Povežite se sa nama

DUHANKESA

Ptica i riba

Objavljeno prije

na

Te godine, njihovi roditelji odlučili su da ljetuju u jednom malom primorskom gradiću. Iako je mislio da to što mu je otac upotrijebio pridjev ,,malom”, obavezuje da se kaže ,,gradu” (sjetio se školske lekcije o redundantnosti formulacija ,,stara baba”; ako je baba, stara je! Ne može biti ,,mlada baba”), kada su najzad feribotom stigli na ostrvo, shvatio je da gramatika mora ostati otvorena za činjenice svijeta. Gradić je bio zaista gradić, ali ujedno bio je to i ,,mali gradić”. Mali grad je ipak grad, a i među gradićima ima gradića i malih gradića. Kao što ima ,,baba”, ali ima i zaista ,,starih baba”. Dani su mu počeli prilično osrednje. Nije bio zadovoljan. Već duže vremena. Kao da je zatečen na splavu i kao da je, namjerno, odmah bacio kompas u more. Tako mu je bilo od polugodišta. Njegov mlađi brat je uživao od prvog dana. Radovao se kupanju u zgodnoj maloj vali posutoj sitnim, sitnim oblucima koji su, kod podlokane stijene prelazili u fini pijesak. On je imao 13 godina, brat osam. I roditelji su izgledali srećni. Smireni, u svakom slučaju. I vedri. Smijali su se često, i kada on nije mogao da vidi ništa toliko smiješno da bi se čovjek morao smijati. Pogotove ne tako glasno. On je uglavnom dane provodio zagledan u more. Noću, u nebo. Bilo je vedro i mirno vrijeme od prvog dana dolaska. Poslije večere, sjedio bi na plaži, udaljenoj jedva dužinu teniskog igrališta, i gledao zvijezde. U velikim gradovima niko ne može vidjeti zvijezde. Milioni gradske djece u svijetu i ne znaju kako izgleda zvjezdano nebo. Bilo su to dva velika otkrića: pučina; i zvjezdano nebo. Nigdje ne možeš pogledati dalje a vidjeti manje, nego dok gledaš pučinu. Vidiš upravo samu daljinu! U gradu vidiš, sve osim daljine. Živiš, a ne znaš da iza tih zgrada i ulica tek počinje daljina. I još ona tanka linija horizonta, nacrtana da pokaže kako nema kraja. Sviđalo mu se da misli kako je ispod te crte – dubina; iznad nje – visina!
Onda je mlađi brat našao to ranjeno pile morske lastavice čiope, ispalo iz visokog gnijezda. Položio ga je u kutiju od svog Ben-tena. Davao mu vode i hranio ga mušicama. Po cijeli dan je bio uz tog ptića. Sijao je od radosti dok je pričao kako će ptičica uskoro ozdraviti i odletiti. I kako će mu mahati krilima za pozdrav. Ali nije ozdravljao. Na dan pred polazak, ptić čiope nije bio u kutiji. Roditelji su mu rekli da su rano ujutro vidjeli kako je odjednom poletio, pa se vratio i mahao krilima kraj njegovog prozora. Bio je vrlo srećan. Samo malo mu je bilo žao što nije vidio čiopu kako leti i kako mu maše krilima. Za pozdrav.
Stariji brat nije bio siguran: možda mu se samo učinilo da roditelji nešto kriju. Da žele razveseliti njegovog mlađeg brata. Možda je čiopa zaista i odletila. Nije htjeo da bude siguran. Uveče, dok je sjedio na plaži, došao je mlađi brat. Pokazivao mu je zvjezdama osuto nebo. – More je nebo ispunjeno vodom, rekao je bratu; nebo je more bez vode. Ni nebo, ni more nemaju kraja. Ptice i ribe mogu da lete i plivaju cijeli život a da ne dođu do nikakvog kraja. Nema ni semafora, ni znakova ,,stop”; ni zabranjenog pravca, ni obaveznog pravca. Ribe mogu plivati i lijevo i desno, i naprijed i nazad, ali mogu plivati i u dubinu i onda nazad, u visinu, prema površini! I ptice mogu letjeti gdje god hoće; i one najrađe lete u visinu, koliko god mogu, pa se onda obruše sa visine. Ribe i ptice imaju i dubinu, i visinu. Mi nemamo. Mi idemo samo gdje nam drugi kažu. Ptice su nebeske ribe, ribe su ptice mora. Ptice su ribe visina, ribe su ptice dubina.
Na povratku sa odmora, dok je stajao na gornjoj palubi feribota, prišao mu je mlađi brat. Bilo je sunčano i vjetrovito podne. Kosa im je lepršala; posvijetlila od sunca isticala je preplanulost lica.
– Plovimo pučinom! – rekao mu je mlađi brat. – A nad nama je nebo! On zagrli brata. – Dobro je, reče. – Spasili smo u nama i ribu i pticu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Može li se naslikati Gaza?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti

 

Uz mnoge poznate spektakularne uspjehe, čovječanstvo je u 21 vijeku ostvarilo i dva rezultata koji mogu biti uvršteni u Ginisovu knjigu svjetskih rekorda svih vremena: 1. U Gazi je za jednu kalendarsku godinu ubijeno najviše majki i djece u historiji svijeta.2. U Gazi je napravljeno najveće groblje ubijenih majki i djece na svijetu.

Kultura sjećanja nalaže da se izuzetni, jedinstveni događaji dostojno obilježe. U kategoriji u kojoj su postignuta navedena dva svjetska rekorda, jedan sličan događaj obilježio je Pablo Pikaso slikom Guernica.  Ova daleko najpoznatija Pikasova slika učinila je besmrtnim istoimeni gradić u Španiji i time trajno osudila zločin počinjen nad njegovim stanovnicima.  Zahvaljujući ovoj slici, zauvijek će ostati upamćeno da su 27. aprila 1937. godine, Condor Legion Hitlerove njemačke avijacije  (Luftwaffe), uz podršku  Musolinijeve italijanske eksadrile izvršile vazdušni napad na civilno stanovništvo i infrastrukturu grada Guernike. Napad je trajao puna tri sata, bačene su stotine tona eksploziva prema prethodno brižljivo razrađenom planu. Smatra se da je ovo bio prvi slučaj totalnog bombardovanja izabranog područja u historiji avijacije, poznatog kao “ćilim bombardovanje“. Ovaj razorni napad planski je uključio civilne žrtve. Španski diktator Franko i Hitler su ovo pokušali prikriti tvrdeći da su civilne žrtve slučajne, jer su strateški mostovi i fabrike oružja bile jedini ciljevi bombardovanja. Činjenica da je Condor Legion  bila sastavljena isključivo od elitnih pilota, da je  napad trajao puna tri sata i da je prvi put na djelu primjenjen novi način “ćilim  bombardovanja“, uvjerljivo su potvrdile sve optužbe da je to bio  namjerni napad na civile. Na ovo je dodatno ukazivao i broj civilnih žrtava. Od oko 5.000 stanovnika Guernice,u ovom bombarodvanju je oko 1.500 ljudi bilo  ranjeno ili ubijeno.

Netanjahuova avijacija i tenkovi bombarduju Gazu gotovo cijelu godinu. Za to vrijeme, ubijeno je oko 42.000 ljudi od toga blizu 7.000 majki i preko 12.000 djece. Do danas nisam čuo da je neki novi Pikaso naslikao sliku Gaza. Možda jeste, ali i da jeste,  ta slika ne bi dobila nikakav publicitet. Svi znamo da je tako. Ali niko nam ne kaže zašto je to tako? Zar su civili ubijeni u Guernici od fašista bili više mrtvi, mrtviji od civila ubijenih u Gazi od potomaka nekadašnjih žrtava fašizma!? Kako se desilo da se najmoćnije države svijeta stave bezuslovno na stranu Izraela!? Recept je jednostavan. Okupiraš jednu zemlju, uvedeš strahovladu, zabraniš ljudima da žive u skladu sa svojom tradicijom, nametneš im za njih neprihvatljive zakone,  ubodeš im prst u oko, pljuneš na njihove svetinje, dok ne polude i ne uzvrate; tada ih proglasiš za teroriste i tako dobiješ licencu za  njihovo neograničeno ubijanje!  Tako je omogućena i legalizacija Gaze, tog neizbrisivog žiga sramote na obrazu čovječanstva. Protjeran je cijeli jedan narod iz svoje zemlje, zatvoren je u Gazu, najveći logor na svijetu, i tu se totalno obespravljen drži 77 godina, uz neprekidne torture, pritiske, ponižavanja, nasilje, vojne akcije masovna ubijanja bombardovanjem svakih desetak godina da se kontroliše rast populacije. Kada im je dogorilo do noktiju a nož im došao do kosti, kada su odlučili da je bolje poginuti kao čovjek nego biti ponižen  i na silu uzvratili silom, njihovi okupatori su proglasili cijeli narod za teroriste i počeli slobodan odstrijel svih njegovih pripadnika – uključujući majke i djecu! Iako Izrael tvrdi da je okružen neprijateljima koji žele da ga unište i poziva se na pravo na samoodbranu, kategorički odbija ponudu svih 57 zemalja članica Muslimansko-arapskog komiteta, koje nude trajni mir i sigurnost Izraelu, pod uslovom da prihvati postojanje države Palestine, izglasano 4. jula 1967. godine u UN i da se povuče sa okupiranih teritorija. Abraham Linkoln je zapisao da „…s vremena na vrijeme drvo slobode treba osvježiti krvlju patriota i tirana“. Aktuelna administracija najmoćnije države na svijetu koja bezuslovno podržava aktuelni režim u Izraelu, kao da vjeruje da  drvo slobode treba osvježiti krvlju Palestinaca.

Ne znam hoće li neko nekada naslikati Gazu? Može li se uopšte naslikati Gaza? Da li se ikada rodio slikar sa toliko talenta da naslika Gazu? I sa toliko smjelosti? Možda je i bolje što se Gaza ne može naslikati.  Sliku Gaze sa najvećim grobljem ubijenih majki i djece koju je čovječanstvo naslikalo u 21. vijeku, više niko nikada neće moći zaboraviti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Orlovo pero

Objavljeno prije

na

Objavio:

Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak

 

Poslije četiri sata brzog hoda kroz ovaj začarani svijet primordijalne ljepote, prezasićen opojnim mirisima trava i cvijeća, izbio sam na zaobljenu uzvisinu iznad ovog topografski neobičnog mjesta, jednako neobičnog toponima – Gini Voda! U jednom trenutku, na kosini obrasloj niskom, gustom visokoplaninskom travom, ugledao sam nešto duguljasto i tamno, uspravno pobodeno u  niski grm borovnica. Trajektorija kojom sam se planirao spustiti do bačila nije vodila na tu stranu, ali me je sam taj neobični predmet svojim neočekivanim prisustvom smjesta privukao. Izgledalo je kao da mu tu nije mjesto a ipak, kao da je namjerno ostavljen tu gdje  niko ne prolazi. Da se vidi, da privuče pažnju – kome? Mjesto je bilo tako  zabačeno, toliko izvan ovčarskih planinskih staza, da je pravo čudo što sam ja naišao iz pravca iz kog niko ne ide, putanjom po kojoj niko ne prolazi! Nema druge: čim sam ja naišao, ako je bilo išaret za bilo koga, bilo je išaret za mene!

Toponim Gini Voda označava mjesto na kom jedan snažan vodeni tok izbija iz velike pukotine u sjenovitoj travnatoj strmini i svega dvadesetak metara kasnije propada, nestaje, gubi se – gine u zemlji! Da bi se ko zna gdje i ko zna kada, ponovo pojavio,  izbio kao vrelo – oživio!  Ko zna kada i gdje su potonule riječi  koje su sada ponovo izbile  u nazivu ovog neobičmnog mjesta!? Možda su  se javljale postepeno, tokom nomadskog života ovčara, u njihovim stalnim odlascima i dolascima po istim stazama, na ista mjesta, sa pepelom ugaslih ognjišta na odlasku i vatrom ponovo zapaljenih ognjišta na povratku!? Možda je za njih Gini Voda postala isto što i Gini Život – čas na zemlji, čas pod pod zemljom, ista rijeka se pojavljuje i gine, isti život traje i nestaje, gine  i nastaje – neprestano!

Počinjalo je jedno od onih dugih popodneva ranog ljeta. Popodneva kada ti se čini da je sve stalo i da će tako zauvijek ostati. Da se Sunce zaustavilo na nebu i da se sa njim zaustavilo i sve drugo. Svjetlost dana, jasna i ujednačena, titra iznad horizonta bez i najmanjeg znaka da će nekada utrnuti. Jara jednakim žarom grije, ne jenjava. Prepustio sam se tom miru, bolje reći, potonuo sam sav u oniričku čaroliju dugog ljetnjeg  popodneva. U ruci  sam rasijano vrtio veliko orlovo pero.

Ne znam koliko je ta veličanstvena siesta mogla trajati. Znam da sam u jednom trenutku zatekao sebe kako gledam u to pero, kao iz dubokog sna probuđen. Odjednom – omen, znak, poruka – išaret  orlovog pera ukaza mi se, kao prizor pred očima. Danas sam došao sam da se Bigor i ja sastanemo, danas ćemo se rastati. Danas sam našao orlovo pero, danas ćemo poletjeti svako na svoju stranu! Kao ona dva orla koja je Zevs poslao da polete svaki na svoju stranu istom brzinom i da se ponovo sretnu na istom mjestu kada jednom oblete krug oko svijeta! Sada je bio pravi trenutak. Došlo je vrijeme. Vrijeme Gini Vode. Čas kada voda ponire, Gine – sve dok se negdje, nekada, ponovo ne pojavi. A hoće! Uvijek se. nekada i negdje, svejedno kada i gdje – voda koja je jednom ponirala, ponovo pojavi!

Opet ne znam zašto, ali nisam se iznenadio kada mi je, usred ovih  misli,  prišao Bigor. Primio je istu poruku preko nekog drugog znaka, shvatio je. Krenuo je sa svog stražarskog mjesta kod ovaca i sjeo pokraj mene. Dugo smo sjedjeli jedan uz drugog, bliži nego ikada jedan drugom. Na mjestu Gini Voda, u ovo popodne što ne završava. Svaki trenutak, svaki dah, svaki otkucaj srca pretvarao se u zlatni tok prijateljstva koje neće proći. Tok snažan kao ovaj nabujali kratki potok na mjestu Gini Voda: uvire ali i izvire. Ne znam koliko dugo smo ostali začarani u ekstatičkoj kontemplaciji, sjedinjeni na zajedničkoj metafizičkoj osmatračnici.

Ustali smo istovremeno. Bez najave i pripreme. Iznebuha. I krenuli. Bigor ovcama, ja svojim putem. Kao ona dva Zevsova orla – svaki na svoju stranu. Istom brzinom, da bismo se sreli na istom mjestu, jednom kada napravimo krug oko ovoga svijeta. Izbio sam na rub oboda doline u kojoj je ostala Gini Voda, zastao i okrenuo se: na njenom drugom rubu ugledao sam, kao utisnutu u žar popodneva, siluetu: Bigor! Ostali smo nepomični, gledajući se, sve dok iza ruba uzvisine na kojoj je stajao Bigor, nije zašlo Sunce.

Prvi sumrak počeo se spuštati na svijet neosjetno i nečujno kao veo istkan od najfinijeg sivog pepela.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Sinner’s sin ili grješnikov grijeh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportisti svijeta, vaša vrlina je – čast. Koliko god sportista bio izvrstan u vladanju sportom kojim se bavi, ako nema časti, nije dobar sportista. Janik Siner je u ovom trenutku zvanično najbolji teniser na svijetu. Ali, zbog toga što se saglasio da ga nagovore da se nečasno prikrije jedan njegov nesportski postupak, Janik Siner ne samo što nije najbolji sportista, nego nije ni sportist

 

Kada je Platon određivao vrline svojstvene svakoj od tri kategorije ljudi  civiliziranog društva, najprije je definisao vrlinu kao svojstvo koje izražava suštinu onoga o čemu govorimo –  svejedno da li nekog predmeta, živog bića ili čovjeka. Vrlina noža je da bude oštar. Koliko god bila bogato ukrašena drška noža, koliko god da je elegantno i lijepo oblikovano njegovo sječivo, ako nož nije oštar – nije dobar  nož! Vrlina konja je da bude brz. Koliko god konj bio lijep i velik, dobro uhranjen i timaren, ako nije brz, nije dobar konj! Vrlina ljudi čiji je posao da privređuju – radnika, zemljoradnika, zanatlija,  je da budu vrijedni. Koliko god radnik, zemljoradnik, zanatlija bio snažan, izdržljiv, sposoban, ako nije vrijedan,  nije dobar radnik, zemljoradnik, zanatlija! Vrlina vladara je da bude pravedan. Koliko god vladar bio moćan, bogat i darežljiv, ako nije pravedan, nije dobar vladar.

Dame i gospodo sportisti svijeta, vaša vrlina je – čast. Koliko god sportista bio izvrstan u vladanju sportom kojim se bavi, ako nema časti, nije dobar sportista. Makar u datom trenutku bio najbolji u sportu kojim se bavi. Janik Siner je u ovom trenutku zvanično najbolji teniser na svijetu. Ali, iako je najbolji teniser svijeta, zbog toga što se saglasio da ga nagovore da se nečasno prikrije jedan njegov nesportski postupak, Janik Siner ne samo što nije najbolji sportista na svijetu, nego nije ni sportist!

Rašomonijada oko Sinerovog doping skandala, otkrila je da je čast, kao vrlina sportista, već uveliko  izgubila ulogu, smisao i vrijednost, ne samo za Janika Sinera nego i za neke druge tenisere koji ga opravdavaju,  a posebno, za ljude  koji vode ATP (Association of Tennis Professionals) svjetski tenis i koji stoje iza ovog nečasnog incidenta. To što je Janik Siner bio pozitivan na zabranjenu supstancu,  nije čin koji bi sam po sebi doveo u pitanje njegovu čast sportiste.  I drugi teniseri i teniserke, kao i sportisti u mnogim sportovima, bili su pozitivni na zabranjene supstance. Međutim, u svim poznatim slučajevima, slijedila je kazna: suspenzija sportiste na određeno vrijeme (najćešće na dvije godine), uz poništenje postignutog rezultata i oduzimanje odličja koja su na taj način bila osvojena. Kažnjeni su mnogi sportisti, oduzete su mnoge titule,  čak i zlatne olimpijske medalje, suspendirani su vrhunski teniseri i teniserke. Prekršaj je dokazan, kazna je izrečena i odslužena. Svi za koje je javnost saznala da su bili pozitivni na doping testiranju, ekspresno su bili kažnjeni.  Bez izuzetka.

Osim Janika Sinera! U njegovom slučaju, propisi ni pravila nisu poštovani.  Da je bio pozitivan na doping kontroli i to ne jednom, nego dva puta, doznalo se tek šest mjeseci kasnije. Doznalo se i da je bila podnesena žalba i da je Komisija žalbu uvažila – takođe šest mjeseci kasnije. Konfuzno obrazloženje je laviralo oko navodno nehotičnog i nestručnog unošenja zabranjene supstance od strane Sinerovog tima: fizio terapeuta i fitnes trenera, zbog čega ih je Siner otpustio, ali tek šest mjeseci kasnije, kada se skandal objelodanio!? Ako su bili nestručni, morao ih je odmah otpustiti. Ali oni su angažovani kao potvrđeni vrhunski stručnjaci!? Znači da mu u organizam nisu unijeli doping greškom, nego namjerno. Zato su i otpušteni! Da je bilo je tako, slijedila bi sudska krivična prijava zbog namjernog ugrožavanja Sinerovog zdravlja, ugleda i karijere! A nije! Ako je Siner pristao na doping, onda su terapeut i  trener morali podnijeti krivičnu prijavu zbog klevete da su nestručni odnosno, da su svjesno namjeravali uništiti Sinerovu sportsku karijeru. A nisu!

Riječ Grješnik, na engleskom jeziku, piše se i izgovara isto kao Janikovo prezime:Sinner. Izvedeno  je iz imenice Sin – grijeh. Sinner’s Sin ili Grješnikov grijeh je u tome što se, samo da mu ne izmakne titula najboljeg tenisera svijeta, Janik odrekao ključne vrline svakog sportiste – časti! Postao je najbolji teniser, ali je prestao biti sportist.  Isto kao što su se odrekli vrline časti i sebe kompromitovali kao sportiste svi teniseri koji su pokušali opravdati ili zabašuriti ovaj nečuveni presedan.  Još mnogo je veći grijeh ljudi koji su zloupotrijebili moć svojih pozicija da  javno pogaze čast sportista, da ponize sport i suoče nas sa turobnom istinom:

Nakon slobode, jednakosti, bratstva, humanosti, mudrosti i pravednosti, svijet se sada javno odrekao i časti!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo