Povežite se sa nama

INTERVJU

Prof. dr Tvrtko Jakovina, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Na putu u propast

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako vidite Hrvatsku danas?
JAKOVINA: Hrvatska je zemlja suprotnosti i napetosti koje ju, nažalost, čine nesimpatičnom. Danas društvo moje zemlje vidim posve podijeljenim na bizarnim povijesnim pitanjima, u kojoj niti jedna vjerska zajednica, posebno ne ona najbrojnija, nije učinila ne samo dovoljno, već je često radila protiv gradnje mira i suradnje, vidim je kao zemlju u kojoj su političari lošiji od presjeka društva, u kojoj su rasprave u parlamentu sramotne, u kojoj se nitko ne čudi kršenju zakona. Hrvatska je država u kojoj se i dalje ne možete zaposliti bez poznanstva ili stranačkog pogurivanja, gdje uspjesi nisu važni, gdje znanje nije važno. Hrvatska je puna napregnutosti i bez obzira na to što ih je danas malo manje no prije pola godine, kada je na vlasti bila drukčija vlast HDZ-a i Mosta, dakle desne i klerikalno desne stranke, država koja demografski nestaje, u kojoj umjesto da se ljudi bave ozbiljnim problemima, žive probleme od prije 70 godina. To je put u propast. A moglo bi s malo napora biti puno solidnije.

MONITOR: Da li će Bruna Esih, kako je Globus predstavlja – prijateljica Zlatka Hasanbegovića, najdesnijeg ministra iz tima Tomislava Karamarka, pobijediti na izborima za gradonačelnicu Zagreba?
JAKOVINA: Neće pobijediti Bruna Brstilo Esih, a to ekstremnoj desnici koju okuplja nije ni cilj. Skupina oko Esihove i Hasanbegovića vjerojatno je u uskom dosluhu s Karamarkom i njegovim opskurnim intelektualnim pokroviteljima, kojima je cilj razmontirati HDZ kakav, vrlo sporo i nedovoljno jasno, pokušava organizirati Andrej Plenković. Oni su pokušali izvesti kulturnu revoluciju prije godinu, nametnuti vrijednosti koje je sažela predsjednica Kolinda Grabar kada je rekla da svima kojima nije dobro, mogu van iz zemlje, a Karamarko kada je rekao da će se o Tuđmanu ono što stvarno mislite moći govoriti samo u privatnosti kuće, jer će postojati propisana istina. Grad Zagreb jest zanimljiv jer je bogat, mjesto u kojem je pola zemlje i gdje se odvija 2/3 svih zbivanja, gdje je ogroman dio znanosti i kulture. Ekstremnoj desnici treba drukčija pozornica. Pobjeda takvih snaga Hrvatsku bi učinila balkaniziranom Poljskom brata Jaroslawa Kaczynskog. Za zemlju bi to značilo katastrofalno zaostajanje. Mene više plaši da se mogu, sasvim realno, dogoditi situacije da se pojavi čovjek niotkuda, da ga se postavi za šefa vlade i da to svi prihvate. Tihomir Tim Orešković je nestao kao što se i pojavio. Slična je i Bruna Esih.

MONITOR: Kako u Hrvatskoj teče proces suočavanja sa prošlošću?
JAKOVINA: Hrvatska se nije ni počela suočavati s prošlošću, niti je to ni cilj naših elita. Cilj je prošlost koristiti u političkoj utakmici, jer u tome igrate na sigurno. Sukobljavanje na temama iz prošlosti, igra je iz koje dio političkih elita nikada ne namjerava izaći, ona se mora vječno vrtiti, i nikad vam nije cilj da kažete: „U redu, to je to, tu je crta, zaliječili smo, pomirili smo, idemo dalje”. Zato se ratne priče u Hrvatskoj vraćaju kao da je rat još tu, zato su veteranske udruge posvuda, utječu na film i na politiku, ponavalja se sve ono loše iz Jugoslavije.

MONITOR: Premijer Plenković je najavio osnivanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću…
JAKOVINA: Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, tako je najavljeno da će se zvati, osnovano je, ali se sada zove Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima. Zapravo, ideja je baviti se Titom. Promjena imena dogodila se ipak jer je dio prisutnih uspio uvjeriti okupljene političare da se Titovo vrijeme ne može oslikavati istim bojama kao nacističko. Sastav Vijeća je neobičan – u njemu je nekoliko vrlo neobičnih povjesničara, ali puno više pravnika, politologa, osoba za koje doista ne možemo reći što bi mogle učiniti i reći o prošlosti. Vijeće se treba sastajati jednom mjesečno i sa prijedlozima, do kojih žele doći konsenzusom, trebaju izaći do 18. marta 2018. Godinu dana će tako ova vlast dobiti mogućnost da se bavi problemima iz prošlosti koje će sama izabrati, na kojima će bez previše pitanja moći voditi političke borbe. Vlada nema snage reći da je „Za dom spremni” ustaški pozdrav, da ploča s tim natpisom nema što raditi ne samo u Jasenovcu, već nigdje u zemlji. U tome će ju pokrivati Povjerenstvo. A do tada će politika nastaviti ratovati s arhivima, udbom, Titom, kao i prethodnih 25 godina.

MONITOR: Ovih dana obilježeno je 60 godina Rimskog ugovora na čijim je temeljima izgrađena današnja EU. Kakva je budućnost EU?
JAKOVINA: Europa se dva puta u 20. stoljeću upropastila, uništila. EU je projekt mira, a bio je i projekt blagostanja. Tako ga treba gledati i pokušati sačuvati, posebno sada kada je EU ugrožena otpadanjem američkog savezništva, agresivnom Rusijom i Turskom, izbjegličkom krizom koju ne znamo rješavati.

MONITOR: Hrvatska je članica EU. Šta je time dobila?
JAKOVINA: Bio sam zagovornik hrvatskog članstva u EU i još jesam. Bio sam zagovornik i našeg članstva u NATO-u. Članstvo je kao upis na fakultet – to je vrlo važan čin u životu, ali to je početak puta, ne kraj. Meni se čini kao da mi studiramo sporo i ne dokraja uspješno, mada su mogućnosti velike i neslućene (a još veće su bile nešto ranije). Članstvo otvara neka vrata. Nama su govorili kad je Slovenija blokirala Hrvatsku: „Vi ste u pravu, ali oni su unutra”. Takva su pravila, sreća se bolje kuje kada ste unutra, no ne ide to kako bi trebalo. Teško da i može ići, kad ustašija slabo prolazi u Bruxellesu, a nama su i za ove lokalne izbore u svibnju (maju) važniji arhivi jugoslavenskih tajnih službi, no mostovi, vodovodi ili bolnice.

MONITOR: Prije dvije godine bili ste domaćin izraelskom istoričaru Yval Noah Harariu, koji u knjizi „Sapines. Kratka povijest čovječanstva” piše da će čovjek od beznačajne životinje postati biće božanskih sposobnosti stvaranja i razaranja. Kako, kao istoričar, gledate na taj izazov?
JAKOVINA: Harari je napisao vizionarsku knjigu. On predviđa da će se čovjek pretvoriti u nešto drugo za stotinu godina, da će Sapiens postati drukčiji, usavršen, bolji. Zamislite takvu budućnost! A mi, u zemljama koje će za 50 godina imati stotine tisuća stanovnika manje zbog iseljavanja i malog nataliteta, mi se bavimo ustašama i partizanima, prijetimo otvaranjem arhiva, tražimo promjenu imena trgovima i ulicama nazvanim po jedinom Hrvatu – Titu – koji će biti zapisan u svjetsku sintezu 20. stoljeća. To su naše brige? Svijet opet ide u drugom pravcu i pretvara se u, s jedne strane, opasno mjesto, a s druge mjesto koje stvara najuzbudljivije promjene otkako smo na zemlji. Sve će se promijeniti htjeli to ili ne, bez obzira na žice i zidove. Promijeniti će se i čovjekova vrsta.

MONITOR: A zašto su, kako ste nedavno rekli, aktuelne promjene u svjetskoj politici zastrašujuće?
JAKOVINA: Pogledajte što čini predsjednik Filipina, predsjednik Turske, predsjednik Rusije, predsjednik Amerike, što su učinili Britanci s Brexitom, što bi mogli učiniti Talijani i Francuzi na izborima, što su učinili Mađari i Poljaci od svojih demokracija, što, konačno, čini Vučić u Srbiji. O Hrvatskoj sam rekao dosta. Trebam li biti jasniji da je svijet strašno mjesto. A ne bi trebalo biti tako…

Mržnje više nego ikad

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da je mučno posmatrati laž, nesposobnost i mržnju, a još mučnije kako birači ne kažnjavaju one koji na takvim politikama insistiraju. Je li se nešto promijenilo nabolje?
JAKOVINA: Nesposobnosti je u nekim stvarima katkada više, katkada manje, ali rijetki su bili političari koji su imali potencijal da postanu državnici i rijetki su bili trenuci kada mi se činilo da vrijedi gledati u budućnost s velikom nadom. Sve dok će amateri na vlasti ovisiti o glasovima onih kojima su logika i stvarni napredak manje važni za glas na izborima od mržnje neće se puno promijeniti. Mržnje, mislim, ima više no ikada ranije. To osjećam po povremenim pismima koje mi dolaze, po glasovima koje čujem. Laž je uvijek bila tu, ali je moderno doba stvorilo mogućnost za usporednu stvarnost, legitimiziralo da govorite laži i da sve prolazi, jer laž govorite za one koji vas žele čuti, a dio publike bira istinu koja joj odgovara, bez obzira na činjenice. S promjenom atmosfere u Americi, to se samo pojačalo. Začuđujuće je koliko je onih koji žele čuti ono što im paše, bez obzira na posljedice.

MONITOR: Odnosi između republika bivše Jugoslavije opet su pogoršani. Mogu li se ponoviti ratne devedesete ili će prevladati razum?
JAKOVINA: Malu imam vjeru u razum naših birača i političke elite, ali imam povjerenje u nedostatak volje za proljevanjem krvi. Nije se žestoki nacionalizam posve ispuhao, na mnogim mjestima nismo dali da zamre, da se rane počnu gasiti, no za razočaranje i rezignaciju danas se manje mogu optužiti „drugi”. Sve se to sada stislo unutar istog kruga, u malim zajednicama gdje se svatko pozna, puno je teže sada nagovarati na sukob. To još ne znači da Bosna i Hercegovina nije pred mogućom novom dramatičnom krizom, ostaje i dalje pitanje što će biti s Makedonijom i dalje možemo biti zabrinuti nad nefunkcionalnošću vlasti na Kosovu.

Generali obrazuju nastavnike

MONITOR: Kakav je Vaš stav o tome da istoriju pišu pobjednici i da je ona na ovim prostorima puna falsifikata?
JAKOVINA: Mi smo danas u Hrvatskoj došli dalje no ikada ranije što se tiče rastakanja povjesničarske struke. Agencija za obrazovanje nastavnika s Generalskim zborom sklopila je ugovor po kojem će, kao nekada SUBNOR, generali i oficiri obrazovati nastavnike, a onda u drugom koraku, vjerojatno i u same razrede, kako bi govorili što je istina s velikim I. Kako je to rekao admiral Davor Domazet Lošo – a njega će se vjerojatno sjetiti netko u nekadašnjoj Vojno-pomorskoj oblasti Boka jer je ovaj visoki časnik JRM još 1991. bio na školovanju u Beogradu – rekao kako povijest nije ništa drugo do ideologija, da povijest pišu pobjednici. Nije! Loša historiografija je ona koju pišu pobjednici, jako loši povjesničari su ideolozi. Takvih ima puno, ali to ne znači da je to dobro i da takve treba slijediti. Ako je sve ideologija, onda vam ne trebaju arhivi, onda pišete „iz srca”, onako kako odgovara trenutnoj eliti i vlasti… Bojim se da falsifikate iz starog doba nismo ni počeli ispravljati, a da smo nove počeli stvarati u izobilju.

Zagreb i Podgorica

MONITOR: Kakvi su odnosi Crne Gore i Hrvatske?
JAKOVINA: Trebali bi biti prisniji, a suradnja konkretnija. Mislim da odnosi sa svim zemljama s kojima dijelite mogućnost komunikacije, dio zajedničke prošlosti, jedete sličnu hranu i poznate što se zbiva, moraju biti bolji jer je tako logičnije i lakše. Članstvo u NATO-u, članstvo u Jadransko-jonskoj uniji, sve bi to moglo pomoći. Mogli bismo krenuti s mekim stvarima: zajedno dotaknuti neke povijesne probleme, pisati o njima u projektu svaki sa svoje strane, mogli bismo se povezivati na jadranskoj osnovi, sada i vojnoj suradnji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo