Evropa vapi za nekom vrstom politike Narodnoga fronta 21. vijeka! Znači, stvoriti saveze za odbranu demokratije, koji će stati na put ekstremnoj desnici

MONITOR: Mnogi ukazuju da je sahrana Ratka Mladića, protekla uz vojne ali i uz državne počasti.  Vučić je to umanjio prebacujući obred na ispunjavanje želje porodice Mladić,  i svojim nedolaskom. Kako je  sve to izgledalo?

RADOSAVLJEVIĆ: To je sve ličilo na narodnu izreku – „da se Vlasi ne dosete“- odnosno, to je nastavak šibicarske politike Vučića, koji misli da su njegove dosetke i  gegovi svima razumljivi i smešni, a ponajpre da su i dozvoljeni, posebno kada se radi o vrlo ozbiljnim i osetljivim temama. Iz iste pogubne politike izrasli su i Vučić i Mladić, oni su braća po zločinu, preziranju ljudi, građana i čestitog sveta! Ono što se ne uklapa u njihovu sliku sveta,-to mora da se ukloni, razbije, eliminiše i poništi. A, zašto nije bio – pa to je izraz njegovog poimanja sveta: možemo svima podvaliti, pošto me svi vole, cene i uvažavaju, prihvatiće moje viđenje zdravo za gotovo. I idemo dalje, za iste pare! To je ista vrsta jajarske politike kao kada Mladić kaže da nije kriv za Srebrenicu, jer je baš tada bio u Beogradu! Nema se tu stida i srama, samo mnogo, mnogo laganja!

MONITOR: Očigledno je da je kontekst predizborne situacije i u BiH i u Srbiji, bio važan u kalkulacijama. Mogu li partije i političari imati koristi od svog odnosa i javno izraženih stavova u vezi sa ličnošću Ratka Mladića ili će on biti nepoželjna tema u izbornim kampanjama i u BiH i u Srbiji?

RADOSAVLJEVIĆ: Prvo, ni trideset i više godina nakon obnove višepartizma na prostorima bivše Jugoslavije mi nemamo moderne političke partije,zaštitnike ekonomskih, političkih, kulturoloških, manjinskih i svakih drugih interesa. Imamo partije-pokrete za zaštitu nacionalnih identiteta, koje svoje birače, članove i simpatizere pripemaju za „odsudne“ bojeve, za povratak teritorija, prekrajanje istih, za dominaciju, jeftine političke provokacije,malverzacije, korupciju… Bez osećaja za građane, izgradnju institucija,za evro-atlantske integracije, za miran život, prosperitet, saradnju, perspektive za mlade, i slično. Sve je dobro što nam pomaže da ostanemo podeljeni, zavađeni i zakrvljeni. U takvoj situaciji-sve, posebno smrt ratnog zločinca, može dobro doći – jednima da ga ističu kao heroja i branioca, drugima kao neman i strašilo. I svi ponešto prihodovali! Ali, tako je sistem devedesetih i napravljen – sve protiv građana, sve za narode! Pardon, nacionaliste, zaštitnike „naše“ nacije!

MONITOR: Marta Kos je odložila posjetu Srbiji zbog uloge vlasti u organizovanju Mladićeve  sahrane, ali je očekivana posjeta Ursule fon der Lajen zemljama ZB, pa i Srbiji, izazvala zabrinutost. Posebno jer bi pala u finišu predizborne kampanje. Fon der Lajen je tek posle Mladićeve sahrane, lično reagovala na događaj. Da li je vjerovatno da EK pooštri odnos prema vlasti u Beogradu?

RADOSAVLJEVIĆ: Politika EU prema Srbiji je dosta kontradiktorna, gde Evropski parlament, kao najdemokratskije njeno telo velikim delom podržava promene u Srbiji i demokratizaciju koju nagoveštavaju studentski i opštenarodni pokret. Euro-krate, stacionirane uglavnom u EK i Evropskom savetu, imaju pomirljiv i blagonaklon odnos prema „dragom Aleksandru“, čija je partija deo porodice evropski narodnjačkih partija! Košta, Kos i Fon der Lajen deluju kao ekipa spremna da po visoku cenu „spasava redova Rajana“.  Politika ovih institucija u sebi sadrži i koruptivne elemente, što je osnova delovanja srpskog režima u kontinuitetu. E, kada se crvena linija ipak pređe-slučaj Mladić – onda i Ursula, možda zabrinuta zbog događanja u matičnoj državi (AfD), pomisli da je vrag odneo šalu, pa počne da viče no, no! Ako se pojavi u Beogradu u špicu kampanje, onaj utisak o korumpiranosti, dobiće mnogo više na verodostojnosti, i dodatno udaljiti ideju evro-integracija od velikog broja građana u Srbiji.

MONITOR: Pred Srbijom su izbori i opet se pokazuje nemogućnost referendumske atmosfere. Kako ocjenjujete  predizbornu dinamiku?

RADOSAVLJEVIĆ: Uzurpator političkog života u Srbiji, raspisao je izbore posle skoro dve godine nakon studentske dijagnoze – „Nisi nadležan!“, te tako obavio jedinu stvar za koju jeste nadležan. Zašto sada i na koju podršku računa, to je misterija. Iako, već duže se Srbijom širi jedna fama da Vučić ne može pobediti, a da druga strana ne može da kapitalizuje svoju pobedu.

Studenti su uradili mnogo, oslobodili su građane straha, herojski se borili, a kada su im se pridružili i zborovi građana, stvorili su se uslovi da se postavi referendumsko pitanje na izborima – Za i Protiv Uzurpatora. Da ne bi bilo sve idilično, pojavile su se i određene partijske grupacije, uglavnom dosadašnjih kapitalnih političkih luzera, koji umesto da se pridruže referendumskoj aktivnosti, žele svoj udeo u parlamentarnom životu. Šta reći nego-oni objektivno, mnogi i subjektivno rade na očuvanju režima, na produžetku maltretiranja građana Srbije! Mislim da će ih birači žestoko kazniti, kao što su 2000. godine porazili samoživost i bezobrazluk izvesnog Vuka Draškovića. Samo, biti protiv istorije, znači biti ponavljač, i mnogo još gore. Neko spomenu i izdaju?

Što se tiče režima, tu velike tajne nema, krašće se, mnogo će se krasti, uz jednu napomenu: do sada mu je to polazilo od ruke jer je do sada kao protivnika imao neorganizovane, slabo finansirane, često i bez jasnog programa, političke skupine a ne partije, dok će sada protiv sebe imati veliku većinu građana Srbije. „Pobede dan se javlja…“

MONITOR: AfD je pobijedila na pokrajinskim izborima. Ultradesnica u Francuskoj ne slabi, a jača u UK. Šta je Evropi potrebno da se odbrani od ovih,  više nego tendendencija, ka suzbijanju njenih antifašističkih opredjeljenja?

RADOSAVLJEVIĆ: Evropa vapi za nekom vrstom politike Narodnoga fronta 21. veka! Znači, stvoriti saveze za odbranu demokratije, koji će stati na put ekstremnoj desnici. To bi značilo i menjati određene mantre koje su svima plasirane nakon pada Berlinskog zida, o blagodetima (neo)liberalizma. Samo, kada pogledate ko upravlja EK i Evropskim savetom, ko je predsednik Francuske, premijerka Italije, donedavni lider Mađarske, na primer: kako imati poverenja da oni prvom prilikom neće namignuti ekstremistima i pripustiti ih vlasti. Tako su i u Srbiji mnogi zazirali od suvišnog „levičarenja“ Demokratske stranke, pa prali, prali i oprali radikale, koji se probudiše kao naprednjaci, i tako već petnaestu godnu maltretiraju građane Srbije! Da podsetimo na proročanske reči Maksa Horkhajmera – „Ko ne želi da govori o kapitalizmu, trebalo da ćuti i o fašizmu!“ Kada je kapitalizmu dobro, onda se on ogleda kao „država balgostanja“(država socijalnog staranja), kada mu ide loše – eto neonacista, proterivanja stranaca, zaštite svojih identisteskih obrazaca: kuc, kuc, i eto fašizma, kao spasioca…

MONITOR: Kako  ocjenjujete mirovne inicijative Donalda Trampa u Moskvi i Kijevu?

RADOSAVLJEVIĆ: Donald Tramp je politiku sveo na svojevrsnu zabavu njega i njegove okoline. Nepromišljenost, neodmerenost i neodgovornost, glavne su osobine njegovog drugog mandata. Svođenje politike na njegove domišljatosti, burazerske dogovore i veliliku imrpovizaciju, ne ostavljaju nadu da se nešto radi organizovano i sa željom da se neki problem reši kvalitetno i dugoročno. Njegove mutne veze sa Putinom, ne pružaju neku veliku nadu da iskreno želi da nešto  reši. Opravdana je sumnja u celom ovom procesu da on samo želi da se domogne zbilja velikih ukrajinskih prirodnih bogatstava, što opet podseća na klasičnu američku političku začuđenost – „Kako to da se naša nafta nalazi ispod arapskih zemalja?” Politika Trampa je pogubna za svet u prvom koraku, a nakon toga i za SAD. Šta je jedino dobro kada pričamo o Trampu? Pa to da su SAD stvarno velika zemlja, pa će se relativno brzo, mada ne i bezbolno, oporaviti od Trampove vladavine, imajući u vidu karakter njihovog političkog sistema. Malim zemljama, liderima-imitatorima Trampove politike i nama koji u njima živimo, teško da išta može pomoći – posledice takvih politika traju dugo decenija i teško se uklanjaju!

Saučešće Mandića neće ugroziti podršku EU  Crnoj Gori , ali bilježiće se minusi

MONITOR: U Crnoj Gori je „slučaj“ Mladić, izazvao očekivane reakcije opozicije, posebno zbog javne izjave saučešća predsjednika Parlamenta, Andrije Mandića. Može li to ugroziti veliku podršku koju CG ima da postane sljedeća članica EU?

RADOSAVLJEVIĆ: Neće ugroziti podršku, ali beležiće se minusi! Takođe, to ponovo znači stavljanje klipova u točkove zahuktaloj kampanji ulaska Crne Gore u EU. Sa strane gledano, kad god se u Crnoj Gori nešto uradi dobro na polju modernizacije, približavanja EU i slični poduhvati, sve se vraća u pretpolitičko doba, ide se na produbljavanje etničkih podela, na dnevni red se postavljanju identitetska pitanja, otvaraju se apsolvirana pitanja, kreće se put regresa… Slučajno? Nikako, svesno i sa namerom, koja je uzrokovana mnogim stvarima, pa i ljubomorom. Sa strane, iz komšiluka? Čvrsto smo uvereni da je tako! A, to što su izvođaći radova građani Crne Gore, to je već meteorološko pitanje  – živiš u Crnoj Gori, a želiš da kiša pada u Beogradu… Zanimljivo.

Vučić predugo pali vatru u regionu bivše Jugoslavije

MONITOR: Iz regiona, posebno BiH i Hrvatske, dolaze zahtjevi sa kažnjavanjem Srbije od strane Brisela. Šef diplomatije BiH – Elmedin Konaković, već je dvoje diplomata Srbije protjerao iz Sarajeva. Hoće li to biti samo „politički požar“ ili bi moglo doprinijeti da i Brisel, London, a možda i Vašington, preduzmu neke „kaznene“ mjere prema Srbiji i RS?

RADOSAVLJEVIĆ: Uz višegodišnje maltretiranje građana Srije, Vučić predugo pali vatru u regionu bivše Jugoslavije! Njegova retorika upućena susedima je uvredljiva, psovačka, omalovažavajuća, prepotentna i siledžijska. Više je nalik pijanom deranu koji se dobro naderao u seoskoj kafani, pa kada ga izbace, onda sledi „šorom sredom, svima mater redom“.   Naravno, a poslednje dve godine posebno, iz njega riče radikalski šakal, budući je vraćen na fabrička podešavanja, pribijen uza zid i vraća se onom što najbolje zna – prostačkom i primitivnom opštenju!

Samo ovo ne znači da će biti lako otpisan, jer-šta se tako bitno razlikuje u njegovom ponašanju i govoru, od npr. „vođe slobodnog i demokratskog sveta“, Trampa, od „progresivne“ šefice Evropske Komisije, i sličnih političkih pojava. Za sada treba pozdraviti prve i obećavajuće poteze u međunarodnim odnosima britanskog premijera Barnama, vođene principima, kao i španskog primijera Sančesa, koji dokazuje kako se može, i mora imati principejalan stav u međunrodnim odnosima, što liči na konačno odustajanje od politike „stabilokratije“

Nastasja RADOVIĆ

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno

MONITOR: Nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid  osim poplave njegovog veličanja na društvenim mrežama, više crnogorskih funkcionera odalo mu je počast javno. Kako to komentarišete?

VUKOVIĆ: Za pohvalu je spremnost ljudi da javno iskažu pijetet prema čovjeku osuđenom za najteže zločine, da afirmativno govore o njegovom liku i djelu. Oni se, dakle, ne foliraju i stavljaju nam do znanja s kim imamo posla, šta od njih možemo očekivati sada i ubuduće.

Mene više brinu oni koji nose fotografije ratnog zločinca u novčaniku, a javno se prave nevješti kada su njegovi zločini u pitanju ili ih, zarad oportunističkog prilagođavanja duhu vremena, javno osuđuju. Znam neke od takvih.

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno i da moraju svoje pristalice podsjetiti ko su oni zaista.

Treba ovim povodom ukazati i na to kako oni koji veličaju lik i djelo ratnog zločinca Mladića u politici naglašavaju svoju hrišćansku prirodu. Hrišćanstvo, za razliku od starozavjetne vjere, odbacuje osvetu kao način rješavanja konflikata među ljudima, a ratnik – zločinac koga svojataju i veličaju deklarisao se tokom činjenja zločina kao osvetnik, onaj koji će se jednom za svagda „osvetiti Turcima“. Osvetoljubivost otkriva varvarina, a ne hrišćanina. Oni koji varvare uzdižu do svetaca bogohule na hrišćanskog Boga i njegovog žrtvovanog Sina. Bilo bi onda pošteno da ih se odreknu!

MONITOR: A saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio njegovoj porodici?

VUKOVIĆ: Ni tu nema mjesta za čuđenje – Andrija Mandić je lider srpske nacionalne stranke u Crnoj Gori, stranke čija je politička praroditeljka, Narodna stranka je, početkom devedesetih prošlog vijeka bila važan dio svesrpskog nacionalističkog vozdizanja i zavođenja naroda.

Ako hoće da ostane to što jeste sada, a očigledno je da hoće, i ako je prilično jasno da Srbi u Crnoj Gori kojima je Mandić politički vođa vide heroja u ratnom zločincu Ratku Mladiću, onda je sasvim logično to što je Mandića ožalostila Mladićeva smrt i što ima potrebu da javno dijeli bol zbog toga gubitka sa njegovom porodicom.

Ono što je za Mandića logična konsekvenca njegovog ideološkog i političkog opredjeljenja jeste, međutim, problem za Crnu Goru kao društvo i državu, jer on je predsjednik parlamenta i kao takav reprezent društva i države. Uvjeren sam da većina crnogorskih građana i građanki, svih nacija i vjera, ne dijeli Mandićeve nazore o generalu Mladiću i njegovoj ratnoj biografiji, ali to ne mijenja činjenicu da je Mandić prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, a time i javna slika te države.

MONITOR: Taj Mandićev čin proizveo je reakcije briselskih ali i hrvatskih funkcionera. Komentar?

VUKOVIĆ: Kad sam rekao da je Mandićevo očitovanje u slučaju smrti ratnog zločinca Mladića problem za Crnu Goru upravo sam imao na umu da će to imati negativan odjek na adresama koje su Crnoj Gori bitne u procesu priključivanja Evropskoj uniji. Koliku će to štetu učinjeni, ne znam, ali može poslužiti kao dobar povod za nečija uslovljavanja i izvlačenja ušiju. Tu ne pomaže ukazivanje na licemjernost istih tih adresa kada su zločini i zločinci u pitanju. Palestina je to jasno detektovala.

MONITOR: Kako komentarišete inicijativu opozicionog DPS da se smijeni Mandić, a kako sudbinu te inicijative?

VUKOVIĆ: Inicijativa je prirodna reakcija opozicionog DPS-a, ali ne vidim nikoga u parlamentarnoj većini ko je spreman da takvu inicijativu podrži. Takva podrška bi bila uvod u raspad parlamentarne većine, što trenutno nikome nije u interesu, pa ni parlamentarnoj opoziciji, jer bi to značilo skretanje sa kursa koji je Crnoj Gori zacrtala EU birokratija. Ne očekujem iznenađenja, dakle.

MONITOR: Crna Gora na korak od EU, a dio vlasti na podešavanjima iz devedesetih. Čudno?

VUKOVIĆ: Smijeh. Bojim se da se i Evropa podešava prema četrdesetim! Upravo to što nas EU hoće pošto-poto u svoje redove ostavlja prostor domaćim političkim akterima za igre u kojima se najbolje snalaze. Niko se ovdje nije suštinski promijenio. Vanjština se jeste prilagođavala očekivanjima spoljnih centara moći, ali do suštinskih promjena nije došlo ni kod jedne političke stranke i njihovih vođstava.

Devedesete nijesu nikada ni otišle iz Crne Gore. Ovo društvo je zarobljeno u tom limbu.

MONITOR: Crna Gora i suočavanje sa prošlošću?

VUKOVIĆ: Suočavanje s vlastitom prošlošću nije skidanje prljave i krvave košulje i oblačenje čiste već duboki kritički uvid u društvene i političke procese koji su oblikovali prošlost koja određuje našu sadašnjost i budućnost. Naravno da je takvih uvida bilo, ali su oni više zvučali kao pravdanja za učinjeno i kao takvi bili su nedjelotvorni u stvaranju nove samosvijesti, određivanju mjesta Crne Gore u novoj geopolitičkoj realnosti i stvaranju pretpostavki za njenu samodrživost kao države i političke zajednice.

Suočavanje s prošlošću podrazumijeva i određenu vrstu lustracije, ali je za tako što potrebno da društvo iznjedri generaciju nekorumpiranih, inspirativnih i javnom interesu posvećenih političkih vođa. Crnogorsko društvo, na žalost, ne pokazuje tu vrstu potentnosti.

MONITOR: Kako vidite izjavu premijera Spajića o hibridnom djelovanju koje treba da destabilizuje put Crne Gore u EU i reakcije na tu izjavu?

Odgovor: Ne znam kakve informacije ima premijer Spajić, ali je sasvim prirodno očekivati da će oni koji iz raznih razloga ne žele vidjeti Crnu Goru u EU djelovati i hibridno i nehibridno kako bi otežali ili osujetili uspješan završetak procesa pridruživanja. Ozbiljna vlast, dakle, ne bi trebala da se vajka i straši ljude, nego da zna kako će strateški i taktički da se hibridnom ili bilo kakvom drugom djelovanju suprotstavi.

Mene brine mogućnost da se, pod izgovorima borbe za crnogorsku EU budućnost, kritički osvrti na ponašanje vlasti i ukazivanje na alternativne mogućnosti ne počnu tumačiti kao neprijateljsko djelovanje – hibridno ili nehibridno.

MONITOR: Ugrožavaju li taj put Crne Gore spolja ili iznutra?

VUKOVIĆ: Ako je iskreno dominantno opredjeljenje politike klase za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, onda taj put ne može biti ugrožen iznutra. Nema vidljivih znakova koji bi upućivali da se u tu iskrenost sumnja, ili ih makar ja ne vidim. Vidljivo je, međutim, da režim u Beogradu ne gleda blagonaklono na ovo crnogorsko prednjačenje na putu u EU. No, ne čini mi se da srbijanska vlast može učiniti nešto što bi istinski predstavljalo ugrožavanje crnogorskog opredjeljenja za članstvo u EU.

Mi u ovom trenutku ne možemo, međutim, znati kakva će biti dijalektika političkih procesa u  EU, te šta će se sve dešavati na svjetskoj geopolitičkoj mapi, pa i ne možemo s pouzdanošću govoriti o tome kako će završiti ovo crnogorsko putovanje u EU.

MONITOR: Hercegnovski filmski festival i cenzura govora srpskog glumca koji je trebalo da ga otvori obilježili su prethodnu sedmicu. Šta vam taj slučaj govori?

VUKOVIĆ: Govori o tome da se crnogorska vlast ponašala u evropskom duhu. Ne šalim se. EU cenzuriše ono  što se tiče Palestinaca, ne želeći da se zamjeri Izraelu, SAD i cionistima diljem svijeta, Crna Gora cenzuriše beogradskog glumca da se ne bi zamjerila svedržitelju Vučiću i njegovoj političkoj familiji.

U čemu je razlika? Dakle, zreli smo za EU!

Milena PEROVIĆ

Nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Ono što pogotovo nije dobro je označavanje  koji je jezik značajniji za  obrazovnu ustanovu

MONITOR: Uvertira za početak školske godine bila je priča oko izbora direktorice škole u Ulcinju i javno  prepucavanje između ministara u Vladi. Komentar na slučaj u Ulcinju?

PEPIĆ:   Prije svega, rekao bih da bi u školama gdje se nastava izvodi dvojezično, bilo dobro i poželjno  da kandidat za direktora zna oba jezika.To bi bio preduslov ili uslov. No, to ne bi smjela da bude i jedina i osnovna dominanta.
Način na koji je reagovao ministar Đeljošaj u najmanju ruku nije bio u redu. Bio je ispod svakog nivoa. Takvo obrušavanje na ministarku Anđelu Jakšić Stojanović, nije bilo ni ljudski ni džentlmenski .

No možda nam i ovaj sukob ” govori” o tome kako to izgleda kada se sudare kabadahijska Crna Gora ( čitaj Đeljošaj ) i ona koja se zalaže da Crna Gora postane normalna (čitaj Jakšić Stojanović). Moram reći da ovo što je uradio gospodin Đeljošaj u vezi sa izborom direktora, za svakog ko malo prati njegovo djelovanje, nije ništa novo. To  nije „incident ” već pojava. Svakoga ko mu po njegovom poimanju „stane“ na put ili  kome hoće da prikaže da mu „ugrožava“ njegovu nacionalnost gdin Đeljošaj zna žestoko da napadne. Zar nije prije nešto više od mjesec dana za Ulcinj rekao da je albanski grad?  Koliko je napada i vrijeđanja bilo prema policajcima, novinarima , sudijama, predsjedniku….pa i moja malenkost se znala naći na njegovim udarima.

Ovo i ovakvo ponašanje Đeljošaja, iako nije baš lijepo, ipak ne donosi preveliku štetu Crnoj Gori, za razliku od  kraja odakle smo gdin Đeljošaj i ja. On u Tuzima  ima puno veći uticaj i može donositi mnoge loše i nepoželjne odluke. Mijenjanje grba FK  Dečić  , mijenjanje imena stadiona , davanje naziva vrtića, javnoj predškolskoj ustanovi po vjerskoj osobi…I gdje pokušava, a bogami mu to i uspjeva,  da sve i svja mora biti prikazano kao ” čisto” albansko.  To i takvo ponašanje  dovodi do animoziteta , do nepotrebnog zatvaranja u nacionalne i vjerske torove.
Svaku kritiku na svoj račun gospodin Đeljošaj proglašava za ” albanofobiju “. Ja nemam ništa  protiv njegovog političkog angažmana. Želim mu svu ličnu i porodičnu sreću. Ali način na koji on donosi odluke morao bi biti primjeren, vaspitan. I ne bi trebao nastojati da se svemu pridaje nacionalni pa i vjerski karakter.

MONITOR: Dugo ste predavali u Tuzima, gdje se kao i u Ulcinju obavlja dvojezična nastava. Koje su specifičnosti takve nastave?

PEPIĆ: Sve u životu  ima i svojih i dobrih i loših strana. To bi se moglo reći i o radu u dvojezičnim školama. Ja sam preko 27 godina radio u dvojezičnoj osnovnoj školi  Mahmut Lekić u Tuzima . Bio sam zbog toga i srećan i ponosan. Za ljude mojeg kova to je bogatstvo i mogućnost učenja oba jezika. Ali  nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Pogotovu nije dobro ” davanje  važnosti ” koji je jezik značajniji za tu obrazovnu ustanovu . Jezik, tačno je,  može da stvori nesporazume , ali i preveliko insistiranje po svaku cijenu na nekoj posebnosti može da stvori probleme i neprijatnosti. Naročito ono  ako neko kaže „hvala bogu što sam to i ništa drugo“ umjesto da se shvati i prihvati ono „to sam što sam..“ I da mi to nije prioritet i „profesija“.

Dakle, nije teško raditi u ovim školama (ja mislim da je to i posebna privilegija) ako nema onoga „mi pa mi“. I nije problem ako se hoće i želi na pravi način izvoditi nastava bez obzira na jezik. Problem nastaje kada neki političari  pokušavaju da  izaberu rukovodioce ovih ustanova i  da učine sve da ta škola bude „njihova“, naročito u nacionalnom smislu. To dovodi do problema u stilu „njihovo i naše radno osoblje i učenici“! Nažalost, bilo je  takvih situacija, naročito u poslednje tri-četiri godine. Baš nepotrebno. Ponavljam, nije problem u jeziku kojim se nastava izvodi , već u tome, da se zbog toga neka škola prikaže više kao nečija.

MONITOR: Kako tumačite to da i u obrazovanju političari tako lako priču spuste na nacionalni nivo? Da li se tu što mijenjalo i da li su te tenzije manje nego ranije?

PEPIĆ: Nažalost obrazovanje, kao i druge oblasti u CG, koristile su se  i koriste  za veličanje  nacionalne pripadnosti… To i takvo djelovanje naročito je opasno u vaspitno-obrazovnim ustanovama. Političari, ako nametnu svog kandidata za rukovodioca škole ili u nastavnom kadru, preko njih hoće i žele da urade sve na jačanju nacionalne pripadnosti, da „zaštite“ samo i isključivo svoje etničke grupe. A oni koji dođu po njihovim preporukama  ih slušaju. Tako  smo u mnogim školama u Crnoj Gori imali primjere nacionalne i vjerske egzemplarnosti i ostrašćenosti. To je pogubno za mlade naraštaje.

Toga je bilo, a i biće. Ali, moram da primjetim, da su građani na pojave ostrašćenosti „oguglali“, sve manje to na njih djeluje.  Čak su i puno snažnije osude takvih pojava. To  je dobro ako želimo i hoćemo što prije da postanemo  normalno  građansko društvo.
No to ne znači da će oni koji se „ubiše“ u borbi isključivo za nacionalna prava svojih , prije svega mislim na političare, od te „borbe“ odustati.

MONITOR: Kako gledate na reforme u obrazovanju, ima li napretka i šta neophodno uraditi?

PEPIĆ: Uvijek sam govorio dok sam radio u obrazovnom sistemu CG , a naročito u posljednjih petnaestak godina da je daleko najveći problem što se  radilo na tome  da se naši učenici pretvore u neku vrstu robota. Da postanu bića koja ne moraju da razmišljaju. Da nam testovi, ankete , budu glavno mjerilo ocjene. Da steknu „suvo“ znanje bez logiciranja, povezanosti, bez objašnjenja. Veliki problem je bio to što se od nadležnih u prosvjeti nametalo zadovoljenje forme a ne suštine. Tako je nastavnik sve više i više bio „goli“ administrativni radnik nego predavač. Prosto, išlo se sve više ka  tome da učenici i nastavnici moraju zadovoljiti  papirološku formu, a sve manje se vodilo računa o onome suštinskom, važnijem, da stvorimo osobe koje misle svojom glavom. A što bi trebalo uraditi?  Prije i iznad svega da nastavnici budu ono  što treba da budu. Predavači, koji će učenike podsticati da misle svojom glavom, sa njima razgovarati, „provocirati“ ih  da i sa njima ukrste argumente i pokažu neslaganja. I obavezno smanjivanje administrativnih poslova  za nastavnike. Ima  nagovještaja da je  u sektoru obrazovanje ipak krenulo na bolje.  Iako važim za žestokog kritičara nadležnih , moram reći i to da se od kada je na čelu resora prosvjete Anđela Jakšić Stojanović, osjetio pomak. Posebno me raduje što kod ove ministarke vidim volju da uradi što više na depolitizaciji vaspitno-obrazovnih ustanova. Svjestan sam i toga  da nekim našim političarima Anđela Jakšić Stojanović zbog toga  smeta. U suštini, ako hoćemo bolje obrazovanje, onda forsirajmo više ono ljudsko od golog tehničkog !

MONITOR:  Ima li napretka što se tiče politike i odgovornosti?

PEPIĆ: Ne. I teško će ga uskoro biti. A zašto? Pa zato što smo mi tipično partitokratsko društvo, gdje političari odgovaraju samo svojim partijskim šefovima  a ne građanima. Tako će biti sve dok ne budemo imali otvorene izborne liste , gdje će građani birati svoje predstavnike, a ne partijski šefovi. Sva priča o odgovornosti i o pravednom izbornom zakonodavstvu samo je demokratska „šminka“. Tako će i biti , dok nam se nudi da biramo listu , a ne ličnost.

MONITOR: Koliko će i da li će očekivani ulazak u EU pomoći da se kao društvo upristojimo, prije svega politička elita?PEPIĆ: Dobro je da ubrzo budemo dio EU. Ali moramo da shvatimo – to nas neće preobraziti preko noći. Pa tako i kako vi kažete „da se upristojimo“. Jer, kakva ti je kuća najviše zavisi od ukućana. A ni EU nije više ono što je bila. Valja  naglasiti, EU nije samo pravo, već i obaveza. Mislim da bi već trebalo da se počne sa pripremama za upoznavanje građana što nas u stvari čeka u EU. Da shvatimo i prihvatimo to da kada uđemo u EU neće odmah poteći med i mlijeko. A bogami i da nas samo po sebi to neće upristojiti !

MONITOR:  Još jedna tragedija obilježila je ovu sedmicu.

PEPIĆ: Strašna, baš strašna tragedija u Danilovgradu. Ubistvo tri čovjeka …pa da je i rat mnogo je. Pitanje je kako se mogu spriječiti ovakvi događaji. Što mi, kao društvo, možemo učiniti da se preduprijede i  spriječe. Zato nam je bitan jak bezbjednosni sektor, koji će ulivati povjerenje građanima. I zato kažem da nam bezjednost trebaju voditi bezbjednjaci, a ne političari!  Daj Bože da se Cetinje, Danilovgrad…nikada više i nikome ne ponove!

Predrag NIKOLIĆ