Povežite se sa nama

INTERVJU

Prof. dr Tvrtko Jakovina, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Na putu u propast

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako vidite Hrvatsku danas?
JAKOVINA: Hrvatska je zemlja suprotnosti i napetosti koje ju, nažalost, čine nesimpatičnom. Danas društvo moje zemlje vidim posve podijeljenim na bizarnim povijesnim pitanjima, u kojoj niti jedna vjerska zajednica, posebno ne ona najbrojnija, nije učinila ne samo dovoljno, već je često radila protiv gradnje mira i suradnje, vidim je kao zemlju u kojoj su političari lošiji od presjeka društva, u kojoj su rasprave u parlamentu sramotne, u kojoj se nitko ne čudi kršenju zakona. Hrvatska je država u kojoj se i dalje ne možete zaposliti bez poznanstva ili stranačkog pogurivanja, gdje uspjesi nisu važni, gdje znanje nije važno. Hrvatska je puna napregnutosti i bez obzira na to što ih je danas malo manje no prije pola godine, kada je na vlasti bila drukčija vlast HDZ-a i Mosta, dakle desne i klerikalno desne stranke, država koja demografski nestaje, u kojoj umjesto da se ljudi bave ozbiljnim problemima, žive probleme od prije 70 godina. To je put u propast. A moglo bi s malo napora biti puno solidnije.

MONITOR: Da li će Bruna Esih, kako je Globus predstavlja – prijateljica Zlatka Hasanbegovića, najdesnijeg ministra iz tima Tomislava Karamarka, pobijediti na izborima za gradonačelnicu Zagreba?
JAKOVINA: Neće pobijediti Bruna Brstilo Esih, a to ekstremnoj desnici koju okuplja nije ni cilj. Skupina oko Esihove i Hasanbegovića vjerojatno je u uskom dosluhu s Karamarkom i njegovim opskurnim intelektualnim pokroviteljima, kojima je cilj razmontirati HDZ kakav, vrlo sporo i nedovoljno jasno, pokušava organizirati Andrej Plenković. Oni su pokušali izvesti kulturnu revoluciju prije godinu, nametnuti vrijednosti koje je sažela predsjednica Kolinda Grabar kada je rekla da svima kojima nije dobro, mogu van iz zemlje, a Karamarko kada je rekao da će se o Tuđmanu ono što stvarno mislite moći govoriti samo u privatnosti kuće, jer će postojati propisana istina. Grad Zagreb jest zanimljiv jer je bogat, mjesto u kojem je pola zemlje i gdje se odvija 2/3 svih zbivanja, gdje je ogroman dio znanosti i kulture. Ekstremnoj desnici treba drukčija pozornica. Pobjeda takvih snaga Hrvatsku bi učinila balkaniziranom Poljskom brata Jaroslawa Kaczynskog. Za zemlju bi to značilo katastrofalno zaostajanje. Mene više plaši da se mogu, sasvim realno, dogoditi situacije da se pojavi čovjek niotkuda, da ga se postavi za šefa vlade i da to svi prihvate. Tihomir Tim Orešković je nestao kao što se i pojavio. Slična je i Bruna Esih.

MONITOR: Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa prošlošću?
JAKOVINA: Hrvatska se nije ni počela suočavati s prošlošću, niti je to ni cilj naših elita. Cilj je prošlost koristiti u političkoj utakmici, jer u tome igrate na sigurno. Sukobljavanje na temama iz prošlosti, igra je iz koje dio političkih elita nikada ne namjerava izaći, ona se mora vječno vrtiti, i nikad vam nije cilj da kažete: „U redu, to je to, tu je crta, zaliječili smo, pomirili smo, idemo dalje”. Zato se ratne priče u Hrvatskoj vraćaju kao da je rat još tu, zato su veteranske udruge posvuda, utječu na film i na politiku, ponavalja se sve ono loše iz Jugoslavije.

MONITOR: Premijer Plenković je najavio osnivanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću…
JAKOVINA: Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, tako je najavljeno da će se zvati, osnovano je, ali se sada zove Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Zapravo, ideja je baviti se Titom. Promjena imena dogodila se ipak jer je dio prisutnih uspio uvjeriti okupljene političare da se Titovo vrijeme ne može oslikavati istim bojama kao nacističko. Sastav Vijeća je neobičan – u njemu je nekoliko vrlo neobičnih povjesničara, ali puno više pravnika, politologa, osoba za koje doista ne možemo reći što bi mogle učiniti i reći o prošlosti. Vijeće se treba sastajati jednom mjesečno i sa prijedlozima, do kojih žele doći konsenzusom, trebaju izaći do 18. marta 2018. Godinu dana će tako ova vlast dobiti mogućnost da se bavi problemima iz prošlosti koje će sama izabrati, na kojima će bez previše pitanja moći voditi političke borbe. Vlada nema snage reći da je „Za dom spremni” ustaški pozdrav, da ploča s tim natpisom nema što raditi ne samo u Jasenovcu, već nigdje u zemlji. U tome će ju pokrivati Povjerenstvo. A do tada će politika nastaviti ratovati s arhivima, udbom, Titom, kao i prethodnih 25 godina.

MONITOR: Ovih dana obilježeno je 60 godina Rimskog ugovora na čijim je temeljima izgrađena današnja EU. Kakva je budućnost EU?
JAKOVINA: Europa se dva puta u 20. stoljeću upropastila, uništila. EU je projekt mira, a bio je i projekt blagostanja. Tako ga treba gledati i pokušati sačuvati, posebno sada kada je EU ugrožena otpadanjem američkog savezništva, agresivnom Rusijom i Turskom, izbjegličkom krizom koju ne znamo rješavati.

MONITOR: Hrvatska je članica EU. Šta je time dobila?
JAKOVINA: Bio sam zagovornik hrvatskog članstva u EU i još jesam. Bio sam zagovornik i našeg članstva u NATO-u. Članstvo je kao upis na fakultet – to je vrlo važan čin u životu, ali to je početak puta, ne kraj. Meni se čini kao da mi studiramo sporo i ne dokraja uspješno, mada su mogućnosti velike i neslućene (a još veće su bile nešto ranije). Članstvo otvara neka vrata. Nama su govorili kad je Slovenija blokirala Hrvatsku: „Vi ste u pravu, ali oni su unutra”. Takva su pravila, sreća se bolje kuje kada ste unutra, no ne ide to kako bi trebalo. Teško da i može ići, kad ustašija slabo prolazi u Bruxellesu, a nama su i za ove lokalne izbore u svibnju (maju) važniji arhivi jugoslavenskih tajnih službi, no mostovi, vodovodi ili bolnice.

MONITOR: Prije dvije godine bili ste domaćin izraelskom istoričaru Yval Noah Harariu, koji u knjizi „Sapines. Kratka povijest čovječanstva” piše da će čovjek od beznačajne životinje postati biće božanskih sposobnosti stvaranja i razaranja. Kako, kao istoričar, gledate na taj izazov?
JAKOVINA: Harari je napisao vizionarsku knjigu. On predviđa da će se čovjek pretvoriti u nešto drugo za stotinu godina, da će Sapiens postati drukčiji, usavršen, bolji. Zamislite takvu budućnost! A mi, u zemljama koje će za 50 godina imati stotine tisuća stanovnika manje zbog iseljavanja i malog nataliteta, mi se bavimo ustašama i partizanima, prijetimo otvaranjem arhiva, tražimo promjenu imena trgovima i ulicama nazvanim po jedinom Hrvatu – Titu – koji će biti zapisan u svjetsku sintezu 20. stoljeća. To su naše brige? Svijet opet ide u drugom pravcu i pretvara se u, s jedne strane, opasno mjesto, a s druge mjesto koje stvara najuzbudljivije promjene otkako smo na zemlji. Sve će se promijeniti htjeli to ili ne, bez obzira na žice i zidove. Promijeniti će se i čovjekova vrsta.

MONITOR: A zašto su, kako ste nedavno rekli, aktuelne promjene u svjetskoj politici zastrašujuće?
JAKOVINA: Pogledajte što čini predsjednik Filipina, predsjednik Turske, predsjednik Rusije, predsjednik Amerike, što su učinili Britanci s Brexitom, što bi mogli učiniti Talijani i Francuzi na izborima, što su učinili Mađari i Poljaci od svojih demokracija, što, konačno, čini Vučić u Srbiji. O Hrvatskoj sam rekao dosta. Trebam li biti jasniji da je svijet strašno mjesto. A ne bi trebalo biti tako…

Mržnje više nego ikad

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da je mučno posmatrati laž, nesposobnost i mržnju, a još mučnije kako birači ne kažnjavaju one koji na takvim politikama insistiraju. Je li se nešto promijenilo nabolje?
JAKOVINA: Nesposobnosti je u nekim stvarima katkada više, katkada manje, ali rijetki su bili političari koji su imali potencijal da postanu državnici i rijetki su bili trenuci kada mi se činilo da vrijedi gledati u budućnost s velikom nadom. Sve dok će amateri na vlasti ovisiti o glasovima onih kojima su logika i stvarni napredak manje važni za glas na izborima od mržnje neće se puno promijeniti. Mržnje, mislim, ima više no ikada ranije. To osjećam po povremenim pismima koje mi dolaze, po glasovima koje čujem. Laž je uvijek bila tu, ali je moderno doba stvorilo mogućnost za usporednu stvarnost, legitimiziralo da govorite laži i da sve prolazi, jer laž govorite za one koji vas žele čuti, a dio publike bira istinu koja joj odgovara, bez obzira na činjenice. S promjenom atmosfere u Americi, to se samo pojačalo. Začuđujuće je koliko je onih koji žele čuti ono što im paše, bez obzira na posljedice.

MONITOR: Odnosi između republika bivše Jugoslavije opet su pogoršani. Mogu li se ponoviti ratne devedesete ili će prevladati razum?
JAKOVINA: Malu imam vjeru u razum naših birača i političke elite, ali imam povjerenje u nedostatak volje za proljevanjem krvi. Nije se žestoki nacionalizam posve ispuhao, na mnogim mjestima nismo dali da zamre, da se rane počnu gasiti, no za razočaranje i rezignaciju danas se manje mogu optužiti „drugi”. Sve se to sada stislo unutar istog kruga, u malim zajednicama gdje se svatko pozna, puno je teže sada nagovarati na sukob. To još ne znači da Bosna i Hercegovina nije pred mogućom novom dramatičnom krizom, ostaje i dalje pitanje što će biti s Makedonijom i dalje možemo biti zabrinuti nad nefunkcionalnošću vlasti na Kosovu.

Generali obrazuju nastavnike

MONITOR: Kakav je Vaš stav o tome da istoriju pišu pobjednici i da je ona na ovim prostorima puna falsifikata?
JAKOVINA: Mi smo danas u Hrvatskoj došli dalje no ikada ranije što se tiče rastakanja povjesničarske struke. Agencija za obrazovanje nastavnika s Generalskim zborom sklopila je ugovor po kojem će, kao nekada SUBNOR, generali i oficiri obrazovati nastavnike, a onda u drugom koraku, vjerojatno i u same razrede, kako bi govorili što je istina s velikim I. Kako je to rekao admiral Davor Domazet Lošo – a njega će se vjerojatno sjetiti netko u nekadašnjoj Vojno-pomorskoj oblasti Boka jer je ovaj visoki časnik JRM još 1991. bio na školovanju u Beogradu – rekao kako povijest nije ništa drugo do ideologija, da povijest pišu pobjednici. Nije! Loša historiografija je ona koju pišu pobjednici, jako loši povjesničari su ideolozi. Takvih ima puno, ali to ne znači da je to dobro i da takve treba slijediti. Ako je sve ideologija, onda vam ne trebaju arhivi, onda pišete „iz srca”, onako kako odgovara trenutnoj eliti i vlasti… Bojim se da falsifikate iz starog doba nismo ni počeli ispravljati, a da smo nove počeli stvarati u izobilju.

Zagreb i Podgorica

MONITOR: Kakvi su odnosi Crne Gore i Hrvatske?
JAKOVINA: Trebali bi biti prisniji, a suradnja konkretnija. Mislim da odnosi sa svim zemljama s kojima dijelite mogućnost komunikacije, dio zajedničke prošlosti, jedete sličnu hranu i poznate što se zbiva, moraju biti bolji jer je tako logičnije i lakše. Članstvo u NATO-u, članstvo u Jadransko-jonskoj uniji, sve bi to moglo pomoći. Mogli bismo krenuti s mekim stvarima: zajedno dotaknuti neke povijesne probleme, pisati o njima u projektu svaki sa svoje strane, mogli bismo se povezivati na jadranskoj osnovi, sada i vojnoj suradnji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo