Sportisti svijeta, vaša vrlina je – čast. Koliko god sportista bio izvrstan u vladanju sportom kojim se bavi, ako nema časti, nije dobar sportista. Janik Siner je u ovom trenutku zvanično najbolji teniser na svijetu. Ali, zbog toga što se saglasio da ga nagovore da se nečasno prikrije jedan njegov nesportski postupak, Janik Siner ne samo što nije najbolji sportista, nego nije ni sportist

Kada je Platon određivao vrline svojstvene svakoj od tri kategorije ljudi  civiliziranog društva, najprije je definisao vrlinu kao svojstvo koje izražava suštinu onoga o čemu govorimo –  svejedno da li nekog predmeta, živog bića ili čovjeka. Vrlina noža je da bude oštar. Koliko god bila bogato ukrašena drška noža, koliko god da je elegantno i lijepo oblikovano njegovo sječivo, ako nož nije oštar – nije dobar  nož! Vrlina konja je da bude brz. Koliko god konj bio lijep i velik, dobro uhranjen i timaren, ako nije brz, nije dobar konj! Vrlina ljudi čiji je posao da privređuju – radnika, zemljoradnika, zanatlija,  je da budu vrijedni. Koliko god radnik, zemljoradnik, zanatlija bio snažan, izdržljiv, sposoban, ako nije vrijedan,  nije dobar radnik, zemljoradnik, zanatlija! Vrlina vladara je da bude pravedan. Koliko god vladar bio moćan, bogat i darežljiv, ako nije pravedan, nije dobar vladar.

Dame i gospodo sportisti svijeta, vaša vrlina je – čast. Koliko god sportista bio izvrstan u vladanju sportom kojim se bavi, ako nema časti, nije dobar sportista. Makar u datom trenutku bio najbolji u sportu kojim se bavi. Janik Siner je u ovom trenutku zvanično najbolji teniser na svijetu. Ali, iako je najbolji teniser svijeta, zbog toga što se saglasio da ga nagovore da se nečasno prikrije jedan njegov nesportski postupak, Janik Siner ne samo što nije najbolji sportista na svijetu, nego nije ni sportist!

Rašomonijada oko Sinerovog doping skandala, otkrila je da je čast, kao vrlina sportista, već uveliko  izgubila ulogu, smisao i vrijednost, ne samo za Janika Sinera nego i za neke druge tenisere koji ga opravdavaju,  a posebno, za ljude  koji vode ATP (Association of Tennis Professionals) svjetski tenis i koji stoje iza ovog nečasnog incidenta. To što je Janik Siner bio pozitivan na zabranjenu supstancu,  nije čin koji bi sam po sebi doveo u pitanje njegovu čast sportiste.  I drugi teniseri i teniserke, kao i sportisti u mnogim sportovima, bili su pozitivni na zabranjene supstance. Međutim, u svim poznatim slučajevima, slijedila je kazna: suspenzija sportiste na određeno vrijeme (najćešće na dvije godine), uz poništenje postignutog rezultata i oduzimanje odličja koja su na taj način bila osvojena. Kažnjeni su mnogi sportisti, oduzete su mnoge titule,  čak i zlatne olimpijske medalje, suspendirani su vrhunski teniseri i teniserke. Prekršaj je dokazan, kazna je izrečena i odslužena. Svi za koje je javnost saznala da su bili pozitivni na doping testiranju, ekspresno su bili kažnjeni.  Bez izuzetka.

Osim Janika Sinera! U njegovom slučaju, propisi ni pravila nisu poštovani.  Da je bio pozitivan na doping kontroli i to ne jednom, nego dva puta, doznalo se tek šest mjeseci kasnije. Doznalo se i da je bila podnesena žalba i da je Komisija žalbu uvažila – takođe šest mjeseci kasnije. Konfuzno obrazloženje je laviralo oko navodno nehotičnog i nestručnog unošenja zabranjene supstance od strane Sinerovog tima: fizio terapeuta i fitnes trenera, zbog čega ih je Siner otpustio, ali tek šest mjeseci kasnije, kada se skandal objelodanio!? Ako su bili nestručni, morao ih je odmah otpustiti. Ali oni su angažovani kao potvrđeni vrhunski stručnjaci!? Znači da mu u organizam nisu unijeli doping greškom, nego namjerno. Zato su i otpušteni! Da je bilo je tako, slijedila bi sudska krivična prijava zbog namjernog ugrožavanja Sinerovog zdravlja, ugleda i karijere! A nije! Ako je Siner pristao na doping, onda su terapeut i  trener morali podnijeti krivičnu prijavu zbog klevete da su nestručni odnosno, da su svjesno namjeravali uništiti Sinerovu sportsku karijeru. A nisu!

Riječ Grješnik, na engleskom jeziku, piše se i izgovara isto kao Janikovo prezime:Sinner. Izvedeno  je iz imenice Sin – grijeh. Sinner’s Sin ili Grješnikov grijeh je u tome što se, samo da mu ne izmakne titula najboljeg tenisera svijeta, Janik odrekao ključne vrline svakog sportiste – časti! Postao je najbolji teniser, ali je prestao biti sportist.  Isto kao što su se odrekli vrline časti i sebe kompromitovali kao sportiste svi teniseri koji su pokušali opravdati ili zabašuriti ovaj nečuveni presedan.  Još mnogo je veći grijeh ljudi koji su zloupotrijebili moć svojih pozicija da  javno pogaze čast sportista, da ponize sport i suoče nas sa turobnom istinom:

Nakon slobode, jednakosti, bratstva, humanosti, mudrosti i pravednosti, svijet se sada javno odrekao i časti!

Ferid MUHIĆ

Još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti

Riječ! Kako su li je samo ušla u naš život? Mi je nikako nismo mogli izmisliti. Niko to ne bi mogao! Možda je bila tu, uz nas od samog početka, možda nikada nismo ni bili bez riječi!? Mora da je bilo tako jer čak ni svijet nije bio nikada nijemi, nemušti svijet, svijet bez riječi. “U početku bijaše riječ!“ “U početku!“ – to znači prije svega ostalog, prije bilo čega drugog, prije svijeta! Najprije je bila riječ, tek poslije je na red došao svijet! Zamišljam to stanje prije nego što je stvoren svijet, kada bijaše samo riječ.  Ne postoji nikakvo ništa, jer kad bi postojalo ne bi bilo  ništa,  bilo bi nešto! I prostor i praznina su nešto, zato što prostor, kao takav jeste nešto, ima ga, tu je, realan je i neporeciv. Ako razdvaja neku stvar od druge stvari,  može se izmjeriti koliki je od tačke A do tačke B; i praznina kao takva jeste nešto – vakuum, a vakuum je prostor, samo što je  bez i jednog jedinog predmeta u njemu. Prije stvaranja svijeta nije bilo ni prostora, ni praznine, ni tu, ni tamo; ni lijevo, ni desno; ni gore, ni dolje;  ni  blizu, ni daleko; ni prošlosti, ni budućnosti! Ničega od  ničega, ništa od ništa! Bila je samo uvijek ista, neposredna, aktuelna,  istovremeno nestvarna i stvarnija od svega što će kasnije nastati – pulsirajuća u svom vanvremenskom sada – riječ!

Istinu da ne postoji, niti može postojati nekakvo ništa, nego samo nešto,  Elejci su objavili svijetu, a Elejcima je objavio vjerovatno sam Demiurg preko svojih glasnika. Ovi su je zbili u pet riječi i urezali iznad ulazne kapije svjetske filozofije, odakle tih pet riječi do danas blistaju, evo već duže od 2.500 godina. Te riječi su:

Biće – jeste; ne-Biće – nije!

Ako u svijetu u kom postoji samo i jedino  Nešto,  dok ne postoji i ne može postojati  Ništa – onda u svijetu u kom postoji  Riječ, ne postoji i ne može postojati njena negacija – stanje bez riječi, koje u svojoj suštini ne bi bilo Riječ! Svijet ne moše bito obezriječen. Muk, nijemost, tišina, ćutanje, ne samo što su sve to riječi, nego svaka od tih riječi može i vrlo rječito govoriti, više nego mnoge druge riječi. Ne može nešto postojati a da samim svojim postojanjem nešto ne govori, nešto što nema neko značenje, nešto što, u krajnjoj liniji nije riječ! Jer riječ je značenje. Ne može biti nešto a da ne znači ništa. Kako god da okreneš, sve je na kraju krajeva, na ovaj ili onaj način – riječ. Ne može se ne govoriti, jer samo naše postojanje govori nešto o nama, makar mi ništa ne rekli kao što i kamen u travi govori nešto o sebi koliko god nam se činilo suprotno.  Zato je svaka, makar i najstrožija zabrana govora, uzaludna i čak, praktično i teorijski neostvariv zakonski propis. Tako se uz formulu Elejaca o nemogućnosti postojanja nepostojećeg, potvrđuje i formula nemogućnosti postojanja ne-Riječi u svijetu u kom postoji Riječ:

Riječ – jeste; ne.Riječ – nije!

A da postoje riječi moćne i riječi nemoćne, riječi lijepe i riječi ružne, ljekovite  i  otrovne riječi. Riječi mudre i riječi glupave, riječi kavge i riječi mira, riječi nagovora i riječi odvraćanja,  riječi zabranjene i riječi naručene, riječi ljubavi i riječi mržnje, odvratne riječi i zavodljive riječi. da postoje stotine i stotine vrsta riječi – postoje! Ne postoji ni misao, ni stanje, ni raspoloženje, za koje ne postoji prava riječ. Razumije se, postoje i krive riječi, riječi lažne, riječi bez snage, ofucane riječi, devalvirane riječi; već dugo na djelu je prava infacija riječi. Zato se sloboda govora i forsirala toliko. Da riječ izgubi vrijednost. Hiljade riječi, milioni riječi koje se rasipaju svake sekunde po socijalnim mrežama, u knjigama, mejnstrim medijima, ne vrijede koliko je nekada vrijedila jedna jedina riječ.

Zamislite kakvu vrijednost je morala imati riječ kada su zbog riječi stavljali na lomaču ili pod sjekiru, bacali u tamnicu, slali u progonstvo!? Sada dopuštaju da svako priča šta hoće, čak ih na sve načine ohrabruju, omogućavaju to cvrkutanje osam milijardi ptica, da bi nekoliko jastrebova nesmetano radili svoj posao.

Zato se nemojte prevariti – još postoje opasne riječi, riječi koje nisu izgubile snagu, koje su sačuvale vrijednost. Ima i danas riječi zbog kojih ode glava. Uvijek će postojati. Upravo zato  – nemojte se obeshrabriti. Sve dok postoje riječi zbog kojih se može izgubiti glava, vrijedi  živjeti. I vrijedi govoriti. Svemoćna ili nemoćna, jednom izgovorena, riječ ostaje zauvijek, jer izgovorenu riječ ne možeš  spaliti, ni učiniti je neizgovorenom. Nec Deus possit virginem reparare!         

Ferid MUHIĆ

Nema te Olimpijade zbog koje bi se ljudi  odrekli rata, iako će se bez dvoumljenja zbog rata odreći Olimpijade

U punom jeku su Olimpijske igre, najveći sportski događaj na planeti.   Baron Pjer de Kuberten je 1894. godine osnovao Internacionalni Olimpijski Komitet (IOC) a već 1896. godine u Atini su održane  prve moderne  Olimpijske igre. Ove u Parizu su 30-te ljetnje olimpijske igre, uz 24. zimske Olimpijske igre, prvi put održane 1924. u Šamoniju, Francuska.  U antičkoj Heladi olimpijske igre su se održavale svake četvrte godine, a ta godina proglašavana je za Olimpijsku godinu.

Volio bih vjerovati u priču da su tokom olimpijske godine svi ratovi bili prekidani, ali je suviše lijepa da bi bilo istinita. Ne zavaravajmo se: ljudi ne mogu bez rata. Ništa im nije preče od ratovanja. Nema te Olimpijade zbog koje bi se odrekli rata, iako će se bez dvoumljenja zbog rata odreći Olimpijade, kao što se to desilo 1916., odnosno 1940. i 1944., zbog Prvog i Drugog svjetskog rata.! U skladu s ovim, bilo bi tačnije reći da je, od početka do danas,  Olimpijada bila jedna vrsta rata – rata kao uzajamna provjera specijalnih sposobnosti i vještina koje rat zahtijeva! Ako je priča o obustavljanju ratova zbog Olimpijade mit nastao iz puste želje i samoobmanjivanja da možda ipak možemo bez rata, istina je da su pravo nastupa na Olimpijadi  imali građani svih država antičkog svijeta, bez obzira na to jesu li te države bile u ratu sa Atinom ili sa nekom drugom državom. Sasvim razumljivo: zabraniti nastup građanima bilo koje države, pogotovo one s kojom se u tom trenutku ratovalo, bio bi kukavički gest koji bi  uništio ugled Atine kao domaćina Olimpijade.

Nasuprot tome, u modernoj epohi olimpijskih ugara, česte su  raznovrsne zabrane učešća sportistima zemalja s kojima su postojale tenzije, makar to bile i samo političke nesuglasice. Zapravo, po pravilu zbog političkih razilaženja, što ne čudi jer je u savremenom svijetu politika odavno totalno ovladala  društvom u cjelini.   Kada je fon Klauzevic u 8. tomu svoje čuvene knjige O ratu  (Vom Kriege) naglasio da je “…rat nastavak poltike drugim sredstvima“ , istovremeno je implicirao da je  “…politika nastavak rata drugim sredstvima“, odnosno, da je “…sport nastavak politike i rata drugum sredstvima“, jer ni politika, ni rat ne prestaju djelovati ni u jednoj sferi društvenog života, posebno ne u sportu koji obuhvata praktično cijelu populaciju svake države i predstavlja glavni generator  komnpetitivne, potencijano konfliktne energije savremenog društva.

Na svim Olimpijadama od 1936., do danas, posebno na ovim ljetnjim olimpijskim  igrama Pariz 2024., potvrdila se istina da je sport, posebno najelitiniji – olimpijski – instrumentaliziran u najefikasniju polugu autokratske nekontrolisane političke manipulacije građana od strane  takozvane “duboke države“. Uz mnoge primjere politički motivisanih post festum oduzimanja medalja sportistima pojedincima, bojkotovanja Olimpijade od strane jedne ili više država, striknto politički motivisanih  zabrana nastupa sportistima određenih država kakvih je bilo na pretek u modernoj historiji, olimpijske igre Paris 2024. jasno su potvrdile da je  u globalnim proporcijama, sport danas totalno uzurpiran i instrumentaliziran, sveden na puki nastavak politike i rata drugim sredstvima.

Ovaj  put, nečuvena raspojasanost politike demonstrirana je kroz scenario svečanog otvaranja Olimpijade estetski grozomorno kičerskim, etički zastrašujuće beskrupuloznim ismijavanjem najviših duhovnih ideala i moralnih vrijednosti ljudske civilizacije. Napadno propagiranje izopačenosti i perverznosti u ime umjetničke slobode izražavanja predstavljalo je ruganje umjetnosti i otvorenu prijetnju slobodi.  Zabrana nastupa sportistima pod zastavom Rusije i Belorusije, motivisana agresijom Rusije na Ukrajinu, dok su istovremeno nastupali sportisti pod zastavom Izraela, države čija je armija brutalnoj agresiji na najveći koncentracioni logor Gaza do sada poubijala desetine hiljada djece i žena i svakodnevno ih pred očima cijelog svijeta ubija, groteskno je potencirala bezočnost i svemoć skrivenog Velikog političkog inkvizitora i totalnu nemoć  institucija tradicionalnog građanskog društva.

Sportisti su „ostavili srce“ na terenima i borilištima, egzaltirana publika je proživjela uzbuđenja u amplitudi od frenetične napetosti  do najdublje  katarze, a život nekoliko milijardi ljudi širom svijeta, uz TV ekrane, za ovo vrijeme imao je više radosti i manje briga nego obično.  Novak Đoković je osvojio zlatnu a Karlos Alkaraz srebrenu medalju. Tako je svako dobio ono što je zaslužio i bar na kratko,  sve je došlo na svoje  mjesto.

Ferid MUHIĆ