U izjavi za Euronews prošle sedmice šef Delegacije EU u Crnoj Gori Johan Satler, poručio je da se nada da će Podgorica uspjeti zatvoriti još četiri poglavlja prije ljetnje pauze, a zatim i ostatak u drugoj polovini godine. I da se zatvore još četiri poglavlja do ljeta, mnogi priznaju da je plan Vlade i dijela EK  o kompletiranju poglavlja ove godine nerealan ili knap u milimetar. Slijedi – 19 preostalih poglavlja od 33. I najteži testovi –  pravosuđe, korupcija, organizovani kriminal i zarobljene institucije.  Izvori Monitora u Briselu smatraju da je moguće da se zatvaranje poglavlja prolongira još 4-5 mjeseci.

Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti i proglašanja evropskog puta strateškim državnim ciljem, Crna Gora se i dalje nalazi između političkih obećanja i hvalisanja s jedne, i ni malo ružičaste stvarnosti s druge strane.  Vlada nastavlja govoriti o „istorijskoj šansi“ i zatvaranju svih pregovaračkih poglavlja do kraja ove godine. Činjenice na kraju prvog trimestra 2026. godine pokazuju da je pred državom i društvom tek najteži dio posla – 19 preostalih poglavlja od 33. Među njima su upravo ona koja decenijama razotkrivaju slabosti sistema i upitnost istinske državnosti –  pravosuđe, korupcija, organizovani kriminal i zarobljene institucije. S izmakom prvog trimestra 2026. godine Vlada je zatvorila samo dva poglavlja (13 – ribarstvo i 14 – transportna politika) iako je ranije najavljivano zatvaranje šest. U izjavi za Euronews prošle sedmice šef Delegacije EU u Crnoj Gori Johan Satler, poručio je da se nada da će Podgorica uspjeti zatvoriti još četiri pregovaračka poglavlja prije ljetnje pauze, a zatim i ostatak u drugoj polovini godine.

Međutim, čak i da se zatvore još četiri poglavlja do ljeta, mnogi priznaju da je plan Vlade i dijela Evropske komisije (EK) o kompletiranju poglavlja ove godine ili nerealan ili knap u milimetar. “U oktobru i novembru ćemo imati jasniju sliku koliko je realno zatvoriti sva poglavlja (do kraja godine)” precizirao je  ambasador Satler.

U isto vrijeme kad i Satler,  u izjavi za DAN  izvjestilac za Crnu Goru u Evropskom parlamentu Marijan Šarec je ocijenio kao “preambiciozan” plan Vlade da se do kraja godine sve završi. Šarec je poručio da “nema prevelika očekivanja” i da misli  “da će biti teško ostvariti zacrtano, ali izuzetno je važno zatvoriti što više poglavlja”. Šarec i napominje da kašnjenje od nekoliko mjeseci ne bi imalo velike posljedice dok god se ima cilj u vidu.

I izvori Monitora u Briselu smatraju da je moguće da se zatvaranje poglavlja prolongira još 4-5 mjeseci. Kao dodatni podsticaj je stigla odluka iz EK da se odobri formiranje radne grupe za izradu ugovora o pristupanju Crne Gore EU, koji je prvi takav ugovor nakon 13 godina kada je Uniji pristupila Hrvatska.  Novi ugovor će sadržati određene mehanizme i zaštitne mjere (safeguard clauses) koje se smatraju praktičnim osiguračima kako nova članica po prijemu ne bi krenula putem Mađarske, Poljske ili Slovačke. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos ističe da su ti mehanizmi predviđeni kako ne bi došlo do urušavanja vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa i demokratskih standarda. Kos ističe da to neće biti nova pregovaračka poglavlja niti novi uslovi za članstvo, već “garancije za zaštitu osnovnih vrijednosti Unije”. EU takođe može zatražiti vraćanje na već zatvorena poglavlja u slučaju nazadovanja.

Najosjetljivija stvar je mogućnost da nova članica, u slučaju ozbiljnih narušavanja vladavine prava, izgubi ili joj se suspenduje pravo veta u pojedinim pitanjima. Ovo je politički najspornije jer su crnogorski zvaničnici, uključujući i predsjednika Jakova Milatovića nekoliko puta naglasili da ih zanima puno članstvo i da imaju “crvene linije” kad je u pitanju dobijanje manjih prava od drugih država članica. Za razliku od ranijih proširenja, gdje su tzv. safeguard klauzule trajale ograničeno (npr. tri godine), sada se razmatraju dugoročniji ili trajni mehanizmi nadzora, posebno za pravosuđe i demokratiju. EK još treba do kraja razraditi nacrt ugovora i ponuditi ga na uvid.

Ovakvo rješenje o privremenoj suspenziji prava veta (koliko god trajalo) mnogi u Briselu smatraju solomonskim rješenjem. Njime se izbija adut ozbiljnim protivnicima novih pridruženja prije reforme mehanizama glasanja i veta unutar Unije. Reforma glasanja i ukidanje veta nije izgledna jer bi takvo novo rješenje trebalo osigurati podršku svih 27 članica. Nekoliko njih je reklo da neće podržati ukidanje veta. Stoga je novo rješenje, koje bi trebalo biti sadržano u pristupnom ugovoru,  u evropskim krugovima dočekano s olakšanjem.

U ponedjeljak su Vijesti objavile da je “u prethodne tri nedelje došlo je do velike promene unutar EU kada je u pitanju odnos prema Crnoj Gori”. U Briselu su svi shvatili da se “proširenje na Crnu Goru događa”, odnosno da su 2028. i 2029. realno dostižne za novo proširenje na nas i eventualno Island, zavisno od ishoda referenduma. Glavna podrška Crnoj Gori proizilazi iz jasne vizije njemačkog kancelara Fridriha Merca i njegove Hrišćanske demokratske unije (CDU) da se Crnoj Gori otvore vrata uz navedene zaštitne mehanizme. Njemačka je navodno uspjela ubijediti i Francusku i zemlje Beneluksa – prvenstveno Holandiju da prekinu uslovljavanja i prihvate pragmatičniji pristup. Vrijedno je podsjetiti se da su i kod pristupanja Hrvatske, i ranije Bugarske i Rumunije iste zemlje imale najviše zamjerki novim kandidatima od kojih je traženo puno više da isporuče nego što je to bio slučaj sa novijim članicama koje su ušle u velikom valu proširenja 2004. I u kontaktima Monitora sa crnogorskim zvaničnicima, koji su željeli ostati neimenovani, se ističe da “postoji generalno konzenzus glavnih država da budemo primljeni uz određene korekcije i prilagođavanja”.

Vijesti u izvještaju od ponedjeljka napominju  da je Hrvatska posljednja velika prepreka u EU na putu Crne Gore ka članstvu. Po njihovim  izvorima  “dvije strane… gotovo su sve dogovorile”. Pitanje Morinja je na dobrom putu da bude u potpunosti riješeno dok se pitanje preimenovanja bazena u Kotoru i broda Jadran na putu da se riješi do kraja proljeća. Kasnije u ljeto hrvatske proslave Operacije Oluja i srpske komemoracije povodom istog događaja,  mogu iskomplikovati situaciju već dovoljno nategnutu skupštinskom Rezolucijom o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen. Da stvar bude još komplikovanija, nedavno je rukovodstvo Skupštine obilježilo Dan sjećanja na žrtve genocida u sistemu logora Jasenovac itd. u dvorani Muzičkog centra u Podgorici kome su pretežno prisustvovali političari srpskog bloka i srbijanski i ruski ambasadori. Nastupio je dirigent i kompozitor Aleksandar Sedlar s kompozicijom “Šum šume preko polja” i Simfonijskim orkestrom. Između muzičkih izvedbi čitani su zapaljivi govori (istiniti i oni manje istiniti ili upitni) ustaških funkcionera iz Drugog svjetskog rata koji su “dočaravali” atmosferu dotičnog skupa i koji je hrvatska vlast ocijenila kao novu provokaciju. Za razliku od zvanične Srbije koja negira zločine svojih nacističkih kvislinga iz istog perioda i čak ih veliča, hrvatska vlast redovno održava komemoracije i osuđuje zločine ustaškog režima. Premijer Milojko Spajić i predsjednik Jakov Milatović nisu prisustvovali, kao i većina političara iz drugih  nevučićevskih partija.

Monitorovi izvori u Vladi i Ministartvu vanjskih poslova (MVP) su uvjerenja da  će Njemačka i Francuska najviše uticati na Hrvatsku da se pozitivno riješe akutni problemi između Podgorice i Zagreba. Dio vlasti se obavezao da će nastojati sve probleme riješavati na konstruktivan način. Koliko će to uspjeti -druga je priča. Zvanična Srbija, tj. njen apsolutni vladar – predsjednik Aleksandar Vučić (kojem Ustav daje ceremonijalna ovlašćenja) pojačava retoriku protiv učlanjenja Crne Gore u EU, kako u srbijanskim režimskim medijima tako i u medijima pod njegovom kontrolom u Crnoj Gori. Vučićevi mediji prenose samo negativne vijesti o EU i potenciraju euroskepticizam i okretanje EU javnog mnijenja protiv novih članica. Toj kampanji se pridružio i lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. U objavi polovinom aprila na mreži X Medojević je napisao: “Kada neiskusni i neinformisani političari u regionu jednom shvate da je EU izvor korupcije, a nikako saveznik u borbi protiv korupcije, mnoge zablude o tzv. ‘evropskom putu ‘ biće jasne”. Prenijeli su ga svi Vučićevi mediji koji su mu odavno širom otvorili vrata – od kada je prestao napadati organizovani kriminal i korupciju u Srbiji.

Vučić je prije tri dana bio gost britanskog novinara Aleksanda Kembela u podkastu Ostalo je politika u kojem je napao i EU da nije u stanju kontrolisati situaciju ukoliko to ne odgovara Americi. Vučić se kao zapitao – “dovodite, ne znam, Crnu Goru i Moldaviju u Evropu bez Srbije. Šta je smisao?”.

Zvanična Crna Gora nije reagovala na pomame Vučića i njegovih medija protiv Crne Gore. Srbije i njene zvanične politike nema čak ni u Strategiji vanjske politike Crne Gore 2026 – 2029. gdje je kao primarni cilj navedeno punopravno članstvo u EU. Vjerovatno su autori Strategije smatrali da bi pominjanje  Srbije u kontekstu koji nije pohvalan, izazvalo reakciju Beograda i usložilo političku situaciju u zemlji. Međutim, ćutanje neće odvratiti Vučića od posla.

Vidjelo se to bezbroj puta do sada.

Jovo MARTINOVIĆ 

Od radničkog samoupravljanja i prvomajskih proslava nije ostalo ništa. Tranzicija iz socijalističkih sistema u kvazi tržišne ekonomije donijela je predubok jaz između bogatih i siromašnih, slabe institucije i sindikate. I masovne radničke migracije. I oni koji odlaze odavde, i oni koji dolaze, mahom rade bez  zaštite radničkih prava.  Stvara se začarani krug: zemlje gube sopstvenu radnu snagu, a uvoze još jeftiniju i ranjiviju

“Dozvolite mi da vam čestitam Prvi maj, Praznik radnog naroda Socijalističke republike Jugoslavije. Jednom rečju, da novim generacijama bude bolje, koje će nam moći reći – ‘Hvala našim precima koji su nam to stvorili”, pozdravio je 1979. godine Josip Broz Tito mase koje su se slivale trgovima i ulicama. Sletovi, svečanosti, mnogi se još sjećaju.

Generacije koje su došle svjedočile su krvavom raspadu Jugoslavije i njenog nasleđa. Od radničkog samoupravljanja i prvomajskih proslava nije ostalo ništa. Tranzicija iz socijalističkih sistema u kvazi tržišne ekonomije donijela je predubok jaz između bogatih i siromašnih, slabe institucije i sindikate. Međunarodni praznik rada na Balkanu  već dugo blijedo proslavljaju samo registrovani sindikati. Državni službenici, čija se brojka vrtoglavo popela, raduju se neradnim danima, nezaposlenima su svi neradni, a radnici odavno ne liče na one iz  doba Jugoslavije. Ono što je ostalo životari  sa nesigurnim ugovorima, niskim platama i slabom zaštitom na radu.

Sedmicu pred ovogodišnji praznik rada, mediji su javili da je u Herceg Novom stradao radnik iz Nikšića angažovan na izgradnji tamošnjeg hotela. Imao je 67 godina.  Procjene su da u Crnoj Gori svake godine na radu život izgubi od pet do osam radnika. Većinom na građevini.

Ovogodišnji Prvi maj dočekuje se i u atmosferi protesta Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) zbog nepotpisanog Opšteg kolektivnog ugovora. Vlada je nakon višemjesečnih pregovora saopštila da ne prihvata zahtjev za povećanjem obračunske vrijednosti zarada. “Smatramo da ovakva čestitka pred Prvi maj negdje gotovo da je i sa podsmjehom upućena radnicima i radnicama Crne Gore”, saopštila je Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije. Iz Unije upozoravaju da će zbog nepotpisivanja Opšteg kolektivnog ugovora najmanje stotinu hiljada ljudi ostati bez  značajnih benefita. Od regulisanja broja dana odmora, uvećanja zarada za prekovremeni , minuli, praznični rad, rad nedeljom.

Domaći sindikalci odavno upozoravaju da nesigurnost postaje glavna odrednica rada u zemlji – broj tkz prekarnih, odnosno ugovora o djelu vrtoglavo raste i postaje dominantna vrsta rada.  Raste i javna administracija, u koju se odlazi zbog sigurnosti, pa je najveći poslodavac država. To ne pomaže poziciji radničkih prava.

Posebna radnička priča Balkana je ona o masovnim emigracijama. Crna Gora, Srbija i Bosna i Hercegovina bilježe konstantan odlazak mladih i kvalifikovanih radnika ka zapadnoevropskim državama.  Taj  proces često dovodi do paradoksa: oni koji odavde odlaze u razvijenije zemlje nerijetko završavaju u sektorima sa nižim platama, slabijom pravnom zaštitom i većim rizikom od eksploatacije.

Istovremeno, Balkan postaje odredište u koje se se migrira. I ovdje , radnici izvana koji  najčešće rade u građevini, turizmu ili poljoprivredi, rade  bez jasnih ugovora i sa ograničenom ili nikakvom pravnom zaštitom. Time se stvara začarani krug: zemlje gube sopstvenu radnu snagu, a istovremeno uvoze još jeftiniju i ranjiviju.

Prema nezvaničnim podacima do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore  od 2011. do 2021. godine iz naše zemlje je otišlo  preko 70 hiljada crnogorskih državljana. Brojne priče onih koji odlaze iz Crne Gore su slične –  rade na “crno” i bore se da što više zarade a da se ne razbole. Zdravstvene i slične usluge u mnogim zemljama sebi ne mogu da priušte.

Ni jeftina radna snaga koja popunjava praznine u zemljama bivše SFRJ ne prolazi bolje . Najveći broj radi takođe na crno i bez osnovne zaštite. Dolazak strane jeftine snage  otkriva i drugo  društveno lice  – ksenofobiju, diskriminaciju  i rast govora mržnje. Dovoljno je sjetiti se nedavne sramotne epizode sa turskim državljanima čija je imovina demmolirana uz izlive mržnje nakon jednog incidenta na Zabjelu, o kojem  nismo saznali punu istinu.

Ekonomske brojke takođe upozoravaju. Na regionalnoj ministarskoj konferenciji, održanoj u Budvi u maju prošle godine iznijeti su podaci koji ukazuju na ogroman rast izdatih radnih dozvola u regionu. Brojka je porasla sa 40.000  u 2018. godini na preko 100.000 izdatih radnih dozvola u 2024. godini.

Prema podacima Westiminster fondacije za demokratiju (WFD) i Instituta za razvoj i inovacije iz Beograda  iz 2021.  zbog odlaska radne snage Srbija godišnje gubi 897 miliona eura, BiH 710 miliona, Albanija 559, Kosovo 519, Sjeverna Makedonija 333, a Crna Gora 70 miliona eura godišnje.  Podaci su pokazali i da najveći prosječni gubitak od jedne iseljene osobe za godinu dana ima Crna Gora koja gubi 21.561 euro, slijedi Bosna i Hercegovina sa 21.000, potom Srbija 19.500, pa Kosovo 17.000, Sjeverna Makedonija 15.850 eura po osobi i Albanija 14.900 eura. Treba imati na umu i da su se ulazni statistički podaci u međuvremenu još drastičnije promijenili.

U ovih dana izdatom izvještaju Svjetske banke se upozorava da stanovništvo regiona stari brže nego bilo gdje u Evropi i da će u narednoj deceniji svaka peta osoba biti starija od 65 godina.  Radno aktivno stanovništvo odlazi u inostranstvo, a u ključnim sektorima vlada nestašica radne snage.

Nije samo Balkan priča o migracijama radnika i lošim uslovima rada.  Globalno tržište rada podstiče potragu za jeftinom radnom snagom. Multinacionalne kompanije, poput Amazon ili Foxconn, često organizuju proizvodnju i logistiku u zemljama gdje su troškovi rada niži. Cijena su loši radni uslovi, dugi radni sati i ograničena sindikalnih prava. Radnici postaju lako zamjenjivi resurs, a pritisak na smanjenje troškova rada utiče i na standarde u razvijenim zemljama.

Tu je i  tzv. „trka ka dnu“ – međusobna konkurencija država da ponude niže poreze i slabije regulative kako bi privukle investicije. Tako često potkopavaju domaći sistem zaštite radnika.  Tehnološki razvoj dodatno komplikuje situaciju, jer mnogi radnici formalno više nisu zaposleni, već „nezavisni saradnici“, što ih lišava prava na bolovanje, penziju i kolektivno pregovaranje.

Kako danas izgleda svijet kroz brojke o jazu između siromašnih i bogatih? Najbogatijih 1 posto stanovništva posjeduje oko 40–50 posto ukupnog svjetskog bogatstva.  Nekoliko desetina hiljada ultra-bogatih ljudi ima više bogatstva nego milijarde najsiromašnijih zajedno . Što se tiče     Crne Gore,  najbogatijih 20 posto stanovništva zarađuje otprilike 4–5 puta više nego najsiromašnijih 20 posto (u prihodima).  Raspodjela bogatstva je još nejednakija nego raspodjela plata.

Dok se gušimo u nejednakosti i nesigurnosti možda nije loše prisjetiti se  Komunističkog manifesta iz 1848: “ Kapital ( odnosno buržoazija – prim. prev.] je u ledenoj vodi egoistične računice utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti. Ona je osobno dostojanstvo rastvorila u razmjenskoj vrijednosti i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i valjano stečenih sloboda postavila jednu slobodu, slobodu nesavjesnog trgovanja. Jednom riječju, na mjesto izrabljivanja, prikrivenog religijskim i političkim iluzijama, ona je postavila otvoreno, bestidno, izravno, surovo izrabljivanje”

Bilo je davno, kao što je bila davno i 1886. godina u Čikagu, kada je stotine  hiljada američkih radnika, početkom maja izašlo na ulice zahtjevajući osmočasovno radno vreme. Tadašnje dobijene bitke, opet  treba izvojevati.  Da Prvi maj ne ostane – ničiji praznik.

Milena PEROVIĆ

Ne samo da bi građani opet mogli platiti odštetu Acu Đukanoviću zbog  ambicije vrha bezbjednosnog sektora da umjesto ozbiljnih istraga pravi spektakl i fotografije za naslovne, nego bi brat Mila Đukanovića, vlasnik Prve banke, mogao za doba nove vlasti oprati i svoju biografiju

Aleksandar Aco Đukanović, vlasnik Prve banke i brat višedecenijskog crnogorskog vođe Mila Đukanovića, najavio je tužbu protiv države.  “Ovo će biti treći put da tužim državu. Ne znam ko je sudio predmet Limenka, ali kao što se on danas pominje svakodnevno, tako će se za nekoliko godina pominjati i ovaj predmet kada budem tužio državu”, kazao je Đukanović tokom procesa koji se protiv njega vodi zbog nedozvoljenog držanja oružja. Dodao je: „Tako mi Boga i Svetog Vasilija Ostroškog“.

Vlast se nije osvrtala na Đukanovićevu najavu tužbe protiv države, i pored realne mogućnosti da bi i ta tužba, kao i one  u vrijeme vladavine njegovog brata, mogla građane papreno koštati, imajući u vidu manjkavosti hapšenja i procesa koji se vodi protiv vlasnika Prve banke. Reagovali su na Đukanovićevu rečenicu o Bogu i Svetom Vasiliju. „Zamislite politički bezobrazluk do kraja ogoljen. Da se na Boga i Svetog Vasilija poziva član porodice koju građani pamte po udaru na svetinje, pokušaju otimanja crkava i manastira, po hapšenju vladika i sveštenika,  suzavcima i šok-bombama bačenim na vjerni narod”, saopštila je Valentina Minić iz Demokrata, partije koja vodi i  kontroliše bezbjednosni sektor. Koja izgleda ima tapiju i na Boga i na Svetog Vasilija.

Đukanović je uhapšen krajem februara ove godine uz pojačane bezbjednosne snage. Hapšenje, koje je realizovala Posebna jedinica policije, sprovedeno je na osnovu “operativnih podataka”. Tu činjenicu, između ostalog, problematizuje Đukanovićev advokatski tim. Ukazuju da je hapšenje sprovedeno na osnovu “neprovjerenih operativnih saznanja”, bez obrazloženja njihovog izvora i bez testa proporcionalnosti.

Akciju nije vodilo Specijalno državno tužilaštvo, zaduženo za predmete visoke korupcije, odnosno “krupne ribe”, već Osnovno tužilaštvo u Nikšiću.  Ubrzo nakon hapšenja postaće jasno da se slučaj protiv Đukanovića svodi na proces zbog navodno nezakonitog posjedovanje oružja. Uprkos javnim najavama, pa  i od poslanika, da  će to biti tek odskočna daska za širenje postupka, aludirajući na  druge ozbiljnije korupcionaške afere u kojima se decenijama pominjalo Đukanovićevo ime.

“Posebno problematična su javno iskazana očekivanja da će se optužbe ‘naknadno širiti’ i da će Đukanović ipak odgovarati za neka teža krivična djela. Takva logika sugeriše opasnu praksu koja postaje suviše česta u Crnoj Gori. To je praksa po kojoj se prvo hapsi, a potom traže dokazi”, prokomentarisao je slučaj advokat Veselin Radulović ukazujući da krivični postupak ne smije biti sredstvo za naknadno konstruisanje slučaja, već rezultat prethodno prikupljenih i čvrstih dokaza. “U suprotnom, epilog je gotovo po pravilu isti. Već smo ga gledali u nekim velikim predmetima. Slabe optužnice padaju na sudu”.

Radulović  problematizuje i to što je Đukanoviću određen pritvor, za kojim se kaže, u takvim slučajevima rijetko poseže.  Ocijenio je da je vlasnik Prve banke bio „izuzetak“ i kad je u pitanju visina određenog jemstva.  Đukanović je platio pet miliona eura kako bi se branio sa slobode.

Aco Đukanović je najavio krivične prijave i  protiv v.d. pomoćnika direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića i pojedinih poslanika,  tvrdeći da su postupak protiv njega najavljivali u parlamentu. Boris Boganović, poslanik Demokrata oglasio se saopštivši da je njima u Demokratama “čast da ih tuže Đukanovići”.

Na sudu Đukanović i njegova odbrana tvrde da je svo pronađeno oružje u njegovom legalnom posjedu. “Svi meci pronađeni u kući datiraju iz perioda od 1978. godine do 1985. godine”, saopštila je advoktica Ana Đukanović, sestra braće Đukanović.  Tužiteljka Vanja Sinđić je  ostala je pri stavu da je optužnica utemeljena, navodeći da je vještačenjem u Forenzičkom centru u Danilovgradu utvrđeno da su pronađeno oružje i municija funkcionalni, kao i da okrivljeni nema odgovarajuće oružne listove.  Ipak, saglasila se sa tvrdnjama odbrane da elektronska evidencija Direktorata za građanska stanja i lične podatke ne sadrži podatke vođene ručno do 2008. godine. Odbrana je instistirala da zbog toga nema potpune evidencije o oružju.

Ne samo da bi građani opet mogli platiti odštetu Acu Đukanoviću zbog  ambicije vrha bezbjednosnog sektora da umjesto ozbiljnih istraga pravi spektakl i fotografije za naslovne, nego bi brat Mila Đukanovića i vlasnik Prve banke, mogao za doba nove vlasti oprati i svoju biografiju.

Brojne afere koje su decenijma vezivane za Đukanoviće nijesu ni nakon pada DPS doživjele institucionalni epilog. Ispada da je grijeh porodice Đukanovića za tri decenije vladavine nelegalno oružje i skupocjeni satovi. Osim toga  banka Aca Đukanovića sada tuži novinare i kritičare jer pominju stare korupcionaške afere koje se vezuju za Đukanovića i njegovu banku. Prva banka tužila je tako urednicu portala Volim Podgoricu Vesnu Radojević i direktora MANS-a Dejana Milovca.

Prva banka traži od Radojević naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7000 eura zbog navodne povrede časti, ugleda i dostojanstva  banke u emisiji „Ukrštene riječi“ emitovanoj početkom marta na Televiziji E.  Radojević je kritikovala postupanje tužilaštva u vezi sa hapšenjem  Aca Đukanovića i problematizovala  odsustvo reakcije nadležnih u slučaju kredita koji je Prva banka svojevremeno dobila od Vlade Crne Gore na čijem je čelu tada  bio njegov brat Milo Đukanović.

Institut za medije Crne Gore  izrazio je zabrinutost povodom te tužbe, ocjenjujući  da je riječ o pokušaju zastrašivanja i praksi koja se može negativno odraziti na slobodu govora. “Zabrinjava činjenica da je tužba podnijeta protiv novinarke zbog komentara koji se odnosi na aferu o  kojoj svojevremeno napisano na stotine kritičkih tekstova a na koje, koliko je poznato, nije bilo pravne reakcije Prve banke”, konstatovali su. I Monitor je svojevremeno izvještavao o toj aferi.

Vlada je  12. decembra 2008.  donijela odluku da kreditom od 44 miliona eura pomogne Prvoj banci, jer je prema ocjeni Centralne banke “likvidnost banke kritično nedovoljna zbog nemogućnosti banke da podrži sve obaveze koje dospijevaju za plaćanje,  i da je rizik likvidnosti banke visok zbog neusklađenih dospijeća i gotovinskih tokova aktive i pasive”.

“Uslijedila je  globalno čuvena operacija ‘jedan milion 11 puta u krug’, kojom je vlada sama sebi vratila ratu kredita. Milion je iz trezora uplaćivan na račun Regionolnog vodovoda u Prvoj banci. Oni su, na ime dospjele rate, vraćali milion u trezor… I tako 11 puta za 33 minuta”, pisao je Monitor.

Iz Instituta za medije su saopštili da smatraju da se radi o SLAPP tužbi. “Koja je posebno opasan mehanizam pritiska na novinare, medije, aktiviste koji govore o temama od javnog interesa, a čiji cilj nije zaštita ugleda, već  zastrašivanje kritičara”.

I MANS smatra da se radi o SLAPP tužbi. “Tužba za naknadu nematerijalne štete koju je Prva banka podnijela protiv izvršnog direktora te NVO Dejana Milovca, predstavlja pokušaj zastrašivanja i ućutkivanja onih koji ukazuju na pitanja od javnog interesa”, saopštili su. “Tužba je podnijeta zbog izjave izrečene u televizijskoj emisiji u kojoj su otvorena pitanja od ključnog značaja za javnost, uključujući poslovanje finansijskih institucija, korišćenje javnih sredstava, kao i dugogodišnje kontroverze koje prate rad pojedinih aktera na finansijskom tržištu Crne Gore”.

Iako se, kako kaže Aco Đukanović danas, Limenka spominje svakodnevno, kratko podsjećanje.  Vlada Mila Đukanovića  2008. organizuje licitaciju za prodaju placa na kome se nalazi limenka Uprave policije. Pobjeđuje Aco, kome potom Milova Vlada  višestruko uvećava spratnost predviđenih objekata na kupljenom placu. Vlade Đukanovića i Igora Lukšića potom kasne sa oslobađanjem prodate lokacije, zbog čega Aco stiče osnov za tužbu. Traži da mu država, zbog neispunjenja obaveza, isplati šest miliona eura. Na kraju, poreski obveznici isplaćuju premijerovom bratu 10,5 miliona eura. A  pravosuđe dozvoljava da afera Limenka ode u zastaru 2018. godine.

Možda se čini da se stvari mijenjaju. No, fotografije spektakularnih hapšenja znaju da zavaraju. Kontrolisane institucije i pravosuđe koštale su nas, i koštaće nas.

Milena PEROVIĆ