Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Konačno Triglav

Objavljeno prije

na

Duže od deceniju i po, koliko i odlazim u planinu, obećavam sebi da ću probati da se domognem planine koja je simbol nekadašnje Jugoslavije, i njenog vrha visokog 2.864 metra. Isto toliko – odlažem.

Odvlačili su me od Triglava u druge krajeve svijeta neki drugi vrhovi. Niži i viši. A on me je mamio, zvao, čekao. Sreli smo se konačno.

Planina koja me sjeća na nekadašnju zastavu, nekadašnju himnu, nekadašnju domovinu…grlila me sredinom juna, i dozvolila mi da 17. juna stojim na njenom vrhu, ponosna i srećna.

Ne zbog visine, niti zbog toga što smo Vladeta i ja “osvojili” vrh, već zbog toga što je Triglav odabrao kada ću i sa kim da mu dođem.

Odabrao je i stazu kojom smo išli. Dan ranije, dok smo na parkingu Pokljuke u gepek ostavljali suvišnu opremu, zacrtali smo sasvim drugu putanju.

Pokljuka – Vodnikov dom – Kredarica, spavanje i sjutra ka vrhu.

Obuvamo gojzerice, stavljamo rančeve na leđa i sa tim planom 16. juna oko 10 sati izjutra nas dvoje krećemo sa parkinga u Pokljuki.

Srećemo par iz Njemačke koji ima isti cilj. Dvadesetak minuta prije nas i oni su krenuli ka vrhu. Tog dana, nas četvoro bili smo jedini koji su kasno krenuli ka visinama Triglava.

Nas dvoje nismo ranije bili na Triglavu, ne znamo stazu. Ne plaši me to. Godine provedene u planini naučile su me da krčim svoje staze i pronalazim nove puteve do svog cilja. Naučile su me i da u planinu odlazim sa onima kojima vjerujem.

Radosna što sam konačno na slovenačkoj planini koja će za mene zauvijek ostati najviša u Jugoslaviji, makadamskom stazom pravim prve korake ka njenom vrhu. Ima nešto mitsko u njenom nazivu. Zbog oblika, dobila je ime po troglavom božanstvu Južnih Slovena.

Prvi susret sa šumama Triglava ostavlja bez daha. Gdje god se okrenete, vidite netaknutu prirodu. Odmah na početku makadamske staze nailazimo na tablu na kojoj piše da je zabranjeno brati bilje. To je u satvari pozivnica svima da uživaju u ljepotama i šarenilu planinskog cvijeća. Pravila svi poštuju. Čitavom stazom, tog i narednog dana, nijesam vidjela nijedan papirić, ni komad smeća, nijednu slomljenu granu. Nisam srela nikog ko je u ruci držao buket cvijeća, a mimoišli smo se sa stotinama planinara koji su silazili sa vrha. Koračam i ljutito mislim na nas u Crnoj Gori, čije planine se ne mogu pohvaliti takvim gostima. Do nas je.

Nastavljam i dozvoljavam planini da me opije. Treba mi njen mir. Treba mi da vidim te oblake kako se igraju sa njenim vrhovima.

To su razlozi zbog kojih niko ne može ubiti moju ljubav prema stijenama, obroncima, ledinama, planinskim vrhovima.

Tog dana mir planine naročito mi je trebao. Prvi put nakon 27 godina nisam 16. juna na grobu svog oca. Vladeta korača ispred mene. Zbog toga mogu da sakrijem suze i hodam u tišini. Razmišljam. Znam da je zemlja u kojoj je sahranjen u njegovim Mosorima ista kao ta po kojoj ja gazim na Triglavu. Znam da smo prolazini. Znam da me čeka. Kad zagrlim ovaj ili neki naredni vrh zagrliću i njega.

Sa makadamske staze krećemo kroz šumu. Na šumskom putu dočekuje nas oštri uspon, koji vrlo brzo prelazi u umjereni. Nakon pola sata na planinarskoj smo stazi. Ispod nas vidi se Rudno polje. Svuda okolo probuđena, rascvjetala priroda. Čini mi se da prvi put vidim neko cvijeće. Liči na ljubičice, a nisu.

Koračamo. Ne, ne prelazimo samo razdaljinu od tačke A do tačke B. Uživamo u svakom pedlju – u pogledu, osjećaju, u prisustvu onog drugog. Razgovaramo kad nam se razgovara, zaćutimo kad nam se ćuti.

Srećemo planinare koji su već bili na vrhu. Njih na stotine tog dana silazilo je stazom – porodice sa djecom, samci, grupe planinara. Pozdravljamo se. Sa nekima razmijenimo par rečenica i nastavljamo.

Staza konstantno dobija i gubi na visini, a nakon nepuna tri sata dočekuje nas lagani uspon. Dolazimo do skretanja za Vodnikov dom. Od njega nas dijeli desetak minuta.

Oko 13 sati smo u domu. Skidamo rančeve sa leđa, odlažemo štapove. Dom je odlično sređen. Naručujemo i dobijamo čaj. Planinski. Na visini od 1.817 metara ima čaroban ukus. Izlazimo sa šoljicama čaja na terasu. Pogled mi se zaustavlja na livadu ispod Doma na kojoj je kamenjem “ispisano” Tito. Fotografišemo se.

Dvadesetak planinara iz Hrvatske je tu. Raspitujemo se za stazu koja vodi do vrha. Jedan od njih koji je često na Triglavu objašnjava kuda i kako. Vrijeme počinje da se pogoršava. Počinje kiša.

Naši novi prijatelji predlažu da noćimo u Vodnikovom domu, pa zorom skupa krenemo ka vrhu. Ideja je primamljiva. Fantastična su ekipa, ali nas dvoje smo u škripcu sa vremenom i imamo drugačiji plan. Ostaje nam se, ali nas mami želja da što prije vidimo kako nebo dodiruje vrh, tu na dohvat naše ruke.

Nadamo se da će se razvedriti da produžimo ka Kredarici.

Vladeta i Zagrebčani pričaju o Komovima, Hajli, mojim pripremama za odlazak na Elbrus… Dogovaraju uspone na crnogorske planine.

Pravimo kolektivni selfi za društvo iz Gropa, u kom su oni nedavno bili.

Nakon nepuna dva sata druženja sa Ivom, Denisom i njihovom ekipom donosimo odluku – idemo dalje.

Od doma staza se umjereno penje po padinama. Na toj dionici dočekuje nas prva sajla postavljena iznad uzanog dijela staze koji prolazi kroz kraću stijenu. Nedugo zatim nailazimo na strmu stijenu Skoka koja se prelazi dobro osiguranim stepenicama.

Poslije dvadesetak minuta hoda kiša koja je rominjala pojačava. Otvaram ranac – zaboravila sam kabanicu. Vladeta mi daje svoju. Vidljivost je loša. Imamo mogućnost da se vratimo do Vodnikovog doma ili nastavimo. Biramo da produžimo dalje.

Pravimo povremene pauze za fotografisanje. Poslije sat hoda na Sedlu smo. Tu se sijeku putevi ka dva doma – lijevo Planika, desno Kredarica. Po markaciji, pola sata više treba nam do Kredarice. Vrijeme nam ne ide na ruku, i biramo oštri uspon do Planike.

Hodamo po siparu. Razvedrava se.

Pred nama se ukazuje krov doma. Padina ispod njega prekrivena je snijegom. Prelazimo i tu dionicu i stižemo na 2.408 metara, u dom Planika, pun planinara sa svih strana svijeta.

Neko vrijeme ostajemo napolju fascinirani pogledom na snijegom išarani masiv ispred nas. Fotografišemo. Pokušavamo da ovjekovječimo ljepotu koja nas okružuje. Sebe u njoj.

Domaćica Planike objašnjava da ima vremena da za dana stignemo do vrha i vratimo se, ali ne zna hoće li oblaci nadviti Triglav i sručiti kišu.

Nekoliko planinara kreće ka vrhu. Mi biramo da prespavamo u domu i zorom krenemo na završni uspon. Tridesetak minuta kasnije počinje nevrijeme. Munje paraju nebo nad nama. Gledamo dokle je stigla ekipa koja je krenula ka vrhu. Odustaju, vraćaju se i nedugo zatim mokri do kože utrčavaju u dom.

Priroda ponovo pokazuje koliko je moćnija od nas – opet se razvedrava. Uživamo u pogledu na nebo, gledamo kako vrh uranja u tamu i odlazimo na spavanje.

Zorom ustajemo. Vrijeme nam je naklonjeno – oblačka nema. Krećemo po siparu koji je djelom pod snježnim pokrivačem. Prelazimo stazu do ispod stijene malog Triglava, koja odatle vijuga po kamenjaru do raskršća za Kredaricu. Sa tog mjesta opominju spomen ploče podignute planinarima stradalim od udara groma. Zastajemo pored svake. Mnoge mladosti prekinute su baš tu gdje oblaci grle stijene. Nastavljamo uskim, veoma strmim, zahtjevnim grebenom imeđu malog i velikog Triglava. Prelaz je osiguran sajlom, klinovima… Sat i nešto nakon što smo izašli iz doma ugledali smo vrh, od njega nas je dijelio samo strmi prilaz. Prelazimo ga.

Na vrhu smo – Vladeta Ćulafić i ja.

Vadimo zastave – državnu, klubske, ali i moju omiljenu sa imenom sela Mosori. Fotografišemo se. Gledamo čarobne predjele i oblake ispod sebe. Tridesetak minuta uživamo na vrhu i krećemo nazad. Istom stazom. Bogatiji za još jedno iskustvo, sa novim vrhovima u mislima.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

NA PUTEVIMA NAJČEŠĆE STRADAJU ZAŠTIĆENE VRSTE GMIZAVACA, VODOZEMCI, MANJI SISARI…: Zakon postoji, ali se ne primjenjuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prizor zgaženih životinja (kornjača, zmija, guštera…) na magistralama širom Crne Gore nije neuobičajen, ali odgovara na pitanje koliko čovjek, u vremenu kad podređuje prirodu svojim interesima, brine o životima drugih bića. Od donošenja Pravilnika o mjerama zaštite i načinu održavanja prelaza za divlje životinje do prve primjene prošlo je više od deceniju

 

Na starom putu od Podgorice ka Danilovgradu na svakih par metara leže leševi raznih gmizavaca. Zmija, kornjača, guštera… Zgaženi. Taj prizor odgovara na pitanje koliko čovjek, u vremenu kad podređuje prirodu svojim interesima, brine o životima drugih bića.

„Svakodnevno veliki broj gmizavaca, pored toga što ih čovjek namjerno ubija, kao recimo zmije, stradaju i na putevima, i te brojke uopše nijesu zanemarljive. U najvećem broju to budu još i vodozemci i sitniji sisari”, kaže za Monitor biološkinja Crnogorskog društva ekologa (CDE) Andrijana Mićanović.

Prema njenim riječima, ako put prolazi pored nekog vodenog staništa (bara, močvara, rijeka), tada su najčešće žrtve vodeni ili poluvodeni organizmi kao što su barska kornjača ili zmija ribarica. Ukoliko prolazi kroz šumu, šikaru ili neko suvo stanište, kao što su putevi u okolini Danilovgrada – šumska kornjača ili dosta često leopard smuk koji živi u suvim staništima.

Mnoge od ovih vrsta štiti zakon, a brojna područja u Crnoj Gori su, upravo zbog njih, takođe zaštićena. „Na putevima koji prolaze kroz takva područja strada i najviše vrsta. Iako uglavnom žrtve budu vrste kojih najviše ima, to, naravno, ne mora uvijek da bude slučaj”, ističe Mićanović.

Jedan od načina da se izbjegne ljudska nemarnost pri izgradnji saobraćajnica je izrada studija o uticaju na okolinu. Neke od mjera predviđaju gradnju kanala, ekoloških mostova, prolaza i prelaza, tunela, propusnih cijevi, jarkova, sigurnosnih i usmjeravajućih objekata, ribljih staza, liftova, vijadukata… koji bi životinjama osigurali bezbjedno kretanje.

I pored toga što je Crna Gora donijela Pravilnik o mjerama zaštite i načinu održavanja prelaza za divlje životinje još 2010. godine, na osnovu Zakona o zaštiti prirode, nadležni uglavnom izbjegavaju da prave takve objekte. Razlog je – njihova izgradnja je vrlo skupa.

Pravilnikom je propisano kako bi prelazi za vodozemce i gmizavce trebalo da izgledaju – kao tuneli sa usmjerivačima kretanja ka otvoru na oba kraja.

Od njegovog donošenja do prve primjene prošlo je više od deceniju. Zahvaljujući aktivnosti Crnogorskog društva ekologa, eko-prelazi, njih pet, napravljeni su prilikom rekonstrukcije bulevara Podgorica–Danilovgrad za divlje životinje iz obližnjeg Parka prirode Rijeka Zeta. Radovi na toj saobraćajnici počeli su u julu 2020. godine, ali još nijesu završeni. Na tom području je rađeno prvo detaljnije istraživanje o uticaju saobražaja na životinje. ,,Prema njemu, na svaki kilometar puta godišnje ima oko 100 zgaženih žaba, zmija, guštera, kornjača, ptica, ježeva, kuna, lisica i zečeva. Iako je Crna Gora zakonom regulisala ovo pitanje, on se ne primjenjuje u punoj mjeri, jer se obično na ove propuste gleda kao na nepotrebni trošak koji se na sve načine pokušava izbjeći”, objašnjava Mićanović.

„Kod nas se izbjegava sve što ima veze da održivim životom. Održivost nije samo – daj da posadim drvo da imam ‘lad. Održivost je kad o svakom životu vodiš računa, jer znaš da sve ima svoju ulogu u prirodi”, kaže za Monitor jedna je od volonterki Ekopatriotizma, inicijative kroz koju je sproveden veliki broj akcija čišćenja u Crnoj Gori, Ivana Čogurić.

Kako ističe – operisani smo od logike. ,,Ona je postala samo predmet izučavanja u visokom školstvu. Možda kada bi izgradnja pješačkih prelaza za životinje bila ilegalna i kada bi npr. rakuni mogli da naplate prolaz kroz isti, onda bi sigurno ta priča zaživjela”.

Susret sa terenom je, prema riječima Čogurićke, susret sa realnom slikom Crne Gore. „Nijesam imala previše prilika da se sretnem sa uginulim gmizavcma po našim putevima, ali nam zato krznenih životinja ne nedostaje. Bezobzirnost ima jake korijene u našem društvu. Nijesu samo lisice, vjeverice, psi ili mačke najviše pogođeni prelaskom s jedne strane puta na drugu, već i čovjek kao vrsta, jer ne može ostati imun na to”.

Zbog svega ovoga, važno je da u projektovanju puteva ili nekih drugih projekata učestvuju različite struke – od inženjera do biologa.

Gmizavci su, inače, jedan od najvažnijih činilaca lanca ishrane u nekom ekosistemu. Uređuju brojnost insekata i glodara, smanjuju širenje zaraznih bolesti, sprečavaju širenje parazita u baštama i voćnjacima… Crna Gora se, inače, može pohvaliti raznovrsnošću vrsta – od morskih do visokoplaninskih gmizavaca. Za sada je opisano njih 38, zajedno sa dvije intrudukovane vrste, koje su tu dospjele čovječjom aktivnošću – namjerno ili slučajno. Nacionalnim zakonodavstvom u Crnoj Gori zaštićeno je njih 26.

No, zato na nivou države još uvijek nema prepoznatih ključnih staništa za vrste, pa ni za gmizavce. „Postoje vrijedna i staništa od visoke vrijednosti (nacionalni parkovi, na primjer), ali za specifične vrste nijesu prepoznata staništa koja postoje i mimo zaštićenih područja i koja bi trebala biti izuzeta prilikom planiranja korišćenja nekog prostora. To je jedan od zadataka uspostavljnaja ekološke mreže Natura 2000, na čemu Crna Gora trenutno radi i čiji je cilj dugoročna zaštita važnih vrsta i njihovih staništa”, objašnjava Mićanović.

Natura 2000 stupa na snagu tek kada Crna Gora uđe u Evropsku uniju (EU). Zbog toga, Crnogorsko društvo ekologa predlaže uspostavljanje nacionalne ekološke mreže, EMERALD, po uzoru na brojne evropske države, koji se uspostavlja po veoma sličnom principu kao Natura 2000. To je, kako zaključuje biološkinja CDE-a, idealan način da sačuvamo vrijedne vrste i njihova staništa dok Crna Gora ne postane članica EU.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZA MOJKOVAČKE VLASTI: Hoće li morati ispočetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odbornici SNP-a niti dolaze na sjednice SO Mojkovac nit’ govore o tome šta im smeta kod koalicionih partenera sa kojima su na vlasti. Bitne odluke od kojih zavisi  kvalitet života u tom gradu čekaju na dogovor vlasti. Ili rasplet aktuelne krize na neki drugi način

 

Razgovori kojima je trebalo da počne rješavanje krize vlasti u Mojkovcu  još nijesu  ni zakazani.

Socijalistička narodna partija (SNP), koja je, u okviru koalicije Za budućnost Mojkovca, dio vlasti u tom gradu, bojkotovala je dvije sjednice Skupštine opštine (SO). Mojkovački parlament čine 14 odbornika koalicije koju je predvodila Demokratska partija socijalista (ostali u opoziciji), osim koalicije Za budućnost Mojkovca, četiri Demokrata, po dva iz Građanskog pokreta URA i koalicije Ne damo Mojkovac i jedan iz Ujedinjene Crne Gore. Nedolaskom dva, od tri, odbornika SNP-a i uz odstustvo opozicionih odbornika DPS-a, nije bilo moguće obezbijediti kvorum za odžavanje sjednice dva puta, tokom aprila. Zbog toga se, za sada, o zakazivanju nove ne razmišlja.

Iz SNP, navodno, koalicionim partnerima ne saopštavaju čime su nezadovoljni.  Zvanično, šturo i neprecizno  objašnjenje SNP-a  za nedolazak na sjednicu lokalnog parlamenta je „da se mora pažljivo napraviti potpuni koncept i strategija daljeg djelovanja i razvoja i zajednički pristupiti realizaciji tih programa”. Kažu i da „neće po automatizmu glasati sve što dođe kao predlog od izvršne vlasti u tom gradu“.  I demantuju  „insinuacije da će SNP, u Mojkovcu,  sarađivati sa bilo kim,  mimo postojeće koalicije”.

Konačno, najavljuju da će „dalje saradnja unutar kolaicije na vlasti zavisiti  od konstruktivnog pristupa koalicionih partnera”. Šta je bilo do sada nekonstruktivno, u SNP-u, za sada nijesu spremni da podijele sa javnošću. „Nije za novine“, odogovaraju iz te stranke na pitanja o tome čime su ih naljutili koalicioni partneri.

Predsjednik SO Marko Janketić (Demokrate)  je Monitoru kazao da ne zna kada će moći zakazati dva puta odlaganu sjednicu. Podsjeća da za to, prema poslovniku, još ima vremena, ali da bi, kako kaže, „dobro bilo da se nesporazumi rješavaju što prije“. Pomaka u razgovorima sa SNP-om, u odnosu na minuli mjesec, međutim, nema.

„Još nije bilo razgovora sa SNP-om, iako je trebalo da se sastanemo minule sedmice. Pomaka nema, pa, nažalost, ništa novo ne mogu reći.  Mislim da bi trebalo prvo da se stavari riješe u okviru koalicije Za budućnost Mojkovca, pa onda da se razgovora i na nivou vladajuće kaolicije u Mojkovcu. Ni dalje nemam jasno saopšten razlog SNP-a za bojkot sjednica SO“, tvrdi Janketić.

Razgovore u okviru koalicije Za budućnost Mojkovca, kako kažu u DF-u,  očekuju ubrzo. No, ista očekivanja imali su i sredinom aprila.  Kako  su nezvanično rekli, ni njima, do sad,  SNP  nije jasno saopštio  šta im se ne dopada u načinu rada  nove  mojkovačke vlasti. ,,Tačne razloge nedolaska odbornika SNP-a na sjednice SO ćemo vrlo brzo saznati. Predstoje nam razgovori, a sigurna sam i dogovor. To dugujemo građanima Mojkovca. Najvažnije je istaći da nije riječ o borbi za fotelje”, kazao je šef odborničkog kluba DF-a Radovan Vidojević, prije nekoliko sedmica.

Vidojević je tada bio siguran da ,,SNP neće sarađivati s bilo kim izvan vladajće koalicije”.  U to su u DF-u, kažu, sigurni i sada.

Iz GP URA, koja je dio vladajuće koalicije, kažu da koalicija Za budućnost Mojkovca treba što prije da kaže „ako više ne nastupaju zajedno ili da hitno riješe unutarkoalicione probleme“. Potpredjednik Opštine i predsjednik Opštinskog odbora (OO) GP  URA Ivan Ašanin  objašnjava „da Mojkovac ne može da čeka i da se ne smije dozvoliti  prolongiranje rješavanja problema“.

„SNP  mora da se izjasni. Pozivam ih, ukoliko ne žele dalje sa DF-om, sa kojim su bili u predizbornoj koaliciji, neka obore vlast. Zamolio sam predsjednika SO na posljednjem kolegijumu da zakaže sjednicu, pa ako SNP ne želi dalje da podržava vlast, neka se lokalna uprava formira kako ko misli da treba“, kaže Ašanin za Monitor. „Mojkovac ne može da čeka, postoje odluke koje treba hitno usvajti jer se tiču razvoja grada. To su odluke koje se odnose na ski-centar, uređenje grada, adaptaciju zgrada… Ovdje građevinska sezona traje dva-tri mjeseca i  luksuz je dozvoliti da se trenutna kriza nastavlja“.

On podsjeća da su se na prvom sastanku oko formiranja vlasti iz SNP složili da, u pregovorima, nastupaju sa DF-om kao zajednički subjekat. Potom je iz te koalicije izabran i predsjednik Opštine  Vesko Delić. Da su odvojeno nastupali, kaže Ašani, ne bi im pripalo mjesto prvog čovjeka izvršne lokalne vlasti.

„O daljim potezima svi treba da odluče vrlo brzo. URA je dala puni doprinos efkasnosti pri formiranju vlasti i slanju  DPS u opoziciju.  Na tim osnovama ostajemo i nijesno  nikad bili izvor problema.  Uvijek smo nudili rješenja, a nadam se da će tako biti i sada, to jest, da će, zarad dobra grada, i ova kriza biti prevaziđena. Ne želim da ostavljamo utisak da su mojkovačkoj vlasti bitnije fotelje, nego razvojni projekti“, kaže Ašanin.

On je pozvao SNP da dođe na sjednicu, kako bi se, „usvojile bitne odluke za grad“. Poslije toga, kaže, kako ko želi. Ašanin poručuje i da „državne teme ne treba da opterećuju lokalni nivo i da, eventualne, opstrukcije pojedinih konstituenta lokalne vlasti mogu značiti izgubljenu cijelu godinu za Mojkovac“.

SNP nema loše namjere, smatraju u koaliciji Ne damo Mojkovac. Oni su optimisti i očekuju da će razgovorima sve biti riješeno. Iz tog političkog subjekta podsjećaju da je cilj svim u aktuelnoj lokalnoj vlasti bila promjena stanja u tom gradu „za 180 stepeni“.

Promjena je samo na gore od kada je došla nova vlast, tvrde u DPS-u. Iz stranke su Monitoru kazali da je, tenutno, u Mojkovcu na snazi partijsko zapošljavanje, ali i prilagođavanje statuta i sistematizacija partijskim kadrovima vladajuće koalicije. Ocjenjuju da bi to mogao biti i aktuelni  „kamen spoticanja u vladajućoj koaliciji“.

„Obećavali su mnogo. Ništa od toga niejsmo vidjeli. Obećavali su da će na funkcijama biti kompetentni ljudi i da će kadrovski ojačati lokalnu upravu. Sada svjedočimo prilagođavanja statuta  i sistematizacija. No, građani će, na kraju, dati svoj sud o tome“, kažu u DPS-u.

Na dnevnom redu dva puta otkazane sjednice SO su odluke o konstatovanju prestanka mandata dosadašnjem i imenovanju novog v. d. sekretara SO, te o pokretanju postupka za izmjene i dopune Statuta Opštine, zatim predlog Programa rada SO za ovu godinu… Pred odbornicima je  trebalo da bude finansijski izvještaj o radu JU Centar za kulturu Nenad Rakočević za prošlu, kao i odluke o davanju saglasnosti na plan i program te ustanove za ovu godinu. Slične izvještaje, programe i planove trebalo bi da podnese i JU Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju.

Na ,,pomirenje” odbornika  čeka  još mnogo  bitnih odluka,  čije sprovođenje, kažu u izvšrnoj vlasti, treba da popravi kvalitet života Mojkovčana.

                                                                   Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

HIDROENERGIJA NE ODUSTAJE OD KALUDARSKE RIJEKE: Male elektrane veliki problem

Objavljeno prije

na

Objavio:

U selu Kaludra kažu da su vlasnici Hidroenergije obećavali brda i doline, ali da je lokalno stanovništvo uvidjelo da od toga neće biti ništa. ,,Mi imamo primjer susjednog sela Šekular, gdje je potpuno devastirana priroda i napravljena velika ekološka šteta, a mještani nemaju nikakve koristi”

 

Bivša Vlada Zdravka Krivokapića je tokom godinu i po mandata raskinula deset ugovora o koncesijama za izgradnju malih hidrolektrana, zbog nepoštovanja obaveza koncesionara, ali među njima nije ona na beranskoj rijeci Kaludarska, gdje je vlasnik kompanija Hidroenergija Montenegro.

Osim Kaludarske rijeke u Beranama, izgradnja preostalih mHE predviđena je, između ostalih, i na vodotocima Bjelojevićka i Štitarica. Tako se nije ostvarilo obećanje bivšeg premijera iz njegovog ekspozea sa početka mandata, kada je najavio da će Vlada na čijem je čelu izvršiti reviziju i preispitivanje svih koncesionih ugovora i donijeti deklaraciju o trajnoj zabrani izgradnje malih elektrana na crnogorskim vodotocima.

Vlasnici Hidroenergije su Oleg Obradović i Ranko Radović. Obradović preko Hemere ima 40 odsto udjela, a Radović 60 odsto udjela. Radović je tih 60 odsto udjela otkupio od Ranka Ubovića i Aleksandra Mijajlovića, vlasnika kompanije Bemaks. Prije toga je bio njihov izvršni direktor u Hidroenergiji Montenegro.

Preduzeće Hidoenergija Montenegro osnovano je u Beranama u jesen 2007. godine, dok je DPS bio na vlasti u ovoj sjevernoj opštini. Obradović je tada došao u svoj rodni grad i preko kompanije Hamera Capital napravio dogovor sa tri opštine na sjeveroistoku Crne Gore o davanju koncesija za izgradnju malih hidrolektrana na njihovim teritorijama, ponudivši im zauzvrat dio akcija u zajedničkoj firmi.

Kasnije se ispostavilo da, prema pregledu u Centralnom registru privrednih subjekata, Opština Berane, kao ni opštine Andrijevica i Plav, nikada nijesu upisane kao suvlasnici Hidroenergije.

Ove tri opštine trebalo je da budu vlasnici deset odsto akcija, i da taj „kolač“ dijele proporcionalno učešću i broju hidrocentrala na svojoj teritoriji, ali su na kraju, nikada objašnjenim akrobacijama u Centralnom registru, ostali bez ičega.

Mediji su prenijeli da je plan Hidroenergije bio da  izgradi ukupno 13 mini hidroelektrana na području beranske opštine, a vrijednost investicija bila je procijenjena na 28 miliona eura. Tada je saopšteno da je Hidroenergija Montenegro koncesije dobila na 27 godina.

Sve odobrene lokacije su u slivu Lima. Pet u području Šekularske rijeke, i čak osam na beranskoj Bistrici. Onda se doznalo da je u taj plan naknadno uključeno još sedam malih elektrana na vodotoku Kaludarske rijeke.

,,Time bi praktično čitava rijeka bila u cijevima. Vodozahvat posljednje hidrocentrale bi bio kod manastira Ćelije, a mašinsko postrojenje dolje kod Djevojačkog krša. Na tom potezu je svuda državno zemljište i zato su mislili da će im to lako proći. Naravno da mi ne bi to dozvolili. Naš manastir i njegova okolina bi bili devastirani”, kažu u MZ Kaludra.

Kada se radi o gradnji mHE na Kaludarskoj rijeci, valjalo bi se prisjetiti da je Vlada premijera Duška Markovića ugrabila i samo desetak dana prije glasanja o novoj Vladi ovlastila ministarku ekonomije Dragicu Sekulić da potpiše ugovor kojim se za dvije godine produžava koncesija Hidroenergiji za izgradnju i korišćenje malih hidroelektrana na tom vodotoku.

U zahtjevu za produženje koncesije navedeno je kako početak gradnje mHE na Kaludarskoj rijeci može posljedično izazvati zatvaranje lokalnog saobraćajnog puta, te otežati funkcionisanje mještanima Кaludre, a što je stvorilo potrebu da se postigne dogovor sa mještanima oko nastavka realizacije projekta. Markovićeva Vlada je odlučila da novim ugovorom koncesija od 30 godina počinje od 7. maja 2016. godine, što znači da Hidroenergija ima koncesiju do 2046. godine. Prvobitnim ugovorom koncesija bi istekla 2044. godine.

U selu Kaludra kažu da su vlasnici Hidroenergije obećavali brda i doline, ali da je lokalno stanovništvo uvidjelo da od toga neće biti ništa. ,,Mi imamo primjer susjednog sela Šekular, gdje je potpuno devastirana priroda i napravljena velika ekološka šteta, a mještani nemaju nikakve koristi. Nama je jasno da se radi samo o bogaćenju nekoliko ljudi koji su vlasnici te kompanije”, kažu mještani.

Prema njihovim riječima u Šekularu nije zapošljen niko od lokalnog stanovništva, ko nije već riješio svoj radni status. ,,I nama su pričali da će zaposliti ljude, da će smanjiti nezaposlenost. A mi znamo dobro kako su to uradili kod komšija. Tamo su zaposlili kao čuvare nekoliko penzionera ili mlađih ljudi koji imaju regulisan status invalida na birou rada i riješeno to pitanje, tako da ne moraju da ih osiguravaju”.

Hidroenergija je ranije potpuno devastirala korito Šekularske rijeke, a potom i Bistrice. U tim dvjema rijekama više nema ribljeg fonda. Kanjonom Bistrice prolazi novi regionalni put od Berana prema Kolašinu, u čiji trup je kompanija Bemaks, koja je o državnom trošku izvodila radove, ugradila kilometre cijevi za potrebe malih elektrana. To je bilo u vrijeme kada su eksplozivom oštetili vodovodne cijevi i kada je otrovano više hiljada građana Berana. Zbog toga niko nikada nije odgovarao.

Sada ne odustaju od gradnje malih hidroelektrana na Kaludarskoj rijeci. Tome se, osim lokalnog stanovništva, posebno protive mali preduzetnici koji u kanjonu ove prelijepe planinske rijeke grade etno naselja i ugostiteljske objekte.

                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo