Šteta je što po pesmama Vita Nikolića, nikad neće biti snimljeni filmovi Živka Nikolića. Kostur života u strofama i poezija u kadrovima.
Dok je u svetu kraj Prvog svetskog rata Dan mira, u Srbiji je to Dan primirja. Jer nikada se ne zna kada će Austrougari opet da nagrnu. Srećan vam Dan primirja, u narodu poznatiji kao neradni dan. Koliko smo ratova vodili i primirja imali, mogli bismo bar svaki treći dan da ne radimo. Zamislite evoluiramo. I ubijemo novac. Zamislite sve te ljude koji se bave onim što ne obožavaju da bi sutra imali para. Zamislite. Besmisao je kad odlučiš, zapneš, odradiš, uspeš, a šestica dole levo te i dalje boli isto kao i one neodlučne. Za “obuzdavanje” služe uzde, ali nazire se tu i, ne mala, upotrebna vrednost buzdovana.
Ja više ne znam što ova moja deca moraju svaki dan da jedu.To se više izdržati ne može! – Deca su surova, rekoh ja i skuvah klin čorbu. „Jesi li se umila Rado?” „Jesam mama.” A nije ni trepnula… Svi pričaju kako su deca danas užasna. Da, zato što ona žive na drugoj planeti i nemaju dodira sa nama odraslima koji smo divni. Moja deca su rešila da prodaju sve što imamo u kući i time doprinesemo kućnom budžetu. Mislim da su zreli da vode finansije Srbije. Meni je tata, još kao maloj, davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao na primer: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?” Brat i ja smo, ipak, toliko različiti da pomislim da je on usvojen, pa pogledam ostatak porodice i shvatim da sam ipak ja ta koja je usvojena. Osećanja su uglavnom neukaljana činjenicama. Svi ćemo pomreti, jedino će Kosovka devojka i dalje biti devojka.
Osećanja koja ne mogu da imenujem nazivam po onima koji su mi ih dali. Tako imam neka violetna, baš onako ljubičasta. Jer ona je čudak, uletela u ovu planetu sa beskonačnom verom u ljude. Slažemo se i ne slažemo oko puno stvari, ali kad treba pomoć, tu je. Doživotan kredit! Čuvajte prijatelje iz detinjstva, one prave drugare iz kraja, sa stepeništa ispred zgrade. Ovi posle njih dolaze i odlaze, kalkulišu, lažu… I tako, naviknemo jedni na druge i prestanemo da dajemo najbolje od sebe, pa počnemo da poprimamo najgore osobine jedni od drugih. Počnemo da ličimo i tako nastaju one večite sitne prepirke, jer mrzimo što u drugima vidimo najgoru verziju sebe, a ne znamo to da promenimo. Nije dovoljno dati čoveku sreću… treba mu još objasniti, kako se koristi. Sintagma “zajednički jezik” ima zastrašujući potencijal vizuelizacije. Dugački razgovori su ipak nekako kraći i besmisleniji od dugih razgovora. Trčiš za tišinom, a ona ušeta i taloži se i za tren, eto neki osamdesetgodišnji ti koji pojačava mali radio pokraj uha.
Šteta je što po pesmama Vita Nikolića, nikad neće biti snimljeni filmovi Živka Nikolića. Kostur života u strofama i poezija u kadrovima.
Nedostaje mi miris sveže ispečene i samlevene kafe. Kao i ono pobedničko okretanje ručice mlina jednim prstom… Ništa, odoh u podrum po pržun.
P. S. Ako osetite miris sveže pržene kafe, to ja lečim dan.
Nataša ANDRIĆ