Povežite se sa nama

MONITORING

PROTESTI U BOSNI I HERCEGOVINI: Pobuna protiv siromaštva i nepravde

Objavljeno prije

na

O uzrocima pobune u Bosni i Hercegovini i mogućnosti njenog širenja na Hrvatsku, Srbiju i Crne Goru govore: dr Esad Bajtal, sociolog iz Sarajeva, Srđan Puhalo, psiholog iz Banja Luke, Vesna Teršelič, voditeljica Documente iz Zagreba, Staša Zajović, koordinatorka Žena u crnom iz Beograda, dr Svetozar Jovićević, politički analitičar iz Podgorice i dr Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore

Esad Bajtal: Ustali najhrabriji i najtrezveniji

Ne mogu više da trpim moru/Svoju prećutanu riječ na čelu/Došlo je vrijeme zdravom govoru/I otkrivanju ožiljaka na tijelu. (Ahmed M. Imamović, 1970.)

To bi mogao da bude teorijski i praktični moto učesnika bosanskih demonstracija, građana koji su, nakon strpljivog dvodecenijskog čekanja da se vlast uljudi i konačno počne raditi svoj posao, krenuli u pobunu protiv nezaposlenosti, pljačke i ponižavanja osiromašenih i gladnih ljudi.

Građani, oni najhrabriji i najtrezveniji ustali su u ime 550.000 nezaposlenih, i u ime 50 odsto onih koji žive na granici siromaštva i još 700.000 onih koji žive i ispod te granice; ali, i u ime činjenice da Bosna i Hercegovina ima najmanju kupovnu moć u Evropi, i da spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.

U isto vrijeme njom se šeta 85 multimilijardera teških devet milijardi dolara, a neobrazovana vlast je sebi skrojila najveće plaće u regionu.

Uprkos svemu rečenom, demonstrante se nastoji obezvrijediti i optužiti da su bande i huligani, koji remete mir u zemlji i nasrću na državu i entitete. Socijalni bunt, kao ljudsko, demokratsko i građansko pravo, kao civlizacijsko dostignuće, nastoji se diskvalificirati i pošto poto strpati u samozapaljive etno-okvire, e da bi se u košmaru nekih novih nacionalnih sukoba, pljačkaroši izvukli od svoje odgovornosti.

Naravno, ovdje se izborne pobjede shvaćaju samo kao pravo na vlast i valadanje, ali ne i kao obaveza da se služi, i bude servis onima koji su ih, vjerujući slatkorječivim obećanjima, svojim izbornim glasovima doveli na vlast.

Ali šta drugo očekivati od ultra nacionalista, koji se, pod egidom samozvanih etno-čuvara ,,vitalnog nacionalnog interesa”, na vlasti drže već pune dvije decenije. Šta očekivati od onih koji su zemlju, svojim neradom i pljačkom, doveli do prosjačkog štapa, a građane prisilili da kopanjem po kontejnerima traže, i uz pomoć otpadaka, nalaze jedini način preživljavanja.

I, ovdje dolazimo do ključnog pitanja: kakvi su to nacionalisti kojima narod, na koji se uporno pozivaju, i iza koga se, pričom o vitalnom nacionalnom interesu, licemjerno kriju, skapava od gladi.

Šta je zapravo, kakav je to vitalni interes naroda? Je li interes naroda da bude gladan, go i bos? Bez posla, bez pristojnih plaća i penzija…?

A na kraju i bez elementarnog ljudskog prava na pobunu, zato što mu nije dobro.

 

Srđan Puhalo: Nedostaje nam alternativa

– U Bosni i Hercegovini se desilo nešto što su mnogi najavljivali, ali niko nije mogao sa sigurnošću reći kada će se to desiti. Desila se pobuna protiv siromaštva, nezaposlenosti i nepravde. Ono što domaći političari nisu mogli predvidjeti je da će u tri etnički podijeljenje sredine, koje su egzistirale paralelno, sa stalnim međusobnim konfliktima i strahovima jednih od drugih doći do socijalnih nemira i protesta. Naravno, ova reakcija naroda je bila toliko žestoka da se njezinog eha boje i vlasti iz susjednih zemalja. Ono što je sasvim sigurno jeste da su demonstracije najviše prisutne u opštinama gdje su Bošnjaci većina, ali nikako ih ne smijemo svesti na etničke, jer je taj socijalno-ekonomski faktor mnogo važniji za njihovu interpretaciju. Naravno, domaći političari nastoje da proteste lokalizuju i drže pod kontrolom koliko je to moguće, ali i da ih kapitalizuju pred prestojeće izbore, koji su planirani u oktobru ove godine, ali bi se mogli desiti i ranije.

Važno je naglasiti da je najveći problem i opasnost za proteste to što građani znaju šta neće, ali ne i šta hoće. Jednostavno rečeno nedostaje nam alternativa ili je ja još ne vidim, koja bi na pravi način ovo nezadovoljstvo artikulisala kroz političko djelovanje. Mislim da je to trenutno najveći problem nas u BiH – nemanje alternative.

Vesna Teršelič: Na pragu očaja

– Do prosvjeda u Hrvatskoj bi moglo doći, posebno ako broj nezaposlenih pređe 400.000, a opasno smo blizu tog praga očaja. No, unatoč velikom nezadovoljstvu čini mi se da ljudi još vjeruju da vladine institucije mogu nešto napraviti čak i u vrijeme recesije u zemlji poharanoj privatizacijskom i korupcijskom pljačkom. Ipak, zabrinjava me što prema analizama javnog mnijenja najviše povjerenja imaju u ministre odgovorne za uvođenje fiskalne discipline, poput Slavka Linića i Anke Mrak Taritaš, nadležne za legalizaciju bespravne gradnje i uvođenje elektronskog dobivanja građevinskih dozvola. U ministarstva koje se bave svim oblicima produkcije, od privrede do kulture, nemaju povjerenja. Dakle, ljudi vide da je vlada uspješna u uspostavljanju discipline, ali tek iznimno uspijeva osigurati preduvjete za stvaranje novih vrijednosti, u privredi i kulturi. To je kronični problem, ne samo u Hrvatskoj.

Bojim se i da su kreativni potencijali svih post-jugoslavenskih društava zamrznuti u stalnom izbjegavanju suočavanja s odgovornošću za zločine počinjene u naše ime u tijeku 20. stoljeća. Dok ne pronađemo snagu za dokumentiranje činjenica i priznavanje patnje svih žrtava bojim se da nećemo moći osloboditi velik dio kreativne energije zarobljene potiskivanjem neugodne faktografije nasilja.

Dajem snažnu podršku svim ljudima Bosne i Hercegovine okupljenim na mirnim i dostojanstvenim prosvjedima i u diskusijama o rješenjima teške situacije na plenumima. Nasilni incidenti ne smiju zasjeniti pogled na uzroke nezadovoljstva. Ljudi su gladni i marginalizirani i imaju pravo na prosvjed protiv socijalno neosjetljivih vlasti, a za rješavanje problema trebaju i solidarnost susjeda: Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Kosova. Bez obzira na dužinu prosvjeda nakon njih će slijediti izbori, pa bosansko-hercegovačkom kao i svim post-jugoslavenskim društvima želim socijalno osjetljive vlasti koje će ubuduće uspješnije da kombiniraju reprezentativnu i direktnu demokraciju, te pronaći snagu za kazneno procesuiranje korumpiranih političara i profiliranje generacije odgovornih graditelja pravne države.

Staša Zajović: Mogući su neočekivani obrti

– Opravdano socijalno nezadovoljstvo (pljačkaška privatizacija, ogromne socijalne razlike, većina stanovništva živi ispod granice siromaštva, omladina bez ikakve perspektive…) u BiH je kulminiralo u spontanom buntu. Slična je situacija i u drugim zemljama u regionu, ali je, izgleda, u BiH još gora.

Pozitivno je to što ljudi nastupaju kao građani i građanke, a ne kao pripadnici etničkih zajednica. Pozitivno je što su oni rešeni da denunciraju nepravde, institucije i zakone koji to oličavaju, da stave tačku na ćutanje, pasivnost, rezignaciju. Međutim, da bi se opravdani gnev pretvorio u nenasilne činove građanske neposlušnosti neophodno je postojanje snažnih i organizovanih društvenih pokreta, kojih nema ni u BiH, a ni u drugim državama bivše Jugoslavije. Spontani izlivi besa lako mogu biti zloupotrebljeni, jer ima ozbiljnih indicija da nasilje nije bilo spontano već da su ga izazvali huligani i razni profesionalni navijači koji su u ovim državama rezervna parapolicija. Opravdani protesti u BiH su povremeno praćeni rušilačkim nasiljem, što je dovelo do toga da političari govore o tom nasilju, a ne o uzrocima nepravdi.

Iskustvo narodnih pobuna pokazuje da se činovi nasilja siromašnih i potlačenih mogu, nažalost, okrenuti protiv njih samih, da mogu ‘opravdati’ i legitimisati upotrebu sile. To, nažalost, potvrđuju i skandalozne izjave visokog predstavnika u BiH Valentina Incka, koji traži dodatnu militarizaciju BiH kroz slanje trupa EU. Nije zgoreg podsetiti i Incka, kao i sve druge predstavnike vlasti na Gandijeve reči: „Građanska neposlušnost jeste ključ smene vlasti. Nikakva vojska i nikakva policija ne mogu pokoriti volju naroda koji je je odlučan odupreti se aktivnim nenasiljem…”

Nažalost, BiH je ratom devastirana zemlja, bila je žrtva dvostruke agresije (pre svega Srbije, ali i Hrvatske) i sadašnje reakcije vlasti u ovim dvema državama jasno pokazuju da se i dalje mešaju u unutrašnje stvari BiH, da se nisu oslobodile teritorijalnih pretenzija.

Što se tiče prelivanja bunta u Srbiju, postoji strah elita da se to dogodi, ali za sada ne vidim da postoje pretpostavke da se to i dogodi, premda su mogući neočekivani obrti.

 

Svetozar Jovićević: Tri vrste straha

– Protest u Bosni i Hercegovini nije nikakvo iznenađenje. Uzroci su jasni – potpuno nezadovoljstvo životom, nezaposlenošću, a posebno nedostatak perspektive da će se postojeće stanje izmijeniti u dogledno vrijeme. Što se tiče države BiH radi se o sistemskom problemu, koji je posljedica rješenja donesenog na prisilan način u Dejtonu. Sa gorčinom kažem da ne vidim da će se u skorije vrijeme prevazići taj sistemski promašaj u konstituciji BiH. Kad se tome doda da svaki entitet ima svog spoljašnjeg „zaštitnika”, da skoro polovina njenih stanovnika želi da se država raspadne kao i političari takve orijentacije – onda BiH teško može izaći iz haosa.

Da li će se ti protesti prenijeti na Crnu Goru i druge zemlje u regionu? Ne vjerujem da će se tako brzo u Crnu Goru prenijeti ono što se dešava u BiH. Iz više razloga. Vjerovatno i zbog toga što je uništavanje dobara u dobroj mjeri iskompromitovalo pokret u BiH, iako u takvim situacijama ne treba očekivati akademizam i kulturno ponašanje.

U Crnoj Gori situacija je nešto bolja nego u BiH i još postoji tračak nade da se ona može poboljšati. Vlast to vrlo vješto i svjesno podgrijava kroz najavu velikih projekata – autoputa, hotelskih objekata, a u najnovije vrijeme i da će se pronaći nafta. To stvara privid nade. No, bitnije je to što u Crnoj Gori imamo nekolike vrste straha.

Prvo mentalitetski strah, da ne kažem kukavičluk – strah od vlasti da nam može oduzeti i to malo što imamo. Nikada neću zaboraviti kukavičluk i ćutanje intelektualne i univerzitetske elite u vrijeme stravične inflacije, kada su maltene sve to prihvatali kao normalnu nevolju koju nijesu stvorili ljudi nego priroda.

Druga vrsta straha proizilazi iz velike podijeljenosti unutar Crne Gore po političkoj osnovi prije svega, i shvatanja sopstvene države. Na jednoj strani imamo one koji strahuju da će državu „četnici” progutati preko noći, a na drugoj one koji misle da će „Dukljani” uništiti sve što je srpsko nasljeđe. Vlast uspješno pliva na tim podjelama i uspijeva da se održi takva kakva jeste.

Treći strah je stečen na iskustvu iz tzv. AB revolucije koja je dovela Crnu Goru u katastrofalnu situaciju. Dosta je onih koji su tada podržali te promjene, a danas se toga stide i nijesu spremni da opet uđu u sličnu avanturu.

U ovakvim situacijama, pri čemu su radnička i srednja klasa desetkovane, kod kukavičluka i paktiranja sa vlašću dobrog dijela intelektualaca, teško može doći do promjena, ali što se one duže budu odgađale utoliko je opasnost od eskaliranja nezadovoljstva veća.

Filip Kovačević: Do promjena nenasilnim protestima

– Usplahirena reakcija režimskih krugova (uključujući i režimske medijske organizacije) prema izjavama iz nezavisnog nevladinog sektora koje upućuju na mogućnost uličnih anti-vladinih protesta i u Crnoj Gori, a koja ima za cilj diskreditaciju progresivnih i kritičkih glasova u crnogorskom društvu, pokazuje da je ovaj režim svjestan koliko je u stvari krhka njegova kontrola nad političkim procesima. To naravno ne znači da treba samo izaći na ulicu da bi se režim srušio kao kula od karata. Ono što je potrebno je koordinacija svih autonomnih opozicionih snaga, uključujući i opozicione političke partije. Bez jasne političke i ideološke artikulacije, protesti, čak i ako se dese, biće kratkog vijeka i neće ostvariti nikakve ozbiljnije pomake u demokratizaciji Crne Gore.

Uspjeh protesta zahtijeva stvaranje novih političkih snaga, kakva je na primjer Siriza u Grčkoj. Siriza je na platformi ljevičarskog ,,new deal”-a postala najpopularnija partija u Grčkoj, a njen lider Aleksis Cipras (ime koje se mora češće čuti i u Crnoj Gori i u regionu) je na korak od toga da postane premijer Grčke. On se takođe kandiduje za predsjednika Evropske komisije i ima velike šanse da konačno usredsredi njeno djelovanje na put koji je okrenut potrebama velike većine Evropljana, a ne samo uskog kruga odnarođene bankarske oligarhije na način koji je to radio i radi sadašnji predsjednik EK Žoze Manuel Baroso. Dakle, ima osnova za vjerovanje da istrajni, a nenasilni građanski protesti mogu dovesti do političkih promjena, ali samo pod uslovom da se ozbiljno pristupi definisanju političke ,,ljevičarske” priče, a samim tim prevaziđe elitizam, konzervativizam i inertnost koji, kao virusna pošast, haraju u velikom broju opozicionih krugova. Treba opet čitati Marksa, Lenjina, Mao Cetunga i Markuzea.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema procjenama Udruženja podstanara, u Crnoj Gori preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina živi u Podgorici, u kojoj se cijena zakupa jednosobnog stana kreće od 400 do 1000 eura. Podstanarska mjesečna primanja u prosjeku su manja. A obećanje vlasti o Veljem brdu kao novom gradu po mjeri čovjeka, sve nerealnije

 

 

Da je ove sedmice još jedna porodica završila na ulici, obavijestili su javnost iz Udruženja podstanara Crne Gore. Maloljetna djeca, roditelji invalidi, radno polovično sposobni.

,,Nijesu uspjeli da redovno izmire obaveze. I to je bio dovoljan razlog da budu izbačeni, bez alternative, bez podrške, bez pitanja. Nema mjesta za slabog u zemlji koja okreće glavu od ljudi”, ističe se u saopštenju Udruženja podstanara.

Da u Crnoj Gori, koja je samo u Ustavu država socijalne pravde, ovo nije rijedak slučaj govori za Monitor Dragan Živković, iz Udruženja podstanara: ,,Nažalost, ovakve situacije nijesu rijetkost – i to govorimo već godinama. Upozoravali smo, pisali, apelovali, ali naš glas se uglavnom gasio kao eho u pustinji. Dok se institucije prave nijeme, mi svakodnevno primamo pozive ljudi koji su pred izbacivanjem iz stana, porodica koje završe na ulici, djece koja se sele iz stana u stan bez stabilnosti i sigurnosti, osoba sa invaliditetom koje ostaju bez minimuma dostojanstva”.

Prema podacima MONSTAT-a iz 2011. godine, oko 18.425 porodica (približno 60.000 ljudi) živjelo je u podstanarskim uslovima. Podaci sa posljednjeg popisa iz 2023. o broju podstanara još su nedostupni. Prema procjenamam Udruženja podstanara u Crnoj Gori danas preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina od njih živi u Podgorici.

U Podgorici su posljednjih godina cijene stanova u vrtoglavom rastu. Prema podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadrata u novogradnji u Podgorici iznosila je 1.824 eura u trećem kvartalu 2024. godine – što predstavlja nevjerovatno povećanje od čak 65,8 odsto u odnosu na isti period 2019. godine. U skladu sa tim u Podgorici je teško naći jednosobni stan ispod 400 eura, a cijene se kreću i preko hiljadu.

Prema podacima Udruženja podstanara ovu grupu uglavnom čine socijalno ranjive kategorije: samohrani roditelji, penzioneri s minimalnim penzijama, osobe sa invaliditetom,  raseljena i interno raseljena lica, radno nesigurne grupe i građani koji rade na crno ili za minimalac, mladi koji žele da se osamostale, ali nemaju šansu za to. Većina njih ne može računati na zvanične ,,prosječne plate” već primanja podstanarskih porodica se kreću od 300 do 500 eura.

Cijene kvadrata se svakodnevno mijenjaju, a trendovi se oblikuju pod uticajem stranih kupaca, neregulisane gradnje i nepostojanja državne kontrole ili strategije stanovanja. Podstanari nemaju pristup analizama, ne postoji javna baza podataka o zakupu, niti ikakav mehanizam koji bi im omogućio da prate tržište i planiraju budućnost. ,,Sve to dovodi do stanja potpune nesigurnosti – podstanari ne znaju hoće li sljedećeg mjeseca moći da ostanu u istom stanu, da li će im kirija porasti, ili će završiti na ulici”, navodi Živković.

On dodaje da država trenutno ne preduzima gotovo ništa suštinsko kada je u pitanju zaštita podstanara u Crnoj Gori. Iako postoje određeni oblici socijalne pomoći, poput materijalnog obezbjeđenja i jednokratnih davanja, kaže Živković, oni su privremeni, selektivni i ne rješavaju korijenski problem – a to je nedostatak sistemske politike stanovanja.

,,Umjesto da prepozna ovaj problem kao strateški izazov – jer se tiče života više od 30.000 domaćinstava u Crnoj Gori – država ga tretira kao marginalnu socijalnu kategoriju, često prepuštajući sve tržištu koje je neregulisano, divlje i potpuno neosjetljivo na socijalne posledice”, navodi Živković i dodaje da se sve to dešava ,,dok se masovno grade nove zgrade koje ni po cijeni ni po namjeni nijesu namijenjene domaćem stanovništvu, već prvenstveno tržištu luksuznih stanova i interesima stranih investitora. Na taj način država aktivno učestvuje u izgradnji Crne Gore kao mjesta za bogate, dok njeni građani sve češće ostaju bez doma”.

Da vlast, bar ponekad, misli i na ovu kategoriju stanovništva, pokazala je, sedmicu prije podgoričkih izbora, u septembru prošle godine. Tada su premijer Milojko Spajić i  ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, predstavili program Vlade za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Naslovljen je – Velje brdo – novi grad po mjeri čovjeka. Obećali su mnogo toga, a prvenstveno da će se riješiti problem podstanara kojih je najviše u Podgorici, kao i da će mladi koji treba da grade porodice konačno moći da dođu do stana.

Velike planove poremetilo je neusvajanje Prostorno urbanističkog plana za Podgoricu, pa premijerovo obećanje o prvim useljenjima sredinom 2026. postaje sve nerealnije. Kao i tri i po milijarde koje treba da budu uložene u ovaj projekat.

U isto vrijeme iz Unije slobodnih sindikata promovisali su kampanju Za miran san, socijalni iliti državni stan. Vladi su predočili model socijalnog stanovanja grada Beča, koji kao primjer dobre prakse.  Po tom modelu zakup socijalnog stana bi se kretao ispod 100 eura. Iz Unije su objasnili da bi za 25 odsto novca koji je planiran za Velje brdo moglo da se izgradi 20.000 stambenih jedinica širom Crne Gore.

Međutim, u Vladi imaju drugačije računice pa je premijer objasnio da će kvadrat stana iznositi 1.000 eura, sa minimalnom kamatom za crnogorske uslove od 1,2 odsto godišnje. Za trosobne stanove od 100 kvadrata, mjesečnu rata će iznositi 390 eura, na 30 godina otplate. Za stan od 60 kvadrata mjesečna rata biće 290 eura.

Iz Udruženja podstanara tvrde da je za većinu podstanara kupovina stana putem kredita i dalje potpuno nedostižna opcija. Objašnjavaju da to nije samo rezultat visokih cijena nekretnina, već i kombinacija više nepovoljnih faktora: strogi bankarski uslovi, visoko učešće, kratki rokovi otplate, promjenjive kamate – sve to čini stambeno zaduživanje privilegijom onih sa sigurnim i iznadprosječnim primanjima.

Banke traže redovna, stabilna i visoka primanja, a upravo to većina podstanara nema. Čak i oni koji rade, često su prijavljeni na minimalac ili rade u sivoj ekonomiji, što ih automatski diskvalifikuje za stambene kredite. Učešće od 10–20 odsto na stan koji košta 80.000 eura znači potrebu za 8.000–16.000 eura gotovine – što je za većinu podstanarskih porodica potpuno nezamislivo. U toj računici i projekat vijeka Velje brdo bio bi nedosanjani san za mnoge podstanarske porodice.

Dosadašnja rješenja kao državni programi, poput “1000+” stanova takođe nijesu rješenje za podstanare. Iz Udruženja kažu da su iako deklarativno namijenjeni ,,mladima i socijalno ugroženima”, u praksi uslovi toliko rigidni da ih upravo najugroženiji ne mogu ispuniti. Ispada da, kako tvrde iz Udruženja, državni programi funkcionišu kao pomoć onima kojima ona ne treba, a one kojima je potrebna ostavlja bez šanse.

Živković objašnjava da pored visokih kirija i potpunog nedostatka pravne zaštite, podstanari u Crnoj Gori svakodnevno žive u stanju stambene nesigurnosti koje duboko zadire u njihovo osnovno ljudsko dostojanstvo.

,,To je svakodnevno odricanje od života kakav zaslužujemo. Ljudi se odriču osnovnih potreba da bi platili kiriju: ne idu kod ljekara jer nemaju za participaciju, djeci uskraćuju vannastavne aktivnosti, hrane se lošije, ne mogu planirati budućnost niti imati osjećaj sigurnosti. Život u podstanarstvu postaje vječno stanje privremenosti. Ljudi žive u koferima, bez mogućnosti da opreme dom, da kupe zavjese ili knjige, jer ne znaju da li će za mjesec dana morati da se sele. Emocionalni stres, stalna nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti ostavljaju ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje”, nabraja Živković.

Dodaje da je ovo nije pitanje tržišta već prava na dostojanstven život: ,,Zato tražimo da se stambeno pitanje više ne tretira samo kao ekonomska tema, već kao temeljno ljudsko pravo. Jer dom nije luksuz – to je osnov čovjekove sigurnosti, slobode, zdravlja i dostojanstva. A trenutno, desetinama hiljada ljudi u Crnoj Gori, to pravo se sistematski uskraćuje”.

Institucije na sve vapaje podstanara ćute i već godinama imamo sistematsko zanemarivanje ovih po mnogo čemu obespravljeneih građana. Zato je Udruženje podstanara za 25. maj najavilo početak protesta ispred Skupštine Crne Gore.

Neki od zahtjeva su da država usvoji zakone koji štite podstanare i garantuju maksimalnu cijenu najma koja je u skladu s prosječnim prihodima građana Crne Gore. Država mora započeti projektovanje i izgradnju stambenih objekata koji će biti dostupni podstanarima po pristupačnim cijenama. Uvođenje zakona koji štiti podstanare od nezakonitih otkaza ugovora o najmu i prisilnog iseljavanja bez pravovremenog obavještenja. Uvođenje registra stanova za iznajmljivanje, kako bi podstanari imali pristup jasnim i transparentnim informacijama o uslovima najma…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četiri vlade i šest godina prošle su od kad Aerodromi Crne Gore čekaju  neophodan proces  modernizacije. Izgleda da su u Vladi “prelomili”: Aerodromi će  otići u višedecenijski zakup jer je državnoj kasi neophodan novac od predviđene koncesione naknade

 

 

Manje od mjesec dana dijeli nas od odluke koja bi mogla dominantno uticati na budućnost avio saobraćaja i, posredno, na kvalitet i dostupnost najprestižnijeg/najskupljeg segmenta turističke ponude u Crnoj Gori.

Vlada će nakon 9. juna  saopštiti da li aerodrome u Podgorici  i Tivtu predaje u tridesetogodišnji zakup jednom od dvoje potencijalnih koncesionara koji su predali formalne ponude. Ili će država preuzeti brigu o razvoju jednog od najznačajnijih djelova ovdašnje saobraćajne infrastrukture.

Postoji, doduše, i treća mogućnost – da se proces finalizacije tendera dodatno prolongira zbog mogućih protesta i sudskih postupaka koji se najavljuju sa raznih strana. Nezadovoljstvu lokalnih zajednica (u čemu prednjači Tivat) i sindikata pridružili su se prošle nedjelje i predstavnici francusko-turskog konzorcijuma  Aeroports de Paris TAV .

Iako su od početka tenderskog procesa nezvanično slovili za favorite po pitanju izbora budućeg koncesionara , ADP-TAV su na samom kraju višegodišnjeg procesa odustali od podnošenja ponude. Za razliku od konkurenata – Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje i Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga.

Odluku su, u pisanoj formi, obrazložili nezadovoljstvom poslednjim odlukama Vlade (Tenderske komisije na čijem je čelu potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj). Između redova su najavili mogućnost  pokretanja sudskog postupka. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”, saopštili su.

Obraćanje ADP-TAV-a navelo je regionalne analitičare aviosaobraćaja da iskažu ozbiljne sumnje u mogućnost da se tender okonča. “ Nedostatak jasne komunikacije i transparentnosti u ovoj fazi procesa stvara dodatni rizik da će koncesija završiti u pravnom vakuumu, s mogućnošću žalbi i sporova koji bi mogli produžiti realizaciju projekta na neodređeno vreme”, piše Predrag Vučetić na portalu Aero.rs. “Crnogorski aerodromi bi mogli ostati bez  potrebnih investicija i modernizacije i dodatno smanjiti konkurentnost u okruženju, dok bi država propustila priliku da dobije ozbiljnog i pouzdanog partnera”.

To bi, između ostalog, značilo da će krovovi aerodroma u Podgorici  Tivtu nastaviti da prokišnjavaju, a građani Crne Gore u svijet letjeti – iz Tirane.  Dok će ovdašnja divlja ljepota  ostati nedostupna turistima koji ne žele da se odreknu komfora i vremena da bi stigli na željenu destinaciju.

Ponuđeno obrazloženje iz Pariza  sugeriše i  da je Vlada prije nego se srela sa konačnim ponudama koncesionara, prelomila po pitanju buduće odluke. Aerodromi će otići  u višedecenijski zakup jer je državi što prije potreban novac od predviđene koncesione naknade. Na isto ukazuju najavljene, pa pod pritiskom čelnika opština Zeta I Tivat, povučene izmjene propisa o načinu podjele koncesione naknade između lokalnih i državnih vlasti.

Zato je valjda, po tvrdnjama ADP-TAV, u završnoj fazi tenderskog postupka došlo do nenajavljenih izmjena ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom.

“Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, navode.

Dodatni problem donijelo je saznanje da je „prvobitno predviđeni drugi krug komentara i primjedbi na Ugovor o koncesiji, jednostrano i bez adekvatnog obrazloženja izostavljen iz procesa“. Tako su, požalili su se ovdašnjoj javnosti  iz francusko-turskog konzorcijuma, investitorima nametnute značajne izmjene u posljednjem trenutku bez mogućnosti komentara i pregovora:  „Što je u direktnoj suprotnosti sa tenderskom dokumentacijom… Zadržavanje ove naknade bez izvršenja ugovornih obaveza moglo bi biti u suprotnosti sa principima restitucije, zabrane neosnovanog obogaćenja i zakonite primjene ugovornih kazni“.

Iz Vlade se nijesu izjasnili na te primjedbe.  Ipak, u medijima su se pojavile tvrdnje da se An Mari Maske, francuska ambasadorka u Crnoj Gori srela sa Milojkom Spajićem kako bi mu u četiri oka predočila nezadovoljstvo Pariza  i podsjetila , navodno, na neka obećanja crnogorskog premijera po pitanju budućeg upravljanja aerodromima. Što bi moglo da znači da pitanje koncesija uz lokalnu  dobija i međunarodnu  dimenziju.

Kako je sve počelo? U avgustu 2018.  je Vlada Duška Markovića, iznenada  obznanila početak javne rasprave o valorizaciji aerodorma. Javna rasprava je okončana  10. septembra, a tadašnja Vlada je, uprkos brojnim primjedbama da  možemo sami upravljati jednim od rijetkih profitabilnih državnih preduzeća,  odlučila da započne proceduru izbora koncesionara.

Premijer Marković je tadašnje stanje na tivatskom aerodromu nazvao zastiđem objašnjavajući kako ,,avioni treba da slijeću na svakih deset minuta, a ne na svakih pet-šest sati…“. Potvrdilo se da netačna premisa (tivatski aerodrom imao je i više od 40 slijetanja dnevno) vodi do pogrešnog zaključka.

Vlada je tvrdila da je koncesionar neophodan da bi obezbijedio novac za modernizaciju aerodroma. Uprava Aerodroma ponudila je drugačiju priču. Na računima kompanije leži skoro 30 miliona eura, objavili su.  Uz 32 miliona koja im je obećala Vlada, na ime isplate dijela dugova Montenegroerlajnsa, Aerodromi  imaju dovoljno novca da finansiraju „najveći dio“ potrebnih ulaganja u modernizaciju aerodroma, saopštili su. Ostatak su planirali obezbijediti kreditom od Evropske banke za razvoj (EBRD).

Prema procjenama EBRD-a u crnogorske aerodrome trebalo je uložiti oko 75 miliona da bi se, do 2030. godine, iz te investicije generisao profit od skoro 350 miliona. Jedina obaveza Vlade bila je da ne proda aeorodrome dok traje kreditni aranžman. „Do realizacije ovog projekta nije došlo jer nijesmo imali saglasnost Vlade“, saopštio je tadašnji izvršni direktor Danilo Orlandić.

Vlada je imala drugačije planove. Obznanili su kako od koncesionara očekuju jednokratnu uplatu od makar 100 miliona i godišnje koncesione naknade od najmanje 10 odsto godišnjeg prihoda. Pokazalo se da su potcijenili vrijednost imovine za koju su tražili zakupca. Interesovanje tokom tenderskih pretkvalifikacija podstakle su ministra Nurkovića da podigne ljestvicu očekivanja i najavi  da će potencijalni koncesionari na ime jednokratne naknada ponuditi između 150 i 200 miliona  i  za račun države izdvojiti  15 ili 20 odsto godišnjih prihoda.

To su, ipak, ostala samo obećanja. Na tender raspisan 2019. stigle su ponude četiri kvalifikovana ponuđača. Iz Vlade su najavili da će “početkom februara“ 2020. biti objavljen Prijedlog koncesionog ugovora , a jednokratni prihod od koncesije ukalkulisan je u budžet za 2020. godinu. Onda je došla korona, pa izbori i promjena vlasti. Tender je ostao otvoren, jadan od kvalifikovanih ponuđača je, u međuvremenu, promijenio vlasnika i odustao od planiranog posla.

Spajićeva Vlada u decembru prošle godine odlučuje da posao privede kraju. Na ovaj ili onaj način, najavili su. Mada je svima bilo jasno da preferiraju varijantu koja obećava makar jednokratan priliv značajnih novčanih sredstava u  budžet. Pošto tamo stvari ne stoje onako kako su se nadali.

Ponovo je izostala bilo kakva analiza na temu prednosti i mana davanja u koncesiju državnih aerodroma.  Više, zapravo, ne znamo ni šta vlada traži od potencijalnih koncesionara, ni šta su oni ponudili, i pod kojim uslovima. Netransparentnost ostaje prepoznatljivo obilježje procesa koji traje duže od šest godina.

Po broju putnika i letova Aerodromi su tek prošle godine prestigli rekordnu 2019. Tada je započela priča o koncesijama. Cijena  izgubljenog vremena ogromna je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGEDIJE NA CETINJU: Huk tišine i političke zloupotrebe 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto zvaničnih odgovora i utvrđivanja odgovornosti u vezi sa dva masovna zločina na Cetinju, vlast zastrašuje one koji traže odgovore 

 

 

Građani Cetinja, koji već mjesecima protestuju na Kruševom ždrijelu, i ove srijede su se okupili u znak nezadovoljstva zbog neadekvatne reakcije nadležnih iz bezbjednosnog sektora povodom dvije tragedije koje su zadesile Prijestonicu u prethodne dvije i po godine. 

U srijedu se navršilo 1.000 dana od zločina u Medovini kada je Vuk Borilović ubio 10 ljudi, među kojima i dvoje djece – Marka i Mašana. Navršilo se i pet mjeseci i šest dana od zločina u kojem je Aco Martinović  ubio 13 svojih sugrađana, među kojima i dva djeteta – Jovana i Vukana. 

Nakon ova dva strašna zločina nema odgovora institucija na brojna pitanja koja muče porodice žrtava, Cetinjane i crnogorsku javnost.  

Neke od pitanja uputili su ove sedmice građani Cetinja, koji svakodnevno protestuju na Kruševom ždrijelu, u otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću.

Zašto je policija kasnila na mjesto događaja nakon poziva građana 12. avgusta 2022. godine u Medovini na Cetinju? Otkud ubici legalno oružje, uprkos krivičnoj prijavi i prvostepenoj presudi?  Zašto policija nije adekvatno reagovala u skladu sa situacijom? Zašto je policija došla nenaoružana, odnosno s oružjem bez municije?  Zašto policija ispred Cetinjskog manastira nije pružila prvu pomoć ranjenima? Zašto nije uzela učešće u sprječavanju zločina koji se odvijao svega stotinjak metara dalje, gdje su ljudi nemilice ubijani?  Gdje su nestali uređaji za snimanje iz Cetinjskog manastira, čijim nestankom su možda uništeni krunski dokazi? Kako i zašto je rukovodilac operacije Goran Jokić protiv kojeg se vodi krivični postupak dobio unapređenje u vašoj administraciji? Zašto policijska forenzika nije izvršila uviđaj temeljno i do kraja i prikupila sve dokaze iz kuće samog Borilovića, već su to naknadno radili članovi porodice Martinović?  Kako su neki od stradalih građana prošli policijsku blokadu u toku samog događaja, a potom bili ubijeni? 

,,Odgovore koje tražimo ne tražimo samo radi rasvjetljavanja đogađajai privođenja odgovornih pravdi, već i radi sprječavanja budućih sličnih tragedija u cijeloj Crnoj Gori pa i na Cetinju.  Ministre Šaranoviću, kada ste se prihvatili funkcije ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, obećali ste detaljnu istragu zločina u Medovini, a danas je zaključujete bez ijedne osobe privedene pravdi”, navodi se u pismu građana. 

Nema napretka u istrazi, niti valjane komunikacije sa porodicama žrtava i građanima, ni nakon zločina koji se desio 1. januara ove godine. 

,,Nakon jučerašnjeg teatralnog nastupa dotičnog (ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović) ostali smo svi duboko potrešeni. Nema granica u gaženju porodica koje su izgubile najmilije 12. avgusta 2022. i 1. januara 2025“, poručila je sestra ubijenog na Medovini, Maja Ljiljanić-Popović u izjavi za TV E. Dan ranije, u utorak, tokom Skupštinskog zasjedanja došlo je do sukoba poslanika DPS-a Oskara Hutera i ministra Šaranovića, a skupštinsko obezbjeđenje je spriječilo fizički kontakt njih dvojice. Verbalni sukob koji je završio sa ,,sram te bilo” sa obje strane, iniciran je tumačenjima policijskog djelovanja tokom i nakon dva zločina na Cetinju. 

Umjesto zvaničnih odgovora, pet mjeseci nakon posljednje tragedije, političari i ovaj zločin koriste za svoje ciljeve. Tako su blokade za 1. maj pojedinci iz vlasti oštro kritikovali. 

,,Današnje produženje saobraćajne blokade na Cetinju do 21h tokom praznika pokazuje da nije riječ o brizi za efikasnost bezbjednosnog sektora, već o namjernoj opstrukciji turističke sezone. Paradoksalno, među učesnicima su rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica”, napisao je u prazničnoj poruci izvršni direktor Pokreta Evropa sad Vlade Bojović. Ovu objavu podijelio je i premijer Milojko Spajić

Partijski kolega i predsjednik skupštinskog Odbora za bejzbjednost i odbranu Miodrag Laković, pozvao je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije da, u skladu sa svojim nadležnostima, omoguće prohodnost putne infrastrukture na cijeloj teritoriji države, naročito u toku trajanja turističke sezone.Laković je kazao da ne dovodeći u pitanje demokratsko pravo na protest, smatra da nije prihvatljivo da se javni skupovi, bez prethodne dozvole, održavaju na magistralnim putevima.

Uz prijetnje političara, okupljene građane policija je upozorila da će biti snimljeni i da mogu biti sankcionisani. Dodatno, mediji bliski vlasti problematizuju i sa političkim stankama povezuju proteste, a propaganda ide i dotle da tvrdi da protestanti onima koji su se uputili u bolnicu, pa čak i djeci, zabranjuje prolaz. Ta informacija nije tačna, ali to valjda nije zgodna istina za partijske medije. 

Uslijedio je odgovor da će se protesti radikalizovati i da će trajati po tri sata. Prema izjavama onih koji se već mjesecima okupljaju i protestuju dodatno ih iritira uporno ignorisanje nadležnih njihovih zahtjeva, kao i nemanje pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama.

,,Umjesto zastrašivanja protestanata, pozivamo nadležne da im se obrate i odgovore na njihova legitimna pitanja – da li su porodice stradalih u masakru na Medovini dobile podršku države, odnosno lokalne samouprave kao i žrtve poslednjeg masakra? Kada će biti usvojen Zakon o oružju (Markov i Mašanov zakon)? Da li je, kada i kako povećana bezbjednost na Cetinju?“, poručili su iz Akcije za ljudska prava i Centra za ženska prava. Dodali su da je ,,grubo i krajnje neempatično smatrati turističku sezonu važnijom od potreba duboko povrijeđene zajednice, kojoj vlast duguje odgovore”.

Zahtjevi građana koji protestuju na Kruševom ždrijelu su jasni još od januara – traže da neko konačno odgovara, da se istraže svi propusti, da se oružje, legalno i nelegalno, stavi pod kontrolu, da se donese „Markov i Mašanov zakon“. 

Premijer Spajić je dan nakon masakra ne Cetinju najvio da će se prilježnije posvetiti ovom zakonu. Inicijativa je, pokrenuta 2023. godinu nakon prvog masovnog ubistava na Cetinju, nazvana je po dječacima, braći, koja su tada ubijena.Ona predviđa rigoroznije kazne za nasilnike, detaljne psihološke procjene i automatsko oduzimanje oružja od lica sklonih nasilju.

Inicijativu, koju je podržalo preko 4.000 građana, je pokrenula Maja Ljiljanić-Popović, sestra jedne od žrtava Borilovićevog masakra 2022.Na to se odlučila nakon što je saznala da su nadležni ignorisali zakonsku obavezu oduzimanja oružja Boriloviću zbog nasilništva.

Inicijativa je i nakon dvije godine još na čekanju. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su svi predlozi iz inicijative Markov i Mašanovi zakon uvršteni u Nacrt zakona o oružju i municiji. 

Građani Cetinja ističu da blokade nijesu vid pritiska ili opstrukcije već način da se njihov glas konačno čuje. Ističu da ne traže ništa više osim pravde i odgovornosti za nedužne koje su izgubili.  Više puta su ponovili da je nedopustiv huk tišine iz institucija. Da ta tišina vrijeđa žrtve. 

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu razmatraće 16. maja informacije o aktivnostima koje je policija preduzela povodom dvije tragedije na Cetinju.

Hoće li  javnost  tada dobiti odgovore koje traži, ili će to biti još jedna simulacija odgovornog ponašanja nadležnih, vidjećemo uskoro.  

 

Kamo śutra ugašena pod pritiskom vlasti


Početkom aprila studentska grupa „Kamo śutra?“ objavila je da prestaje s radom zbog spoljnih pritisaka. ,,Reklo bi se da je vlast uspjela da ih ‘razbije’ zajedničkim snagama svih onih koji su ih od početka i bez dokaza optuživali da su ispostava političkih partija, mafije uglavnom, da su sve samo ne svoji”, ocijenile su, u zajedničkom saopštenju, direktorice Centra za ženska prava Maja Raičević i Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.

Ova studenska grupa je nastala nakon otkrivanja seksualnog skandala u školama, po ugledu na studentski pokret u Srbiji. Nakon tragedije na Cetinju pridružila se zahtjevima za ostavke nadležnog ministra unutrašnjih poslova Šaranovića i potpredsjednika Vlade za bezbjednost Alekse Bečića

Kamo śutra je podržalo preko 100 profesora i saradnika u nastavi, preko 200 umjetnika i radnika u kulturi, preko 160 građanskih aktivista, više od 190 sportista i drugih radnika u sportu, preko 190 ljekara i medicinskih radnika, preko 330 inženjera. Podršku su im pružili Fakultet dramskih umjetnosti, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Fakultet likovnih umjetnosti, Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore… Ispostavilo se uzalud. 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo