Povežite se sa nama

INTERVJU

Prof. dr Tvrtko Jakovina, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Na putu u propast

Objavljeno prije

na

hrvoje

MONITOR: Kako vidite Hrvatsku danas?
JAKOVINA: Hrvatska je zemlja suprotnosti i napetosti koje ju, nažalost, čine nesimpatičnom. Danas društvo moje zemlje vidim posve podijeljenim na bizarnim povijesnim pitanjima, u kojoj niti jedna vjerska zajednica, posebno ne ona najbrojnija, nije učinila ne samo dovoljno, već je često radila protiv gradnje mira i suradnje, vidim je kao zemlju u kojoj su političari lošiji od presjeka društva, u kojoj su rasprave u parlamentu sramotne, u kojoj se nitko ne čudi kršenju zakona. Hrvatska je država u kojoj se i dalje ne možete zaposliti bez poznanstva ili stranačkog pogurivanja, gdje uspjesi nisu važni, gdje znanje nije važno. Hrvatska je puna napregnutosti i bez obzira na to što ih je danas malo manje no prije pola godine, kada je na vlasti bila drukčija vlast HDZ-a i Mosta, dakle desne i klerikalno desne stranke, država koja demografski nestaje, u kojoj umjesto da se ljudi bave ozbiljnim problemima, žive probleme od prije 70 godina. To je put u propast. A moglo bi s malo napora biti puno solidnije.

MONITOR: Da li će Bruna Esih, kako je Globus predstavlja – prijateljica Zlatka Hasanbegovića, najdesnijeg ministra iz tima Tomislava Karamarka, pobijediti na izborima za gradonačelnicu Zagreba?
JAKOVINA: Neće pobijediti Bruna Brstilo Esih, a to ekstremnoj desnici koju okuplja nije ni cilj. Skupina oko Esihove i Hasanbegovića vjerojatno je u uskom dosluhu s Karamarkom i njegovim opskurnim intelektualnim pokroviteljima, kojima je cilj razmontirati HDZ kakav, vrlo sporo i nedovoljno jasno, pokušava organizirati Andrej Plenković. Oni su pokušali izvesti kulturnu revoluciju prije godinu, nametnuti vrijednosti koje je sažela predsjednica Kolinda Grabar kada je rekla da svima kojima nije dobro, mogu van iz zemlje, a Karamarko kada je rekao da će se o Tuđmanu ono što stvarno mislite moći govoriti samo u privatnosti kuće, jer će postojati propisana istina. Grad Zagreb jest zanimljiv jer je bogat, mjesto u kojem je pola zemlje i gdje se odvija 2/3 svih zbivanja, gdje je ogroman dio znanosti i kulture. Ekstremnoj desnici treba drukčija pozornica. Pobjeda takvih snaga Hrvatsku bi učinila balkaniziranom Poljskom brata Jaroslawa Kaczynskog. Za zemlju bi to značilo katastrofalno zaostajanje. Mene više plaši da se mogu, sasvim realno, dogoditi situacije da se pojavi čovjek niotkuda, da ga se postavi za šefa vlade i da to svi prihvate. Tihomir Tim Orešković je nestao kao što se i pojavio. Slična je i Bruna Esih.

MONITOR: Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa prošlošću?
JAKOVINA: Hrvatska se nije ni počela suočavati s prošlošću, niti je to ni cilj naših elita. Cilj je prošlost koristiti u političkoj utakmici, jer u tome igrate na sigurno. Sukobljavanje na temama iz prošlosti, igra je iz koje dio političkih elita nikada ne namjerava izaći, ona se mora vječno vrtiti, i nikad vam nije cilj da kažete: „U redu, to je to, tu je crta, zaliječili smo, pomirili smo, idemo dalje”. Zato se ratne priče u Hrvatskoj vraćaju kao da je rat još tu, zato su veteranske udruge posvuda, utječu na film i na politiku, ponavalja se sve ono loše iz Jugoslavije.

MONITOR: Premijer Plenković je najavio osnivanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću…
JAKOVINA: Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, tako je najavljeno da će se zvati, osnovano je, ali se sada zove Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Zapravo, ideja je baviti se Titom. Promjena imena dogodila se ipak jer je dio prisutnih uspio uvjeriti okupljene političare da se Titovo vrijeme ne može oslikavati istim bojama kao nacističko. Sastav Vijeća je neobičan – u njemu je nekoliko vrlo neobičnih povjesničara, ali puno više pravnika, politologa, osoba za koje doista ne možemo reći što bi mogle učiniti i reći o prošlosti. Vijeće se treba sastajati jednom mjesečno i sa prijedlozima, do kojih žele doći konsenzusom, trebaju izaći do 18. marta 2018. Godinu dana će tako ova vlast dobiti mogućnost da se bavi problemima iz prošlosti koje će sama izabrati, na kojima će bez previše pitanja moći voditi političke borbe. Vlada nema snage reći da je „Za dom spremni” ustaški pozdrav, da ploča s tim natpisom nema što raditi ne samo u Jasenovcu, već nigdje u zemlji. U tome će ju pokrivati Povjerenstvo. A do tada će politika nastaviti ratovati s arhivima, udbom, Titom, kao i prethodnih 25 godina.

MONITOR: Ovih dana obilježeno je 60 godina Rimskog ugovora na čijim je temeljima izgrađena današnja EU. Kakva je budućnost EU?
JAKOVINA: Europa se dva puta u 20. stoljeću upropastila, uništila. EU je projekt mira, a bio je i projekt blagostanja. Tako ga treba gledati i pokušati sačuvati, posebno sada kada je EU ugrožena otpadanjem američkog savezništva, agresivnom Rusijom i Turskom, izbjegličkom krizom koju ne znamo rješavati.

MONITOR: Hrvatska je članica EU. Šta je time dobila?
JAKOVINA: Bio sam zagovornik hrvatskog članstva u EU i još jesam. Bio sam zagovornik i našeg članstva u NATO-u. Članstvo je kao upis na fakultet – to je vrlo važan čin u životu, ali to je početak puta, ne kraj. Meni se čini kao da mi studiramo sporo i ne dokraja uspješno, mada su mogućnosti velike i neslućene (a još veće su bile nešto ranije). Članstvo otvara neka vrata. Nama su govorili kad je Slovenija blokirala Hrvatsku: „Vi ste u pravu, ali oni su unutra”. Takva su pravila, sreća se bolje kuje kada ste unutra, no ne ide to kako bi trebalo. Teško da i može ići, kad ustašija slabo prolazi u Bruxellesu, a nama su i za ove lokalne izbore u svibnju (maju) važniji arhivi jugoslavenskih tajnih službi, no mostovi, vodovodi ili bolnice.

MONITOR: Prije dvije godine bili ste domaćin izraelskom istoričaru Yval Noah Harariu, koji u knjizi „Sapines. Kratka povijest čovječanstva” piše da će čovjek od beznačajne životinje postati biće božanskih sposobnosti stvaranja i razaranja. Kako, kao istoričar, gledate na taj izazov?
JAKOVINA: Harari je napisao vizionarsku knjigu. On predviđa da će se čovjek pretvoriti u nešto drugo za stotinu godina, da će Sapiens postati drukčiji, usavršen, bolji. Zamislite takvu budućnost! A mi, u zemljama koje će za 50 godina imati stotine tisuća stanovnika manje zbog iseljavanja i malog nataliteta, mi se bavimo ustašama i partizanima, prijetimo otvaranjem arhiva, tražimo promjenu imena trgovima i ulicama nazvanim po jedinom Hrvatu – Titu – koji će biti zapisan u svjetsku sintezu 20. stoljeća. To su naše brige? Svijet opet ide u drugom pravcu i pretvara se u, s jedne strane, opasno mjesto, a s druge mjesto koje stvara najuzbudljivije promjene otkako smo na zemlji. Sve će se promijeniti htjeli to ili ne, bez obzira na žice i zidove. Promijeniti će se i čovjekova vrsta.

MONITOR: A zašto su, kako ste nedavno rekli, aktuelne promjene u svjetskoj politici zastrašujuće?
JAKOVINA: Pogledajte što čini predsjednik Filipina, predsjednik Turske, predsjednik Rusije, predsjednik Amerike, što su učinili Britanci s Brexitom, što bi mogli učiniti Talijani i Francuzi na izborima, što su učinili Mađari i Poljaci od svojih demokracija, što, konačno, čini Vučić u Srbiji. O Hrvatskoj sam rekao dosta. Trebam li biti jasniji da je svijet strašno mjesto. A ne bi trebalo biti tako…

Mržnje više nego ikad

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da je mučno posmatrati laž, nesposobnost i mržnju, a još mučnije kako birači ne kažnjavaju one koji na takvim politikama insistiraju. Je li se nešto promijenilo nabolje?
JAKOVINA: Nesposobnosti je u nekim stvarima katkada više, katkada manje, ali rijetki su bili političari koji su imali potencijal da postanu državnici i rijetki su bili trenuci kada mi se činilo da vrijedi gledati u budućnost s velikom nadom. Sve dok će amateri na vlasti ovisiti o glasovima onih kojima su logika i stvarni napredak manje važni za glas na izborima od mržnje neće se puno promijeniti. Mržnje, mislim, ima više no ikada ranije. To osjećam po povremenim pismima koje mi dolaze, po glasovima koje čujem. Laž je uvijek bila tu, ali je moderno doba stvorilo mogućnost za usporednu stvarnost, legitimiziralo da govorite laži i da sve prolazi, jer laž govorite za one koji vas žele čuti, a dio publike bira istinu koja joj odgovara, bez obzira na činjenice. S promjenom atmosfere u Americi, to se samo pojačalo. Začuđujuće je koliko je onih koji žele čuti ono što im paše, bez obzira na posljedice.

MONITOR: Odnosi između republika bivše Jugoslavije opet su pogoršani. Mogu li se ponoviti ratne devedesete ili će prevladati razum?
JAKOVINA: Malu imam vjeru u razum naših birača i političke elite, ali imam povjerenje u nedostatak volje za proljevanjem krvi. Nije se žestoki nacionalizam posve ispuhao, na mnogim mjestima nismo dali da zamre, da se rane počnu gasiti, no za razočaranje i rezignaciju danas se manje mogu optužiti „drugi”. Sve se to sada stislo unutar istog kruga, u malim zajednicama gdje se svatko pozna, puno je teže sada nagovarati na sukob. To još ne znači da Bosna i Hercegovina nije pred mogućom novom dramatičnom krizom, ostaje i dalje pitanje što će biti s Makedonijom i dalje možemo biti zabrinuti nad nefunkcionalnošću vlasti na Kosovu.

Generali obrazuju nastavnike

MONITOR: Kakav je Vaš stav o tome da istoriju pišu pobjednici i da je ona na ovim prostorima puna falsifikata?
JAKOVINA: Mi smo danas u Hrvatskoj došli dalje no ikada ranije što se tiče rastakanja povjesničarske struke. Agencija za obrazovanje nastavnika s Generalskim zborom sklopila je ugovor po kojem će, kao nekada SUBNOR, generali i oficiri obrazovati nastavnike, a onda u drugom koraku, vjerojatno i u same razrede, kako bi govorili što je istina s velikim I. Kako je to rekao admiral Davor Domazet Lošo – a njega će se vjerojatno sjetiti netko u nekadašnjoj Vojno-pomorskoj oblasti Boka jer je ovaj visoki časnik JRM još 1991. bio na školovanju u Beogradu – rekao kako povijest nije ništa drugo do ideologija, da povijest pišu pobjednici. Nije! Loša historiografija je ona koju pišu pobjednici, jako loši povjesničari su ideolozi. Takvih ima puno, ali to ne znači da je to dobro i da takve treba slijediti. Ako je sve ideologija, onda vam ne trebaju arhivi, onda pišete „iz srca”, onako kako odgovara trenutnoj eliti i vlasti… Bojim se da falsifikate iz starog doba nismo ni počeli ispravljati, a da smo nove počeli stvarati u izobilju.

Zagreb i Podgorica

MONITOR: Kakvi su odnosi Crne Gore i Hrvatske?
JAKOVINA: Trebali bi biti prisniji, a suradnja konkretnija. Mislim da odnosi sa svim zemljama s kojima dijelite mogućnost komunikacije, dio zajedničke prošlosti, jedete sličnu hranu i poznate što se zbiva, moraju biti bolji jer je tako logičnije i lakše. Članstvo u NATO-u, članstvo u Jadransko-jonskoj uniji, sve bi to moglo pomoći. Mogli bismo krenuti s mekim stvarima: zajedno dotaknuti neke povijesne probleme, pisati o njima u projektu svaki sa svoje strane, mogli bismo se povezivati na jadranskoj osnovi, sada i vojnoj suradnji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo