Povežite se sa nama

DUHANKESA

Ptica i riba

Objavljeno prije

na

Te godine, njihovi roditelji odlučili su da ljetuju u jednom malom primorskom gradiću. Iako je mislio da to što mu je otac upotrijebio pridjev ,,malom”, obavezuje da se kaže ,,gradu” (sjetio se školske lekcije o redundantnosti formulacija ,,stara baba”; ako je baba, stara je! Ne može biti ,,mlada baba”), kada su najzad feribotom stigli na ostrvo, shvatio je da gramatika mora ostati otvorena za činjenice svijeta. Gradić je bio zaista gradić, ali ujedno bio je to i ,,mali gradić”. Mali grad je ipak grad, a i među gradićima ima gradića i malih gradića. Kao što ima ,,baba”, ali ima i zaista ,,starih baba”. Dani su mu počeli prilično osrednje. Nije bio zadovoljan. Već duže vremena. Kao da je zatečen na splavu i kao da je, namjerno, odmah bacio kompas u more. Tako mu je bilo od polugodišta. Njegov mlađi brat je uživao od prvog dana. Radovao se kupanju u zgodnoj maloj vali posutoj sitnim, sitnim oblucima koji su, kod podlokane stijene prelazili u fini pijesak. On je imao 13 godina, brat osam. I roditelji su izgledali srećni. Smireni, u svakom slučaju. I vedri. Smijali su se često, i kada on nije mogao da vidi ništa toliko smiješno da bi se čovjek morao smijati. Pogotove ne tako glasno. On je uglavnom dane provodio zagledan u more. Noću, u nebo. Bilo je vedro i mirno vrijeme od prvog dana dolaska. Poslije večere, sjedio bi na plaži, udaljenoj jedva dužinu teniskog igrališta, i gledao zvijezde. U velikim gradovima niko ne može vidjeti zvijezde. Milioni gradske djece u svijetu i ne znaju kako izgleda zvjezdano nebo. Bilo su to dva velika otkrića: pučina; i zvjezdano nebo. Nigdje ne možeš pogledati dalje a vidjeti manje, nego dok gledaš pučinu. Vidiš upravo samu daljinu! U gradu vidiš, sve osim daljine. Živiš, a ne znaš da iza tih zgrada i ulica tek počinje daljina. I još ona tanka linija horizonta, nacrtana da pokaže kako nema kraja. Sviđalo mu se da misli kako je ispod te crte – dubina; iznad nje – visina!
Onda je mlađi brat našao to ranjeno pile morske lastavice čiope, ispalo iz visokog gnijezda. Položio ga je u kutiju od svog Ben-tena. Davao mu vode i hranio ga mušicama. Po cijeli dan je bio uz tog ptića. Sijao je od radosti dok je pričao kako će ptičica uskoro ozdraviti i odletiti. I kako će mu mahati krilima za pozdrav. Ali nije ozdravljao. Na dan pred polazak, ptić čiope nije bio u kutiji. Roditelji su mu rekli da su rano ujutro vidjeli kako je odjednom poletio, pa se vratio i mahao krilima kraj njegovog prozora. Bio je vrlo srećan. Samo malo mu je bilo žao što nije vidio čiopu kako leti i kako mu maše krilima. Za pozdrav.
Stariji brat nije bio siguran: možda mu se samo učinilo da roditelji nešto kriju. Da žele razveseliti njegovog mlađeg brata. Možda je čiopa zaista i odletila. Nije htjeo da bude siguran. Uveče, dok je sjedio na plaži, došao je mlađi brat. Pokazivao mu je zvjezdama osuto nebo. – More je nebo ispunjeno vodom, rekao je bratu; nebo je more bez vode. Ni nebo, ni more nemaju kraja. Ptice i ribe mogu da lete i plivaju cijeli život a da ne dođu do nikakvog kraja. Nema ni semafora, ni znakova ,,stop”; ni zabranjenog pravca, ni obaveznog pravca. Ribe mogu plivati i lijevo i desno, i naprijed i nazad, ali mogu plivati i u dubinu i onda nazad, u visinu, prema površini! I ptice mogu letjeti gdje god hoće; i one najrađe lete u visinu, koliko god mogu, pa se onda obruše sa visine. Ribe i ptice imaju i dubinu, i visinu. Mi nemamo. Mi idemo samo gdje nam drugi kažu. Ptice su nebeske ribe, ribe su ptice mora. Ptice su ribe visina, ribe su ptice dubina.
Na povratku sa odmora, dok je stajao na gornjoj palubi feribota, prišao mu je mlađi brat. Bilo je sunčano i vjetrovito podne. Kosa im je lepršala; posvijetlila od sunca isticala je preplanulost lica.
– Plovimo pučinom! – rekao mu je mlađi brat. – A nad nama je nebo! On zagrli brata. – Dobro je, reče. – Spasili smo u nama i ribu i pticu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zašto smo na zemlji?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje, i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali

 

Šta mislite: Otkud mi ljudi na Zemlji? Pitam ozbiljno, koliko god vam izgledalo da se zafrkavam! Kad čujete razloge koji su me naveli na to pitanje,  i vama će biti jasno da je pitanje više nego opravdano! Čak ćete se i čuditi kako nikada o tome niste razmišljali? Da mi nismo oduvijek, od samog početka života tu, na Zemlji, nego da smo došli tek kada je život na Zemlji uveliko i posvuda bujao! U samom tlu, na stijenama, u zraku, u najmanjim baricana, potocima, rijekama, jezerima, u morima i u okeanima, u ravnicama, na planinama, u močvarama i pustinjama, ljeti i zimi, danju i noću!

Kada smo mi došli, nebom su letila jata ptica, posvuda su zujali rojevi komaraca, mušica, pčela i drugih krilatih insekata; prerijama su pasli milioni bizona, galopirala krda divljih konja, zavijali čopori vukova; savane su podrhtavale od rike lavova, pod kopitama miliona zebri, bezbrojnih stada antilopa, gazela i gnuova; pradrevne džungle i prašume kipile su od života na svakom koraku; pod zemljom su vrijedno radili mravi, termiti, bezbrojne krtice svih vrsta; trave, cvijeće i šume prekrivale su milione kvadratnih kilometara u nedogled; okeani su bili zajedničko carstvo mikronski malih planktona i kolosalnih kitova, najvećih od svih životinja koje su nekda nastanjivale Zemlju.

Sav taj živi svijet, svo to neizmjerno obilje flore i bezbrojno raznovrsne vrste faune koje nazivamo Priroda, beskrajno složene i raznovrsne, predstavlja jedan ogromni integralni ultra giga organizam, konstituisan iz uzajamno međuzavisnih i neraskidivim nitima povezanih elemenata. I sve je to nastalo bez nas. I prije nas. U toj cjelini, svaki element, koliko god izgledao sitan, slučajan, beznačajan, jednako je važan i zapravo direktno neophodan za opstanak cijelog organizma, odnosno, Prirode!

Samo je čovjek suvišan!

Ako bi se iz cjeline tog organizma, odnosno iz Prirode, odstranio bilo koji element, bile to pčele, mravi, planktoni, pa čak i bakterije i virusi, prirodni život bi se duboko poremetio, postepeno gasio i na kraju, sasvim bi zamro. Ali, ako bi se odstranio čovjek, život Prirode kao cjeline ne samo da ne bio ugrožen, nego bi dobio snažan podsticaj. Čak bi se i devastirani predjeli brzo i potpuno obnovili. Brže nego što mislimo, brže nego na bilo koji drugi način i bilo kojim drugim mjerama zaštite, Priroda i sav živi svijet na Zemlji obnovili bi se najbrže i najefikasnije ako bismo mi ljudi spakovali kofere i  napustili Zemlju. Na par decenija. Bilo bi to sasvim dovoljno.

Ovo je nepobitan dokaz da čovjek nije element izvornog nacrta Prirode. Da nije njen integralni element. Da nije ponikao iz Prirode. Da je strano tijelo. Priroda ne treba čovjeka. Čovjek treba Prirodu.

Iako vjerovatno nikada nećemo saznati odgovor na pitanje otkuda mi na Zemlji, znamo da smo ovdje došli kada je život na Zemlji već uveliko bujao. Dužni smo da ozbiljno razmislimo o razlozima zbog kojih smo se ovdje zatekli. Zašto smo na Zemlji? Ko god da nas je tu doveo!

Za početak, dovoljno je što znamo da, kao i mi sami, neke najbolje stvari u životu nisu od ovog svijeta.

Ljubav i prijateljstvo, na primjer.

U ovaj svijet su stigli sa nama. Bilo bi pametno da ih sačuvamo, njegujemo i proširimo po cijelom svijetu. Umjesto što ih sve više potiskujemo iz svog života.  Nije li rečeno da je Bog najprije stvorio svijet, pa tek onda čovjeka!? Da bude Njegov namjesnik na Zemlji. Da u Njegovo ime a za svoje dobro i za dobro svih živih bića, domaćinski upravlja  svijetom/Prirodom!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Prvi maj, praznik međunarodne nepravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD istorije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okarakterisan je kao „beznačajan“

 

Za mnoge, pravda je spora, ali dostižna. Za radnike, pravda je spora ali nedostižna! Zakonodavna i izvršna vlast, dakle, sudstvo, vojska i policija, bili su oduvijek i ostali su do danas u rukama vladajuće klase, izvan domašaja radničke klase i njenih, samo formalno zastupljenih, predstavnika.

Ovih dana ponovo je veći dio svijeta proslavio Međunarodni praznk rada. Prvi maj. Oficijalno, 134. put. Od 1898. godine, kada je u Parizu osnovana Druga Internacionala sa zadatkom da se, između ostalog,  izbori za osmočasovni radni dan.  Prvi maj je prihvaćen na prijedlog USA Federacije radnika, da bi se obilježili događaji na Hejmarketu (Heymarrket) započeti Prvog maja 1886. godine koji su svoj tragični  rasplet dobili tri dana kasnije,  4 maja.  Tog dana skupila se ogromna masa radnika u znak podrške radnicima ubijenim od policije dan ranije na protestima u Čikagu. Demonstracije su počele mirno sve dok policija nije pokušala da ih rasturi silom, pucajući u demonstrante iz vatrenog oružja. Nepoznato lice, čiji identitet nikada nije utvrđen, bacilo je bombu na policajce. U eksploziji je poginulo sedam policajaca i četiri radnika, dok je više desetina radnika bilo ranjeno vatrom iz policijskih automata. Događaj, poznat kako Hejmarket masakr, završio je hapšenjem osam radnika. Na procesu vođenom pred međunarodnom javnošćum, svih osmorica bili su optuženi za organizovanje zavjere.

Utvrđeno je da je samo jedan od njih mogao napraviti bombu, ali nikakvi ključni dokazi nisu bili ponuđeni. U svakom slučaju, dokazano je da ni ovaj optuženik, kao ni otalih sedam radnika optuženih za organizoanje zavjere, čak ni teorijski nisu mogli baciti bombu jer u trenutku eksplozije nisu ni bili na Hejmarketu!

Ipak, sedmorica su osuđeni na smrt, a jedan na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina. Guverner države Illinois Ričaard Dž. Oglsbi (Richard J. Oglesby) preinačio je dvije smrtne presude u doživotni zatvor, jedan osuđeni počinio je samoubistvo na dan egzekucije, četvorica su obješeni 17. novermbta 1887. godine. Sedam godina kasnije novoizabrani guverner Illinoisa Džon Peter Adelman, pomilovao je preostala tri zatvorenika, osuđena na doživotno zatvor, oštro kritikujući prethodni proces.

Sa ove vremenske distance, može se zaključiti da nijedan drugi događaj nije više uticao na radnički pokret – ne samo u Ilinoisu i SAD, nego u cijelom svijetu, od Hejmarket masakra. Iako su posljedice ovog događaja vidljive i danas, iako je uključen u udžbenike SAD historije, njegove analize ostale su naglašeno površne, a sam događaj okaraketrisan je kao „beznačajan.“

Bilo je potrebno je punih 108 godina da se na mjestu masakra podigne jedna skromna skulptura – 2004. Uprkos činjenice da je potvrđena nevinost svih osuđenih radnika, nijedan od njih do danas nije rehabilitovan. U mogim državama svijeta, pod raznim izgovorima, poništen je zakon o osmočasovnoj radnoj nedelji, kad god vlada ocijeni da to zahtijevaju okolnosti.

Sretan vam Prvi maj, radnici, dan međunarodne nepravde.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Dijalektika ljudske duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog

 

Da vas podsjetim: „Nije mi važno ni ko je, ni šta je. Samo da je čovjek!“ Mnogo puta ste čuli ovu rečenicu, često ste je i sami izgovorili. Svaki put ste je slušali sa odobravanjem, izgovarali sa uvjerenjem. Na pitanje: „Šta znači da je neko ‘čovjek’?“ – slijedio je uvijek  isti odgovor:

„Da je dobar, da ima dušu“.

Ovo uvjerenje je postalo opšte mjesto, samorazumljiva notorna istina. Onaj ko je dobar, ima dušu; onaj ko ima dušu, jeste čovjek. I obrnuto: Onaj ko je zao, nema dušu; onaj ko nema dušu nije čovjek. On je nečovjek. One ne postupa ljudski nego neljudski, ili što je isto: bezdušno!

Lukavstvo uma, rekao bi Hegel. S jedne strane, samoobmana kojom u pripadnike ljudskog roda ubrajamo samo one čije osobine smatramo pozitivnim. Jer to su – ljudi. Onakvi kakvima mi vidimo sebe i kakvi jedino želimo da jesmo!

A često nismo!

S druge strane, sve one čije osobine smatramo negativnim, one kojih se  zbog toga gnušamo, isključujemo iz ljudskog roda. Jer to nisu ljudi. Oni su onakvi kakvi mi nismo i kakvi nikako ne želimo biti.

A često jesmo!

Suština ove veoma opasne samoobmane je u teorijskom, dakle striktno apstraktnom postupku radikalne redukcije osobina ljudske duše (ujedno: sopstvene duše, odnosno sebe samih), kojim smo iz nje, takođe samo apstraktno, odstranili sve negativne osobine i proglasili je za ekskluzivno područje vrlina u koje poroci nemaju pristupa.

Postupili smo kao djeca koja vjeruju da će se sigurno desiti ono što žele, samo zato što to žele! Pa smo i mi povjerovali: Čim je neko čovjek, mora da je dobar. A mora da je dobar, zato što ima dušu! Loš čovjek i nije čovjek nego je nečovjek, čudovište, zvijer. Loš čovjek nema dušu, zato je bezdušan! Potpuno smo smetnuli s uma banalno očiglednu činjenicu da je i najveći zločinac čovjek, dakle homo sapiens  sapiens. Najlakše je reći da veliki zločinci, masovne ubice, izdajnici i prevaranti koji su ojadili stotine hiljada ljudi, nisu ni bili ljudi. Ali, ne dajmo se zavarati. Svako od njih je bio čovjek i svi su imali dušu. U paraleli: Zao čovjek, zle duše!  Dobar čovjek, dobre duše! – varijable su ‘zlo’ i ‘dobro’, ali su ‘čovjek’ i ‘duša’ čvrsto fiksirane konstante istog značenja. Kada smo dušu proglasili za sinonim svih vrlina, a generički pojam ‘čovjek’ izjednačili sa ‘dobrim čovjekom’, potpuno smo zaboravili na dijalektiku ljudske duše.

Morali smo shvatiti da je dijalektika ljudske duše istovremeno dijalektika dobra i zla, vrline i poroka, vjernosti i izdaje, iskrenosti i podmuklosti, velikodušnosti i tvrdičluka, herojstva i kukavičluka, egzaltacije i beznađa, čednosti i besramnosti, bezuslovne ljubavi i bezrazložne mržnje.

Kada sljedeći put čujete da nekoga hvale da je „čovjek“, jer ima „dušu“, dobro naćuljite uši i otvorite četvere oči. Sjetite se da je to razlog za maksimalni oprez. Pomislite na to da ste i vi „čovjek“, da imate „dušu“, da ta duša koja vas čini čovjekom, u sebi sadrži sve krajnosti dobra i zla, vrline i poroka!  Sve su te krajnosti prisutne samo u ljudskoj duši i nigdje na drugom mjestu pod kapom nebeskom!  Tu su, u onome što svakog od nas čini „čovjekom“, u našoj duši, u svakom od nas. To istovremeno znači da se svakom od nas, konačno: svakom dobrom čovjeku! – može u svakom trenutku desiti nešto što će ga navesti da okrene list i za princip svog djelovanja, umjesto dobra i vrline, izabere zlo i porok. I što je najvažnije upamtiti: može se desiti samo čovjeku! Nijedno drugo živo biće osim čovjeka to ne može.

Pri tom, koliko god zla činio, kakvim god se porocima odao, čovjek neće prestati biti čovjek, niti će postati zvijer ili čudovište iz horor filmova. Niti će ostati bez duše. Dobro je u nama. I zlo je u nama. Pa družite se sa onim što je u vama dobro više nego sa bilo kim drugim i klonite se onoga što je u vama zlo više nego bilo koga drugog.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo