Povežite se sa nama

INTERVJU

TANJA MARKUŠ, UMJETNICA: Izlazak iz stanja negacije

Objavljeno prije

na

Umjetnica Tanja Markuš dobitnica je jedne od tri ravnopravne nagrade Milunović, Stijović, Lubarda koje su uručene na 72. Tradicionaloj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Pažnju javnosti privukla je i krajem prošle godine, kada je položila vijenac od karanfila u obliku petrokrake na groblje njemačkih vojnika.

Tanja Markuš je završila studije slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Imala je samostalnu izložbu slika u Galeriji Centar, a za Monitor najavljuje i u Ateljeu Dado na Cetinju.

MONITOR: Jedna ste od laureatkinja 72. Tradicionale izložbe Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Nagrađeni ste za rad ,,Die Schlichtung”, koji je nastao nakon Vašeg veoma zapaženog performansa prošlog novembra kada ste položili vijenac u obliku petokrake na groblje njemačkih vojnika. Kako je došlo do tog umjetničkog rada?
MARKUŠ: Performans (uslovno rečeno) je samo jedan segment istog rada. Rad je konceptualni prostor koji kombinujući više umjetničkih medija omogućava i više nivoa tumačenja. Pomenuti mediji kreću se od predmeta koji nose simboličku vrijednost do performativnog gesta kojim se sam identitet autora stavlja u funkciju materijala, da bi, na osnovu zajedničkih imenitelja, oslobodio identitet izdvojen iz istorijskog konteksta. Polazna tačka je bio jedan zvanični državni događaj – Inauguracija njemačkog ratnog groblja u Podgorici, 19. novembra 2016. godine. Polaganjem vijenca od karanfila u obliku petokrake na spomenik vojnicima Vermahta tražila sam odgovarajuću formu koja je u stanju da prenese ritam osjećanja nastalih nakon šoka, koji čini preduslov za formiranje umjetničkog izraza, izazvanog viješću o tajnovitosti priprema i ekskluzivitetu prisustvovanja ovoj ceremoniji, za koji su se pobrinuli kordoni vojske i policije.

Ovaj umjetnički rad nije usmjeren protiv čina sahranjivanja posmrtnih ostataka njemačkih vojnika, već protiv netransparentnosti organizacije samog događaja. Osjetila sam potrebu da njim postavim pitanje da li su to pravi način i vrijeme za odavanje počasti odavno mrtvim ,,neprijateljima”, jer mi čitava situacija djeluje kao simbolički čin kolonizacije, upakovan u frigidnu retoriku pomirenja.

Ne radi se o izolovanom primjeru prakse državnih organa, već o sporoj i iscrpljujućoj gradaciji koja ovim činom dostiže svoj maksimum: Ukidanje posljednje mogućnosti pozitivne identifikacije sa narodom koji naseljava teritoriju Crne Gore, a koja se ogleda u njegovom nekadašnjem snažnom otporu fašizmu.

U osnovi rada je životno djelo Tanje Markus, ukrajinske narodne heroine iz II svjetskog rata. Tanja Markus je prilikom ulaska nacističkih trupa u Kijev 1941. godine, zajedno sa svojim ocem, dočekala prve „oslobodilačke” trupe granatama skrivenim u buketu cvijeća, a diverzantske akcije nastavila je sve do svoje smrti u gestapovskom zatvoru 1943. godine. Antifašizam koji je njegovan kao porodična tekovina, je, osim imena, moja veza sa ukrajinskom heroinom. Mislim da sam kroz porodičnu istoriju razvila osjećaj odgovornosti prema očuvanju naslijeđenih vrijednosti NOB-a, koje još uvijek žive u našem narodu. Uz poštovanje demokratskih principa, ne smijemo zanemariti sopstvene tekovine ako nam je cilj da izađemo iz konstantnog stanja negacije.

MONITOR: Kakve su bile reakcije prisutnih tokom polaganja vijenca?
MARKUŠ: Ne znam kakve su bile reakcije. Nakon polaganja vijenaca uslijedile su crnogorska i njemačka himna koje su imale parališući efekat na zvanice.

MONITOR: Zanimljiv mi je naziv rada – ,,Die Schlichtung”. Prevod je važan ili asocijacija ili oboje?
MARKUŠ: Oboje. U lingvistici se pozajmljenice smatraju suptilnim pokazateljima kako jezičke tako i vanjezičke stvarnosti jednog društva. U ovom slučaju i s obzirom na to da se izvorno značenje riječi na njemačkom razlikuje od onog koje nosi u našem jeziku, dvosmislenost naslova upućuje na stvarne okolnosti konkretnog događaja koji je tema rada.

MONITOR: Nagrada je povod za ovaj intervju, pa me interesuje koliko Vam je bitan sud publike i kritike?
MARKUŠ: Mislim da je za slikara najznačajnija nagrada kada kroz kreativni proces otkrije nešto novo, dublje, dotad i njemu samom nepoznato. Komunikacija sa drugim slikarima, posebno onima sa dužim radnim stažom od vas samih, je najdragocjenija, jer se radi o osobama koje poznaju kreativni čin iz iskustva sopstvenog rada, što ih čini najkompetentnijim sagovornicima ali i najoštrijim kritičarima.

Ovaj stav da je za temeljno razumijevanje slike neophodno poznavanje kreativnog procesa, zastupaju i neki istoričari, kao što je Džejms Elkins, koji tvrdi da bez direktnog iskustva crtanja i slikanja kritičar ne može u potpunosti spoznati nivoe artikulacije uvida tokom kreativnog čina, oskudnosti logičkih pretpostavki (što je posebno bitno kada se imaju u vidu ,,umjetnički projekti” u kojima se od autora zahtijeva predstavljanje detaljnog narativnog koncepta još ne-realizovanih radova) i uopšte kontrole nad samim kreativnim procesom.

MONITOR: U razvijenim zemljama se podrazumijeva i očekuje da umjetnost i umjetnici imaju, ako ne baš povlašćen, onda drugačiji – bolji tretman. Kako ti vidiš taj tretman ovdašnjeg društva prema umjetnosti?
MARKUŠ: Ljudi, nažalost, gutajući razne rijaliti sadržaje, gube interesovanje i svijest o kvalitetu sopstvenog života, tako da tu za umjetnost odavno nema mjesta. Kulturne institucije su u stanju hibernacije dok malobrojne nezavisne platforme često ne ulažu u kvalitet umjetničkog izraza, već na umjetnost gledaju kao na ilustraciju određenih politika ili kao na instrument za postizanje ekonomskih ciljeva. Sami umjetnici su isključeni iz procesa kreiranja kulturnih politika.

U ovom vremenu multi-sektorske saradnje, postavlja se pitanje čije ideje sprovode umjetničke organizacije i kritičari koji kreiraju njihove programe? Jesu li iskreno predani beskorisnoj poeziji koju stvaramo ili su i oni zakačeni za lanac ishrane? Upravo je ovaj lanac ishrane tema izložbe koju trenutno pripremam, a koja će biti otvorena u novembru, u prostoru Ateljea Dado na Cetinju.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo