Povežite se sa nama

INTERVJU

Prof. dr Tvrtko Jakovina, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Na putu u propast

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako vidite Hrvatsku danas?
JAKOVINA: Hrvatska je zemlja suprotnosti i napetosti koje ju, nažalost, čine nesimpatičnom. Danas društvo moje zemlje vidim posve podijeljenim na bizarnim povijesnim pitanjima, u kojoj niti jedna vjerska zajednica, posebno ne ona najbrojnija, nije učinila ne samo dovoljno, već je često radila protiv gradnje mira i suradnje, vidim je kao zemlju u kojoj su političari lošiji od presjeka društva, u kojoj su rasprave u parlamentu sramotne, u kojoj se nitko ne čudi kršenju zakona. Hrvatska je država u kojoj se i dalje ne možete zaposliti bez poznanstva ili stranačkog pogurivanja, gdje uspjesi nisu važni, gdje znanje nije važno. Hrvatska je puna napregnutosti i bez obzira na to što ih je danas malo manje no prije pola godine, kada je na vlasti bila drukčija vlast HDZ-a i Mosta, dakle desne i klerikalno desne stranke, država koja demografski nestaje, u kojoj umjesto da se ljudi bave ozbiljnim problemima, žive probleme od prije 70 godina. To je put u propast. A moglo bi s malo napora biti puno solidnije.

MONITOR: Da li će Bruna Esih, kako je Globus predstavlja – prijateljica Zlatka Hasanbegovića, najdesnijeg ministra iz tima Tomislava Karamarka, pobijediti na izborima za gradonačelnicu Zagreba?
JAKOVINA: Neće pobijediti Bruna Brstilo Esih, a to ekstremnoj desnici koju okuplja nije ni cilj. Skupina oko Esihove i Hasanbegovića vjerojatno je u uskom dosluhu s Karamarkom i njegovim opskurnim intelektualnim pokroviteljima, kojima je cilj razmontirati HDZ kakav, vrlo sporo i nedovoljno jasno, pokušava organizirati Andrej Plenković. Oni su pokušali izvesti kulturnu revoluciju prije godinu, nametnuti vrijednosti koje je sažela predsjednica Kolinda Grabar kada je rekla da svima kojima nije dobro, mogu van iz zemlje, a Karamarko kada je rekao da će se o Tuđmanu ono što stvarno mislite moći govoriti samo u privatnosti kuće, jer će postojati propisana istina. Grad Zagreb jest zanimljiv jer je bogat, mjesto u kojem je pola zemlje i gdje se odvija 2/3 svih zbivanja, gdje je ogroman dio znanosti i kulture. Ekstremnoj desnici treba drukčija pozornica. Pobjeda takvih snaga Hrvatsku bi učinila balkaniziranom Poljskom brata Jaroslawa Kaczynskog. Za zemlju bi to značilo katastrofalno zaostajanje. Mene više plaši da se mogu, sasvim realno, dogoditi situacije da se pojavi čovjek niotkuda, da ga se postavi za šefa vlade i da to svi prihvate. Tihomir Tim Orešković je nestao kao što se i pojavio. Slična je i Bruna Esih.

MONITOR: Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa prošlošću?
JAKOVINA: Hrvatska se nije ni počela suočavati s prošlošću, niti je to ni cilj naših elita. Cilj je prošlost koristiti u političkoj utakmici, jer u tome igrate na sigurno. Sukobljavanje na temama iz prošlosti, igra je iz koje dio političkih elita nikada ne namjerava izaći, ona se mora vječno vrtiti, i nikad vam nije cilj da kažete: „U redu, to je to, tu je crta, zaliječili smo, pomirili smo, idemo dalje”. Zato se ratne priče u Hrvatskoj vraćaju kao da je rat još tu, zato su veteranske udruge posvuda, utječu na film i na politiku, ponavalja se sve ono loše iz Jugoslavije.

MONITOR: Premijer Plenković je najavio osnivanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću…
JAKOVINA: Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, tako je najavljeno da će se zvati, osnovano je, ali se sada zove Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Zapravo, ideja je baviti se Titom. Promjena imena dogodila se ipak jer je dio prisutnih uspio uvjeriti okupljene političare da se Titovo vrijeme ne može oslikavati istim bojama kao nacističko. Sastav Vijeća je neobičan – u njemu je nekoliko vrlo neobičnih povjesničara, ali puno više pravnika, politologa, osoba za koje doista ne možemo reći što bi mogle učiniti i reći o prošlosti. Vijeće se treba sastajati jednom mjesečno i sa prijedlozima, do kojih žele doći konsenzusom, trebaju izaći do 18. marta 2018. Godinu dana će tako ova vlast dobiti mogućnost da se bavi problemima iz prošlosti koje će sama izabrati, na kojima će bez previše pitanja moći voditi političke borbe. Vlada nema snage reći da je „Za dom spremni” ustaški pozdrav, da ploča s tim natpisom nema što raditi ne samo u Jasenovcu, već nigdje u zemlji. U tome će ju pokrivati Povjerenstvo. A do tada će politika nastaviti ratovati s arhivima, udbom, Titom, kao i prethodnih 25 godina.

MONITOR: Ovih dana obilježeno je 60 godina Rimskog ugovora na čijim je temeljima izgrađena današnja EU. Kakva je budućnost EU?
JAKOVINA: Europa se dva puta u 20. stoljeću upropastila, uništila. EU je projekt mira, a bio je i projekt blagostanja. Tako ga treba gledati i pokušati sačuvati, posebno sada kada je EU ugrožena otpadanjem američkog savezništva, agresivnom Rusijom i Turskom, izbjegličkom krizom koju ne znamo rješavati.

MONITOR: Hrvatska je članica EU. Šta je time dobila?
JAKOVINA: Bio sam zagovornik hrvatskog članstva u EU i još jesam. Bio sam zagovornik i našeg članstva u NATO-u. Članstvo je kao upis na fakultet – to je vrlo važan čin u životu, ali to je početak puta, ne kraj. Meni se čini kao da mi studiramo sporo i ne dokraja uspješno, mada su mogućnosti velike i neslućene (a još veće su bile nešto ranije). Članstvo otvara neka vrata. Nama su govorili kad je Slovenija blokirala Hrvatsku: „Vi ste u pravu, ali oni su unutra”. Takva su pravila, sreća se bolje kuje kada ste unutra, no ne ide to kako bi trebalo. Teško da i može ići, kad ustašija slabo prolazi u Bruxellesu, a nama su i za ove lokalne izbore u svibnju (maju) važniji arhivi jugoslavenskih tajnih službi, no mostovi, vodovodi ili bolnice.

MONITOR: Prije dvije godine bili ste domaćin izraelskom istoričaru Yval Noah Harariu, koji u knjizi „Sapines. Kratka povijest čovječanstva” piše da će čovjek od beznačajne životinje postati biće božanskih sposobnosti stvaranja i razaranja. Kako, kao istoričar, gledate na taj izazov?
JAKOVINA: Harari je napisao vizionarsku knjigu. On predviđa da će se čovjek pretvoriti u nešto drugo za stotinu godina, da će Sapiens postati drukčiji, usavršen, bolji. Zamislite takvu budućnost! A mi, u zemljama koje će za 50 godina imati stotine tisuća stanovnika manje zbog iseljavanja i malog nataliteta, mi se bavimo ustašama i partizanima, prijetimo otvaranjem arhiva, tražimo promjenu imena trgovima i ulicama nazvanim po jedinom Hrvatu – Titu – koji će biti zapisan u svjetsku sintezu 20. stoljeća. To su naše brige? Svijet opet ide u drugom pravcu i pretvara se u, s jedne strane, opasno mjesto, a s druge mjesto koje stvara najuzbudljivije promjene otkako smo na zemlji. Sve će se promijeniti htjeli to ili ne, bez obzira na žice i zidove. Promijeniti će se i čovjekova vrsta.

MONITOR: A zašto su, kako ste nedavno rekli, aktuelne promjene u svjetskoj politici zastrašujuće?
JAKOVINA: Pogledajte što čini predsjednik Filipina, predsjednik Turske, predsjednik Rusije, predsjednik Amerike, što su učinili Britanci s Brexitom, što bi mogli učiniti Talijani i Francuzi na izborima, što su učinili Mađari i Poljaci od svojih demokracija, što, konačno, čini Vučić u Srbiji. O Hrvatskoj sam rekao dosta. Trebam li biti jasniji da je svijet strašno mjesto. A ne bi trebalo biti tako…

Mržnje više nego ikad

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da je mučno posmatrati laž, nesposobnost i mržnju, a još mučnije kako birači ne kažnjavaju one koji na takvim politikama insistiraju. Je li se nešto promijenilo nabolje?
JAKOVINA: Nesposobnosti je u nekim stvarima katkada više, katkada manje, ali rijetki su bili političari koji su imali potencijal da postanu državnici i rijetki su bili trenuci kada mi se činilo da vrijedi gledati u budućnost s velikom nadom. Sve dok će amateri na vlasti ovisiti o glasovima onih kojima su logika i stvarni napredak manje važni za glas na izborima od mržnje neće se puno promijeniti. Mržnje, mislim, ima više no ikada ranije. To osjećam po povremenim pismima koje mi dolaze, po glasovima koje čujem. Laž je uvijek bila tu, ali je moderno doba stvorilo mogućnost za usporednu stvarnost, legitimiziralo da govorite laži i da sve prolazi, jer laž govorite za one koji vas žele čuti, a dio publike bira istinu koja joj odgovara, bez obzira na činjenice. S promjenom atmosfere u Americi, to se samo pojačalo. Začuđujuće je koliko je onih koji žele čuti ono što im paše, bez obzira na posljedice.

MONITOR: Odnosi između republika bivše Jugoslavije opet su pogoršani. Mogu li se ponoviti ratne devedesete ili će prevladati razum?
JAKOVINA: Malu imam vjeru u razum naših birača i političke elite, ali imam povjerenje u nedostatak volje za proljevanjem krvi. Nije se žestoki nacionalizam posve ispuhao, na mnogim mjestima nismo dali da zamre, da se rane počnu gasiti, no za razočaranje i rezignaciju danas se manje mogu optužiti „drugi”. Sve se to sada stislo unutar istog kruga, u malim zajednicama gdje se svatko pozna, puno je teže sada nagovarati na sukob. To još ne znači da Bosna i Hercegovina nije pred mogućom novom dramatičnom krizom, ostaje i dalje pitanje što će biti s Makedonijom i dalje možemo biti zabrinuti nad nefunkcionalnošću vlasti na Kosovu.

Generali obrazuju nastavnike

MONITOR: Kakav je Vaš stav o tome da istoriju pišu pobjednici i da je ona na ovim prostorima puna falsifikata?
JAKOVINA: Mi smo danas u Hrvatskoj došli dalje no ikada ranije što se tiče rastakanja povjesničarske struke. Agencija za obrazovanje nastavnika s Generalskim zborom sklopila je ugovor po kojem će, kao nekada SUBNOR, generali i oficiri obrazovati nastavnike, a onda u drugom koraku, vjerojatno i u same razrede, kako bi govorili što je istina s velikim I. Kako je to rekao admiral Davor Domazet Lošo – a njega će se vjerojatno sjetiti netko u nekadašnjoj Vojno-pomorskoj oblasti Boka jer je ovaj visoki časnik JRM još 1991. bio na školovanju u Beogradu – rekao kako povijest nije ništa drugo do ideologija, da povijest pišu pobjednici. Nije! Loša historiografija je ona koju pišu pobjednici, jako loši povjesničari su ideolozi. Takvih ima puno, ali to ne znači da je to dobro i da takve treba slijediti. Ako je sve ideologija, onda vam ne trebaju arhivi, onda pišete „iz srca”, onako kako odgovara trenutnoj eliti i vlasti… Bojim se da falsifikate iz starog doba nismo ni počeli ispravljati, a da smo nove počeli stvarati u izobilju.

Zagreb i Podgorica

MONITOR: Kakvi su odnosi Crne Gore i Hrvatske?
JAKOVINA: Trebali bi biti prisniji, a suradnja konkretnija. Mislim da odnosi sa svim zemljama s kojima dijelite mogućnost komunikacije, dio zajedničke prošlosti, jedete sličnu hranu i poznate što se zbiva, moraju biti bolji jer je tako logičnije i lakše. Članstvo u NATO-u, članstvo u Jadransko-jonskoj uniji, sve bi to moglo pomoći. Mogli bismo krenuti s mekim stvarima: zajedno dotaknuti neke povijesne probleme, pisati o njima u projektu svaki sa svoje strane, mogli bismo se povezivati na jadranskoj osnovi, sada i vojnoj suradnji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo