Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGOLJUB PETROVIĆ, GLAVNI I ODGVORNI UREDNIK DANASA: Vučićeva vladavina je vještina nemogućeg

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako izgeda današnja Srbija opisana Vašim novinarskim perom?
PETROVIĆ: “Sad se narod naveliko pita, ko će nama da zameni Tita?” – stihovi su mitingaške pesme nastale u vreme dolaska na vlast Slobodana Miloševića.

Skoro tri decenije kasnije Srbi su, čini se, dobili adekvatnu zamenu za Tita, kao što se u vreme sankcija po srpskim prodavnicama prodavala “zamena za kafu”. Doduše, niko tu ne vidi neku preteranu sličnost, osim što se “Titova zamena” konstantno, ponekad i opsesivno, poredi sa Josipom Brozom po sistemu “hvalite me usta moja”. Godinu dana pre nego što je Aleksandar Vučić postao radikal, 1991. godine, Vojislav Šešelj je napravio miting ispred Kuće cveća u Beogradu, na koji su njegove pristalice ponele i glogov kolac, tradicionalno sredstvo za “upokojavanje vampira” po raznovrsnim narodnim praznoverjima. Zahtev je bio da se Titov grob što hitnije izmesti iz Beograda u Kumrovec, jer je Broz po ideologiji Šešelja neki zli čika koji je protežirao sve narode i narodnosti rahmetli nam zajedničke države na račun interesa Srba.

Iako je politički odrastao na toj ideološkoj matrici, Vučić od dolaska na vlast svaki čas sebe poredi sa Brozom. Mada Vučić misli da je njegova sličnost sa Brozom najviše u tome što su obojica balansirali između Istoka i Zapada, te gradili autoputeve, pre će biti da je podudarnost drugačija. I Tito i Vučić tokom svoje vlasti pored autoputeva pedantno su gradili kult ličnosti. Tako da Vučićeva permanentno graditeljsko poređenje sa “najvećim sinom naših naroda i narodnosti” ima nekog smisla – gradeći sopstveni kult ličnosti, srpski premijer je na dobrom putu da stigne doživotnog predsednika pokojne SFRJ. Nije, istina, još izrazio želju da se njegove slike kače po kancelarijama, ali ima dobrovoljaca koji to čine i bez njegovog izričitog stava.

MONITOR: Koliku je temperaturu dostigla predizborna groznica?
PETROVIĆ: To vam je negde na razini “39 sa 2”. Vučić se usplahirio kada je saznao da njegov politički otac Tomislav Nikolić ne može da dobije izbore, pa se on kandidovao, ali sada mu je ostalo da samo te izbore i završi onako kako ih je zamislio. To je nešto teže izvodljivo, tako da se koriste sva sredstva ne bi li Vučić dobio u pvom krugu. Njegova realna snaga je ispod 50 odsto glasača koji obično izlaze na izbore, ali čini sve da namakne preko 50. On i izbore za mesne zajednice doživljava kao sudbonosne. Naprednjački recept za trijumfe na svim “istorijskim” izborima za savete mesnih zajednica – od MZ Majur u Šapcu do MZ Donji grad u Kuli – bio je jasan: potplati bližnjeg svog birača. Nije bitno kako – besplatnim koncertnom Ace Lukasa ili besplatnim džakom nečega. Ključno pitanje je: kad su najobičnije mesne zajednice osvajali ko Huni, šta li će tek da rade za bližnjeg svog predsednika?

MONITOR: Na što Vam liči predizborna kampanja za predsjednika Srbije?
PETROVIĆ: Kad Mančester junajted igra protiv Jedinstva sa Uba, igrači Mančestera nikada pre utakmice po medijima ne provociraju igrače Jedinstva, jer je to naprosto besmisleno. Mančester je toliko superioran, da im je dovoljno da izađu na teren, pregaze ih, i još pride smanje gas posle 4:0 kako ih ne bi ponizili. To mu dođe fer plej.

Srpska napredna stranka ima drugi problem: uveravaju nas da su superiorni skoro ko Mančester, da će da pregaze svakog kandidata koji im se nađe na putu, ali se sve vreme ponašaju ko oni trećeligaši iz okoline Kragujevca kojima se jednom prilikom prevrnuo traktor kada su krenuli na utakmicu u susedno selo, pa su svi uglas počeli da viču: “Izgibosmo ki Mančester!” Da se ne plaše Jeremića, Jankovića i ostalih , valjda bi naprednjaci ovu kampanju odigrali ko Mančester protiv Jedinstva sa Uba, a ne ko trećeligaši iz Kragujevca koji su traktorom krenuli na utakmicu. Pa je nastradala čak i naša koleginica Nataša Jeremić, koja je supruga Vuka Jeremića, te je neki Milenko Jovanov iz SNS optužio Natašu da je glavni diler droge u Srbiji. Posle te izjave dođe vam da ga pitate: “Milenko, na kojim li si ti drogama, keve ti?” Iz nastupa SNS medijskih potrčkarala i raznih drugih SNS fantoma, potpuno je jasno: naprednjake je obuzeo neki čudnovat strahić, zvani paničica. Pa bi trebalo da imaju slogan: “Za SNS bez straha!”, što je inače slogan Saše Jankovića, ali u varijanti “Za Srbiju bez straha”.

MONITOR: Kakve su šanse Aleksandra Vučića da uđe u političku istoriju Srbije kao predsjednik i premijer u isto vrijeme?
PETROVIĆ: Srpski premijer iz sadašnje perspektive jedino liči na čoveka koji će na vlasti biti doživotno kao i pokojni Broz. Titova epoha se među običnim svetom najčešće idealizuje do krajnjih granica. Isto tako se, ali u percepciji samog Vučića, idealizuju potezi sadašnjih vlasti iako su oni, ne samo faktografski, najčešće jeftina samoreklama. Ako je politika “veština mogućeg”, može se reći da je Vučićeva vladavina “veština nemogućeg”, zato što se u njoj zapravo nikada ne zna ni šta će biti posle podne. Sredinom šezdesetih godina grupa engleskih producenata došla je na pregovore oko snimanja filma kod direktora Avala filma, inače oficira unutrašnje bezbednosti. Pitali su da li može da im garantuje da u toku snimanja neće biti rata u Jugoslaviji. Direktor je uzeo telefon, obavio kratak razgovor, pozvao sekretaricu i izdiktirao joj sledeće pismo: “Kao direktor Avala filma, garantujem da u toku snimanja ovog filma neće biti rata u Jugoslaviji”. Drug Tito, opet, obožavao je da gleda filmove, ali voleo je i da ih snima – o slikanju sa raznim Bartonima i Brinerima da i ne govorimo – pa je SFRJ u to vreme nazivana “istočni Holivud”. Dok se Srbija u ovom trenutku pre može nazvati “Holivud jednog čoveka”.

MONITOR: Ima li Vučić podršku Evropske unije?
PETROVIĆ: Ima. Međutim, od toga mi građani Srbije nemamo nikakve vajde. Vučić je evropejac zato jer je to moderno.

MONITOR: Kakve su šanse ostalih kandidata?
PETROVIĆ: Neki od njih će pobediti u drugom krugu, jedini je problem što verovatno neće biti drugog kruga. Ovi izbori su u startu neregularni. To je jedna potpuno neregularna i neravnopravna predizborna trka koja više liči na Vučićev jutarnji džoging nego na maraton sa 11 kandidata.

“A zašto vi ne bojkotujete ove izbore zbog neravnopravnih izbornih uslova?”, bilo je pitanje za dva srpska opoziciona lidera sa kojima sam razgovarao još dok se priča o raspisivanju izbora u Srbiji zahuktavala. Obojica su rekli: “Kako da bojkotujemo!? Pa to nam je jedina šansa da se dočepamo televizije!” Iz samog njihovog odgovora bilo je jasno da ravnopravni uslovi za izbore ne postoje, jer što bi opozicija u nekoj zemlji učestvovala na izborima samo da bi dobila svojih “pet minuta” na TV ekranu. A i što bi učestvovala na izborima u kojima praktično saučestvuje kao statista sa zadatkom u projektu cementiranja vlasti Vučića. Dok Vučić već četiri godine luta po Srbiji, najviše po srpskim televizorima i priča istu priču: “Za dve, najkasnije tri godine živećemo bolje”, srpska opozicija uglavnom priča za nijansu sličnu: “Za dve, najkasnije tri godine srušićemo Vučića.”

MONITOR: Ko bi po Vašem mišljenju od sadašnjih predsjedničkih kandidata bio najbolji predsjednik Srbije?
PETROVIĆ: Ako ćemo realno, to je izmišljeni lik Ljubiša Beli Preletačević. Zato što je dovođenje do apsurda sistema političkog besmisla, glavne tačke njegovog predizbornog programa, jedini program u koji možete poverovati u dvadeset sedmoj godini srpskog višestranačja, čiji glavni junak ima 26 godina, a glavni negativac 47.

MONITOR: Dramski pisac i profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti Nenad Prokić napisao je ovih dana u vašem Danasu da je od političara u Srbiji izgleda pokvareniji samo narod. Vaš komentar.
PETROVIĆ: Vidite, a ja mislim drugačije. U Srbiji se kaže: “Od nas seljaci, samo je država pokvarenija”.

Neviđeni pritisci na medije

MONITOR: Sociolog Srećko Mihailović, govoreći o medijima u Srbiji, kaže, varirajući izreku čije ovce toga i planina, možda je tačno – čiji mediji toga i ovce! Kakva je po Vašoj ocjeni medijska scena u Srbiji?
PETROVIĆ: Vučić spada u one šahiste koji kad gube partiju poruše sve figure. Vučić trenutno počinje da gubi šahovsku partiju koja će, doduše, potrajati, pa je spreman da za početak krade figure i proguta ih bez hleba. List Danas, čiji sam glavni urednik, recimo, nalazi se pod neviđenim pritiscima jer nam javna preduzeća otkazuju već potpisane ugovore za oglašavanja, čak i neki privatnici nam prijateljski kažu kako im je skrenuta pažnja da nas izbegavaju. Skoro nam je jedan visoki funkcioner vlasti rekao da je odluka da nas ekonomski unište – politička. Svi mediji koji ne pišu o pojavi Vučića kao o drugom dolasku Isusa na zemlju, prolaze kroz užasne pritiske. Medije i birače najlakše je potkupiti, pa Vučić tako i vlada. Mediji se prodaju za nešto veće pare, a biraču je dovoljan i džak krompira.

Lobotomija na živo

MONITOR: Kako se u Srbiji komentariše najnoviji izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma da je Srbija po “odlivu mozgova” na 137. poziciji od ukupno 138 zemalja?
PETROVIĆ: Dvadeset pet godina ovde ne može da se živi normalno. Stalno neka tenzija, stalno neke obmane, te vam se na kraju pojavi jedna vlast sačinjena od osoba koje vas varaju bez mađioničarskog paravana i rade lobotomiju na živo. Stalna situacija beznađa dovodi do psihoze i bežanije. Devedesetih se bežalo iz Srbije, a sada je u toku evakuacija.

Rusko-srpska “veza”

MONITOR: Je li u pravu Dejvid Mekalister, izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, kad tvrdi da Rusija u Srbiji vodi destabilizujuću politiku?
PETROVIĆ: Pradeda i deda srpskog premijera toliko su voleli Rusiju da su jedanput uzjahali konje i krenuli za Moskvu iz Čipuljića kod Bugojna, ali su od dolaska na cilj odustali već kod Doboja. Ta epizoda iz istorije familije Vučić nekako liči na rusko-srpsku “vezu”: istorijske simpatije Srba prema Rusima postoje, ali je Rusija toliko daleko da prosečan Srbin odustane već posle 90 kilometara. Posebno ako za Moskvu umesto avionom, krene na konju. I Vučić je veliki rusofil, on stalno za unutrašnju potrebu napada Zapad, iako je snishodljiv kada tamo ode. A Rusija će se umešati u srpske odnose kada pred ove izbore pošalje one čuvene migove pre roka, kako bi pogurali Vučića na izborima.

Prosečan rusofil u Srbiji je, reklo bi se, kontroverzna ličnost: on je desničar, monarhista, antikomunista, istovremeno voli i Dražu Mihailovića i Vladimira Putina, mada su te dve ličnosti nespojive. Putin, videlo se to i na beogradskoj vojnoj paradi, jeste antifašista partizanskog tipa, četnike ne smatra ruskim saveznicima jer oni to nisu ni bili. Pola četnika sa stajlingom iz filmova Veljka Bulajića, koji sa kokardama svakog maja vitlaju po Ravnoj Gori, ubeđeno je, međutim, da je Putin njihov čovek, nikako „crvenoarmejac” sa zvezdom petokrakom na kapi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo