Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Konačno Triglav

Objavljeno prije

na

Duže od deceniju i po, koliko i odlazim u planinu, obećavam sebi da ću probati da se domognem planine koja je simbol nekadašnje Jugoslavije, i njenog vrha visokog 2.864 metra. Isto toliko – odlažem.

Odvlačili su me od Triglava u druge krajeve svijeta neki drugi vrhovi. Niži i viši. A on me je mamio, zvao, čekao. Sreli smo se konačno.

Planina koja me sjeća na nekadašnju zastavu, nekadašnju himnu, nekadašnju domovinu…grlila me sredinom juna, i dozvolila mi da 17. juna stojim na njenom vrhu, ponosna i srećna.

Ne zbog visine, niti zbog toga što smo Vladeta i ja “osvojili” vrh, već zbog toga što je Triglav odabrao kada ću i sa kim da mu dođem.

Odabrao je i stazu kojom smo išli. Dan ranije, dok smo na parkingu Pokljuke u gepek ostavljali suvišnu opremu, zacrtali smo sasvim drugu putanju.

Pokljuka – Vodnikov dom – Kredarica, spavanje i sjutra ka vrhu.

Obuvamo gojzerice, stavljamo rančeve na leđa i sa tim planom 16. juna oko 10 sati izjutra nas dvoje krećemo sa parkinga u Pokljuki.

Srećemo par iz Njemačke koji ima isti cilj. Dvadesetak minuta prije nas i oni su krenuli ka vrhu. Tog dana, nas četvoro bili smo jedini koji su kasno krenuli ka visinama Triglava.

Nas dvoje nismo ranije bili na Triglavu, ne znamo stazu. Ne plaši me to. Godine provedene u planini naučile su me da krčim svoje staze i pronalazim nove puteve do svog cilja. Naučile su me i da u planinu odlazim sa onima kojima vjerujem.

Radosna što sam konačno na slovenačkoj planini koja će za mene zauvijek ostati najviša u Jugoslaviji, makadamskom stazom pravim prve korake ka njenom vrhu. Ima nešto mitsko u njenom nazivu. Zbog oblika, dobila je ime po troglavom božanstvu Južnih Slovena.

Prvi susret sa šumama Triglava ostavlja bez daha. Gdje god se okrenete, vidite netaknutu prirodu. Odmah na početku makadamske staze nailazimo na tablu na kojoj piše da je zabranjeno brati bilje. To je u satvari pozivnica svima da uživaju u ljepotama i šarenilu planinskog cvijeća. Pravila svi poštuju. Čitavom stazom, tog i narednog dana, nijesam vidjela nijedan papirić, ni komad smeća, nijednu slomljenu granu. Nisam srela nikog ko je u ruci držao buket cvijeća, a mimoišli smo se sa stotinama planinara koji su silazili sa vrha. Koračam i ljutito mislim na nas u Crnoj Gori, čije planine se ne mogu pohvaliti takvim gostima. Do nas je.

Nastavljam i dozvoljavam planini da me opije. Treba mi njen mir. Treba mi da vidim te oblake kako se igraju sa njenim vrhovima.

To su razlozi zbog kojih niko ne može ubiti moju ljubav prema stijenama, obroncima, ledinama, planinskim vrhovima.

Tog dana mir planine naročito mi je trebao. Prvi put nakon 27 godina nisam 16. juna na grobu svog oca. Vladeta korača ispred mene. Zbog toga mogu da sakrijem suze i hodam u tišini. Razmišljam. Znam da je zemlja u kojoj je sahranjen u njegovim Mosorima ista kao ta po kojoj ja gazim na Triglavu. Znam da smo prolazini. Znam da me čeka. Kad zagrlim ovaj ili neki naredni vrh zagrliću i njega.

Sa makadamske staze krećemo kroz šumu. Na šumskom putu dočekuje nas oštri uspon, koji vrlo brzo prelazi u umjereni. Nakon pola sata na planinarskoj smo stazi. Ispod nas vidi se Rudno polje. Svuda okolo probuđena, rascvjetala priroda. Čini mi se da prvi put vidim neko cvijeće. Liči na ljubičice, a nisu.

Koračamo. Ne, ne prelazimo samo razdaljinu od tačke A do tačke B. Uživamo u svakom pedlju – u pogledu, osjećaju, u prisustvu onog drugog. Razgovaramo kad nam se razgovara, zaćutimo kad nam se ćuti.

Srećemo planinare koji su već bili na vrhu. Njih na stotine tog dana silazilo je stazom – porodice sa djecom, samci, grupe planinara. Pozdravljamo se. Sa nekima razmijenimo par rečenica i nastavljamo.

Staza konstantno dobija i gubi na visini, a nakon nepuna tri sata dočekuje nas lagani uspon. Dolazimo do skretanja za Vodnikov dom. Od njega nas dijeli desetak minuta.

Oko 13 sati smo u domu. Skidamo rančeve sa leđa, odlažemo štapove. Dom je odlično sređen. Naručujemo i dobijamo čaj. Planinski. Na visini od 1.817 metara ima čaroban ukus. Izlazimo sa šoljicama čaja na terasu. Pogled mi se zaustavlja na livadu ispod Doma na kojoj je kamenjem “ispisano” Tito. Fotografišemo se.

Dvadesetak planinara iz Hrvatske je tu. Raspitujemo se za stazu koja vodi do vrha. Jedan od njih koji je često na Triglavu objašnjava kuda i kako. Vrijeme počinje da se pogoršava. Počinje kiša.

Naši novi prijatelji predlažu da noćimo u Vodnikovom domu, pa zorom skupa krenemo ka vrhu. Ideja je primamljiva. Fantastična su ekipa, ali nas dvoje smo u škripcu sa vremenom i imamo drugačiji plan. Ostaje nam se, ali nas mami želja da što prije vidimo kako nebo dodiruje vrh, tu na dohvat naše ruke.

Nadamo se da će se razvedriti da produžimo ka Kredarici.

Vladeta i Zagrebčani pričaju o Komovima, Hajli, mojim pripremama za odlazak na Elbrus… Dogovaraju uspone na crnogorske planine.

Pravimo kolektivni selfi za društvo iz Gropa, u kom su oni nedavno bili.

Nakon nepuna dva sata druženja sa Ivom, Denisom i njihovom ekipom donosimo odluku – idemo dalje.

Od doma staza se umjereno penje po padinama. Na toj dionici dočekuje nas prva sajla postavljena iznad uzanog dijela staze koji prolazi kroz kraću stijenu. Nedugo zatim nailazimo na strmu stijenu Skoka koja se prelazi dobro osiguranim stepenicama.

Poslije dvadesetak minuta hoda kiša koja je rominjala pojačava. Otvaram ranac – zaboravila sam kabanicu. Vladeta mi daje svoju. Vidljivost je loša. Imamo mogućnost da se vratimo do Vodnikovog doma ili nastavimo. Biramo da produžimo dalje.

Pravimo povremene pauze za fotografisanje. Poslije sat hoda na Sedlu smo. Tu se sijeku putevi ka dva doma – lijevo Planika, desno Kredarica. Po markaciji, pola sata više treba nam do Kredarice. Vrijeme nam ne ide na ruku, i biramo oštri uspon do Planike.

Hodamo po siparu. Razvedrava se.

Pred nama se ukazuje krov doma. Padina ispod njega prekrivena je snijegom. Prelazimo i tu dionicu i stižemo na 2.408 metara, u dom Planika, pun planinara sa svih strana svijeta.

Neko vrijeme ostajemo napolju fascinirani pogledom na snijegom išarani masiv ispred nas. Fotografišemo. Pokušavamo da ovjekovječimo ljepotu koja nas okružuje. Sebe u njoj.

Domaćica Planike objašnjava da ima vremena da za dana stignemo do vrha i vratimo se, ali ne zna hoće li oblaci nadviti Triglav i sručiti kišu.

Nekoliko planinara kreće ka vrhu. Mi biramo da prespavamo u domu i zorom krenemo na završni uspon. Tridesetak minuta kasnije počinje nevrijeme. Munje paraju nebo nad nama. Gledamo dokle je stigla ekipa koja je krenula ka vrhu. Odustaju, vraćaju se i nedugo zatim mokri do kože utrčavaju u dom.

Priroda ponovo pokazuje koliko je moćnija od nas – opet se razvedrava. Uživamo u pogledu na nebo, gledamo kako vrh uranja u tamu i odlazimo na spavanje.

Zorom ustajemo. Vrijeme nam je naklonjeno – oblačka nema. Krećemo po siparu koji je djelom pod snježnim pokrivačem. Prelazimo stazu do ispod stijene malog Triglava, koja odatle vijuga po kamenjaru do raskršća za Kredaricu. Sa tog mjesta opominju spomen ploče podignute planinarima stradalim od udara groma. Zastajemo pored svake. Mnoge mladosti prekinute su baš tu gdje oblaci grle stijene. Nastavljamo uskim, veoma strmim, zahtjevnim grebenom imeđu malog i velikog Triglava. Prelaz je osiguran sajlom, klinovima… Sat i nešto nakon što smo izašli iz doma ugledali smo vrh, od njega nas je dijelio samo strmi prilaz. Prelazimo ga.

Na vrhu smo – Vladeta Ćulafić i ja.

Vadimo zastave – državnu, klubske, ali i moju omiljenu sa imenom sela Mosori. Fotografišemo se. Gledamo čarobne predjele i oblake ispod sebe. Tridesetak minuta uživamo na vrhu i krećemo nazad. Istom stazom. Bogatiji za još jedno iskustvo, sa novim vrhovima u mislima.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV VESELINA VELJOVIĆA: Skaj prepiska u centru pažnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se SDT stavom da je vijeće Višeg suda potvrdilo da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije predstavlja zakonit dokaz. Veljovićev advokat tvrdi suprotno

 

Viši sud u Podgorici potvrdio je optužnicu protiv bivšeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića. Optužnicom je obuhvaćeno 15 osoba koje se terete za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje, pranje novca i zloupotreba službenog položaja. Podsjećamo, Veljović se tereti da je 2020. godine postao pripadnik kriminalne organizacije koju je 2018. godine formirao Aleksandar Mrkić radi šverca cigareta i pranja para. Konkretno, tereti se da je 25. decembra 2020. godine Mrkiću dojavio da će policija pretresti prostorije koje koristi pripadnik njegove kriminalne organizacije Mujo Nikočević.

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se i Specijalno državno tužilaštvo koje se saopštilo da je vijeće suda potvrdilo pravno stanovište SDT-a da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije, pribavljena u postupku međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, predstavlja zakonit dokaz. „Nema razloga da se dovodi u sumnju zakonitost procedure pred nadležnim inostranim pravosudnim organom koji je taj dokaz prikupio, te da se svakako međunarodna saradnja zasniva na međusobnom povjerenju, odnosno pretpostavci da je dokaz u drugoj državi pribavljen na zakonit način“, piše u saopštenju koje potpisuje specijalni tužilac Vukas Radonjić.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov u razgovoru za Monitor kaže da ga odluka Višeg suda kojom se potvrđuje optužnica protiv njegovog klijenta nije iznenadila. Naprotiv, tvrdi, to je i očekivao. „Nijesam vjerovao da će vanraspravno vijeće Višeg suda imati dovoljno pravne kuraži da obustavi postupak, posebno pri činjenici da se u dijelu Veselina Veljovića kompletna osnovana sumnja bazira samo na navodnoj skaj prepisci koja, uzgred, ni sama po sebi nije krivično opterećujuća. Svako onaj ko je bio u Višem sudu na tim ročištima zna kvalitet takvih rješenja i značaj samog instituta potvrđivanja optužnice koji će vrlo brzo da nestane iz zakonske procedure. Tako da s tim u vezi nijesam iznenađen“, kazao je Volkov.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE INSTITUTA ALTERNATIVA: Preko 5.000 službenih automobila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijednost prevoznih sredstava u državnom vlasništvu je blizu 20 miliona eura. Ogromni vozni park institucijama nije dovoljan, pa je za ovu godinu najavljena kupovina još automobila u vrijednosti od najmanje četiri miliona eura

 

Prema podacima MUP-a iz februara 2024. godine, u Crnoj Gori je registrovano 4.658 vozila u državnoj svojini, što je za 377 više u odnosu na 2022. podaci su iz istraživanja koje je uradio Institut Alternativa.

Podaci MUP-a pokazuju da 4.658 vozila koristi 460 institucija. Najviše vozila ima MUP – 550. Potom slijedi Pošta Crne Gore – 345, Uprava policije – 181, Glavni grad Podgorica – 169, ANB – 119. Više desetina registrovanih vozila imaju i Uprava za inspekcijske poslove – 90, Uprava prihoda i carina – 77, Monteput – 72, Zavod za hitnu medicinsku pomoć – 54, Uprava za katastar i državnu imovinu – 44, Uprava za šume i Radio-televizija Crne Gore – po 43, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija – 42, Putevi – 40, Aerodromi – 39, Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove – 38.

Ovi podaci nijesu  cjelovit pokazatelj broja vozila koja se koriste za potrebe državnih i lokalnih organa i institucija, te troškova koji nastaju njihovim korišćenjem. U ovaj broj ne ulaze vozila koja državne institucije uzimaju na lizing, s obavezom povraćaja vozila nakon isteka ugovorenog perioda, kao što su u prethodnom periodu radile Uprava za inspekcijske poslove i Uprava policije. Iako po državni budžet nastaju troškovi za ta vozila (višegodišnji zakup, troškovi goriva…) i koja neminovno čine vozni park državne institucije, ta vozila registruju davaoci lizinga, pa se ne prikazuju u broju vozila registovanih na državni organ.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZVOJ KOLAŠINA ZAOBILAZI KOLAŠINCE: Više gradilišta, veća stopa nezaposlenosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Kolašin, kako predstavnici vlasti vole da kažu,  doživljava ekspanzivan razvoj , nije uticalo značajnije na  rast broja zaposlenih koji žive u tom gradu.  Na  kolašinskim gradilištima rade , mahom, strani državljani

 

Iako je u Kolašinu   između 15 i 20 aktivnih gradilišta, tokom minule godine prijavljeno je svega sedam slobodnih radnih mjesta iz oblasti građevinarstava. Investicioni bum, za sada, onima koji traže posao nije donio skoro nikavu korist, pa je stopa nezaposlenosti u toj opštini  više nego duplo veća od državnog prosjeka i iznosi čak 33,8 odsto. Na evidenciji  Biroa rada je 795 Kolašinca ili 10 više, nego, recimo, 2018. godine,  kada je stopa nezaposlenosti bila oko 25 odsto.

Broj nezaposlenih lani, u odnosu na  2022. godinu,  smanjen je za 8,7 odsto. U  kvalifikacionoj strukturi  dominaniraju oni sa III, IV i V nivoom kvalifikacija obrazovanja (52,7 odsto). Među Kolašinkama i Kolašincima koji traže posao oko 10 odsto je visokoškolaca. Prema Informaciji, koju su nedavno iz Zavoda  za zapošljavanje (ZZZ) dostavili lokalnom parlamentu, na posao je u decembru prošle  godine čekalo 76 osoba sa invaliditetom, što je za pet manje u odnosu na isti period prethodne godine.

“U 2023. godini Birou rada poslodavci su prijavili 284 slobodna radna mjesta, što u odnosu na isti period prethodne godine, predstavlja smanjenje od 16,2 odsto. U istom tom periodu broj prijavljenih slobodnih mjesta u Crnoj Gori porastao je za 5,5 odsto”, piše u dokumentu dostavljenom Skupštini opštine (SO). Kolašinski poslodavci lani  su iskazali najveću potrebu za srednjoškolskim zanimanjima (114 prijavljenih slobodnih radnih mjesta), zatim za visokoškolcima (95), dok je bilo 75 slobodnih radnih mjesta za zanimanja I i II nivoa obrazovanja. Najviše slobodnih radnih mjesta prijavljeno je u djelatnosti obrazovanja, usluge smještaja i ishrane, te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo