Povežite se sa nama

MONITORING

PROTESTI U BOSNI I HERCEGOVINI: Pobuna protiv siromaštva i nepravde

Objavljeno prije

na

O uzrocima pobune u Bosni i Hercegovini i mogućnosti njenog širenja na Hrvatsku, Srbiju i Crne Goru govore: dr Esad Bajtal, sociolog iz Sarajeva, Srđan Puhalo, psiholog iz Banja Luke, Vesna Teršelič, voditeljica Documente iz Zagreba, Staša Zajović, koordinatorka Žena u crnom iz Beograda, dr Svetozar Jovićević, politički analitičar iz Podgorice i dr Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore

Esad Bajtal: Ustali najhrabriji i najtrezveniji

Ne mogu više da trpim moru/Svoju prećutanu riječ na čelu/Došlo je vrijeme zdravom govoru/I otkrivanju ožiljaka na tijelu. (Ahmed M. Imamović, 1970.)

To bi mogao da bude teorijski i praktični moto učesnika bosanskih demonstracija, građana koji su, nakon strpljivog dvodecenijskog čekanja da se vlast uljudi i konačno počne raditi svoj posao, krenuli u pobunu protiv nezaposlenosti, pljačke i ponižavanja osiromašenih i gladnih ljudi.

Građani, oni najhrabriji i najtrezveniji ustali su u ime 550.000 nezaposlenih, i u ime 50 odsto onih koji žive na granici siromaštva i još 700.000 onih koji žive i ispod te granice; ali, i u ime činjenice da Bosna i Hercegovina ima najmanju kupovnu moć u Evropi, i da spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.

U isto vrijeme njom se šeta 85 multimilijardera teških devet milijardi dolara, a neobrazovana vlast je sebi skrojila najveće plaće u regionu.

Uprkos svemu rečenom, demonstrante se nastoji obezvrijediti i optužiti da su bande i huligani, koji remete mir u zemlji i nasrću na državu i entitete. Socijalni bunt, kao ljudsko, demokratsko i građansko pravo, kao civlizacijsko dostignuće, nastoji se diskvalificirati i pošto poto strpati u samozapaljive etno-okvire, e da bi se u košmaru nekih novih nacionalnih sukoba, pljačkaroši izvukli od svoje odgovornosti.

Naravno, ovdje se izborne pobjede shvaćaju samo kao pravo na vlast i valadanje, ali ne i kao obaveza da se služi, i bude servis onima koji su ih, vjerujući slatkorječivim obećanjima, svojim izbornim glasovima doveli na vlast.

Ali šta drugo očekivati od ultra nacionalista, koji se, pod egidom samozvanih etno-čuvara ,,vitalnog nacionalnog interesa”, na vlasti drže već pune dvije decenije. Šta očekivati od onih koji su zemlju, svojim neradom i pljačkom, doveli do prosjačkog štapa, a građane prisilili da kopanjem po kontejnerima traže, i uz pomoć otpadaka, nalaze jedini način preživljavanja.

I, ovdje dolazimo do ključnog pitanja: kakvi su to nacionalisti kojima narod, na koji se uporno pozivaju, i iza koga se, pričom o vitalnom nacionalnom interesu, licemjerno kriju, skapava od gladi.

Šta je zapravo, kakav je to vitalni interes naroda? Je li interes naroda da bude gladan, go i bos? Bez posla, bez pristojnih plaća i penzija…?

A na kraju i bez elementarnog ljudskog prava na pobunu, zato što mu nije dobro.

 

Srđan Puhalo: Nedostaje nam alternativa

– U Bosni i Hercegovini se desilo nešto što su mnogi najavljivali, ali niko nije mogao sa sigurnošću reći kada će se to desiti. Desila se pobuna protiv siromaštva, nezaposlenosti i nepravde. Ono što domaći političari nisu mogli predvidjeti je da će u tri etnički podijeljenje sredine, koje su egzistirale paralelno, sa stalnim međusobnim konfliktima i strahovima jednih od drugih doći do socijalnih nemira i protesta. Naravno, ova reakcija naroda je bila toliko žestoka da se njezinog eha boje i vlasti iz susjednih zemalja. Ono što je sasvim sigurno jeste da su demonstracije najviše prisutne u opštinama gdje su Bošnjaci većina, ali nikako ih ne smijemo svesti na etničke, jer je taj socijalno-ekonomski faktor mnogo važniji za njihovu interpretaciju. Naravno, domaći političari nastoje da proteste lokalizuju i drže pod kontrolom koliko je to moguće, ali i da ih kapitalizuju pred prestojeće izbore, koji su planirani u oktobru ove godine, ali bi se mogli desiti i ranije.

Važno je naglasiti da je najveći problem i opasnost za proteste to što građani znaju šta neće, ali ne i šta hoće. Jednostavno rečeno nedostaje nam alternativa ili je ja još ne vidim, koja bi na pravi način ovo nezadovoljstvo artikulisala kroz političko djelovanje. Mislim da je to trenutno najveći problem nas u BiH – nemanje alternative.

Vesna Teršelič: Na pragu očaja

– Do prosvjeda u Hrvatskoj bi moglo doći, posebno ako broj nezaposlenih pređe 400.000, a opasno smo blizu tog praga očaja. No, unatoč velikom nezadovoljstvu čini mi se da ljudi još vjeruju da vladine institucije mogu nešto napraviti čak i u vrijeme recesije u zemlji poharanoj privatizacijskom i korupcijskom pljačkom. Ipak, zabrinjava me što prema analizama javnog mnijenja najviše povjerenja imaju u ministre odgovorne za uvođenje fiskalne discipline, poput Slavka Linića i Anke Mrak Taritaš, nadležne za legalizaciju bespravne gradnje i uvođenje elektronskog dobivanja građevinskih dozvola. U ministarstva koje se bave svim oblicima produkcije, od privrede do kulture, nemaju povjerenja. Dakle, ljudi vide da je vlada uspješna u uspostavljanju discipline, ali tek iznimno uspijeva osigurati preduvjete za stvaranje novih vrijednosti, u privredi i kulturi. To je kronični problem, ne samo u Hrvatskoj.

Bojim se i da su kreativni potencijali svih post-jugoslavenskih društava zamrznuti u stalnom izbjegavanju suočavanja s odgovornošću za zločine počinjene u naše ime u tijeku 20. stoljeća. Dok ne pronađemo snagu za dokumentiranje činjenica i priznavanje patnje svih žrtava bojim se da nećemo moći osloboditi velik dio kreativne energije zarobljene potiskivanjem neugodne faktografije nasilja.

Dajem snažnu podršku svim ljudima Bosne i Hercegovine okupljenim na mirnim i dostojanstvenim prosvjedima i u diskusijama o rješenjima teške situacije na plenumima. Nasilni incidenti ne smiju zasjeniti pogled na uzroke nezadovoljstva. Ljudi su gladni i marginalizirani i imaju pravo na prosvjed protiv socijalno neosjetljivih vlasti, a za rješavanje problema trebaju i solidarnost susjeda: Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Kosova. Bez obzira na dužinu prosvjeda nakon njih će slijediti izbori, pa bosansko-hercegovačkom kao i svim post-jugoslavenskim društvima želim socijalno osjetljive vlasti koje će ubuduće uspješnije da kombiniraju reprezentativnu i direktnu demokraciju, te pronaći snagu za kazneno procesuiranje korumpiranih političara i profiliranje generacije odgovornih graditelja pravne države.

Staša Zajović: Mogući su neočekivani obrti

– Opravdano socijalno nezadovoljstvo (pljačkaška privatizacija, ogromne socijalne razlike, većina stanovništva živi ispod granice siromaštva, omladina bez ikakve perspektive…) u BiH je kulminiralo u spontanom buntu. Slična je situacija i u drugim zemljama u regionu, ali je, izgleda, u BiH još gora.

Pozitivno je to što ljudi nastupaju kao građani i građanke, a ne kao pripadnici etničkih zajednica. Pozitivno je što su oni rešeni da denunciraju nepravde, institucije i zakone koji to oličavaju, da stave tačku na ćutanje, pasivnost, rezignaciju. Međutim, da bi se opravdani gnev pretvorio u nenasilne činove građanske neposlušnosti neophodno je postojanje snažnih i organizovanih društvenih pokreta, kojih nema ni u BiH, a ni u drugim državama bivše Jugoslavije. Spontani izlivi besa lako mogu biti zloupotrebljeni, jer ima ozbiljnih indicija da nasilje nije bilo spontano već da su ga izazvali huligani i razni profesionalni navijači koji su u ovim državama rezervna parapolicija. Opravdani protesti u BiH su povremeno praćeni rušilačkim nasiljem, što je dovelo do toga da političari govore o tom nasilju, a ne o uzrocima nepravdi.

Iskustvo narodnih pobuna pokazuje da se činovi nasilja siromašnih i potlačenih mogu, nažalost, okrenuti protiv njih samih, da mogu ‘opravdati’ i legitimisati upotrebu sile. To, nažalost, potvrđuju i skandalozne izjave visokog predstavnika u BiH Valentina Incka, koji traži dodatnu militarizaciju BiH kroz slanje trupa EU. Nije zgoreg podsetiti i Incka, kao i sve druge predstavnike vlasti na Gandijeve reči: „Građanska neposlušnost jeste ključ smene vlasti. Nikakva vojska i nikakva policija ne mogu pokoriti volju naroda koji je je odlučan odupreti se aktivnim nenasiljem…”

Nažalost, BiH je ratom devastirana zemlja, bila je žrtva dvostruke agresije (pre svega Srbije, ali i Hrvatske) i sadašnje reakcije vlasti u ovim dvema državama jasno pokazuju da se i dalje mešaju u unutrašnje stvari BiH, da se nisu oslobodile teritorijalnih pretenzija.

Što se tiče prelivanja bunta u Srbiju, postoji strah elita da se to dogodi, ali za sada ne vidim da postoje pretpostavke da se to i dogodi, premda su mogući neočekivani obrti.

 

Svetozar Jovićević: Tri vrste straha

– Protest u Bosni i Hercegovini nije nikakvo iznenađenje. Uzroci su jasni – potpuno nezadovoljstvo životom, nezaposlenošću, a posebno nedostatak perspektive da će se postojeće stanje izmijeniti u dogledno vrijeme. Što se tiče države BiH radi se o sistemskom problemu, koji je posljedica rješenja donesenog na prisilan način u Dejtonu. Sa gorčinom kažem da ne vidim da će se u skorije vrijeme prevazići taj sistemski promašaj u konstituciji BiH. Kad se tome doda da svaki entitet ima svog spoljašnjeg „zaštitnika”, da skoro polovina njenih stanovnika želi da se država raspadne kao i političari takve orijentacije – onda BiH teško može izaći iz haosa.

Da li će se ti protesti prenijeti na Crnu Goru i druge zemlje u regionu? Ne vjerujem da će se tako brzo u Crnu Goru prenijeti ono što se dešava u BiH. Iz više razloga. Vjerovatno i zbog toga što je uništavanje dobara u dobroj mjeri iskompromitovalo pokret u BiH, iako u takvim situacijama ne treba očekivati akademizam i kulturno ponašanje.

U Crnoj Gori situacija je nešto bolja nego u BiH i još postoji tračak nade da se ona može poboljšati. Vlast to vrlo vješto i svjesno podgrijava kroz najavu velikih projekata – autoputa, hotelskih objekata, a u najnovije vrijeme i da će se pronaći nafta. To stvara privid nade. No, bitnije je to što u Crnoj Gori imamo nekolike vrste straha.

Prvo mentalitetski strah, da ne kažem kukavičluk – strah od vlasti da nam može oduzeti i to malo što imamo. Nikada neću zaboraviti kukavičluk i ćutanje intelektualne i univerzitetske elite u vrijeme stravične inflacije, kada su maltene sve to prihvatali kao normalnu nevolju koju nijesu stvorili ljudi nego priroda.

Druga vrsta straha proizilazi iz velike podijeljenosti unutar Crne Gore po političkoj osnovi prije svega, i shvatanja sopstvene države. Na jednoj strani imamo one koji strahuju da će državu „četnici” progutati preko noći, a na drugoj one koji misle da će „Dukljani” uništiti sve što je srpsko nasljeđe. Vlast uspješno pliva na tim podjelama i uspijeva da se održi takva kakva jeste.

Treći strah je stečen na iskustvu iz tzv. AB revolucije koja je dovela Crnu Goru u katastrofalnu situaciju. Dosta je onih koji su tada podržali te promjene, a danas se toga stide i nijesu spremni da opet uđu u sličnu avanturu.

U ovakvim situacijama, pri čemu su radnička i srednja klasa desetkovane, kod kukavičluka i paktiranja sa vlašću dobrog dijela intelektualaca, teško može doći do promjena, ali što se one duže budu odgađale utoliko je opasnost od eskaliranja nezadovoljstva veća.

Filip Kovačević: Do promjena nenasilnim protestima

– Usplahirena reakcija režimskih krugova (uključujući i režimske medijske organizacije) prema izjavama iz nezavisnog nevladinog sektora koje upućuju na mogućnost uličnih anti-vladinih protesta i u Crnoj Gori, a koja ima za cilj diskreditaciju progresivnih i kritičkih glasova u crnogorskom društvu, pokazuje da je ovaj režim svjestan koliko je u stvari krhka njegova kontrola nad političkim procesima. To naravno ne znači da treba samo izaći na ulicu da bi se režim srušio kao kula od karata. Ono što je potrebno je koordinacija svih autonomnih opozicionih snaga, uključujući i opozicione političke partije. Bez jasne političke i ideološke artikulacije, protesti, čak i ako se dese, biće kratkog vijeka i neće ostvariti nikakve ozbiljnije pomake u demokratizaciji Crne Gore.

Uspjeh protesta zahtijeva stvaranje novih političkih snaga, kakva je na primjer Siriza u Grčkoj. Siriza je na platformi ljevičarskog ,,new deal”-a postala najpopularnija partija u Grčkoj, a njen lider Aleksis Cipras (ime koje se mora češće čuti i u Crnoj Gori i u regionu) je na korak od toga da postane premijer Grčke. On se takođe kandiduje za predsjednika Evropske komisije i ima velike šanse da konačno usredsredi njeno djelovanje na put koji je okrenut potrebama velike većine Evropljana, a ne samo uskog kruga odnarođene bankarske oligarhije na način koji je to radio i radi sadašnji predsjednik EK Žoze Manuel Baroso. Dakle, ima osnova za vjerovanje da istrajni, a nenasilni građanski protesti mogu dovesti do političkih promjena, ali samo pod uslovom da se ozbiljno pristupi definisanju političke ,,ljevičarske” priče, a samim tim prevaziđe elitizam, konzervativizam i inertnost koji, kao virusna pošast, haraju u velikom broju opozicionih krugova. Treba opet čitati Marksa, Lenjina, Mao Cetunga i Markuzea.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE IBAR-A: Ko će u vlast, ko niz vodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar pravde Andrej Milović, ukoliko parlamentarna većina usvoji  prijedlog premijera Milojka Spajića  za njegovo razrješenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć

 

Tek što su u parlamentu usvojeni tzv IBAR zakoni, krenula su politička trvenja. Sedmica je otvorena konferencijom za štampu ministra pravde Andreja Milovića, na kojoj je on pozvao premijera Spajića da predloži Skupštini  da ga razriješi.

„Predsjedniče Vlade Spajiću, pozivam Vas da uputite prijedlog Skupštini za smjenu ministra pravde koji Vas je svugdje branio. Šta će reći plenum i kako će komentarisati moj dosadašnji rad – vidjećemo”, saopštio je Milović. U nastavku je obrazlagao kako je zbog IBAR-a ćutao kada je „mučki protivstatutarno“ isključen iz Pokreta Evropa sad, te ocijenio da je došlo vrijeme da Spajić i on svedu političke i institucionalno račune: „Prije negoli njegovo toksično okruženje, a onda i on povuče sve ka ponoru, kako PES koji je počeo da vuče ka ponoru, tako Vladu i cijelu Crnu Goru“.

Konferencija je uslijedila nakon što je Spajićeva Vlada donijela krajem sedmice odluku da jedan od IBAR zakona iz domena pravosuđa u parlamentu na završnoj sjednici  predstavlja Momo Koprivica, potrpedsjednik Vlade za politički sistem, a ne ministar pravde. Prethodno je Spajić uputio notu predsjedniku Parlamenta Andriji Mandiću da ministri ne mogu u Skupštini prihvatiti bez konsultacija sa Vladom amandmanske intervencije. Nakon što je Milović prihvatio jedan od amandmana, za koji kaže da je „čisto tehnički“, odlučeno je da ga zamijeni Koprivica, koji bi prema nezvaničnim izvorima, mogao biti novi ministar pravde.

Premijer je uzvratio prijedlogom Skupštini za razrješenje Milovića.  „Nakon što sam, kada su mi obaveze to dozvolile, ispratio današnji nastup ministra Andreja Milovića, moram priznati da sam sasvim siguran u ispravnost odluke da Skupštini predložim njegovo razrješenje“, ocijenio je Spajić odmah nakon konferencije, nakon čega je taj prijedlog uputio parlamentu.

“Sa tom odlukom, istini za volju, upoznao sam ga prije njegovog javnog istupa, što njegovu konferenciju za medije u konačnom čini običnom predstavom za javnost”, saopštio je.  „Preciznosti radi, Milovićevi raniji nastupi u javnosti, na koje sam mu vrlo jasno skretao pažnju, a na momente ih se i stidio, razlog su podnošenja prijedloga za njegovu smjenu, koji zbog rada na ispunjavanju evropske agende nije mogao biti podnijet ranije”.

Konačno, Spajić je optužio Milovića da je “stao rame uz rame sa predsjednikom Crne Gore  u pokušaju destabilizacije integriteta Vlade i time urušavanja evropskog puta Crne Gore”.  Spajić tvrdi : “Nije slučajnost da u trenutku kada su i Vlada i Skupština demonstrirale rezultate u poglavljima 23 i 24 i ispunile neophodne uslove za dobijanje IBAR-a, kreće koordinisana opstrukcija ministra Milovića i predsjednika Milatovića”.  Milatović je prethodno odbio da potpiše dva od 12 IBAR zakona koji su mu upućeni. Jedan se odnosi na zakon o RTCG, a drugi o sudskom savjetu. Civilni sektor smatra da su Milatovićevi razlozi za kritiku tih rešenja opravdani.

Tu su  i zamjerke stručne javnosti na cijeli set zakona koji su prethodne sedmice usvojeni u parlamentu, kako bi Crna Gora dobila IBAR krajem juna, te da će se kasnije „morati popravljati“. Ukazuje se kako su zakoni usvojeni na brzinu, bez dovoljno konsultacija, a i da su pojedini zakoni, poput onog o javnom servisu, kreirani kako bi politička klasa zadržala kontrolu nad RTCG.  Mreža za afirmaciju nevladinog sektora smatra i da su neka od rješenja Milovićevog resora lošija od onih u vriijeme DPS-a, te da se tim rješenjima sprema „svilen gajtan“ specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću. Milović je to demantovao, uz argument i da je Novović učestvovao u kreiranju rješenja.

„Čovjek koji je predložio zakone koji su gori od DPS-ovih, koji sadrže neuporedivo lošija rješenja od onoga što je prethodni režim usvojio zaslužuje da ode sa te funkcije”, ocijenila je  izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković.

Ministar pravde, ukoliko parlamentarna većina usvoji Spajićev predlog za njegovo razrešenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć.

„Spajićeva politička kičma“, kako je Milović sam sebe nazivao svojevremeno, postao je neželjeni premijerov saradnik još ranije. „ Milović je u više navrata svojim djelovanjem bez prethodne konsultacije sa predsjednikom i članovima Vlade, narušio ukupan kontekst i ugled cijele Vlade i parlamentarne većine čijom je podrškom izabran na funkciju ministra pravde” obrazložio je to Spajić.  Milović je isključen iz PES-a nakon slučaja Čamgoz, odnosno nakon što je kao ministar pravde odbio da izruči kontroverznog turskog državljanina, uprkos odlukama sudova.

Dok se čeka odluka parlamenta o razrješenju Milovića, SNP je već najavio da će glasati za njegovo razrješenje. Iz ZBCG se nijesu oglašavali, ali je predsjednik parlamenta Andrija Mandić prokomentarisao „ da ga brine da u političkoj utakmici, političkom žaru, neko može prosto da ‘polomi stvari po kući’”. Mandić je pozvao sve da se uzdrže od političkih razmirica do dobijanja IBAR-a, a onda, kako je kazao „kažu jedni drugima šta žele“.

Biće toga još.  Nakon IBAR-a dolazi na red i pitanje rekonstrukcije Vlade, koju je premijer ranije ostavio za vrijeme “nakon IBAR-a”. Rekonstrukcija je Sporazumom definisana da se dogodi do kraja ove godine i podrazumjeva ulazak u Vladu DNP-a Milana Kneževića i NSD Andrije Mandića. U dokumentu stoji  će koaliciji  ZBCG, nakon rekonstrukcije pripasti pet mjesta u Vladi – potpredsjedničko mjesto za infrastrukturu, kao i resori saobraćaja, prosvjete, turizma i prostornog planiranja i urbanizma. NSD i DNP trenutno podržavaju Vladu bez učešća u njoj.

No, kako će Vlada izgledati nakon rekonstrukcije, sada je malo  teže izračunati, obzirom da su u međuvremenu, zbog sukoba oko bezbjednosnog sektora , podršku Vladi  Demokrate oročile do dobijanja IBAR-a, “kada će je preispitati”.  Nakon što je Vlada glasala za Rezoluciju UN o Srebrenici, Kneževićeva partija suspendovala je  podršku Vladi do ispunjenja više zahtjeva. Osim usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, traže da dobiju detalje o najavljenom programu Evropa sad 2, srpski jezik, kao  da krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala ne zastarijevaju…

Mediji sada pišu o nekoliko mogućih scenarija., po kojima bi Demokrate u Vladi zamijenila Bošnjačka stranka, uz ostanak dijela funkcionera Demokrata, Moma Koprivice i ministra turizma Vladimira Martinovića, koji navodno djeluju “suprotno stranačkom vrhu”. Ili da Demokrate ostanu u u Spajićevom kabinetu, ali da im se smanji “kvota” pozicija koje pokrivaju, ne računajući one Koprivice i Martinovića, i da ta mjesta dobije neko drugi.  U tom slučaju, kako pišu nezvanično Vijesti, Demokrate bi uskratile podršku Vladi.

Što se tiče navodnog scenarija o mogućem ulasku BS u vladu, stranka Ervina Ibrahimovića nije međutim od Spajića dobila formalnu ponudu za učešće u vlasti. Takođe, Knežević je u martu saopštio da neće pristati da  poslanici BS glasaju za razrješenje Mandića s funkcije šefa parlamenta i “dođu s nama u Vladu”.

Jedno je izvjesno: nakon defitinivne odluke o tome hoćemo li dobiti IBAR, u junu, političkih razmirica biti sve više.  I javno i iza kulisa.

 

Problemi i u Glavnom gradu

Kriza vlasti u Podgorici gotovo izvjesno okončaće se smjenom gradonačelnice Olivere Injac ili skraćenjem mandata parlamentu. Očekuje se da bi lokalni izbori mogli bti održani krajem septembra.

Predstavnici Pokreta Evropa sad (PES) i Pokreta za Podgoricu, koji je blizak predsjedniku Jakovu Milatoviću, ove sedmce su se  ponovo sastali, nakon što im je ostatak vladajuće koalicije preksinoć dao rok  da riješe nesuglasice, među kojima su i zahtjevi da dodatno podijele funkcije i novac za finansiranje rada klubova, ali je dogovor izostao.

Pokret za Podgoricu, koji je nastao nakon izlaska Jakova Milatovića iz PES-a ,  na sjednici krajem maja nije podržao izvještaj o radu gradonačelnice, koja dolazi iz vladajućeg PES-a.

Pokret za Podgoricu, kog čini pet bvših poslaniak PES-a, sa Građanskim pokretom (GP) URA i Pokretom za promjene (PzP) dogovorili su nakon raskola Milatovića i Spajića,  zajedničko djelovanje. Zajedno imaju 11 odbornika i najbrojnija su grupacija u gradskom parlamentu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERA TUNEL: Izgubljeni u mraku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru

Da je u administrativnom centru Podgorice, u kojem se nalaze najvažnije državne institucije, u tajnosti iskopano 30 metara tunela od stambene zgrade do depoa Višeg suda, saznali smo u septembru prošle godine. Činjenica da je, neopaženo, moguće iskopati tunel u zoni u kojoj se nalaze štićeni objekti poput Skupštine, Vlade, Ustavnog suda, Centralne banke, otvorilo je brojna pitanja o stanja u bezbjednosnom sektoru u Crnoj Gori.

Devet mjeseci kasnije sumnje su samo produbljene. Ove sedmice, Osnovni sud u Podgorici ukinuo je pritvor državljaninu Srbije Vladimiru Eriću, osumnjičenom da je učestvovao u kopanju tunela koji je vodio do depoa Višeg suda. Erić je bio u pritvoru od marta, kada je na osnovu međunarodne potjernice izručen iz Švedske. Iz suda je saopšteno da se Erićev DNK ne poklapa sa tragovima koji su pronađeni u tunelu.

,,Imajući u vidu navedene rezultate DNK vještačenja, dovedena je u pitanje osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivična djela stavljena mu na teret, što za posljedicu mora imati ukidanje pritvora okrivljenom”, naveli su iz suda. Iz Osnovnog državnog tužilaštva su uložili žalbu Višem sudu na ovu odluku, te naveli da imaju dokaze i da je njihova istraga u završnoj fazi.

U sklopu istrage, do sada su bile uhapšene četiri osobe iz Podgorice – Katarina Baćović, Nikola Milačić, Ivica Piperović i Marijan Vuljaj, zbog sumnje da su povezani sa kopanjem tunela. Vrhovni sud u januaru ove godine odbio je da im produži pritvor, jer Osnovno tužilaštvo nije navelo za koje krivično djelo ih tereti, za koji period, niti su date činjenice na osnovu kojih se traži produženje pritvora.

Po saznanjima policije u kopanju tunela učestvovali su i državljani Srbije Veljko i Milan Marković, Dejan Jovanović i Vladimir Erić. Osim oslobođenog Erića, ostali osumnjičeni su i dalje nedostupni crnogorskim istražiteljima. Tokom dosadašnje istrage nije pronađen nijedan predmet iz dokaznog materijala koji je ukraden iz depoa Višeg suda.

Nakon što je Eriću ukinut pritvor, u javnosti se razvila debata o neadekvatnoj istrazi i jačanju nepovjerenja u institucije. Advokat Veselin Radulović izjavio je da nije jasno zašto predmet Tunel nije u rukama specijalnog tužilaštva, a direktorica MANS-a Vanja Ćalović-Marković da krađa predmeta iz depoa Višeg suda do danas nije kvalifikovana kao organizovani kriminal.

U tunelu nije bio Erićevog DNK-a, ali sigurno jeste tadašnjih čelnika Vlade. Neposredno po saznanju o tajno prokopanom tunelu, dok su sitražitelji još bili na licu mjesta, premijer Dritan Abazović je u pratnji ministara pravde i unutrašnjih poslova, Marka Kovača i Filipa Adžića, obišao mjesto zločina. ,,Organizovani kriminal funkcioniše tako što imaju involvirane ljude u svim institucijama. Mislim da je ovo pokušaj koordinirane akcije koja je osujećena”, saopštio je tada Abazović.

Bivši ministar pravde Kovač je naveo da se tim činom grubo narušava integritet suda te da je simptomatično da se slučaj dogodio u objektu u kom postoji video nadzor, kao i fizičko obezbjeđenje. Izjavio je da se paralelno sa otkrivanjem ,,kopača” – ,,preduzimaju  i aktivnosti na pronalaženju nalogodavaca tog kriminalnog poduhvata”. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Adžić je saopštio da je ,,slučaj riješen”. Policija i tužilaštvo su tvrdili da je što se tiče neposrednih izvođača sve jasno. Adžić je najavljivao da su blizu otkrivanja nalogodavaca i finansijera obijanja depoa kao i motiva za tu kriminalnu aktivnost. Optimista je bio i tadašnji vršioc dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić. On je kazao da će nakon hapšenja osumnjičenih biti jasnije ko je finanisirao ovaj kriminalni poduhvat.

Nije prošlo ni mjesec dana od otkrivanja tunela, a mješalice kompanije Bemaks su ga, po nalogu Vlade, betonirale. Slične brzine u ostalim radnjama nije bilo. Nakon što je otkriven tunel, predsjednik Višeg suda Boris Savić je saopštio da ,,gotovo ništa ne nedostaje”. Uslijedio je višemjesečni popis dokaznog materijala pohranjenog u depoima Višeg suda, na osnovu kojeg se ispostavilo da ponešto ipak nedostaje.

Na spisku stvari koje nedostaju iz depoa Višeg suda našlo se 19 komada oružja – 13 pištolja, tri revolvera i tri puške. Od toga je iz pravosnažno okončanih predmeta: šest pištolja, tri pištolja-revolvera i dvije puške. Utvrđeno je i da u jednom od predmeta, između ostalog, nije pronađeno sedam mobilnih telefona, više SIM kartica, od kojih jedna inostranog operatera „GO phone”, ključ od vozila marke „Audi A8″, jedan pasoš, rješenje Poreske uprave o oslobađanju poreza na promet, te „bijela koverta ispisana hemijskom“. Popisom je utvrđeno i da nedostaje „manja količina“ droge.

Nijesu potvrđene sumnje tadašnjeg premijera Abazovića da je moguće da je ukradena i puška iz predmeta formiranog zbog ubistva direktora i glavnog i odgovornog urednika Dana Duška Jovanovića. Ne znamo, međutim, da li je ona kontaminirana kao dokaz za neke buduće forenzičke ili pravne radnje. Istrazi nijesu pomogle ni izjave zvaničnika da je cijelu akciju izvela jedna od najjačih kriminalnih grupa u Crnoj Gori, tzv. kavački klan.

Monitor je već pisao da je osumnjičena Katarina Baćović nevjenčana supruga Tonija Đokaja koji se nalazi u pritvoru zbog otmice T.J. Osim toga, njemu se sudi za pripadništvo kriminalnoj organizaciji odgovornoj za međunarodni šverc većih količina narkotika. Međutim, kriminalna organizacija kojoj pripada nevjenčani suprug osumnjičene Baćović, prema policijskoj evidenciji, ne pripada kriminalnom klanu koji su, na početku istrage, u svojim izjavama, kao naručioce posla označili čelni ljudi bezbjednosnog sektora.

Da je sve ostalo na nivou spekulacija, potvrđuju i izjave odlazećeg predsjednika Višeg suda Borisa Savića. On je, nakon saznanja da je tunel prokopan, izrazio sumnju da su cilj počinilaca bili dokazi koji se nalaze u depou, pošto su oni već izvještačeni i na osnovu njih su podignute optužnice ili izrečene presude. ,,Imamo pravo da sumnjamo da je, onaj ko je radio taj tunel, imao plan da dođe do prostorije za zadržavanje (optuženih)”, rekao je sudija Savić.

U depou se nalazi 100.000 predmeta dokaznog materijala iz brojnih krivičnih postupaka, materijal sa suđenja… U njemu je, prema ranijim saopštenjima, bilo i dvije tone kokaina i oko sedam tona marihuane. Savić sada smatra da je osnovna svrha bila oduzimanje opojne droge: ,,Mi imamo značajnu količinu opojnih droga u našem depou a svi znamo kakve su tržišne vrijednosti droge. Siguran sam da je meta bila upravo određena vrsta droge, zbog marihuane niko ne bi kopao tunel”, kazao je Savić.

On je za RTCG izjavio da je puno ljudi moralo da bude uključeno u kopanje tunela, ,,a čim je uključeno puno ljudi onda je velika vjerovatnoća da će kad-tad istina izaći na vidjelo”. I dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo