Povežite se sa nama

MONITORING

PROTESTI U BOSNI I HERCEGOVINI: Pobuna protiv siromaštva i nepravde

Objavljeno prije

na

esad-bajtal

O uzrocima pobune u Bosni i Hercegovini i mogućnosti njenog širenja na Hrvatsku, Srbiju i Crne Goru govore: dr Esad Bajtal, sociolog iz Sarajeva, Srđan Puhalo, psiholog iz Banja Luke, Vesna Teršelič, voditeljica Documente iz Zagreba, Staša Zajović, koordinatorka Žena u crnom iz Beograda, dr Svetozar Jovićević, politički analitičar iz Podgorice i dr Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore

Esad Bajtal: Ustali najhrabriji i najtrezveniji

Ne mogu više da trpim moru/Svoju prećutanu riječ na čelu/Došlo je vrijeme zdravom govoru/I otkrivanju ožiljaka na tijelu. (Ahmed M. Imamović, 1970.)

To bi mogao da bude teorijski i praktični moto učesnika bosanskih demonstracija, građana koji su, nakon strpljivog dvodecenijskog čekanja da se vlast uljudi i konačno počne raditi svoj posao, krenuli u pobunu protiv nezaposlenosti, pljačke i ponižavanja osiromašenih i gladnih ljudi.

Građani, oni najhrabriji i najtrezveniji ustali su u ime 550.000 nezaposlenih, i u ime 50 odsto onih koji žive na granici siromaštva i još 700.000 onih koji žive i ispod te granice; ali, i u ime činjenice da Bosna i Hercegovina ima najmanju kupovnu moć u Evropi, i da spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.

U isto vrijeme njom se šeta 85 multimilijardera teških devet milijardi dolara, a neobrazovana vlast je sebi skrojila najveće plaće u regionu.

Uprkos svemu rečenom, demonstrante se nastoji obezvrijediti i optužiti da su bande i huligani, koji remete mir u zemlji i nasrću na državu i entitete. Socijalni bunt, kao ljudsko, demokratsko i građansko pravo, kao civlizacijsko dostignuće, nastoji se diskvalificirati i pošto poto strpati u samozapaljive etno-okvire, e da bi se u košmaru nekih novih nacionalnih sukoba, pljačkaroši izvukli od svoje odgovornosti.

Naravno, ovdje se izborne pobjede shvaćaju samo kao pravo na vlast i valadanje, ali ne i kao obaveza da se služi, i bude servis onima koji su ih, vjerujući slatkorječivim obećanjima, svojim izbornim glasovima doveli na vlast.

Ali šta drugo očekivati od ultra nacionalista, koji se, pod egidom samozvanih etno-čuvara ,,vitalnog nacionalnog interesa”, na vlasti drže već pune dvije decenije. Šta očekivati od onih koji su zemlju, svojim neradom i pljačkom, doveli do prosjačkog štapa, a građane prisilili da kopanjem po kontejnerima traže, i uz pomoć otpadaka, nalaze jedini način preživljavanja.

I, ovdje dolazimo do ključnog pitanja: kakvi su to nacionalisti kojima narod, na koji se uporno pozivaju, i iza koga se, pričom o vitalnom nacionalnom interesu, licemjerno kriju, skapava od gladi.

Šta je zapravo, kakav je to vitalni interes naroda? Je li interes naroda da bude gladan, go i bos? Bez posla, bez pristojnih plaća i penzija…?

A na kraju i bez elementarnog ljudskog prava na pobunu, zato što mu nije dobro.

 

Srđan Puhalo: Nedostaje nam alternativa

– U Bosni i Hercegovini se desilo nešto što su mnogi najavljivali, ali niko nije mogao sa sigurnošću reći kada će se to desiti. Desila se pobuna protiv siromaštva, nezaposlenosti i nepravde. Ono što domaći političari nisu mogli predvidjeti je da će u tri etnički podijeljenje sredine, koje su egzistirale paralelno, sa stalnim međusobnim konfliktima i strahovima jednih od drugih doći do socijalnih nemira i protesta. Naravno, ova reakcija naroda je bila toliko žestoka da se njezinog eha boje i vlasti iz susjednih zemalja. Ono što je sasvim sigurno jeste da su demonstracije najviše prisutne u opštinama gdje su Bošnjaci većina, ali nikako ih ne smijemo svesti na etničke, jer je taj socijalno-ekonomski faktor mnogo važniji za njihovu interpretaciju. Naravno, domaći političari nastoje da proteste lokalizuju i drže pod kontrolom koliko je to moguće, ali i da ih kapitalizuju pred prestojeće izbore, koji su planirani u oktobru ove godine, ali bi se mogli desiti i ranije.

Važno je naglasiti da je najveći problem i opasnost za proteste to što građani znaju šta neće, ali ne i šta hoće. Jednostavno rečeno nedostaje nam alternativa ili je ja još ne vidim, koja bi na pravi način ovo nezadovoljstvo artikulisala kroz političko djelovanje. Mislim da je to trenutno najveći problem nas u BiH – nemanje alternative.

Vesna Teršelič: Na pragu očaja

– Do prosvjeda u Hrvatskoj bi moglo doći, posebno ako broj nezaposlenih pređe 400.000, a opasno smo blizu tog praga očaja. No, unatoč velikom nezadovoljstvu čini mi se da ljudi još vjeruju da vladine institucije mogu nešto napraviti čak i u vrijeme recesije u zemlji poharanoj privatizacijskom i korupcijskom pljačkom. Ipak, zabrinjava me što prema analizama javnog mnijenja najviše povjerenja imaju u ministre odgovorne za uvođenje fiskalne discipline, poput Slavka Linića i Anke Mrak Taritaš, nadležne za legalizaciju bespravne gradnje i uvođenje elektronskog dobivanja građevinskih dozvola. U ministarstva koje se bave svim oblicima produkcije, od privrede do kulture, nemaju povjerenja. Dakle, ljudi vide da je vlada uspješna u uspostavljanju discipline, ali tek iznimno uspijeva osigurati preduvjete za stvaranje novih vrijednosti, u privredi i kulturi. To je kronični problem, ne samo u Hrvatskoj.

Bojim se i da su kreativni potencijali svih post-jugoslavenskih društava zamrznuti u stalnom izbjegavanju suočavanja s odgovornošću za zločine počinjene u naše ime u tijeku 20. stoljeća. Dok ne pronađemo snagu za dokumentiranje činjenica i priznavanje patnje svih žrtava bojim se da nećemo moći osloboditi velik dio kreativne energije zarobljene potiskivanjem neugodne faktografije nasilja.

Dajem snažnu podršku svim ljudima Bosne i Hercegovine okupljenim na mirnim i dostojanstvenim prosvjedima i u diskusijama o rješenjima teške situacije na plenumima. Nasilni incidenti ne smiju zasjeniti pogled na uzroke nezadovoljstva. Ljudi su gladni i marginalizirani i imaju pravo na prosvjed protiv socijalno neosjetljivih vlasti, a za rješavanje problema trebaju i solidarnost susjeda: Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Kosova. Bez obzira na dužinu prosvjeda nakon njih će slijediti izbori, pa bosansko-hercegovačkom kao i svim post-jugoslavenskim društvima želim socijalno osjetljive vlasti koje će ubuduće uspješnije da kombiniraju reprezentativnu i direktnu demokraciju, te pronaći snagu za kazneno procesuiranje korumpiranih političara i profiliranje generacije odgovornih graditelja pravne države.

Staša Zajović: Mogući su neočekivani obrti

– Opravdano socijalno nezadovoljstvo (pljačkaška privatizacija, ogromne socijalne razlike, većina stanovništva živi ispod granice siromaštva, omladina bez ikakve perspektive…) u BiH je kulminiralo u spontanom buntu. Slična je situacija i u drugim zemljama u regionu, ali je, izgleda, u BiH još gora.

Pozitivno je to što ljudi nastupaju kao građani i građanke, a ne kao pripadnici etničkih zajednica. Pozitivno je što su oni rešeni da denunciraju nepravde, institucije i zakone koji to oličavaju, da stave tačku na ćutanje, pasivnost, rezignaciju. Međutim, da bi se opravdani gnev pretvorio u nenasilne činove građanske neposlušnosti neophodno je postojanje snažnih i organizovanih društvenih pokreta, kojih nema ni u BiH, a ni u drugim državama bivše Jugoslavije. Spontani izlivi besa lako mogu biti zloupotrebljeni, jer ima ozbiljnih indicija da nasilje nije bilo spontano već da su ga izazvali huligani i razni profesionalni navijači koji su u ovim državama rezervna parapolicija. Opravdani protesti u BiH su povremeno praćeni rušilačkim nasiljem, što je dovelo do toga da političari govore o tom nasilju, a ne o uzrocima nepravdi.

Iskustvo narodnih pobuna pokazuje da se činovi nasilja siromašnih i potlačenih mogu, nažalost, okrenuti protiv njih samih, da mogu ‘opravdati’ i legitimisati upotrebu sile. To, nažalost, potvrđuju i skandalozne izjave visokog predstavnika u BiH Valentina Incka, koji traži dodatnu militarizaciju BiH kroz slanje trupa EU. Nije zgoreg podsetiti i Incka, kao i sve druge predstavnike vlasti na Gandijeve reči: „Građanska neposlušnost jeste ključ smene vlasti. Nikakva vojska i nikakva policija ne mogu pokoriti volju naroda koji je je odlučan odupreti se aktivnim nenasiljem…”

Nažalost, BiH je ratom devastirana zemlja, bila je žrtva dvostruke agresije (pre svega Srbije, ali i Hrvatske) i sadašnje reakcije vlasti u ovim dvema državama jasno pokazuju da se i dalje mešaju u unutrašnje stvari BiH, da se nisu oslobodile teritorijalnih pretenzija.

Što se tiče prelivanja bunta u Srbiju, postoji strah elita da se to dogodi, ali za sada ne vidim da postoje pretpostavke da se to i dogodi, premda su mogući neočekivani obrti.

 

Svetozar Jovićević: Tri vrste straha

– Protest u Bosni i Hercegovini nije nikakvo iznenađenje. Uzroci su jasni – potpuno nezadovoljstvo životom, nezaposlenošću, a posebno nedostatak perspektive da će se postojeće stanje izmijeniti u dogledno vrijeme. Što se tiče države BiH radi se o sistemskom problemu, koji je posljedica rješenja donesenog na prisilan način u Dejtonu. Sa gorčinom kažem da ne vidim da će se u skorije vrijeme prevazići taj sistemski promašaj u konstituciji BiH. Kad se tome doda da svaki entitet ima svog spoljašnjeg „zaštitnika”, da skoro polovina njenih stanovnika želi da se država raspadne kao i političari takve orijentacije – onda BiH teško može izaći iz haosa.

Da li će se ti protesti prenijeti na Crnu Goru i druge zemlje u regionu? Ne vjerujem da će se tako brzo u Crnu Goru prenijeti ono što se dešava u BiH. Iz više razloga. Vjerovatno i zbog toga što je uništavanje dobara u dobroj mjeri iskompromitovalo pokret u BiH, iako u takvim situacijama ne treba očekivati akademizam i kulturno ponašanje.

U Crnoj Gori situacija je nešto bolja nego u BiH i još postoji tračak nade da se ona može poboljšati. Vlast to vrlo vješto i svjesno podgrijava kroz najavu velikih projekata – autoputa, hotelskih objekata, a u najnovije vrijeme i da će se pronaći nafta. To stvara privid nade. No, bitnije je to što u Crnoj Gori imamo nekolike vrste straha.

Prvo mentalitetski strah, da ne kažem kukavičluk – strah od vlasti da nam može oduzeti i to malo što imamo. Nikada neću zaboraviti kukavičluk i ćutanje intelektualne i univerzitetske elite u vrijeme stravične inflacije, kada su maltene sve to prihvatali kao normalnu nevolju koju nijesu stvorili ljudi nego priroda.

Druga vrsta straha proizilazi iz velike podijeljenosti unutar Crne Gore po političkoj osnovi prije svega, i shvatanja sopstvene države. Na jednoj strani imamo one koji strahuju da će državu „četnici” progutati preko noći, a na drugoj one koji misle da će „Dukljani” uništiti sve što je srpsko nasljeđe. Vlast uspješno pliva na tim podjelama i uspijeva da se održi takva kakva jeste.

Treći strah je stečen na iskustvu iz tzv. AB revolucije koja je dovela Crnu Goru u katastrofalnu situaciju. Dosta je onih koji su tada podržali te promjene, a danas se toga stide i nijesu spremni da opet uđu u sličnu avanturu.

U ovakvim situacijama, pri čemu su radnička i srednja klasa desetkovane, kod kukavičluka i paktiranja sa vlašću dobrog dijela intelektualaca, teško može doći do promjena, ali što se one duže budu odgađale utoliko je opasnost od eskaliranja nezadovoljstva veća.

Filip Kovačević: Do promjena nenasilnim protestima

– Usplahirena reakcija režimskih krugova (uključujući i režimske medijske organizacije) prema izjavama iz nezavisnog nevladinog sektora koje upućuju na mogućnost uličnih anti-vladinih protesta i u Crnoj Gori, a koja ima za cilj diskreditaciju progresivnih i kritičkih glasova u crnogorskom društvu, pokazuje da je ovaj režim svjestan koliko je u stvari krhka njegova kontrola nad političkim procesima. To naravno ne znači da treba samo izaći na ulicu da bi se režim srušio kao kula od karata. Ono što je potrebno je koordinacija svih autonomnih opozicionih snaga, uključujući i opozicione političke partije. Bez jasne političke i ideološke artikulacije, protesti, čak i ako se dese, biće kratkog vijeka i neće ostvariti nikakve ozbiljnije pomake u demokratizaciji Crne Gore.

Uspjeh protesta zahtijeva stvaranje novih političkih snaga, kakva je na primjer Siriza u Grčkoj. Siriza je na platformi ljevičarskog ,,new deal”-a postala najpopularnija partija u Grčkoj, a njen lider Aleksis Cipras (ime koje se mora češće čuti i u Crnoj Gori i u regionu) je na korak od toga da postane premijer Grčke. On se takođe kandiduje za predsjednika Evropske komisije i ima velike šanse da konačno usredsredi njeno djelovanje na put koji je okrenut potrebama velike većine Evropljana, a ne samo uskog kruga odnarođene bankarske oligarhije na način koji je to radio i radi sadašnji predsjednik EK Žoze Manuel Baroso. Dakle, ima osnova za vjerovanje da istrajni, a nenasilni građanski protesti mogu dovesti do političkih promjena, ali samo pod uslovom da se ozbiljno pristupi definisanju političke ,,ljevičarske” priče, a samim tim prevaziđe elitizam, konzervativizam i inertnost koji, kao virusna pošast, haraju u velikom broju opozicionih krugova. Treba opet čitati Marksa, Lenjina, Mao Cetunga i Markuzea.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ PETRA IVANOVIĆA: Mak na konac

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova vlast bi, ukoliko zaista ima namjeru da ispravi krive drine prethodnog režima, i izvede na čistac sve zloupotrebe državnih resursa od strane ranijih moćnika, morala najprije da oslobodi institucije, prvenstveno tužilaštvo. A ne da kopa, što bi reko′ bivši ministar Ivanović, po fiokama, i u televizijskim emisijama glumi civilni sektor

 

Petar Ivanović, bivši ministar poljoprivrede, istjerivao je „mak na konac“ na državnoj televiziji. S brdom fascikli i dokumenata, opušten kao kod kuće, objašnjavao je kako je „notorna laž“, da je za jedan dan, tokom kog je bio u Podgorici, uzeo dnevnice od pet hiljada eura za put u sedam zemalja, za šta ga je prethodno optužio aktuelni ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović, aludirajući da je Ivanović zloupotrijebio tadašnju poziciju.

I istjerao ga je, reklo bi se. Dokazao je silnim papirima i slajdovima u studiju, brižljivo pripremljenom da i tehnički odbrani bivšeg ministra i aktuelnog ekonomskog savjetnika predsjednika države, da je stvarno bio na tim putovanjima, da ih nije izmislio, a da su mu dnevnice koje su mu po tom osnovu pripale, isplaćene kasnije, u jednom danu. Stvar računovodstva valjda.

Zanimljivo je, svakako to, da prvi put gledamo bivšeg ministra s tolikom dokumentacijom kako maše papirima u sopstvenu odbranu. A prilika, da se brani javno, imao je mnogo. Ranije je, međutim, kad god bi postao akter neke od afera, radije pribjegavao performansima – bacao perje ili citirao Ajnštajna. Kao onda kada je pokušao da demantuje pisanje Vijesti da je u godini kojom je vladao poljoprivredom broj zaposlenih u toj oblasti smanjen na 2.490 hiljada. Istina, nije mu tada bilo lako da papirima dokaže svoje fantastične statistike o vrtoglavom rastu zaposlenih u poljoprivredi od 52 odsto za jednu ili 136,5 posto za dvije godine njegovog ministrovanja. Lakše mu je bilo da u studio dovede sve zaposlene u poljoprivredi. Stali bi.

Papire i fascikle, a ni gostovanje ministra na TV-u nijesmo vidjeli ni onda kada je OCCRP objavio istraživanje koje je Ivanovića dovelo u vezu sa klanom Darka Šarića, koji je u Srbiji nedavno zbog trgovine narkoticima osuđen na 15 godina zatvora.

To istraživanje dovelo je bivšeg ministra u vezu sa Šarićevim kompanijama i aferom vezanom za Fudbalski klub Mogren, kada je budvanski DPS funkcioner Boro Lazović poklonio  zemljište od 20.000 kvadratnih metara FK Mogrena, tik uz obalu, „investitorima iz Švajcarske i Francuske”.  Lazović je zemljište, u stvari, poklonio Šariću, otkrio je OCCRP u saradnji sa MANS-om, a čitava transakcija odrađena je preko dvije kompanije – Nova Star CG i Amsone Enterprises Montenegro. OCCRP je došao do dokaza da je Nova Star CG u vlasništvu firme Nikomat LLC iz Delavera, iza koje su bili Šarićeva sestra Danijela i Nebojša Jestrović, a da je direktor kompanije Nova Star CG Blagota Radulović, pomoćnik ministra Petra Ivanovića.

OCCRP je takođe objavio i dokument iz crnogorskog Privrednog registra, dopis upućen Ivanoviću od strane advokata panamske kompanije Adriatic Overseas Holdings na koju je kasnije prenijet udio firme Nova Star CG sa kojom je Lazović potpisao sporni angažman. Dopis iz Paname je Ivanoviću poslat na njegovu kućnu adresu, kako bi potpisao punomoćje koje je firma izdala u korist advokatice Zorice Đukanović. Ona je zastupala više osoba povezanih sa Šarićem, ali i Aleksandra Aca Đukanovića, brata crnogorskog predsjednika, čija je banka poslovala sa narko bosom.

„Ova firma je od posebnog značaja jer predstavlja konačnu vezu između Darka Šarića, srbijanskog biznismena Stanka Subotića i Mila Đukanovića, tri osobe koje su zajedno blisko povezane preko Prve banke i niza poslovnih aranžmana”, zaključio je OCCRP u istraživanju. A Petar Ivanović je za tu kompaniju potpisivao punomoćje. Valjda je zbog toga danas u kabinetu predsjednika države, a ne zbog urednih putnih naloga.

Ivanović se nije oglasio tim povodom. A lijepo bi bilo da smo ga vidjeli kako drži punomoćje na TV-u i objašnjava sopstvenu ulogu u toj transakciji, i uopšte veze bivše vlasti sa Šarićem. Ili da objasni zašto su ga Monitorovi izvori nazivali „ključnim čovjekom Šarića za pranje para preko Hipo banke”. Ivanović je jedno vrijeme upravljao bordom Hipo alpe adria banke, preko koje su kompanije povezane sa Šarićem imale milionske transakcije.

MANS je objavio i da je Iva­no­viću narko bos Darko Šarić platio avionsku kartu za putovanje na istom letu na kom je bio i Šarićev saradnik i direktor pljevaljske Mat company Jovica Lončar.

„Avio-listing na kome se nalazi ime ministra Petra Ivanovića i njegovog saputnika na letu za Pariz i Ženevu Jovice Lončara, dio je dokumentacije koja je zaplijenjena po naredbi istražnog sudije Posebnog odjeljenja Višeg suda u Beogradu u okviru istrage protiv narkobosa Darka Šarića i njegove kriminalne grupe“, saopšteno je tada iz Istraživačkog centra MANS-a.

Ivanović je doduše dostavio demant, tvrdeći da mu „gospodin Šarić”  nije platio avionsku kartu. „Nije tačno da mi je gospodin Darko Šarić ili bilo ko drugi kupio karte za Pariz ili Ženevu. Avio karta za let Podgorica – Pariz – Ženeva (19.11.2009) i Ženeva – Cirih – Podgorica (20.11.2009) plaćena je sredstvima Agencije Crne Gore za promociju investicija. Račun broj 510/9298/82 izdat je od turističke agencije Gallileo, saopštio je. Iz MANS-a su odgovorili da „fakture i izvodi sa računa CKB banke koje je uz svoj „demanti” dostavio ministar Ivanović ni u jednom svom dijelu ne demantuju dokumentaciju koja je zaplijenjena po naredbi Višeg suda u Beogradu”.

Bilo je još optužbi. Tu je svakako i afera Abu Dabi. Specijalno tužilaštvo je nedavno pokrenulo istragu vezano za taj aranžman, tražeći i skidanje imuniteta Ivanoviću. Tužilaštvo tvrdi da je država u ovom projektu, prema grubim procjenama, oštećena za više od devet miliona eura, koliko su vrijedne aktivirane garancije firmi koje su tokom 2015. i 2016. godine, bez valjanih zaloga, uzele novac za podsticaj sjevera države. Ivanović je dao izjavu tužilaštvu, ali u javnosti ne govori mnogo o tome. Radije bi o putnim nalozima.

Na kraju, Ivanoviću uvijek ostaje nada da će to biti novi slučaj SDT, na čijem su čelu isti ljudi, koji će pasti pred crnogorskim sudovima. Baš kao i slučaj Šarić. A ima i lično iskustvo sa „efikasnošću” pravosuđa. Ivanović je tako zbog zastare, pravosnažno oslobođen optužbi da je u oktobru 2010. vozilom udario djevojčicu.

Nova vlast bi, ukoliko zaista ima namjeru da ispravi krive drine prethodnog režima, i izvede na čistac sve zloupotrebe državnih resursa od strane ranijih moćnika, morala najprije da oslobodi institucije, prvenstveno tužilaštvo. Koje neće potrošiti afere i svjedočenja brižljivo dokumentovana u medijima prethodnih decenija. A ne da kopa, što bi reko′ bivši ministar Ivanović, po fiokama, i u televizijskim emisijama glumi civilni sektor.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAŠTO SE SDT DOHVATILO STARIH AFERA: Priče za laku noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da su u SDT-u ozbiljni, novinari bi ovih dana pred tužilaštvom čekali da dođu (ili da ih dovedu) i u prisustvu advokata daju svoj iskaz makar dva bivša premijera, jedan gradonačelnik i predsjednik Privrednog suda. Ovako, sve liči na labudovu pjesmu odlazećih. Odnosno, neraspoređenih

 

Dvije, pomalo zaboravljene, privredne afere – raspodjela namjenskih kredita za poljoprivredu iz Abu Dabi Fonda i privatizacija HTP Boka – ponovo su se našle u fokusu javnosti, zahvaljujući Specijalnom državnom tužilaštvu.

Kao u dobra stara vremena (privođenje čelnika Budve, afera državni udar na izborni dan 2016) novinari su prošlog četvrtka u zoru, od svojih izvora iz policije i tužilaštva upozoreni da pripreme kamere i reportere pošto će tokom dana u Specijalno državno tužilaštvo policija privesti aktere afere Abu Dabi Fond. Prema najavama, njih je trebalo da  predvodi poslanik DPS-a Petar Ivanović, nekadašnji ministar poljoprivrede i ekonomski savjetnik predsjednika države Mila Đukanovića.

Njega privode čim mu, u toku dana ili najkasnije sjutra, Skupština skine imunitet. Tako je glasila dojava. Pokazaće se – netačna.

Službenici specijalnog policijskog tima priveli su na saslušanje u SDT Budimira Mugošu, nekadašnjeg ministra poljoprivrede u prelaznoj vladi iz 2016. godine, Zorana Vukčevića, doskorašnjeg direktora Investiciono-razvojnog fonda i procjenitelja Milana Adžića. Nešto kasnije, istim povodom do zgrade Tužilaštva došetao je i poslanik Ivanović. Pa potom i biznismen Dragan Brković. Svi su, nakon saslušanja otišli kući.

Naknadno smo, nezvanično, obaviješteni da niko od saslušanih u tom trenutku nije imao status osumnjičenog lica, iako SDT istragu o ovom slučaju vodi, navodno, od sredine 2019. A sporost tužilaštva može da iznenadi samo naivne ili neupućene.

Priča počinje u junu 2015. godine kada je u glavnom gradu UAE potpisan sporazum o kreditiranju crnogorske poljoprivrede sredstvima Abu Dabi Fonda za razvoj, u iznosu od 50 miliona dolara. Dokumentacija o tom poslu je nepotpuna, potvrdio je u utorak ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović. Tako je i pitanje državnih garancija kojima je pokriven dobijeni kredit i dalje otvoreno. U novoj Vladi, kažu, ne mogu da pronađu dokumenta koja bi morala da postoje. Zatražiće ih od zajmodavca iz UAE, kako bi se obavijestili o obavezama države u ovom poslu. Do tada, Vlada se drži onoga za šta i sama može utvrditi da je sporno.

Nakon što je objavljeno da će novcem iz Emirata kreditirati projekte iznosima od jednog do tri miliona, Ivanovićevo Ministarstvo poljoprivrede je uputilo javni poziv zainteresovanim poljoprivrednim prizvođačima. Čim su krajem 2015. potpisani prvi ugovori bilo je jasno da tu nijesu čista posla.

Među odabranim zajmoprimaocima našla se i pljevaljska Vaktra Jakić u stečaju, za koju je već  bilo upitno da li će vratiti dobijeni novac. Novinari su pitali ministra Ivanovića čime ta firma garantuje za kredit, pošto ima ogromne dugove prema radnicima, Opštini, državi i kreditorima, a sva imovina joj je založena. „Kompanija je dala kvalitetnu garanciju i ne postoji opasnost da Vlada bude u situaciji da vraća kredit”, odgovorio je Ivanović.

Potom je, 6. aprila naredne godine, Fabrika peleta u Pljevljima svečano otvorena. Da bi se, koji dan kasnije, rodila sumnja da su se gosti i domaćin  slikali sa peletom koji je Vektra kupila u drugoj fabrici, pa ga prepakovala u vreće sa oznakom Vektre Jakić. Kredit – nije vraćen. Zato je IRF, u oktobru 2018, stavio zalog na opremu fabrike.

SDT se, i dalje, pretvarala kako o spornom poslu ne zna ništa. Sporadični napisi u medijima objedinjeni su, prošireni i dokumentovani u serijalu Mehanizam – Državna tajna RTCG, početkom  2019. godine. Novinar Mirko Bošković i njegovi saradnici došli su do podataka da su višemilionske kredite dobile i tek osnovane firme rizičnog kredibiliteta, sa poreskim dugovima i teško ostvarivim biznis planovima. Većina njih nije ispunjavala postavljene kriterijume, a dobar dio obećanog nije realizovan.

Danas znamo da je od pozajmljenih 50 miliona dolara država podijelila svega 23 koje je dobilo devet ovdašnjih kompanija. Ostatak novca je, izgleda, vraćen vlasniku. Ono što je plasirano, išlo je mimo državnog Trezora, preko specijalnog računa u Prvoj banci.

Ministar Stijović je početkom nedjelje objašnjavao kako je prva tranša od 15 miliona na račun Prve banke legla 2015. godine i da u Ministarstvu „nemaju podataka“ ko je dao nalog da se taj novac deponuje na računu van državnog sistema, „dok je druga tranša od 14,6 miliona prebačena po nalogu Milutina Simovića“.

Ubrzo se oglasio i bivši ministar. ,,Radio sam u cilju zaštite državnih interesa, u koordinaciji sa nadležnim institucijama. Sve ove navode lako je utvrditi uvidom u dostupnu dokumentaciju”, poručio je Simović.

Iz SDT-a se ne oglašavaju, osim što su slučaj proglasili tajnim, pa u dogledno vrijeme ne moraju objašnjavati svoje postupanje. Recimo: šta je postupajući SDT Stojanka Radović radila dvije godine ako su dokumentaciju iz resornog ministarstva dobili tek sada, dok su inicijalna saslušanja učesnika afere obavljena prošle nedjelje. Ili: da li je na sporu istrage SDT-a uticala činjenica da je, prema navodima medija, jedan od službenika Ministarstva koji je „pratio cijeli slučaj“ blizak rođak glavnog SDT Milivoja Katnića? Da li je Glavni SDT obavijestio  saradnike o mogućem konfliktu interesa? Kada će, i zašto već nije, SDT saslušati nekadašnje premijere Mila Đukanovića i Duška Markovića, pošto je malo vjerovatno da se Vladin posao vrijedan 50 miliona mogao realizovati mimo njihovog znanja i odobrenja? Da li izborna kampanja u Nikšiću ima veze sa činjenicom da Milutin Simović još nije saslušan? Makar, javnost o tome nije obaviještena.

Konačno, sporan je i iznos novca za koji je država, eventualno, oštećena u ovom poslu. Riječ je o više od devet miliona eura, pišu Vijesti pozivajući se na dokumentaciju tužilaštva. Istovremeno, potpredsjednik Vlade Dritan Abazović tvituje: „Krenula hapšenja više lica u sklopu afere Abu Dabi Fond, u kojoj je budžet oštećen za više desetina miliona eura”. Devet ili više desetina – nije sve jedno.

Zato se, nakon ovog kruga priče, u centru pažnje našao biznismen Dragan Brković. „Država treba da pomogne da se proizvodnja vrati, da se povećavaju zapošljavanje i izvoz, a ne političke manipulacije i ćeranje duhova”, kazao je Brković nakon saslušanja u SDT-u da bi potom za poslovne nedaće okrivio Markovićevu Vladu. ,,Sve ovo što se meni dešava počelo je za vrijeme prethodne Vlade. Prethodna Vlada se nije bavila proizvodnjom, nju nije interesovala ni proizvodnja, ni izvoz ni zapošljavanje…“.

Prije nego se, eventualno, složimo sa gospodinom Brkovićem, da preciziramo. Ovo što se njemu dešava počelo je prije ravno tri decenije, u prvom premijerskom mandatu njegovog kuma Đukanovića. Tada je Brković, kao ovlašćeni prodavac opelovih automobila i autodjelova, ne zna se kako i zašto, postao gospodar svih uvozno-izvoznih poslova Kombinata aluminijuma. A nedugo zatim i povlašćeni zajmodavac sa statusom inostranog kreditora. KAP je propao, a Vektra je krenula da kupuje preduzeća. Pa ih dovodi do bankrota, radnike šalje na biro (uz neizmirene plate i doprinose) a imovinu – rasprodaje. Sve uz amin i zaštitu nadležnih.

Onda je, pošto je Brković krenuo da kritikuje bivše vlasti, iz SDT-a stigao glas: analizirajući privatizaciju HTP Boka i neispunjene obaveze njenog vlasnika, tužilaštvo je utvrdilo da je država u tom poslu oštećena za oko 50 miliona eura.  ,,Sagledane su sve činjenice i okolnosti bitne za donošenje odluke, koja će biti najvjerovatnije u narednih nekoliko dana”, kazao je sagovornik iz SDT-a Vijestima.

Sad, dakle, i tužilaštvo zna: HTP Boka privatizovana je 2007. godine. Rok za obećane investicije istekao je 2010. Iz Vektre su, tada, državu optužili za prevaru. ,,Naša analiza je pokazala da je HTP Boka morala ići u stečaj, a ne u privatizaciju”, tvrdio je predsjednik borda Vektra Boke Milić Popović.

Potom smo saznali, od nekadašnjeg ministra turizma Predraga Sekulića, kako se država obavezala da će – ako Boka ode u stečaj – Vektri vratiti 70 odsto kupoprodajne cijene, odnosno 15,5 miliona eura!? Uključio  se i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. On je zahtjev CKB-a iz 2011, da se u Vektra Boku uvede stečaj zbog nevraćenih kredita, prihvatio tek 2015. „Kao posljedica odluke o uvođenju stečaja bez posla je ostalo 120 radnika Boke. Njima kompanija i njen vlasnik već duguju doprinose od 2010. godine do danas. Ujedno, Vektra Boka državi – na ime neplaćenih poreza i doprinosa – duguje oko tri miliona eura. To, ipak, nije bio razlog da se izvršna vlast na bilo koji način umiješa u ovaj postupak…“, pisao je tada Monitor.

Šest godina kasnije javlja se SDT. Osam dana prije nego se na sjednici Skupštine nađe zakon kojim taj dio tužilaštva prestaje da postoji. A njegovi tužioci postaju – neraspoređeni. Biće da to nema nikakve veze sa HTP Bokom ni sa aferom Abu Dabi Fond. Što bi rekao jedan, za to ne postoji ni udaljena sumnja.

Ili su u tužilaštvu, zaista, ozbiljni. Pa će uz Dragana Brkovića isti tretman imati i njegovi uticajni saradnici – od kuma do predsjednika Privrednog suda. Preko ministara iz desetak vlada i čelnika 2-3 Savjeta za privatizaciju.

 

Lažna obećanja i tuđi d(r)ug

Od 11 firmi koje su konkurisale za kredite iz Abu Dabi Fonda novac je dobilo njih devet, iako su samo dvije ispunjavale sve postavljene uslove (Franca iz Bijelog Polja i Goranović iz Nikšića su ispunjavale postavljene kriterijume i namjenski iskoristile dobijene kredite).

Prema javnom pozivu, iznos kredita koji može biti odobren nekoj kompaniji (između jednog i tri miliona) bio je direktno uslovljen njenim finansijskim stanjem. Naime, kredit je mogao biti najviše 30 odsto trajnog obrtnog kapitala kompanije (zalihe proizvoda, gotovina na računima i evidentirana potraživanja). Autori Mehanizma došli su do podataka koji svjedoče da je ovaj kriterijum drastično kršen.

Tako je kompanija Milkraft Leche iz Pavinog Polja dobila tri miliona iako je imala svega 100 hiljada eura obrtnih sredstava. Obećana mjekara još nije završena,  a Milkraft ne vraća uzeti kredit.

IM Gradina iz Rožaja dobila je tri miliona iako je imala obrtna sredstva u iznosu od 370 hiljada eura dok su njene sestre firme bile u blokadi zbog višemilionskih dugova. Od obećane farme za tov junadi i moderne klanice nije bilo ništa, a vraćanje uzetog kredita palo je na teret države.

Agro Carine iz Plužina dobila je 2,5 miliona iako, prema finansijskim izvještajima, nije imala obrtna sredstva. U obećanu farmu ovaca nije uloženo ništa, a kompanija je uzeti kredit vratila 2018. godine.

Vektra Jakić – dobila je tri miliona kredita prikazujući obrtna sredstva od 5,7 miliona (morali su imati najmanje devet miliona). Kompanija ne vraća uzeti kredit.

Tri kompanije su, prema dostupnim podacima, iskoristile kredite u skladu sa ugovorom, iako nijesu ispunjavale uslove za njegovo dobijanje.

HM Durmitor sa Žabljaka, dobila je dva miliona i pored obrtnih sredstava vrijednih samo 575 hiljada eura.

Kompanija Eko Per, vlasnik fabrike vode Diva iz Šavnika, dobila je 2,5 miliona iako su njena obrtna sredstva bila pet puta manja.

FML Nikšić, vlasnik mljekare Nika, dobila je 1,2 miliona mada firma nije imala obrtna sredstva.

Dobijeni novac namjenski su iskoristile i firme Franca i Goranović.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE PADA PRESUDE ZA DRŽAVNI UDAR: Kraj Katnićeve (karij)ere?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najveći slučaj Katnićeve tužilačke karijere pao na Apelacionom sudu, a ostaje nejasno ko će zastupati optužnicu u ponovnom suđenju, s obzirom na to da Vlada planira ukidanje Specijalnog državnog tužilaštva

 

Izborni je dan u Crnoj Gori – 16. oktobar 2016. godine. Izbornu šutnju i povremene izvještaje o izlaznosti birača prekida vijest o hapšenju srpskih državljanja zbog sumnji da su pripremali nasilje u izbornoj noći. Informaciju su, kao nezvaničnu, prvi prenijeli mediji (prednjačio Pink M) bliski tadašnjem režimu okupljenom oko Demokratske partije socijalista (DPS), a kasnije i ostali.

Glavni specijalni državni tužilac (GSDT) Milivoje Katnić tog popodneva zvanično je saopštio da je privedena grupa državljana Srbije zbog sumnji da su planirali teroristički napad, ali i da su određene političke strukture umiješane u stvaranje kriminalne organizacije. Opozicione partije tada su optužile Katnića da se direktno umiješao u izborni proces i uticao na volju birača insinuirajući da su opozicioni političari planirali „državni udar“ – naziv koji će cijeli ovaj slučaj nositi sve do danas. Katnić je kasnije pojasnio da je morao izaći sa takvim saopštenjem na dan izbora kako bi obeshrabrili sve organizatore, jer tada još nijesu znali brojnost kriminalne grupe i razmjere plana.

Od tada će Katnić lični i ugled SDT uložiti u postupak gonjenja optuženih za „državni udar“. Njegovo tužilaštvo podiglo je prvo optužnicu protiv 13 srbijanskih, crnogorskih i ruskih državljana, među kojima su bili lideri Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić i Milan Knežević. Devet državljana Srbije još 2017. godine potpisali su sa SDT-om sporazum kojim priznaju učešće u pokušaju terorizma. Organizatori su navodno bili članovi ruske tajne službe (GRU) Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, dok je napad na građane i policiju trebao navodno da predvodi bivši šef srpske žandarmerije Bratislav Dikić.

Specijalno vijeće sudija podgoričkog Višeg suda – kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša, a članovi vijeća bile Vesna Pean i Dragica Vuković, osudilo je sve optužene krajem 2019. godine na skoro 70 godina ukupno. Proces je nazvan „suđenjem vijeka“, a postupak su obilježile mnoge kontoverze – najveća je bila svjedok saradnik Aleksandar Saša Sinđelić koji je više puta javno mijenjao iskaz, od toga da su ruski GRU i poslanici DF-a pokušali nasilnu smjenu vlasti i ubistvo tadašnjeg predsjednika DPS-a Mila Đukanovića, do toga da je riječ o montiranom procesu Milvoja Katnića i crnogorske policije. Dok je svjedočio u postupku, Sinđelića je u Hravtskoj čekala pravosnažna presuda za ubistvo gdje je i izručen nakon izricanja presude.

Vijeće Apelacionog suda Crne Gore kojim je predsjedavao Zoran Smolović, članovi vijeća Milenka Žižić i Seka Piletić, donijelo je odluku prošle sedmice da se ukine prvostepena presuda Višeg suda i predmet vrati na ponovno suđenje pred novim vijećem. Odluka nije bila jednoglasna jer je Žižić bila protiv takve odluke. Najveći slučaj Katnićeve tužilačke karijere je pao na Apelacionom sudu, a ostaje nejasno ko će zastupati optužnicu u ponovnom suđenju, s obzirom na to da Vlada planira ukidanje Specijalnog državnog tužilaštva.

„Vijeće je ukinulo prvostepenu presudu jer su u postupku njenog donošenja, i u samoj presudi, počinjene povrede odredaba krivičnog postupka, a zbog kojih se nijesu mogli prihvatiti zaključci u prvostepenoj presudi, kako u odnosu na postojanje krivičnih djela, tako i u odnosu na postojanje krivice za ta djela” navodi se u saopštenju Apelacionog suda od 5. februara. Predmet „državni udar“ već je dodijeljen sudiji specijalnog odjeljenja Višeg suda Zoranu Radoviću.

U obrazloženju odluke vijeće sudija navodi da u obrazloženju prvostepene presude nijesu navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, dok je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pogledu postojanja krivičnih djela optuženih za koja su proglašeni krivim i njihove krivice za ta djela. Prvostepeni sud je, dalje navode, izmjenio činjenični dio optužnice za Mandića i Kneževića, unoseći u presudi datum drugačiji od onog koji je specijalni tužilac naveo, što je u suprotnosti sa zakonom. U obrazloženju navode i da prvostepeni sud nikada nije utvrdio postojanje oružja kojim je trebalo izvršiti krivično djelo, kao i da je, kako su ocijenili, pogrešno utvrdio da je došlo do pokušaja terorizma.

„Jer pokušaj, bio on podoban ili nepodoban, podrazumijeva da se radnja izvršenja krivičnog djela započne, ali ne i dovrši što podrazumijeva upotrebu određenog sredstva ili primjenu određenog načina izvršenja, što je u konkretnom slučaju izostalo“, navodi se u obrazloženju Apelacionog suda.

Specijalni državni tužilac Živko Savović podnio je krivičnu prijavu Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT) protiv GSDT Milivoja Katnića zbog nezakonitih radnji u predmetu „državni udar”, kao i i protiv specijalnog tužioca Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda Suzane Mugoše.  Katnić je potvrdio da je njegovo tužilaštvo formiralo predmet po toj krivičnoj prijavi.

„Iznenađen sam prijavom tužioca Savovića, ali neka se provjere svi navodi i donese odluka… Ohrabrujem da niko ne čeka, pozivam sve da to (podnesu prijave) učine ako imaju saznanja. Naravno, snosiće i odgovornost za lažno prijavljivanje ukoliko se utvrdi da navodi nijesu tačni”, ističe Katnić.

Presudi Apelacionog suda najviše su se zasigurno obradovali Andrija Mandić i Milan Knežević koji su od parlamentarnih izbora 2016. godine vodili ličnu i političku borbu kako bi dokazali nevinost u postupku „državni udar“. Oni su prvostepenom presudom bili osuđeni na po pet godina zatvora.

„Imamo odluku koja je na tragu pravde i istine. Imamo namjeru da se suočimo sa svima koji su montirali taj lažni sudski proces. Nemamo nikakve dileme da ti tragovi vode do predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. To sve mora da se istraži i utvrdi“, kazao je Mandić, komentarišući presudu.

Sada opozociona Demokratska partija socijalista (DPS) ocijenjuje da je odluka Apelacionog suda donijeta u atmosferi kontinuiranih pritisaka vladajuće većine na pravosudne institucije.

„Nakon nedavne, skandalozne naredbe ministra pravde Vladimira Leposavića da se poništi prvostepena presuda za pokušaj terorizma, današnji sudski epilog nije neočekivan. Bojimo se da će današnja presuda biti dokaz da se ‘preventivno’ djelovanje ministra pravde, u vidu nečuvenog pritiska na pravosuđe, isplati, i da će patentirano od novih vlasti kompromitovati i urušiti čitav pravosudni sistem“, navodi se u saopštenju DPS-a.

Na izborni dan 16. oktobra 2016. godine građani Crne Gore su podijeljeni. Na one koji su vjerovali da su lideri Demokratskog fronta pokušali nasilnu promjenu vlasti u Crnoj Gori i na one koji su vjerovali da je riječ o podmetačini DPS-a kako bi dobio još jedne izbore. Bez obzira na to kako se okonča novo suđenje za „državni udar“, ili na to da li će Katnić ostati bez funkcije nakon ukidanja SDT-a, ili na promjene u Tužilačkom savjetu i VDT-u, uvijek će ostati podjela u (ne)vjerovanju u „državni udar“.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo