Sve sve dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju  ravnodušnim, nema nam  izlaska iz najcrnje i najgrđe  pećine! Pećine Bezdušnosti

U ponedjeljak naveče,  18 septembra, iz pećine Mordža, u planinama Taurusa, Turska, uspješno je spašen SAD speleolog Mark Diki. Operacija spašavanja trajala je punih devet dana – sve do srećnog ishoda koji je izmamio uzdah olakšanja više stotina miliona ljudi iz EU i SAD, koji su na TV ekranima  svakodnevno pratili ovaj krajnje složen poduhvat.

Drama je počela kada se poznati speleolog iznenada ozbiljno razbolio, u tijesnim lavirintima ove treće najdublje pećine u Turskoj. Diki je imao žestok napad gastrointestinalnog krvarenja, opasnog po život, a što je najgore, napad ga je zadesio na dubini od  1.200 metara, odakle je jedva mogao doprijeti signal mobilnog telefona. Do te tačke u trećoj najdubljoj pećini u Turskoj i jednoj od najdubljih u svijetu, moralo se proći kroz vrlo komplikovan sistem strmih i tijesnih prolaza i veliki broj vertikalnih tunela.

U spašavanju se angažovala međunarodna javnost. Preko 200 profesionalnih spasilaca iz 10 zemalja, uključujući i timove speleologa sa prostora nekadašnje Jugoslavije, morali su rješavati stotine situacija da bi imobiliziranog Dikija, čvrsto uvezanog za nosila, provukli, sistemom užadi i čekrka, kroz tjesne sekcije i izvlačili kroz duge vertikalne tunele, koji se u planinarstvu nazivaju “dimnjaci”. Razumljivo, jer ova ista geološka formacija u speleologiji vodi u dubinu, dok u planinarstvu vodi u visinu!  Izvlačenje Dikija do ulaza/izlaza u pećinu, završnih 400 metara vertikalno, bio je najzahtjevniji i najsloženiji dio spasilačke misije. Trajao je puna dva dana i angažovao je 90 vrhunskih profesionalaca. Zahvaljujući modernoj tehnologiji bez koje bi ovaj poduhvat bio nemoguć, požrtvovanosti, sposobnostima i poznavanju svih speleoloških tehnika prolaska kroz najkomplikovanije sekcije ove pećine, elitnog dijela ekipe spasilaca, misija je završila uspješno a Mark Diki je preživio.  Tokom svih tih devet dana, vijesti o spašavanju bile su naslovne top teme na svim mejnstrim medijima i na najgeldanijim TV kanalima u zemljama EU i u SAD.

Istovremeno se odvijala druga drama, koja je prerasla u tragediju neuporedivo većih razmjera, od one u koju se mogla pretvoriti (ali srećom nije), akcija spašavanja jednog čovjeka. Prema saopštenju organizacije Crvenog Polumjeseca, u poplavama  izazvanim pucanjem dvije brane u Libiji, u području grada Darmah (pogrešno transkribiranog prema engleskom izgovoru – Derma) na Sredozemnom Moru,  potvrđena je smrt više od 11.500 muškaraca, žena i djece.  Vijesti o ovoj ogromnoj katastrofi po pravilu su bile sasvim kratke i nalazile su se na kraju informativnog  programa. Ni jedna međunarodna akcija spašavanja nije pokrenuta. EU je izdvojila sumu od 5.2 miliona eura u humanitarnoj pomoći.

Pećina Mordža je paradigmatična za dijagonozu savremenog stanja u svijetu. Pećina je oduvijek bila veoma moćna alegorija.  Čest motiv u djelima najvećih svjetskih proznih pisaca i pjesnika, inspirrisala je i mnoge slavne filozofe.  U toj imaginarnoj speleologiji, najučuvenije su dvije filozofske alegorije pećine. Prva i  hronološki i po uticaju koji je izvršila,  jeste Platonova pećina. Budući da je riječ o pećini u kojoj ljudi žive u mraku i prividu za koji   vjeruju da su jedina istina, možemo je nazvati i Pećina Zabluda. Draga pećina je ona koju je Frensis Bekon nazvao  idola specus –   pećina ličnih uvjerenja svakog čovjeka uzdignuta u nivo idola iz koje se niko ne usuđuje izići, jer se svako klanja samo svom idolu.  Budući da to izaziva strah od izlaska iz sopstvene pećine na otvoreni prostor dijaloga sa drugačijim uvjerenjima,   Bekonovu pećinu možemo nazvati Agorafobična Pećina (agora – gradski trg, mjesto javnog okupljanja). Međutim, postoji i treća pećina koju su filozofi zaboravili. Ona u kojoj borave ljudi vođeni samo svojim interesima, koju možemo nazvati Pećina Bezdušnosti.

Možda će jednog dana čovječanstvo iz Platonove Pećine Zabluda konačno izići na sunčevu svjetlost istine. Mogli bismo jednog lijepog dana izići i iz Bekonove Klaustrofobične Pećine, na otvoreni Trg dijaloga, bez straha od drugačijih shvatanja i dalekih vidika. Ako se to nekada desi, velika će to biti pobjeda nad dva, od naša tri najveća poroka: nad porokom neznanja i porokom straha. Velika ali uzaludna pobjeda ako ne iziđemo i iz one treće pećine i ne pobijedimo naš najveći porok: porok bezdušnosti.   Sve sve dok smo bezdušni, dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju  ravnodušnim, nema nam  izlaska iz te najcrnje i najgrđe  pećine!

Ferid MUHIĆ

Komentari

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja

Dva para  konja pokušavaju izvući ogromni balvan iz dubokog masnog gliba šumske crnice. Dok su nemilosrdno bičevani  konji trzali i cimali lijevo i desno, pokušavajući ga pokrenuti, balvan je izišao iz preuske blatne kolotečine žlijeba u koju se nije mogao uklopiti, prijeteći da se zakotrlja niz strminu i sa sobom povuče upegnute konje u provaliju. Čovjek koji je vodio konje gromko viknu: “Isprežite konje!“, istovremeno priskočivši do hama i munjevito ispregnu prva dva konja.  Druga dva čovjeka već su prekoračili lance tregera zakačene za džinovsko deblo pokušavajući da ispregnu  drugi par konja koje je navaljeni balvan  svojom težinom počeo povlačiti za sobom.

Prekasno! Ogromno deblo prevali se cijelom dužinom preko ruba kaljavog žlijeba na travnatu padinu. Prednji, deblji kraj balvana, svojom težinom zaora bokore rascvjetane jagorčevine. Ona dva čovjeka, uplašeni da balvan ne povuče i njih, ostaviše upregnute konje i odskočiše u stranu.

Ne obazirući se na opasnost, onaj treći čovjek spretno ispregnu jednog konja. Dok je pokušavao da pomogne drugom, neispregnutom konju, otkačeni lanac kojim su bili vezani tregeri ona dva ispregnuta konja prednjaka, povučen balvanom, fijuknu i za dlaku ga promašivši, uplete se u lance konja vezanog tregerom za balvan.

Dok se balvan sve brže valjao niz strminu, ostavljajući za sobom zgnječeno nisko grmlje šimšira, zdrobljeno kamenje i polegnutu travu. sa buketima jagorčevine utisnute u glib nalijepljen po glatkoj oguljenoj, vukući za sobom neispregnutog konja koji se očajnički otimao, onaj čovjek u trku ponovo stiže  do njega i  jednom rukom uhvati uzde, a  drugom rukom pokuša da otpetlja lance i oslobodi kopču zakačenu za treger. Kližući sve brže, balvan stiže do ruba provalije i uz prasak zdrobljenog kamenja,zanjuha se kratko i sasvim sporo, prevali se preko ruba. Kao brod koji tone, uzdiže se zadnjim krajem, zaustavi se za trenutak  i uz  prasak zategnutog lanca glasan kao pucanj  –  nestade u bezdanu!  Beskrajno kratak treptaj, obasjana suncem,  zamrznu se  scena ove tragedije:  odsjaj plavkastog čelika olabavljenih kaljavih lanaca otkačenih od tregera u izgaženoj travi; blistavi vranac razvijorene grive, nabreklih mišića, nogama čvrsto ukopan u meku ugaženu zemlju, na samom rubu provalije, kao ucrtan u plavo nebo;  polupognuti čovjek zajapurenog znojnog lica dok jednom rukom grozničavo steže kopču lanca na alki tregera, a drugom očajno vuče uzde uplašenog konja gledajući ga pravo u oči.

Odjednom, bez najave, magiju nepomične slike razbi u paramparčad oštar zvuk  munjevito odmotanog lanca koji se zategnu preko ruba provalije. Sve se ponovo pokrenu, kao prenuto iz katatoničnog sna. Posljednjom snagom, vranac se prope na zadnje noge, pa bačen na bok naglim trzajem lanaca prikačenih za balvan koji je padao u bezdan, uzdignute glave okrenute prema čovjeku, povijenog oznojenog vrata, razvijorenih  pramenova crne grive, s klupkom nogu savijenih pod trbuhom, povičen zategnutim lancem, nestade preko ruba iza kog je nestao ogromni balvan.  Slobodni kraj lanca, istrgnut iz ruke skamenjenog čovjeka, kao velika tamna zmija zavijuga kroz travu povaljanu teškim balvanom. Povučen tim zadnjim trzajem lanca na koljena, čovjek se zatetura, saplete i usporeno, kao u koreografiji neke tragične pantomime, pade na koljena. Ruka iz koje mu se otrgnuo lanac  ostade u zraku ispružena prema konju, sa otvorenim krvavim dlanom odranim lancem, kao na pozdrav. U drugoj ruci još se njihalo lelujavo, kratko parče otkinute uzde.

Kao čarolijom, onako kako  se i pokrenula, ova pantomima se prekide.  Scena na rubu provalije ostade prazna. Za ispolinskim deblom pradrevnog bora, sa plave pozadine neba,  isčeznuše i konj  i zmijoliki lanci tregera. Sasvim u prednjem planu, nad strminom je još klečao čovjek. Beskrajno  kratak trenutak zavlada mukla tišina, a onda iz dubine provalije doprije njištanje vranca, sve dalje, sve dalje, sve dalje…

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja.

Kada stiže do njih nasmija se i reče:

„Šta ste se snuždili? To je bio samo konj. Cijeli svijet je vezan lancima za balvan koji će ga jednog dana povući u bezdan.“

Ferid MUHIĆ

Komentari

Toliko su zla počinili ljudi, toliko nepravdi nanijeli jedni drugima do početka ovog ljeta, da mi je iznebuha pred oči izišao Blez Paskal i njegovo djelo Sublimitas et miseria hominia: Sjaj i bijeda čovjekova! Naša. Ljudska. Sjaj i bijeda našeg roda

Ljeti – ljetujem! Od djetinjstva tako. Kroz cijelo školovanje, nikada  preko ljeta nisam pročitao valjda ni tri stranice lektire. Čim osjetim da je stigao onaj  bešumni talas pravog  ljeta s kojim se ništa ne može uporediti, zatvaram fajlove u kojima je ono što sam pisao, sklapam korice knjiga koje sam čitao i zatim udahnem najdublje što mogu.  Kao kakva podmornica, pustim da mi ljeto uđe u sve pore, a kada nam se izjednači pritisak,   zaronim u ljeto.  Tek kada crvena žar visokog ljeta malo potamni, a jarko zelenilo postane zagasito, izronim.

Ovog ljeta nisam zaronio. Ovo je Paskalovo ljeto. Toliko su zla počinili ljudi, toliko nepravdi nanijeli jedni drugima do početka ovog ljeta, da mi je iznebuha pred oči izišao Blez Paskal i njegovo djelo Sublimitas et miseria hominia: Sjaj i bijeda čovjekova! Naša. Ljudska. Sjaj i bijeda našeg roda. I tako, ništa ne bi od ljetovanja. Umjesto da zaronim u svoje ljeto, krenuh sa Paskalom za njegovim putovanjem: “Ko smo, uopšte mi ljudi!?“ “Šta je uistinu čovjek?“  Paskal se rodio 1623 godine, dakle prije 400 godina, (na pragu ljeta, 19 juna!), pa je i to dobar razlog da ovo bude Paskalovo ljeto.  Moj razlog je što sam zbog ovog pitanja prvi put odložio (vjerovatno već i propustio), priliku da ljeto odljetujem!

Stvarno, ko smo mi i šta mi ljudi ovdje uopšte tražimo? U svijetu u kom smo suvišni, koji svojim prisustvom remetimo, svijetu koji samo naše odsustvo može vratiti u prvobitni red!? “Bože, ko je čovjek o kom se Ti toliko brineš?“, pita se Paskal  kroz eho psalmi. I odgovara:  “Ništa, u odnosu na beskraj, sve u odnosu na ništa!“ Blistav aforizam, ali tu još nema čovjeka. Paskal to zna i zato čovjeka traži tamo gdje je najviše čovjek. U bespomoćnosti, u očaju, i žudnji i čežnji:

“Šta je ono za čim uzaludno žudimo, ako ne sreća u kojoj smo nekada uživali, od koje su ostali samo prazni tragovi koje čovjek uzalud nastoji popuniti svime što je oko njega da bi nadoknadio ono što mu nedostaje a što ne može naći u svemu onome što ima? Jer ništa od svega toga ne može premostiti ovaj beskrajni ambis, nego  samo nešto beskrajno veliko i vječno, Bog sam!“

Tako je Paskal situaciju čovjeka izjednačio sa situacijom Erosa iz Platonove Gozbe! Po ocu Poru, bogu izobilja, Erosu pripada doslovno sve! Po majci – Penija, boginja siromaštva i oskudice, Eros nema ništa!  Čovjek je kralj kome je oduzeto kraljevstvo – kaže Paskal – neko ko žudi da vrati svoju izgubljenu  slavu i veličinu, svjestan da to ne može učiniti, biće razapeto između beskrajne, neutažive ambicije i potpune nemoći da tu ambiciju ostvari. “Kakva fantastična kreatura je čovjek, drugačiji od svih ostalih bića, monstruozan, haotičan, kontradiktoran, nenormalan, sudija svih stvari, bijedni crv, nosilac istine, jezgro nesigurnosti i zabluda, slava i otpadak univerzuma!“  Što smo intelignetniji sve smo svjesniji  neosnovanosti naše veličine, sve nam je jasnije da su ove suprotnosti nepomirljive i da ljudski razum ne može riješiti ovu enigmu.

Paskal je riješio ovu engimu, ali ne razumom: 23 novembra 1654. godine, doživio je mistično prosvjetljenje. Na parčetu papira zapisao je datum, naslovio ga „Sjećanje“ i dopisao:“Ne filozofa ni mudraca. Sigurnost. Sigurnost, Osjećanje Radost.“  Ušiveno u kragnu sakoa, to parče papira pronađeno je tek poslije njegove smrti.

Da nisu pronašli taj papirić, ne bismo znali da je Paskal riješio paradoksalnu enigmu čovjekove neutažive žudnje za veličinom i slavom, i njegove mizernosti, jada i čemera. Prolazi i ovo Paskalovo ljeto, a oni najmoćniji među ljudima, nisu  ništa bliže odluci da počnu razmišljati ljudski, postupati ljudski, odnositi se prema drugim ljudima – ljudski! Iz naslova Paskalove rasprave Sublimitas et miseria hominia, 370 godina kasnije, sve više blijedi riječ sublimitas i sve jače je boldirana riječ miseria. A značenje riječi hominia – ljudska! – ostaje jednako enigmatično.

Još ne znamo ni ko smo, ni šta ovdje tražimo!

Ferid MUHIĆ

Komentari