Nema se šta  zamjeriti inicijativi Milatovića, gledajući je van aktuelnog trenutka, te društveno političkog konteksta.  Teško je ne primijetiti da ona dolazi dok se nestrpljivo čeka dobijanje IBAR-a na ljeto ove godine.  Jedan  od važnih zadataka koje bi Crna Gora morala ispuniti kako bi dobila IBAR su i ratni zločini devedesetih. Njih vlast ni ne pominje

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović iniciraće obeštećenje žrtava Golog otoka, saopšteno je iz njegovog kabineta ove sedmice.

Milatović  je pojasnio da podržava dugogodišnje zalaganje civilnog društva i Udruženja žrtava Golog otoka za rešavanje tog pitanja, kao što je već urađeno u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.

“Samo ona država koja ispuni moralni dug prema onima čija su prava bila grubo kršena i čije su patnje bile godinama ignorisane može koračati putem istinskog napretka”, kazao je. Napominjući da je „Goli otok crna tačka u istoriji Crne Gore i simbol stradanja za više hiljada građana i njihovih porodica“.

Milatovićevu inicijatvu pozdravila je Akcija za ljudska prava (HRA), koja je više puta crnogorskim vladama bezuspješno upućivala istu incijativu.

„Podržavamo i pohvaljujemo  inicijativu predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića“, poručili su iz HRA. Podsjetili su da su u septembru 2019. godine tadašnjem premijeru Dušku Markoviću podnijeli inicijativu za donošenje zakona u Crnoj Gori o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona – zatvorenika i zatvorenica Golog otoka, Svetog Grgura i drugih zatvora. „Predložili smo da Vlada hitno oformi radnu grupu za izradu ovog zakona i da u radnu grupu uključi predstavnika Udruženja „Goli otok“ i druge predstavnike civilnog sektora. Ni ta, ni naredne vlade nijesu prihvatile da se time bave“, saopštili su iz te organizacije.

Nema se šta zamjeriti inicijativi predsjednika Crne Gore, gledajući njegovu inicijativu izolovano od trenutka u kom se donosi, te društveno političkog konteksta.  Teško je, međutim, ne primijetiti, da ova inicijativa dolazi u trenutku dok se izvršne vlasti, pa i sam Milatović, kunu u ubrzani evropski put Crne Gore, i dok se nestrpljivo čeka dobijanje IBAR-a na ljeto ove godine. IBAR je Izvještaj o zatvaranju privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24, a jedan  od važnih zadataka koje bi Crna Gora morala ispuniti kako bi dobila taj izvještaj su i ratni zločini devedesetih. Njih vlast ni ne pominje.   Nema niti jednog ministra u vladi, nijednog poslanika parlamentarne većine, koji je dok čekamo IBAR kazao – moramo se suočiti sa devedesetima.   A kamoli pokrenuo kakav konkretan korak.

Prioriteti i konkretni koraci su ono što možda govori najviše o politikama kako prethodnih, tako i aktuelnih vlasti.

Predsjednik Milatović je do sad položio vijenac i odao počast žrtvama stradalim u zločinu u Pivskim Dolima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prethodno je u julu 2022. godine usvojena Rezolucije o zločinima u Pivi i Velici od strane Skupštine Crne Gore. Rezoluciju su inicirale Demokrate Alekse Bečića,  samo mjesec nakon što je u Skupštini Crne Gore usvojena Rezolucija o Srebrenici na predlog Bošnjačke stranke. Da se crnogorske vlasti  zaista žele suočiti sa ratnom prošlošću devedesetih, Rezoluciju o Srebrenici bi inicirao neko iz parlamentarne većine. Za strašne masovne zločine četnika 1943. ,  u Podrinju i dolini Lima, nije bilo rezolucije.

Osim odavanja počasti žrtvama zločina u Pivskim Dolima, Milatović je tokom predsjednikovanja otišao još  u Murinu, gdje je prisustvovao obilježavanju godišnjice NATO bombardovanja i položio vijenac na spomenik žrtvama. Nekoliko mjeseci kasnije primio je predstavnke porodica stradalih u bombarovanju Murina 1999. godine, i založio se za izmjene Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti koji omogućava isplatu obeštećenja porodicama. Te izmjene bile su diskriminatorske jer nijesu obuhvatale sve civilne žrtve rata. Nakon protesta HRA i Udruženja Štrpci protiv zaborava,  Predlog je povučen iz procedure. To rešenje je inače bilo identično  amandmanima koje je 8. maja 2023. godine predložio poslanik Demokrata, Momo Koprivica, sada potpredsjednik Vlade.  Predloženo je  da se civilnim žrtvama rata smatraju samo žrtve oružanog sukoba sa NATO u Crnoj Gori, a ne i one iz Crne Gore koje su stradale od oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu, zbog čega je taj predlog zakona Evropski parlament u svojoj rezoluciji od 18. oktobra 2023. kritikovao kao selektivan.

Upravo su problem selektivnost aktuelnih vlasti i drugačiji odnos kada je u pitanju „moralni dug prema onima čija su prava grubo kršena i čije su patnje godinama ignorisane“, kako kaže predsjednik Milatović, tražeći s pravom obeštećenje za golootočke žrtve.

Milatović nikada nije pošao da oda počast žrtvama nijednog od ratnih zločina devedesetih, za koje su odgovorne crnogorske vlasti iz tog doba. A to je  pravo suočavanje sa našom ratnom prošlošću. Iako je, recimo, svojevremeno primio predstavnice HRA, Anima i Centra za građansko obrazovanje, i Alena Bajrovića, čiji je otac Osman Bajrović stradao 1992. godine. kao žrtva deportacija, i izvinio se u ime Crne Gore za taj zločin, Milatović nije pošao u Herceg Novi da oda počast žrtvama tog zočina.  Prvi ministar koji je prisustvovao obilježavanju neke od godišnjica ovog ratnog zločina bio je Filip Ažić, tadašnji ministar policije iz redova Građanskoig pokreta URA. Naredne godine pojavio se i bivši premijer Dritan Abazović, lider URA, kao i ministar pravde iz njegove Vlade Marko Kovač.  Demokrate, ZBCG, PES, Milatović – ništa.

Organizacije su tokom posjete predsjedniku  od njega tražile i da napravi „istorijski važan korak i akitvno podrži“ njihove uporne inicijative za memorijalizaciju žrtava deportacija. Spomen obilježja i dalje nema.

Prošle godine u julu članovi Inicijative mladih za ljudska prava, Bošnjačkog vijeća, Spacijalnog državnog tužilašta i Opštine Plužine položili su  cvijeće na most Obrada Cicmila u kanjonu Pive, mjestu gdje je 6. jula 1992. godine ubijena bosanska porodica Klapuh. Predstavnika vlasti – nula.

Viši sud u Podgorici je 1996. godine osudio pet pripadnika Vojske RS za taj  ratni zločin , a samo jedan od njih je odslužilo kaznu.  Spomen obilježja koje je tražio civilni sektor nema, no nema čak ni grobova.  “Posmrtni ostaci tri člana porodice su sahranjeni o trošku Opštine Nikšić, još davnih 90-ih, na način da su potpuno neobilježeni, krajnje nedostojanstveno“, ukazala je nedavno Tea Gorjanc Prelević iz Akcije za ljudska prava. Iz vlasti – tišina. .

Pa napad na Dubrovnik, Bukovica, Morinj, Kaluđerski laz…ta mjesta obilaze uglavnom mirovne aktivistkinje.  Njihovi zahtjevi da se ti zločini riješe, obilježe i pamte, ostaju bez odgovora. I prije i posle pada Đukanovićevog DPS-a.

Rezultata nema ni pravosuđe.  Crna Gora iz  godine u godinu od Evropske komisije dobija apsolutno istu ocjenu da je “ostvarila samo ograničen napredak u primjeni strategije procesuiranja ratnih zločina”. Strategija je donešena 2015.

HRA je krajem prošle godine predstavila izvještaj o primjeni te Strategije, u kom je analiziran rad SDT na predmetima ratnih zločina u prethodnih godinu i po dana. U tom periodu  procesuiran je samo jedan predmet, koji je Crnoj Gori ustupila Bosna i Hercegovina, zbog čega je HRA konstatovala da i dalje nema proaktivnog pristupa.

Tužilaštvo je u međuvremenu pokrenulo još jedan predmet, opet na inicijativu kolega iz BIH. U martu ove godine saopšteno je da na osnovu spisa iz BiH, Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore ponovo izviđa “slučaj Bukovica”.

Prema podacima Udruženja protjeranih iz Bukovice, na tom području je od 1992. do 1995. godine ubijeno šest i oteto 11 građana, oko 70 zlostavljano, zapaljeno je osam kuća i džamija, a protjerano ukupno 90 porodica sa 270 članova. Viši sud u Bijelom Polju je i na ponovljenom suđenju 2011. izrekao oslobađajuću presudu optuženima za ratni zločin u pljevaljskoj Bukovici.

Za sada ništa ni od obećanja novoizabranog vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića da će mu prioritet biti  slučajevi ratnih zločina.

Nije aktuelna inicijativa Milatovića problem. Prioriteti su problem. I ćutanja. Nakon  Đukanovićevog odlaska, nema pomaka  u istragama ratnih zločina zato što nema političke volje da se napravi otklon  od Đukanovića iz vremena jedinstvenog DPS-a,  prije njegovog razlaza sa Miloševićem.

 Milena PEROVIĆ