Povežite se sa nama

FOKUS

PUCNJI U OLIVERU LAKIĆ: Dokle?

Objavljeno prije

na

lakic

Pucano je u Oliveru Lakić – vijest je koja je u noći između utorka i srijede uznemirila ne samo sve njene kolege, nego sve one koji znaju da je pucanj u nju, pucanj u svakog od nas i u našu slobodu. U novinarku Vijesti pucano je ispred njenog stana oko 21 sat, 8. maja. To je drugi napad na nju u proteklih šest godina. Napadač joj je, prema njenom kasnijem svjedočenju, prišao skroz blizu i pucao u nogu. Ona vjeruje da nije bio sam, i da je imao pomagače, što još provjerava policija. Olivera je hitno prebačena u Urgentni centar, i van životne je opasnosti.

Tri dana kasnije, kada ovaj broj Monitora izlazi iz štampe, počinilac još nije otkriven i pored horskih osuda napada i obećanja predstavnika Vlade i istražnih organa da će uraditi sve što je do njih. Istovrmeno tužilaštvo, prema saznanjima Vijesti, još vaga hoće li napad na Oliveru Lakić okarakterisati kao pokušaj ubistva. Dok policija navodno provjerava vezu između njenih istraživanja i napada.

,,To će se provjeravati kao eventualni motiv napada. A ova zadnja pisanja, vi vjerovatno mislite na šverc duvana, taj predmet je kod tužilaštva, a policija će sve ono što bude potrebno Specijalnom tužuilaštvu za kvalitetnu istragu pripremiti i učiniti dostupnim bez ikakve rezerve”, kazao je novinarima ministar policije Mevludin Nuhodžić.

Olivera Lakić godinama istražuje šverc cigareta. Temu kojom su se bavili i oni koje je novinarstvo koštalo života, poput Duška Jovanovića, urednika Dana, čije ubistvo ni dan danas, 15 godina kasnije nije rasvijetljeno. Nakon što je objavila tekstove o ilegalnoj fabrici cigareta u Mojkovcu, Lakićeva je 2012. godine napadnuta na istom mjestu, ispred svoga stana u centru Podgorice. Prethodno joj je prijećeno sms porukama, zbog čega se sudilo bliskom saradniku Veselina Veljovića, tadašnjeg šega Uprave policije, koji se povezivao sa navodnim mojkovačkim klanom, koji se dovodio u vezu sa švercom cigareta. Tužilaštvo je tu istragu zatvorilo bez podizanja optužnice.

Iako je zbog napada na nju u martu 2012. uhapšen i kažnjen Ivan Bušković, slučaj, motivi i nalogodavci, nijesu do kraja rasvijetljeni. Prijetnje su se nastavile, a Olivera Lakić je dvije godine i sedam mjeseci živjela pod policijskom zaštitom.

U januaru, februaru i aprilu ove godine ona nastavlja sa istraživanjem na istu temu, šverca cigareta, i piše između ostalog o tome da Vladina Komisija za suzbijanje sive ekonomije ne zna ili ne želi da saopšti da li u Crnoj Gori ima ilegalnih pogona za proizvodnju cigareta ili organizovane prodaje nelegalno uvezenih ili proizvedenih cigareta. Kao i da javnosti nije saopšteno da li je iko od nadležnih provjeravao fabriku cigareta Tara u Mojkovcu, kako bi se utvrdilo otkud na sivom tržištu cigarete na čijoj ambalaži piše da su tu proizvedene, a nijesu registrovane u Agenciji za duvan.

Na pitanje urednika Vijesti Mihaila Jovovića o tome zašto policija ne istražuje ono o čemu Olja piše, v.d. direktor policije zamuckujući pozvao je novinare i građane da im dostave sva saznjanja koja imaju. Kao da istraživanja nijesu javno objavljena.

,,Nemam riječi dokle više, do kad će više ovo da se dešava u ovoj našoj divnoj Crnoj Gori? Nijedan napad na nju nije riješen. Mnoge priče koje je napisala a koje ukazuju na kriminal nijesu uopšte istražene. Dokle ćemo mi da strepimo od ovakvih kukavica”, kazao je vidno uznemiren ispred Kliničkog centra Crne Gore, u noći kad je novinarka napadnuta, Mihailo Jovović. Lakićeva nije pisala samo o švercu cigareta, već različitim vrstama kriminala, te temama iz bezbjednosnog sektora, ali i pravosuđa.

Direktor Vijesti Željko Ivanović podsjetio je tokom protesta koji je ove sedmice organizovan ispred zgrade Vlade, da je ,,ovo 25. fizički napad na novinare Vijesti i na imovinu, nakon 25. izjave šefa režima Đukanovića protiv Vijesti, kojom je nacrtao metu na naše čelo i otvorio novu sezonu lova na naše novinare i urednike”.

U vrijeme predizborne kampanje uoči predsjedničkih izbora Đukanović je Vijesti nazvao – fašističkim.

U emsiiji Živa istina on je kazao da Vijesti promovišu fašističke ideje. ,,Ako vi šaljete poruku da moj sin ne može da bude neko ko se bavi biznisom na crnogorskom ekonomskom prostoru, to je poruka da bi neko trebalo biti diskriminisan. To su fašističke ideje. Mislim da se s fašizmom ne mogu praviti kompromisi”, naveo je Đukanović i dodao da on ne pravi kompromise sa fašizmom. Za neupućene, radi se o istom čovjeku koji je bio na čelu Vlade u vrijeme napada na Dubrovnik, deportacija bosanskih izbjeglica i koji je ,,mrzio šah” zbog hrvatske zastave.

Ubrzo, uoči Dana borbe protiv fašizma, desio se napad na Oliveru Lakić. Nije prvi put da se nakon Đukanovićevih ovakvih istupa, kakvih je bilo više, dešavalo nasilje nad novinarima tih medija.

Samo neki od primjera: osam dana nakon što je 6. jula 2011. Đukanović optužio Vijesti, Monitor i Dan da preko ,,obavještajne, bezbjednosne agencije i službe koje su važna poluga velikosrpskog državnog nacionalizma” vode kampanju protiv Crne Gore i njega lično jer ga doživljavaju ,,kao glavnu prepreku na putu zaokruživanja propalog projekta velike Srbije”, pored zgrade Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) zapaljena su dva službena automobila Vijesti. Slučaj do danas nije rasvijetljen. Nekoliko mjeseci nakon što je vlasnike, menadžment i novinare medija koje ne kontroliše Đukanović nazvao „isfrustriranim ljudima”, tadašnji gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i njegov sin napali su urednika Vijesti Mihaila Jovovića i fotoreportera istog lista Borisa Pejovića. Krajem 2011. Đukanović ih naziva političkim miševima koje treba deretizovati. U proljeće 2012. novinarka Vijesti Olivera Lakić, ispred svog stana izudarana je bejzbol palicom. .. I tako redom. Gotovo nijedan od tih, ali ni ostalih napada nije rasvijetljen, što je napravilo atmosferu nekažnjivosti napada na novinare (vidi boks)

Kada je u septembru 2007, samo par dana poslije napada na Željka Ivanovića, Đukanović protiv direktora Vijesti podnio tužbu sa ogromnim otštetnim zahtjevom, krenula je sezona milionskih tužbenih zahtjeva protiv Vijesti, Dana i Monitora. Među tužiocima su brojni Đukanovićevi prijatelji.

Danas Đukanović opet tvrdi da je on žrtva. Tvrdi i da je beskompromisni borac protiv kriminala. Nakon što je, tek da se upiše u briselske evidencije osudio napad na Oliveru Lakić, on je praktično opet nacrtao metu medijima koje ne kontroliše. Kazao je da je napad na Lakićevu bio kontroloisan i da je imao političku metu.

Imperativ je da se u najkraćem mogućem roku otkrije „ko se to u Crnoj Gori osjeća toliko moćnim, da može ovakvim sredstvima nanositi štetu državi i mijenjati sliku koja o njoj postoji danas u našem međunarodnom okruženju”. Komentarišući optužbe koje su usmjerene prema njemu, on je kazao da je to očekivano. ,,Prvi su se sa iskonstruisanim optužnicama oglasili oni koji su i najsumnjiviji. Logično, oni žele da zloupotrebom jednog kriminalnog akta, napada na novinarku, ućutkaju sve koji govore o njihovom kriminalu. I moja poruka njima je – ništa od toga”, rekao je Đukanović.

On je poručio da će se boriti protiv svakog kriminala: „I onih koji hladnokrvno likvidiraju ljude u podne u centru grada, i onih koji dižu u vazduh automobile sa svojim protivnicima, ne mareći za moguće nedužne žrtve, i protiv heroja iz mraka koji prislone pištolj na nogu novinarke, da bi joj hiruški precizno nanijeli kontrolisanu, ali nekom drugom ko je politička meta, nekontrolisanu štetu”, naveo je Đukanović

Njemački Dojče vele (DW) podsjetio je da je poslije napada na Lakićevu započelo ritualno zaklinjanje policije i vlasti da će učiniti sve da pronađu počinioce, ali da je veći dio kritičke javnosti u Crnoj Gori potpuno izgubio povjerenje u političku volju da se stane na put nekažnjivosti napada. ,,Evropska unija je praksom žmurenja na jedno oko zbog Đukanovićevog prozapadnog kursa u očima mnogih nezavisnih novinara – saučesnik”, navodi medij.

,,Sada neka gospođa Mogerini dočeka Đukanovića u Briselu, neka ga jako zagrli i mnogo pohvali za njegove evropske vrijednosti i stremljenja, i za progres koji je Montenegro postigao u EU-integracijama. Dakle, sve dok briselski šefovi budu svodili svoje reakcije i djelovanje na izjave saučešća medijima i izražavanje nade da će ‘nadležni organi pronaći napadače i nalagodavce’, nezavisni mediji i novinari će biti glineni golubovi i legitimne mete”, kazao je Željko Ivanović za DW.

Očito nije dovoljno reći da je stanje zabrinjavajuće, ili vrlo zabrinjavajuće, i u Izvještaju o napretku napisati da Crna Gora zaostaje kad su u pitanju medijske slobode, a da korača naprijed u svim drugim poljima, kako su nam objašnjavali nedavno briselski zvaničnici. Jer, valjda vjeruju u ono što govore – da su mediji temelj demokratije. Otkud napredak onda u zemlji u kojoj se ne želi udariti taj temelj. U kojoj novinare, jer rade svoj posao, targetiraju uporavo najvisočiji funkcioneri, koje zovu partnerima Zapada.

Zato se s pravom pita – ko je sljedeći?

DESETINE NAPADA TOKOM PROTEKLIH GODINA
Većina nerasvijetljena

Regionalna mreža Safejournalist objavila je na sajtu da su od 2014. u Crnoj Gori registrovana 32 napada na novinare, dok je prema podacima HRA – do 2016. registrovano – 52 napada.

Prema podacima Uprave policije od 2004. godine, od ubistva glavnog urednika Dana Duška Jovanovića, pa do ljeta prošle godine u Crnoj Gori zabilježeno je 76 slučajeva napada na novinare.

,,Atmosfera straha, ogorman pritisak na medije i nedostatak političke volje i profesionalne sposobnosti nadležnih, rezultirala je pucnjima u Oliveru Lakić”, kazao je Nikola Marković, predsjednik Komisije za istrage napada na novinare.

On je poručio da je očito da su kriminalne strukture ohrabrene nerješavanjem ranijih slučajeva napada na novinare.

,,Uostalom policija, tužilaštvo i sudovi nijesu uspjeli da osude prethodne napadače, niti da otkriju nalogodavce. Stoga mislim da ovakav gnusni napad na našu koleginicu ne smije proći bez smjena ili ostavki u policiji i tužilaštvu”, smatra Marković.

REAKCIJE NA NAPAD
Osude sa svih strana

Nakon napada na Oliveru Lakić, uspijedile su osuđujuće reakcije, sa domaćih i međunarodnih adresa.

Napad su najprije osudile domaće i međunarodne organizacije koje se zalažu za demokratizaciju zemlje, Akcija za ljudska prava ocijenila je da napad ,,izgleda kao posljednje upozorenje pred njenu likvidaciju” . Iz te organizacije podsjetili su da ni raniji napad ,,na Oliveru Lakić i više prijetnji koje je primila nisu do kraja rasvijetljeni i kažnjeni, niti je ikada istražena glavna tema o kojoj je pisala – ilegalna proizvodnja i šverc cigareta u Crnoj Gori”.

HRA je pozvala predstavnike Evropske unije da ne dozvole da u njihovu zajednicu uđe zemlja u kojoj se ne istražuju ilegalna proizvodnja i šverc cigareta i u kojoj se napadaju i zastrašuju novinari koji o tome postavljaju pitanja.

Napad je osudila i Delegacija Evropske unije: ,,Očekujemo da nadležni državni organi istraže slučaj i bez odlaganja pokrenu postupak protiv počinilaca ovog neprihvatljivog napada. Podsjećamo da je očuvanje slobode medija jedan od osnovnih principa Evropske unije i jedan od ključnih prioriteta za Crnu Goru kao zemlju kandidata”, saopštili su.

Predstavnik OEBS-a za slobodu medija Harlem Désir i šefica Misije OEBS-a u Crnoj Gori Maryse Daviet ocijenili su da ovaj napad nije izolovani incident. ,,Olivera Lakić je hrabra novinarka, poznata po svojim istraživačkim tekstovima o organizovanom kriminalu i krijumčarenju cigareta u zemlji. Ovo nije izolovani incident, jer je Lakić bila napadnuta i pretučena prije šest godina. Ona i drugi novinari Vijesti su bili meta brojnih pretnji i napada. Počinitelji nikada nisu uhapšeni”, ocijenila je.

Protestu koji je zbog napada na Oliveru Lakić organizovan ispred Vlade osim novinara i menadžmenta većinom iz medija koje Đukanović ne kontroliše, prisustvovali su predstavnici dijela civilnog sektora i opozicionih partija. Nije bilo predstavnika vladajuće koalicije i pored papagajskih zaklinjanja vlasti u medijske slobode ovih dana. Niko iz Vlade nije se obratio prisutnima.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

Pravnici, na drugoj strani, imaju običaj da nedoumice ove prirode rješavaju konsultujući zakon. Tako su i oni koji to do sada nijesu znali, mogli da uvide kako važeći Zakon o Sudskom savjetu i sudijama (na snazi je od 1. januara 2016.) propisuje da ”isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta” (član 42). I Ustav Crne Gore sadrži nedvosmislenu normu (član 124) prema kojoj „isto lice može biti birano za predsjednika Vrhovnog suda najviše dva puta“. Što bi moglo biti i te kako značajno za nastavak ove priče.

Pokazalo se da pravilo čitaj kako je napisano, u ovom slučaju, dozvoljava različita pravna tumačenja.

„Tačno je da najnoviji Zakon o sudovima ograničava pravo sudije da može biti predsjednik u samo dva mandata, ali je taj zakon donijet u vrijeme kada sam se ja nalazio na polovini drugog mandata“, objašnjavao je portalu FOS predsjednik barskog Osnovnog suda Goran Šćepanović uoči svog trećeg izbora na istu funkciju. „Ukoliko bi meni ili drugim kandidatima koji su u istoj situaciji bilo onemogućeno da konkurišemo, to bi jedino moglo biti na osnovu tumačenja koje bi podrazumijevalo retroaktivnu primjenu zakona, što po mom mišljenju nije dozvoljeno“.

Naravno, javnosti su ponuđena i potpuno drugačija tumačenja.

Uz upozorenja i proteste ovdašnjih opozicionih partija – stari/novi predsjednici sudova mahom su prepoznati kao revnosni zaštitnici interesa DPS – treba pomenuti otvoreno pismo koje je 11 renomiranih NVO organizacija, prepoznatih po promociji i zaštiti ljudskih prava, uputilo predsjedniku Sudskog savjeta Mladenu Vukčeviću.

Zakon o sudskom savjetu i sudovima nema povratno dejstvo, pa se pri njegovom tumačenju ne može govoriti o zabrani retroaktivnosti, smatraju potpisnici pisma. Oni se pozivaju na stav Ustavnog suda Crne Gore da „odredba zakona ima povratno dejstvo kada se odnosi na prava i pravne odnose koji su stvoreni i okončani ranije, prije njegovog stupanja na snagu”.

Pokušavajući da dodatno ojačaju svoju argumentaciju, NVO aktivisti –potpisnici obraćanja Sudskom savjetu ukazuju na makar jednu veliku nelogičnost u stavu da se odredbe Zakona o sudskom savjetu i sudijama ne odnose na događaje prije 2016. godine. „Ako se u tom postupku prethodni mandati, kao jedan od uslova za izbor, ne bi računali, onda se ni ostali uslovi ostvareni prije izmjena Ustava i donošenja Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, takođe ne mogu računati. Tako se ne bi mogle računati ni prethodno stečene godine radnog iskustva, pa kandidatkinja i kandidati u tom smislu ne bi ni ispunjavali uslove za izbor. U protivnom, Sudski savjet bi pokazao da uzima u obzir samo one prethodno ostvarene uslove i činjenice koje kandidatkinji i kandidatima idu u korist, dok ostale zanemaruje s izgovorom da se radi o retroaktivnoj primjeni propisa“, navodi se u pismu.

Ne znamo da li su članovi Sudskog savjeta čitali ovaj dopis. Ali znamo da  nijesu prihvatili izloženu argumentaciju. „Zakon o Sudskom savjetu i sudijama ne sadrži bilo koju odredbu po kojoj bi se prilikom izbora predsjednika sudova uračunavali mandati na koje su oni birani, prije stupanja na snagu zakona“, tvrdi se u saopštenju Savjeta objavljenom početkom nedjelje. Dakle, u 42 članu Zakona ne piše da ,,isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta”, nego nešta drugo. Nečitko i nerazumljivo.

Zakonopisac nije precizirao da li se „najviše dva puta“  odnosi i na vrijeme prije poslednjih izmjena i dopuna Zakona. „Iz takve činjenice proizilazi da se odredbe Zakona o Sudskom savjetu i sudijama u pogledu mandata predsjednika sudova odnose samo na buduće izbore… Ne može se pretpostaviti volja zakonodavca, već ona mora biti izričito iskazana…“, navode iz Savjeta uz napomenu da „prigovori na eventualnu nedostatnost zakona mogu jedino da idu na adresu onih koji su predlagali i usvajali zakon“. A to nijesu oni.

Još smo nešto naučili iz saopštenja Sudskog savjeta. „Pozivanje na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi ne može nadomjestiti nepostojanje odredbi kojima se definiše konkretna pravna situacija“. To je bilo u ponedjeljak. I odnosilo se na predsjednike osnovnih sudova koji su, njihovom voljom, dobili treći, peti ili osmi uzastopni mandat.

Tri dana ranije sa istog mjesta stigla nam je potpuno suprotna priča. Tada su se (30. maja) članovi Sudskog savjeta pozabavili tvrdnjama predstavnika opozicije da oni nemaju legitimitet da biraju predsjednike sudova. Pošto je četvorici članova Savjeta koje prema Ustavu bira Skupština mandat istekao prije godinu dana. I od tada su oni, voljom vladajuće većine u parlamentu, v.d. članovi Savjeta. Bez kojih on ne može odlučivati.

„O legitimitetu i legalitetu i načinu funkcionisanja Sudskog savjeta svoj nalaz dala je Venecijanska komisija“, saopštili su iz Sudskog savjeta pozivajući se, valjda, na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi. Zato što im to u konkretnom slučaju odgovara. „To je u formi dopune Zakona o Sudskom savjetu i sudijama usvojila Skupština Crne Gore“, naglasili su. Ne pominjući Ustav Crne Gore.

Pokušajmo da predočeni princip, po kome se zakoni ne odnose na stanja i dešavanja starija od njih, stavimo u neki drugi kontekst. Da li se, na primjer, kaznene odredbe važećeg Zakona o ograničavanju upotrebe duvanskih proizvoda mogu odnositi na one koji su počeli da puše prije nego što je taj zakon usvojen? Dodatno, može li se isti propis, odnosno njegov dio o zabrani pušenja u javnim prostorima, odnositi na ranije otvorene kafane i restorena?

Članovi Sudskog savjeta nijesu se bez neke zapleli u sve ove zakonodavne trice i kučine. Oni imaju vrlo važan zadatak. Pripremaju teren za treći mandat Vesni Medenici na čelu crnogorskog pravosuđa. Medenica je predsjednica Vrhovnog suda 11 godina, od kraja 2007. godine. Traži još jedan mandat. A članovi Sudskog savjeta, reizborom jednako dugovječnih predsjednika osnovnih sudova, najavljuju svoju spremnost da joj izađu u susret.

Svoju servilnost pokušavaju zakamuflirati odlukom da se o kandidaturi Medenice izjasne poslije Opšte sjednice Vrhovnog suda. „Sa te sjednice Savjetu će se dostaviti predlog, koji će se utvrditi tajnim glasanjem, što samom predlogu daje visok nivo legitimiteta“, kažu. Kao da o stanju duhova  i raspoloženju u Vrhovnom sudu dovoljno ne govori činjenica da Vesna Medenica, nakon 11 godina vladavine, nema protivkandidata.

Baš kao što ga nije imao ni reizabrani predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Protivkandidata nemaju ni Mušika Dujović, predsjednik Apelacionog suda i Boris Savić,predsjednik Višeg suda u Podgorici  koji narednih dana očekuju (prve) reizbore. Proizilazi da će Medenica, dobije li treći mandat, vladavinu nastaviti u „poznatom okruženju“, uz dokazano odane saradnike.

„Ustavni amandmani iz 2013. godine jasno kažu da isto lice može samo dva puta biti izabrano za predsjednika Vrhovnog suda“, smatra advokat Dragan Šoć, nekadašnji ministar pravde. „Meni ta norma djeluje, što bi pravnici rekli, vrlo imperativno, vrlo zapovjednički i ne daje prostora ni za kakvo kreativno tumačenje. I sa tog stanovišta čini mi se da je taj mandat nemoguć. Naravno, Vesna Medenica ima pravo da se prijavi, to nije sporno, ali njen izbor bi bio  neustavan. O tome odlučuje Sudski savjet a ne Vesna Medenica. Plašim se da ako se krene u tako nešto, onda se postavlja pitanje čemu nama uopšte služi Ustav i zakoni.“

Sagovornici Monitora ukazuju kako je zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova, uz kritike, vlastima donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom. A imalo bi se šta reči na tu temu.

Otud i zaključak da je u crnogorskom pravosuđu, čast izuzecima, sve moguće. Osim pravde.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo