Povežite se sa nama

FOKUS

PRVI PENDREK DPS-A: Koga straši, a od koga se plaši Slavko Stojanović

Objavljeno prije

7 godina

na

slavko_stojanovic123-10

Slavko Stojanović ponovo priziva sukobe i nesreću. Ili samo straši političke neistomišljenike. Kršeći sve propise i profesionalne norme desetak dana uoči izbora, direktor Uprave policije je odlučio da priprijeti. „Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović. Ne dužeći sa pričom, obećao je: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”!

Nema razloga da se sumnja u vjerodostojnost izrečenog. Stojanović je opoziciji i njenim glasačima, zaprijetio preko Dnevnih novina. Od formiranja Vlade izbornog povjerenja i imenovanja Gorana Danilovića za opozicionog ministra unutrašnjih poslova, taj list služi kao svojevrstan bilten Uprave policije – odnosno Stojanovića i njegove PR službe – preko koga se oni oglašavaju kada i o čemu žele. Pri tom, naravno, zaobilaze nepodobnog ministra, prema kome direktor UP i njegovi najbliži saradnici od početka nametnute saradnje njeguju odnos neprikrivene netrpeljivosti. Izvjesno podstaknut iz onih centara moći kojima nije padalo na pamet da kontrolu nad državnom batinom prepuste bilo kome.

Kako god, direktor Uprave policije tvrdi da on i njegovi saradnici „imaju informacije i operativna saznanja” koja ukazuju na mogućnost provokacija i incidentnih situacija tokom čitavog izbornog dana, te da je „policija spremna da odgovori na svaki izazov Demokratskog fronta”. Ako, valjda, DPS to sam ne uzmogne na biračkim mjestima.

,,Policija se uvjerila na što je spreman dio pristalica DF-a, ne samo tokom oktobarskih protesta prošle godine, već i 27. septembra ove, kada su došli ispred zgrade MUP-a, navodno da prozovu ministra Danilovića, koji nije bio u zgradi”, otkriva direktor opozicionu zavjeru. „Uslijedili su verbalni napadi na policiju, nazivanje najpogrdnijim imenima, pljuvanje, prijetnje da će ih pobiti… U takvoj atmosferi, bilo kakav gest policije mogao je da izazove veliki incident. Međutim, policajci su se držali uputstva svojih starješina i radili svoj posao sa maksimalnom odgovornošću i profesionalnošću.”

Pazi ti to.

Ako su se policajci, prije desetak dana, „držali uputstva svojih starješina” pa nijesu tukli okupljene, znači li to da su se istih „uputstava” držali i prije nepunu godinu (24. oktobra 2015) kada su Podgoricom jurili i brutalno prebijali ljude, djecu i žene, suzavcem već ošamućene?

Slavko Stojanović, uglavnom, do danas taji ko je – od njegovih potčinjenih – komandovao, a ko batinao: Mija Martinovića, Marka Rakočevića, Andriju Račića, Branimira Vukčevića, Darka Šćepanovića, Momčila Baranina… Ne zna. Nije informisan.

Direktor UP, izgleda, ne zna ni ko su, te oktobarske večeri, bili maksirani napadači na policajce pred Skupštinom Crne Gore. Ili njegovi ne umiju da identifikuju kriminalce, ili je nekome problem da prizna kako su i to bila službena lica. U civilu, doduše. Ne treba, konačno, isključiti ni mogućnost da policajci znaju ko su nasilnici, i u civilu i u uniformi, ali niko o tome još nije obavijestio direktora.

Stojanović zna druge stvari. Sjetimo se kako je – dok su maskirani nasilnici u uniformama policije još gazili civile po podgoričkim ulicama – skoro pa radosno obznanio: „Pojedinci su pokušali čak i da uđu u zgradu Vlade Crne Gore, kao i u njenu staru zgradu, ali su u tome osujećeni. Od istih tih izgrednika nešto ranije kamenovana je albanska ambasada”.

Glavni adut koji, navodno, potvrđuje zle namjere opozicije, direktor je ostavio za kraj: „Na kamionu koji je bio parkiran ispred zgrade Skupštine nalazile su se motke, kamenice i bejzbol palice!”

Zašto, ako je već znao za njih i njihovu namjenu, Slavko Stojanović nije naredio da se ta oruđa i alati pravovremeno oduzmu? Ili je to bio dio nekog važnijeg plana… Saznaćemo jednom.

Direktor Stojanović je, zvanično, posljednji put bio neinformisan krajem avgusta, uoči – u medijima uredno najavljenog – pokušaja poslanika Janka Vučinića da u parlament uvede penzionisane radnike KAP-a koji višemjesečnim protestima pokušavaju da natjeraju Vladu da poštuje zakon i isplati im obećane otpremnine. Vučinića i kapovce pred Skupštinom je dočekao policijski kordon da bi ih, čim su se malo pogurali, i jedne i druge suzavcem isprskao civil sa službenom legitimacijom.

„To što se desilo ispred parlamenta je za mene više od incidenta i zvanično bilo kojim aktom o tome nisam obaviješten. Izostala je bilo kakva komunikacija između direktora policije i ministra”, požalio se ministar Danilović na konferenciji za novinare. „Po zakonu sam morao biti obaviješten da se sprema eventualni protivzakoniti ulazak u parlament i da tim povodom preduzmemo neke korake. Možda je nešto od toga urađeno, ali ja o tome ništa ne znam. Ako o svemu što se događalo i što je moralo da se zna ni Vlada ništa ne zna, a ministar pouzdano ne zna, onda je u pitanju policijski puč”.

Vidjevši zlu priliku, i Stojanović se dosjetio – ni on, navodno, skupa sa svojim najbližim saradnicima nije znao da se nezadovoljni penzioneri spremaju za ulazak u Skupštinu, iako su taj događaj, dan ranije, uredno najavljivali svi ovdašnji elektronski i printani mediji.

,,Uprava policije nije imala najavu niti bilo kakva saznanja da će biti izvršen nasilan ulazak u objekat Skupštine, pa samim tim direktor nije ni mogao da obavijesti ministra o navedenom prije nego se događaj desio”, stoji u saopštenju UP koje je ministar Danilović, nedugo pošto je postavljeno (očito bez njegovog znanja), skinuo sa sajta MUP-a.

Eto sad, pitate se vi dragi čitaoci: kako neko ko ne zna ni ono što piše u novinama, zna šta DF, ili neka druga opoziciona snaga, planira tokom i nakon izbornog dana? I treba li o tome obavijestiti resornog ministra ili nadležne medije? Otkrićemo vam tajnu – Stojanovića je o tome šta se može desiti i kako treba reagovati obavijestio njegov nadležni ministar. Odnosno, potpredsjednik Vlade Duško Marković. Sa predizbornih tribina.

„Svaki eventualni pokušaj destabilizacije izbornog procesa, ili nasilje nakon proglašenja izbornih rezultata, naići će na jasan i odlučan odgovor države”, najavio je Marković. „Pametnije bi bilo frontovcima da se manu takve politike”.

Jedan od lidera DF-a Nebojša Medojević demantuje najave. DF ne sprema „revoluciju nego proslavu izborne pobjede, poručio je on, uz konstataciju da se Stojanović „direktno i protivzakonito” uključio u izborni proces. „Stojanović samo prenosi naređenja koja dobija od Duška Markovića, a koja su posljedica opasne paranoje kod (Mila) Đukanovića”.

Ako zaboravimo na izbore od kojih nas dijeli manje od deset dana, shvatićemo da je velika šteta što Slavko Stojanović i Duško Marković energiju, elan i resurse koje ulažu u odbranu interesa DPS-a ne koriste u korist bezbjednosti svih građana Crne Gore. Da pomenemo samo najočiglednije.

Petnaest dana unazad, dok Slavko Stojanović – nekadašnji šef saobraćajne policije – bdi nad sudbinom DPS-a, pokušavajući da ih od opozicije zaštiti snagom palice, na crnogorskim drumovima život je izgubilo 12 osoba. Od prvog avgusta – 20. Uz skoro 40 teže i 60 lakše povrijeđenih. Gdje je bila policija?

U mandatu Slavka Stojanovića, od kraja juna 2013. do danas, u Crnoj Gori se desilo 18 nerasvijetljenih ubistava. Ubijeni su, poslužimo se popisom iz Dana : Armin Muša Osmanagić, Stefan Đukić, Saša Marković, Darko Bugarin, Ivan Lopičić, Vinetu Strugar, Milutin Radović, Milorad Tamburić, Aleksandar Bra-jović, Goran Đuričković, Radovan Matović, Srđan Vlahović, Goran Biskupović, Miloš Bošnjak, Božidar Tomašević, Željko Vukoslavčević, Slavko Peković i Dalibor Đurić. Policja je za makar trojicu ubijenih (Osmanagić, Đuričković i Đurić) imala pravovremenu informaciju o tome šta im se sprema. Uzalud. Konačno, Dalibor Đurić je ubijen u zatvoru. Snajperskim hicem „s vana”. Gdje je bila policija?

„Ne može se desiti da svakih sedmicu dana neko bude ubijen a da onaj koji je ubio slobodno šeta. Mi smo postali Meka za kriminalce i bande, postali smo poligon za vježbanje snajpera i pištolja. Mi smo postali zemlja u kojoj po glavi stanovnika ima najviše nerasvijetljenih ubistava u Evropi”, naveo je ministar Danilović, dodajući da je njegova moralna obaveza da zatraži smjenu dijela menadžmenta policije jer ona nije tu „samo da konstatuje nečiju smrt”.

Stojanović ne vidi problem: „Cijenim da bezbjednost Crne Gore nije dovedena u pitanje, te da su građani i njihova imovina bezbjedni. Policija, kao ni ja lično, ne bježi od odgovornosti u dijelu svojih nadležnosti. Zavisno od rezultata koji budu postignuti i analize rada kriminalističke policije, u periodu koji slijedi cijeniću potrebu za kadrovskim promjenama…”.

Podrazumijeva se da je podrška stigla od šefova.

Zvanična – od potpredsjednika Markovića koji je još proljetos u parlamentu saopštio da je Stojanović „ispunio njegova očekivanja” i da je uspješan direktor policije „što pokazuju i rezultati koje je ostvario u svom mandatu”. I nezvanična, od Veselina Veljovića, Markovićevog najbližeg saradnika i, ne formalno ali faktički, i dalje prvog čovjeka Uprave policije. Stojanović zna da su ga oni doveli tu gdje je. I da ga tu drže. Zato su njegovi policajci, bez saradnje sa tužilaštvom, uhapsili kolegu Predraga Šukovića koji je Markovića i Veljovića optužio za učešće u duvanskom švercu. Kada je isti policajac ranjen, na ulici, Stojanović nije našao za shodno ni da ga obiđe.

Zato je stao u zaštitu policajaca koje je tužilaštvo optužilo za krađu dokumenata (slučaju Marović-Mijović). Umjesto da smijeni odgovorne i potom podnese ostavku, Stojanović je dozvolio – ili naredio – da UP izda saopštenje u kome se tužilaštvo, praktično, optužuje za niz nezakonitih radnji uperenih protiv čelnika policije. Javno se oglasio – suprotno propisima, pošto nije imao saglasnost ministra Raška Konjevića za taj medijski nastup – i od Vlade zatražio da njega i njegove starješine zaštiti od tužilaštva. Iako je zvanično prećutala ovaj zahtjev, niz dešavanja pokazuje da su Đukanović i Marković stali u zaštitu UP. Makar dok im je bespogovorno odana.

Potom je Stojanović, skupa sa saradnicima, pokušao da objasni kako zbog „zastarjelosti opreme” tužilaštvu nijesu dostavljeni snimci razgovora koje osumnjičeni kriminalci (biznismeni i političari) pod mjerama tajnog nadzora vode sa (naj)uticajnijim političarima (zna se da su „nestali” razgovori u telefonskom trouglu Svetozar Marović – Milo Đukanović – Veselin Mujović).

Možete li povjerovati da u drugoj deceniji XXI vijeka neko nije u stanju da snimi telefonski razgovor? Pa makar taj neko bio pod komandom Slavka Stojanovića, Veljovića i Markovića?

Samo lično – ništa profesionalno

Sukob Slavka Stojanovića i Gorana Danilovića registrovan je, praktično, od prvog dana mandata opozicionog ministra iz redova DEMOS-a. Neslaganje je postalo očigledno već početkom juna, na sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost. Dok je, prema izvorima Vijesti (sjednica je bila zatvorena za javnost) Stojanović „dizao glas” na novopostavljenog ministra, Danilović se požalio da mu direktor UP ne dostavlja informacije o radu policije, i da se prema njemu ne ponaša kao prema ministru. Na istoj sjednici je i vrhovni državni tužilac Ivica Stanković optužio Upravu policije i ANB da mu ne dostavljaju informacije i operativna saznanja, već da se informiše iz medija. Sukob je postao javan nakon odluke o suspenziji komandanta Specijalne antiterorističke jedinice Radosava Lješkovića. Stojanović je duže od pola godine štitio Lješkovića i njegove batinaše koji su 24. oktobra prošle godine lomili kosti po podgoričkim ulicama (državu je to siledžijstvo koštalo više od 100 hiljada eura samo u slučaju pretučenog Mija Martinovića). Odluku o suspenziji donio je tek nakon što je Lješković i zvanično optužen, a najvjerovatnije i nakon pisane urgencije iz kabineta ministra Danilovića. „Nema što da mi Danilović ukazuje na zakon, znam svoje zakonske obaveze”, ljutio se Stojanović u Dnevnim novinama. „Kada sam obaviješten od suda o zakazivanju suđenja, preduzeo sam mjere, koje zakon propisuje”. Potom je na red došao sukob policije sa penzionerima KAP-a. Danilović je najavio postupak za Stojanovićevo razrješenje. Zauzvrat, Stojanović je iskoristio svoj uticaj da bi spriječio pripadnike UP da od ministra prime nagradu za primjeran rad. „Službenici koji su predloženi za nagrade su prihvatili moje mišljenje da nepojavljivanjem izraze svoj stav prema ovakvoj (ne)organizaciji događaja”, saopštio je Stojanović. ,,Jasno je da se ovdje radi o nepoštovanju starješina policije koji rukovode najsloženijim sistemom bezbjednosti u državi”. Sljedeća epizoda sukoba, neizbježno, slijedi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FOKUS

NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice

Objavljeno prije

3 dana

na

2 Juna, 2023

Objavio:

Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića

 

Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.

Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.

U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.

U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).

„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.

„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.

Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.

No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija,  opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije…  Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.

Milatović nema dugu političku biografiju.  U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.

Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.

Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom,  od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.

U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.

Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.

„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.

Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.

 

ČESTITKE

Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.

Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.

Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.

Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.

Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.

„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.

Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks:  „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka

Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.

Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.

„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.

 

 

KO JE JAKOV MILATOVIĆ

Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.

Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.

U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.

Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.

Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

2 sedmice

na

19 Maja, 2023

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo