod poslodavca određene su veoma velike otpremnine u slučaju proglašenja tehnološkim viškom, iako za to nema utemeljenja jer poslodavac upravo zbog problema sa likvidnošću pristupa raskidu ugovora i racionalizuje svoje poslovanje. Dakle, otpremnine se konačno moraju upodobiti sa realnim mogućnostima privrede. Za ove stvari sindikati nemaju razumijevanja jer vide samo jednu stranu priče.

Ovaj problem se drastično produbljuje i visokim troškovima koje po osnovu isplate zarada snosi svaki poslodavac. Troškovi rada učestvuju u ukupnim troškovima poslovanja prosječno oko 70 odsto. Iako nadležni organi ističu da su niske stope poreza i pripadajućih doprinosa stimulativne za poslodavce i potencijalne strane investitore a da je trošak rada svega 39,2 odsto, činjenice su mnogo drugačije.

Jasno je da zaposlene interesuje da je u ugovoru o radu iskazana neto zarada, to jest ono što će primiti za obavljeni rad, a ne to kolike su obaveze poslodavca po istom. Međutim, metodologija preračuna neto zarada u bruto zarade je tako uređena da obavezni trošak poslodavaca po osnovu zarada iznosi mnogo više. Tako opterećenje neto zarade do nivoa prosječne zarade iznosi oko 62-63 odsto, a na neto zaradu od 565 € opterećenje iznosi, bezmalo, 70 odsto. Naravno, sa rastom zarade (zbog kriznog poreza) uvećava se ukupno opterećenje, te ono za neto zarade u iznosu od 1.000€ iznosi 75 odsto… To je egzaktan podatak koji se vrlo lako može provjeriti.

MONITOR: Predstavili ste prošle nedjelje dokument o svojevrsnim „ubicama biznisa” u Crnoj Gori. Da li su u pitanju pojave novijeg datuma ili je sada samo dara prevršila mjeru?
MITROVIĆ: Iako već duži niz godina opominjemo da postoji veliki broj barijera u poslovanju privrednih subjekata u Crnoj Gori, posljednje istraživanje UPCG sprovedeno uz podršku i po metodologiji MOR-a (Međunarodne organizacije rada), na uzorku od preko 200 kompanija različite veličine i vrste djelatnosti, prepoznalo je pet ,,ubica biznisa”. Prema UPCG, najznačajnije kočnice za uspostavljanje okruženja povoljnog za razvoj preduzeća i njihovu održivost su: neodgovarajući regulatorni sistem, otežan pristup finansijskim sredstvima, velika zastupljenost sive ekonomije, postojanje korupcije u svim oblastima i nivoima i nesklad između obrazovnih programa i potreba tržišta rada.

MONITOR: Ukazujete na „otežan pristup finansijskim sredstvima”. Da li je problem u bankama, lošim projektima (neurednim platišama) ili nedostatku podrške (posebne kreditne linije, državne garancije, subvencirane kamate za određene projekte…)?
MITROVIĆ: UPCG istraživanje i dosadašnja praksa pokazali su da, pored nepredvidivog regulatornog okvira i njegove dosta sporne implementacije, najveći procenat privrednih subjekata ima problema sa pristupom finansijama, što dovodi do ugrožavanja likvidnosti i umanjuje mogućnost preduzeća da šire svoje poslovanje. Podaci UPCG pokazuju da trenutna visina kamatnih stopa za 93 odsto kompanija predstavlja ključni problem u poslovanju i planiranju budućih poslovnih aktivnosti. Problem je i samo obezbjeđenje kreditnog kolaterala (naročito za start up).

Nedostatak kreditnih linija za pojedine sektore kao i nesklad između ponude finansijskih proizvoda i potreba privrede predstavljaju dodatno opterećenje i kreiraju ambijent koji nije stimulativan ni za otpočinjanje ni širenje poslovanja. Siva ekonomija i nelojalna konkurencija su takođe prepoznate kao goruće prepreke za poslovanje – skoro 33 odsto preduzeća se često srijeće sa nelojalnom konkurencijom u vidu pravnih lica ili pojedinaca koji u potpunosti ili djelimično nelegalno posluju, što je posebno izraženo u oblasti trgovine i drugih uslužnih djelatnosti. Iako ne postoje zvanični podaci, Crna Gora, prema procjenama, svake godine izgubi od 740 do 997 miliona eura zbog tolike zastupljenosti sive ekonomije (23-31 odsto od ukupnog BDP).

MONITOR: Pominjete nesklad između obrazovanja i tržišta rada. Da li su naši ljudi neškolovani ili preškolovani za postojeću paletu radnih mjesta?
MITROVIĆ: Nesklad između obrazovanja i tržišta rada, prepoznat kao jedna od značajnijih prepreka pri poslovanju, ne treba posmatrati u kontekstu da li su Crnogorci/Crnogorke neškolovani ili preškolovani za postojeću paletu radnih mjesta. Istraživanje, kao i dosadašnji rad UPCG na ovom polju, prepoznaje nedostatak određenih profila na tržištu rada za kojima postoji stvarna tražnja, ali ih obrazovni sistem ne produkuje u dovoljnom broju (posebno zanimanja III nivoa kvalifikacija, zanatska i niže stručna zanimanja koja poslodavci najviše traže, ali su učenici za njih najmanje zainteresovani). Ovo nije prvo istraživanje UPCG koje je potvrdilo da poslodavci nisu zadovoljni vještinama i kompetencijama kadra koji proizvodi obrazovni sistem. Kao glavni razlozi za ovakvo stanje prepoznati su nedovoljna zastupljenost praktične nastave (kod poslodavaca) u srednjem stručnom obrazovanju i totalno odsustvo obavezne prakse na studijskim programima.

MONITOR: Plašite li se, kao UPCG, da bi vas neko mogao prepoznati kao antivladine elemente, pošto dobar dio pobrojanih problema korijene vuče iz državnog aparata?
MITROVIĆ: Može se reći da svi pomenuti problemi, na neki način, potiču iz regulatornog okvira i to ne toliko zbog kvaliteta zakonskih rješenja, koliko zbog implementacije tih rješenja odnosno njihove selektivne primjene. To je, kao kočnica za uspostavljanje ambijenta za održiva i zdrava preduzeća, potvrđeno od strane čak 97 odsto anketiranih privrednika. A upravo iz toga proističu problemi ubiranja budžetskih prihoda, naplate poreskog duga, postojanja sive ekonomije i korupcije.

Zato i ovom prilikom podsjećam kreatore politika, a posebno socijalne partnere, na naš zajednički cilj – jačanje, a ne gušenje preduzetništva i eliminisanje, a ne stvaranje prepreka za njegov razvoj. To je model koji će pomoći da se u ovim kriznim godinama održi, a vremenom i poveća privredna aktivnost, zaposlenost, ekonomska i socijalna stabilnost i građana i države. Konačno, samo uz jaku privredu možemo imati i uspješnu Crnu Goru.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo