Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGOLJUB PETROVIĆ, GLAVNI I ODGVORNI UREDNIK DANASA: Vučićeva vladavina je vještina nemogućeg

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako izgeda današnja Srbija opisana Vašim novinarskim perom?
PETROVIĆ: “Sad se narod naveliko pita, ko će nama da zameni Tita?” – stihovi su mitingaške pesme nastale u vreme dolaska na vlast Slobodana Miloševića.

Skoro tri decenije kasnije Srbi su, čini se, dobili adekvatnu zamenu za Tita, kao što se u vreme sankcija po srpskim prodavnicama prodavala “zamena za kafu”. Doduše, niko tu ne vidi neku preteranu sličnost, osim što se “Titova zamena” konstantno, ponekad i opsesivno, poredi sa Josipom Brozom po sistemu “hvalite me usta moja”. Godinu dana pre nego što je Aleksandar Vučić postao radikal, 1991. godine, Vojislav Šešelj je napravio miting ispred Kuće cveća u Beogradu, na koji su njegove pristalice ponele i glogov kolac, tradicionalno sredstvo za “upokojavanje vampira” po raznovrsnim narodnim praznoverjima. Zahtev je bio da se Titov grob što hitnije izmesti iz Beograda u Kumrovec, jer je Broz po ideologiji Šešelja neki zli čika koji je protežirao sve narode i narodnosti rahmetli nam zajedničke države na račun interesa Srba.

Iako je politički odrastao na toj ideološkoj matrici, Vučić od dolaska na vlast svaki čas sebe poredi sa Brozom. Mada Vučić misli da je njegova sličnost sa Brozom najviše u tome što su obojica balansirali između Istoka i Zapada, te gradili autoputeve, pre će biti da je podudarnost drugačija. I Tito i Vučić tokom svoje vlasti pored autoputeva pedantno su gradili kult ličnosti. Tako da Vučićeva permanentno graditeljsko poređenje sa “najvećim sinom naših naroda i narodnosti” ima nekog smisla – gradeći sopstveni kult ličnosti, srpski premijer je na dobrom putu da stigne doživotnog predsednika pokojne SFRJ. Nije, istina, još izrazio želju da se njegove slike kače po kancelarijama, ali ima dobrovoljaca koji to čine i bez njegovog izričitog stava.

MONITOR: Koliku je temperaturu dostigla predizborna groznica?
PETROVIĆ: To vam je negde na razini “39 sa 2”. Vučić se usplahirio kada je saznao da njegov politički otac Tomislav Nikolić ne može da dobije izbore, pa se on kandidovao, ali sada mu je ostalo da samo te izbore i završi onako kako ih je zamislio. To je nešto teže izvodljivo, tako da se koriste sva sredstva ne bi li Vučić dobio u pvom krugu. Njegova realna snaga je ispod 50 odsto glasača koji obično izlaze na izbore, ali čini sve da namakne preko 50. On i izbore za mesne zajednice doživljava kao sudbonosne. Naprednjački recept za trijumfe na svim “istorijskim” izborima za savete mesnih zajednica – od MZ Majur u Šapcu do MZ Donji grad u Kuli – bio je jasan: potplati bližnjeg svog birača. Nije bitno kako – besplatnim koncertnom Ace Lukasa ili besplatnim džakom nečega. Ključno pitanje je: kad su najobičnije mesne zajednice osvajali ko Huni, šta li će tek da rade za bližnjeg svog predsednika?

MONITOR: Na što Vam liči predizborna kampanja za predsjednika Srbije?
PETROVIĆ: Kad Mančester junajted igra protiv Jedinstva sa Uba, igrači Mančestera nikada pre utakmice po medijima ne provociraju igrače Jedinstva, jer je to naprosto besmisleno. Mančester je toliko superioran, da im je dovoljno da izađu na teren, pregaze ih, i još pride smanje gas posle 4:0 kako ih ne bi ponizili. To mu dođe fer plej.

Srpska napredna stranka ima drugi problem: uveravaju nas da su superiorni skoro ko Mančester, da će da pregaze svakog kandidata koji im se nađe na putu, ali se sve vreme ponašaju ko oni trećeligaši iz okoline Kragujevca kojima se jednom prilikom prevrnuo traktor kada su krenuli na utakmicu u susedno selo, pa su svi uglas počeli da viču: “Izgibosmo ki Mančester!” Da se ne plaše Jeremića, Jankovića i ostalih , valjda bi naprednjaci ovu kampanju odigrali ko Mančester protiv Jedinstva sa Uba, a ne ko trećeligaši iz Kragujevca koji su traktorom krenuli na utakmicu. Pa je nastradala čak i naša koleginica Nataša Jeremić, koja je supruga Vuka Jeremića, te je neki Milenko Jovanov iz SNS optužio Natašu da je glavni diler droge u Srbiji. Posle te izjave dođe vam da ga pitate: “Milenko, na kojim li si ti drogama, keve ti?” Iz nastupa SNS medijskih potrčkarala i raznih drugih SNS fantoma, potpuno je jasno: naprednjake je obuzeo neki čudnovat strahić, zvani paničica. Pa bi trebalo da imaju slogan: “Za SNS bez straha!”, što je inače slogan Saše Jankovića, ali u varijanti “Za Srbiju bez straha”.

MONITOR: Kakve su šanse Aleksandra Vučića da uđe u političku istoriju Srbije kao predsjednik i premijer u isto vrijeme?
PETROVIĆ: Srpski premijer iz sadašnje perspektive jedino liči na čoveka koji će na vlasti biti doživotno kao i pokojni Broz. Titova epoha se među običnim svetom najčešće idealizuje do krajnjih granica. Isto tako se, ali u percepciji samog Vučića, idealizuju potezi sadašnjih vlasti iako su oni, ne samo faktografski, najčešće jeftina samoreklama. Ako je politika “veština mogućeg”, može se reći da je Vučićeva vladavina “veština nemogućeg”, zato što se u njoj zapravo nikada ne zna ni šta će biti posle podne. Sredinom šezdesetih godina grupa engleskih producenata došla je na pregovore oko snimanja filma kod direktora Avala filma, inače oficira unutrašnje bezbednosti. Pitali su da li može da im garantuje da u toku snimanja neće biti rata u Jugoslaviji. Direktor je uzeo telefon, obavio kratak razgovor, pozvao sekretaricu i izdiktirao joj sledeće pismo: “Kao direktor Avala filma, garantujem da u toku snimanja ovog filma neće biti rata u Jugoslaviji”. Drug Tito, opet, obožavao je da gleda filmove, ali voleo je i da ih snima – o slikanju sa raznim Bartonima i Brinerima da i ne govorimo – pa je SFRJ u to vreme nazivana “istočni Holivud”. Dok se Srbija u ovom trenutku pre može nazvati “Holivud jednog čoveka”.

MONITOR: Ima li Vučić podršku Evropske unije?
PETROVIĆ: Ima. Međutim, od toga mi građani Srbije nemamo nikakve vajde. Vučić je evropejac zato jer je to moderno.

MONITOR: Kakve su šanse ostalih kandidata?
PETROVIĆ: Neki od njih će pobediti u drugom krugu, jedini je problem što verovatno neće biti drugog kruga. Ovi izbori su u startu neregularni. To je jedna potpuno neregularna i neravnopravna predizborna trka koja više liči na Vučićev jutarnji džoging nego na maraton sa 11 kandidata.

“A zašto vi ne bojkotujete ove izbore zbog neravnopravnih izbornih uslova?”, bilo je pitanje za dva srpska opoziciona lidera sa kojima sam razgovarao još dok se priča o raspisivanju izbora u Srbiji zahuktavala. Obojica su rekli: “Kako da bojkotujemo!? Pa to nam je jedina šansa da se dočepamo televizije!” Iz samog njihovog odgovora bilo je jasno da ravnopravni uslovi za izbore ne postoje, jer što bi opozicija u nekoj zemlji učestvovala na izborima samo da bi dobila svojih “pet minuta” na TV ekranu. A i što bi učestvovala na izborima u kojima praktično saučestvuje kao statista sa zadatkom u projektu cementiranja vlasti Vučića. Dok Vučić već četiri godine luta po Srbiji, najviše po srpskim televizorima i priča istu priču: “Za dve, najkasnije tri godine živećemo bolje”, srpska opozicija uglavnom priča za nijansu sličnu: “Za dve, najkasnije tri godine srušićemo Vučića.”

MONITOR: Ko bi po Vašem mišljenju od sadašnjih predsjedničkih kandidata bio najbolji predsjednik Srbije?
PETROVIĆ: Ako ćemo realno, to je izmišljeni lik Ljubiša Beli Preletačević. Zato što je dovođenje do apsurda sistema političkog besmisla, glavne tačke njegovog predizbornog programa, jedini program u koji možete poverovati u dvadeset sedmoj godini srpskog višestranačja, čiji glavni junak ima 26 godina, a glavni negativac 47.

MONITOR: Dramski pisac i profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti Nenad Prokić napisao je ovih dana u vašem Danasu da je od političara u Srbiji izgleda pokvareniji samo narod. Vaš komentar.
PETROVIĆ: Vidite, a ja mislim drugačije. U Srbiji se kaže: “Od nas seljaci, samo je država pokvarenija”.

Neviđeni pritisci na medije

MONITOR: Sociolog Srećko Mihailović, govoreći o medijima u Srbiji, kaže, varirajući izreku čije ovce toga i planina, možda je tačno – čiji mediji toga i ovce! Kakva je po Vašoj ocjeni medijska scena u Srbiji?
PETROVIĆ: Vučić spada u one šahiste koji kad gube partiju poruše sve figure. Vučić trenutno počinje da gubi šahovsku partiju koja će, doduše, potrajati, pa je spreman da za početak krade figure i proguta ih bez hleba. List Danas, čiji sam glavni urednik, recimo, nalazi se pod neviđenim pritiscima jer nam javna preduzeća otkazuju već potpisane ugovore za oglašavanja, čak i neki privatnici nam prijateljski kažu kako im je skrenuta pažnja da nas izbegavaju. Skoro nam je jedan visoki funkcioner vlasti rekao da je odluka da nas ekonomski unište – politička. Svi mediji koji ne pišu o pojavi Vučića kao o drugom dolasku Isusa na zemlju, prolaze kroz užasne pritiske. Medije i birače najlakše je potkupiti, pa Vučić tako i vlada. Mediji se prodaju za nešto veće pare, a biraču je dovoljan i džak krompira.

Lobotomija na živo

MONITOR: Kako se u Srbiji komentariše najnoviji izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma da je Srbija po “odlivu mozgova” na 137. poziciji od ukupno 138 zemalja?
PETROVIĆ: Dvadeset pet godina ovde ne može da se živi normalno. Stalno neka tenzija, stalno neke obmane, te vam se na kraju pojavi jedna vlast sačinjena od osoba koje vas varaju bez mađioničarskog paravana i rade lobotomiju na živo. Stalna situacija beznađa dovodi do psihoze i bežanije. Devedesetih se bežalo iz Srbije, a sada je u toku evakuacija.

Rusko-srpska “veza”

MONITOR: Je li u pravu Dejvid Mekalister, izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, kad tvrdi da Rusija u Srbiji vodi destabilizujuću politiku?
PETROVIĆ: Pradeda i deda srpskog premijera toliko su voleli Rusiju da su jedanput uzjahali konje i krenuli za Moskvu iz Čipuljića kod Bugojna, ali su od dolaska na cilj odustali već kod Doboja. Ta epizoda iz istorije familije Vučić nekako liči na rusko-srpsku “vezu”: istorijske simpatije Srba prema Rusima postoje, ali je Rusija toliko daleko da prosečan Srbin odustane već posle 90 kilometara. Posebno ako za Moskvu umesto avionom, krene na konju. I Vučić je veliki rusofil, on stalno za unutrašnju potrebu napada Zapad, iako je snishodljiv kada tamo ode. A Rusija će se umešati u srpske odnose kada pred ove izbore pošalje one čuvene migove pre roka, kako bi pogurali Vučića na izborima.

Prosečan rusofil u Srbiji je, reklo bi se, kontroverzna ličnost: on je desničar, monarhista, antikomunista, istovremeno voli i Dražu Mihailovića i Vladimira Putina, mada su te dve ličnosti nespojive. Putin, videlo se to i na beogradskoj vojnoj paradi, jeste antifašista partizanskog tipa, četnike ne smatra ruskim saveznicima jer oni to nisu ni bili. Pola četnika sa stajlingom iz filmova Veljka Bulajića, koji sa kokardama svakog maja vitlaju po Ravnoj Gori, ubeđeno je, međutim, da je Putin njihov čovek, nikako „crvenoarmejac” sa zvezdom petokrakom na kapi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo