Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Konačno Triglav

Objavljeno prije

na

Duže od deceniju i po, koliko i odlazim u planinu, obećavam sebi da ću probati da se domognem planine koja je simbol nekadašnje Jugoslavije, i njenog vrha visokog 2.864 metra. Isto toliko – odlažem.

Odvlačili su me od Triglava u druge krajeve svijeta neki drugi vrhovi. Niži i viši. A on me je mamio, zvao, čekao. Sreli smo se konačno.

Planina koja me sjeća na nekadašnju zastavu, nekadašnju himnu, nekadašnju domovinu…grlila me sredinom juna, i dozvolila mi da 17. juna stojim na njenom vrhu, ponosna i srećna.

Ne zbog visine, niti zbog toga što smo Vladeta i ja “osvojili” vrh, već zbog toga što je Triglav odabrao kada ću i sa kim da mu dođem.

Odabrao je i stazu kojom smo išli. Dan ranije, dok smo na parkingu Pokljuke u gepek ostavljali suvišnu opremu, zacrtali smo sasvim drugu putanju.

Pokljuka – Vodnikov dom – Kredarica, spavanje i sjutra ka vrhu.

Obuvamo gojzerice, stavljamo rančeve na leđa i sa tim planom 16. juna oko 10 sati izjutra nas dvoje krećemo sa parkinga u Pokljuki.

Srećemo par iz Njemačke koji ima isti cilj. Dvadesetak minuta prije nas i oni su krenuli ka vrhu. Tog dana, nas četvoro bili smo jedini koji su kasno krenuli ka visinama Triglava.

Nas dvoje nismo ranije bili na Triglavu, ne znamo stazu. Ne plaši me to. Godine provedene u planini naučile su me da krčim svoje staze i pronalazim nove puteve do svog cilja. Naučile su me i da u planinu odlazim sa onima kojima vjerujem.

Radosna što sam konačno na slovenačkoj planini koja će za mene zauvijek ostati najviša u Jugoslaviji, makadamskom stazom pravim prve korake ka njenom vrhu. Ima nešto mitsko u njenom nazivu. Zbog oblika, dobila je ime po troglavom božanstvu Južnih Slovena.

Prvi susret sa šumama Triglava ostavlja bez daha. Gdje god se okrenete, vidite netaknutu prirodu. Odmah na početku makadamske staze nailazimo na tablu na kojoj piše da je zabranjeno brati bilje. To je u satvari pozivnica svima da uživaju u ljepotama i šarenilu planinskog cvijeća. Pravila svi poštuju. Čitavom stazom, tog i narednog dana, nijesam vidjela nijedan papirić, ni komad smeća, nijednu slomljenu granu. Nisam srela nikog ko je u ruci držao buket cvijeća, a mimoišli smo se sa stotinama planinara koji su silazili sa vrha. Koračam i ljutito mislim na nas u Crnoj Gori, čije planine se ne mogu pohvaliti takvim gostima. Do nas je.

Nastavljam i dozvoljavam planini da me opije. Treba mi njen mir. Treba mi da vidim te oblake kako se igraju sa njenim vrhovima.

To su razlozi zbog kojih niko ne može ubiti moju ljubav prema stijenama, obroncima, ledinama, planinskim vrhovima.

Tog dana mir planine naročito mi je trebao. Prvi put nakon 27 godina nisam 16. juna na grobu svog oca. Vladeta korača ispred mene. Zbog toga mogu da sakrijem suze i hodam u tišini. Razmišljam. Znam da je zemlja u kojoj je sahranjen u njegovim Mosorima ista kao ta po kojoj ja gazim na Triglavu. Znam da smo prolazini. Znam da me čeka. Kad zagrlim ovaj ili neki naredni vrh zagrliću i njega.

Sa makadamske staze krećemo kroz šumu. Na šumskom putu dočekuje nas oštri uspon, koji vrlo brzo prelazi u umjereni. Nakon pola sata na planinarskoj smo stazi. Ispod nas vidi se Rudno polje. Svuda okolo probuđena, rascvjetala priroda. Čini mi se da prvi put vidim neko cvijeće. Liči na ljubičice, a nisu.

Koračamo. Ne, ne prelazimo samo razdaljinu od tačke A do tačke B. Uživamo u svakom pedlju – u pogledu, osjećaju, u prisustvu onog drugog. Razgovaramo kad nam se razgovara, zaćutimo kad nam se ćuti.

Srećemo planinare koji su već bili na vrhu. Njih na stotine tog dana silazilo je stazom – porodice sa djecom, samci, grupe planinara. Pozdravljamo se. Sa nekima razmijenimo par rečenica i nastavljamo.

Staza konstantno dobija i gubi na visini, a nakon nepuna tri sata dočekuje nas lagani uspon. Dolazimo do skretanja za Vodnikov dom. Od njega nas dijeli desetak minuta.

Oko 13 sati smo u domu. Skidamo rančeve sa leđa, odlažemo štapove. Dom je odlično sređen. Naručujemo i dobijamo čaj. Planinski. Na visini od 1.817 metara ima čaroban ukus. Izlazimo sa šoljicama čaja na terasu. Pogled mi se zaustavlja na livadu ispod Doma na kojoj je kamenjem “ispisano” Tito. Fotografišemo se.

Dvadesetak planinara iz Hrvatske je tu. Raspitujemo se za stazu koja vodi do vrha. Jedan od njih koji je često na Triglavu objašnjava kuda i kako. Vrijeme počinje da se pogoršava. Počinje kiša.

Naši novi prijatelji predlažu da noćimo u Vodnikovom domu, pa zorom skupa krenemo ka vrhu. Ideja je primamljiva. Fantastična su ekipa, ali nas dvoje smo u škripcu sa vremenom i imamo drugačiji plan. Ostaje nam se, ali nas mami želja da što prije vidimo kako nebo dodiruje vrh, tu na dohvat naše ruke.

Nadamo se da će se razvedriti da produžimo ka Kredarici.

Vladeta i Zagrebčani pričaju o Komovima, Hajli, mojim pripremama za odlazak na Elbrus… Dogovaraju uspone na crnogorske planine.

Pravimo kolektivni selfi za društvo iz Gropa, u kom su oni nedavno bili.

Nakon nepuna dva sata druženja sa Ivom, Denisom i njihovom ekipom donosimo odluku – idemo dalje.

Od doma staza se umjereno penje po padinama. Na toj dionici dočekuje nas prva sajla postavljena iznad uzanog dijela staze koji prolazi kroz kraću stijenu. Nedugo zatim nailazimo na strmu stijenu Skoka koja se prelazi dobro osiguranim stepenicama.

Poslije dvadesetak minuta hoda kiša koja je rominjala pojačava. Otvaram ranac – zaboravila sam kabanicu. Vladeta mi daje svoju. Vidljivost je loša. Imamo mogućnost da se vratimo do Vodnikovog doma ili nastavimo. Biramo da produžimo dalje.

Pravimo povremene pauze za fotografisanje. Poslije sat hoda na Sedlu smo. Tu se sijeku putevi ka dva doma – lijevo Planika, desno Kredarica. Po markaciji, pola sata više treba nam do Kredarice. Vrijeme nam ne ide na ruku, i biramo oštri uspon do Planike.

Hodamo po siparu. Razvedrava se.

Pred nama se ukazuje krov doma. Padina ispod njega prekrivena je snijegom. Prelazimo i tu dionicu i stižemo na 2.408 metara, u dom Planika, pun planinara sa svih strana svijeta.

Neko vrijeme ostajemo napolju fascinirani pogledom na snijegom išarani masiv ispred nas. Fotografišemo. Pokušavamo da ovjekovječimo ljepotu koja nas okružuje. Sebe u njoj.

Domaćica Planike objašnjava da ima vremena da za dana stignemo do vrha i vratimo se, ali ne zna hoće li oblaci nadviti Triglav i sručiti kišu.

Nekoliko planinara kreće ka vrhu. Mi biramo da prespavamo u domu i zorom krenemo na završni uspon. Tridesetak minuta kasnije počinje nevrijeme. Munje paraju nebo nad nama. Gledamo dokle je stigla ekipa koja je krenula ka vrhu. Odustaju, vraćaju se i nedugo zatim mokri do kože utrčavaju u dom.

Priroda ponovo pokazuje koliko je moćnija od nas – opet se razvedrava. Uživamo u pogledu na nebo, gledamo kako vrh uranja u tamu i odlazimo na spavanje.

Zorom ustajemo. Vrijeme nam je naklonjeno – oblačka nema. Krećemo po siparu koji je djelom pod snježnim pokrivačem. Prelazimo stazu do ispod stijene malog Triglava, koja odatle vijuga po kamenjaru do raskršća za Kredaricu. Sa tog mjesta opominju spomen ploče podignute planinarima stradalim od udara groma. Zastajemo pored svake. Mnoge mladosti prekinute su baš tu gdje oblaci grle stijene. Nastavljamo uskim, veoma strmim, zahtjevnim grebenom imeđu malog i velikog Triglava. Prelaz je osiguran sajlom, klinovima… Sat i nešto nakon što smo izašli iz doma ugledali smo vrh, od njega nas je dijelio samo strmi prilaz. Prelazimo ga.

Na vrhu smo – Vladeta Ćulafić i ja.

Vadimo zastave – državnu, klubske, ali i moju omiljenu sa imenom sela Mosori. Fotografišemo se. Gledamo čarobne predjele i oblake ispod sebe. Tridesetak minuta uživamo na vrhu i krećemo nazad. Istom stazom. Bogatiji za još jedno iskustvo, sa novim vrhovima u mislima.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PODRŠKA ŽENSKOM PREDUZETNIŠTVU NA SJEVERU: Mrvice iz opštinskih kasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina opština ispoštovala je formalnu obavezu, pa su i ove godine opredijelili sredstva za podršku sugrađankama koje bi da pokrenu ili unaprijede svoje biznise. Međutim, prema broju i vrsti projekata kojima su konkurisale, jasno je da se žene na sjeveru još sa strahom upuštaju u preduzetništvo

 

Prema ocjeni Privredne komore Crne Gore (PKCG) žensko preduzetništvo je najbrže rastuća kategorija u preduzetničkom svijetu. Podrška s lokalnog nivoa tom vidu ženskih poslovnih incijativa, ipak, na sjeveru, stagnira već tri godine. U većini opština, bez obzira na visnu budžeta, sredstva koja se godišnje izdvaju da osnaže žene preduzetnice ne prelazi 10.000 eura. Tako je, na primjer, u Brenama, čija je opštinska kasa ove godine „teška“ više od devet miliona eura, ali i u Kolašinu i Mojkovcu čiji su dvanaestomjesečni prihodi polovinu tog iznosa.

Odluku da pomažu sugrađankama, koje bi da se oprobaju ili unaprijede svoje biznise, opštine u Crnoj Gori nijesu donijele same. Ženska politička mreža (ŽPM) uspjela je 2018. godine da se izbori da se u lokalnim budžetima opredijele posebna sredstva namijena podsticaju razvoja ženskog preduzetništva. Naredne godine, oko 15 opština uvelo je posebnu budžetsku liniju za podršku preduzetništvu  svojih sugrađanki.

No, od tada do danas, sredstva koja se izdvaju za tu namjenu ostaju ista, s izuzetkom rijetkih opština koje su ih povećale. Na primjer, nakon što je dvije godine zaredom u budžetu Opštine Bijelo Polje za žensko preduzetništvo izdvajano po 10.000 eura, ove godine su taj iznos udvostručili. Očekivano, s obzirom na to da su bjelopljski prihodi i rashodi planirani na skoro 12,5 milona eura.

Berane ne slijedi taj primjer. Iz budžeta će ove, kao i prethodne dvije  godine,  izdvojiti  samo 10.000 eura za sufinasiranje biznis planova žena u tom gradu.

Iz Opštine su najavili da će podržati projekte koji podstiču ekonomski razvoj opštine, predviđaju otvaranje novih radnih mjesta, podstiču razvoj poljoprivrede i ruralnog područja… Prednost će imati i projekti koji podstiču razvoj organske poljoprivredne proizvodnje, turizam, doprinose afirmaciji i valorizaciji kulturnog potencijala…

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BOGATSVO LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA U CRNOJ GORI: OD KANTARIONA DO BRĐANKE: Zaboravljeni rasadnik mogućnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, sa svojih četiri hiljade vrsta biljaka koje žive na njenoj teritoriji, u odnosu na svoju veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Šanse za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima

 

Sakupljanje ljekovitog i aromatičnog bilja može biti veoma isplativa  djelatnost u Crnoj Gori. Oko četiri hiljade vrsta bilja živi na njenoj teritoriji. Od toga, preko 700 vrsta ljekovitog bilja je u upotrebi. Flora Evrope broji oko 11 hiljada različitih biljaka, a Balkansko poluostrvo oko devet.  Crna Gora je, u odnosu na veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Mogućnosti za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima.

,,Prepoznavanje i poznavanje biljaka je velika vještina koja se stiče godinama”, objašnjava za Monitor biološkinja Dragana Saveljić. Pravilno sakupljanje ljekovitog bilja podrazumijeva posjedovanje osnovnog botaničkog znanja – sposobnost poznavanja vrste i njene biologije i ekologije, gdje raste, kako se razmnožava, u kojoj fazi je najbolje brati i slično. ,,Iako naizgled veoma slične, biljke se među sobom veoma razlikuju po sastavu i kvalitetu biljne droge. Ako se sakupi biljka koja nema upotrebnu vrijednost, sve mora da se baci, trud propada. Još je gore da  ljekovitu biljku zamijenite sa potencijalno ili stvarno otrovnom, odnosno štetnom vrstom.  Bilo je trovanja ljudi, i sa fatalnim ishodom, zbog nepoznavanja ljekovite flore”, kaže Saveljićeva.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠUME I POHARE: Ima li kraja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore upozoravaju da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta.  Ovih su dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem kako bi se hitno zaustavila  nezakonita eksploatacija državnih šuma od privilegovanih koncesionara, tajkuna

 

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore poručili su da se hitno mora zaustaviti dalja nezakonita eksploatacija državnih šuma od, kako kažu, privilegovanih koncesionara. Preciznije – tajkuna.

Oni su se ovih dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem i njegovim saradnicima. Cilj je definisanje daljih koraka oko gazdovanja državnim šumama.

Koliko štete trpe drvoprerađivači, građani, lokalne samouprave i država od gazdovanja neki od njih su stavili i na papir.

Plavljanin Edin Šarkinović kaže da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta. Prema njegovim riječima, koncesionari dobijaju drvnu masu po cijeni sedamnaest eura za kubik.

„Bilo koji od njih, koji se mogu na prste ruke prebrojati, za neku za njih smiješnu količinu od 5.000 kubika dobije za 85.000 eura, a PDV na tu sumu iznosi 17.500 eura. Ako bi tu količinu sirovine izrezali, osušili i uglačili na standardnu debljinu, dobili bi vrijednost od 1.550.000 eura, a PDV bi bio 325.000 eura” – kaže Šarkinović.

On napominje da bi složenije obrade, poput izrade vrata, dostizale trostruko veće iznose. „Ovo dovoljno govori koliko se gubi što nema finalne obrade i što se izvozi oblovina” – objašnjava Šarkinović. Da ovakav način gazdovanja šumama nije pošten i ne donosi nikakvu dodatnu vrijednost Crnoj Gori, prošle sedmice saopštio je i premijer Krivokapić. On je najavio suzbijanje mnogih problema koji su, kako je rekao, prerasli  čak i u organizovani kriminal. „Došlo je vrijeme da se stane na put svima koji bjesomučno koriste šume, uništavaju puteve, a ne daju nikakve dodatne vrijednosti Crnoj Gori” – izjavio je premijer prilikom posjete Beranama.

Ta izjava premijera Krivokapića je ohrabrila drvoprerađivače da se okupe u Plavu. Saglasili su se da se samo zajedničkim djelovanjem svih drvoprerađivača i nevladinih organizacija koje se bave zaštitom prirodnih i drugih vrijednosti, može zaustaviti pohara i uništavanje državnih šuma.

„Ovaj skup su podržale 62 nevladine organizacije iz čitave Crne Gore. Konačno se mora stati na kraj nezakonitim radnjama. Zadatak radnog tijela kojeg smo formirali biće da se u razgovoru sa premijerom Kivokapićem i njegovim saradnicima iznađe najbolji model za upravljanje državnim šumama. Tu se, prije svega, moraju zaštititi interesi lokalnog stanovništva i dati šansa drvoprerađivačima da, baveći se finalnom preradom drveta, lako dolaze do sirovine, što do sada nije bio slučaj” – kaže Esko Barjaktarović, drvoprerađivač iz Plava. Sa tog skupa je poručeno da se više ne smije dozvoliti da koncesionari sa strane raubuju državne šume, a da pritom lokalno stanovnioštvo ne može da obzbijedi ni ogrjevno drvo.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo