Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Konačno Triglav

Objavljeno prije

na

Duže od deceniju i po, koliko i odlazim u planinu, obećavam sebi da ću probati da se domognem planine koja je simbol nekadašnje Jugoslavije, i njenog vrha visokog 2.864 metra. Isto toliko – odlažem.

Odvlačili su me od Triglava u druge krajeve svijeta neki drugi vrhovi. Niži i viši. A on me je mamio, zvao, čekao. Sreli smo se konačno.

Planina koja me sjeća na nekadašnju zastavu, nekadašnju himnu, nekadašnju domovinu…grlila me sredinom juna, i dozvolila mi da 17. juna stojim na njenom vrhu, ponosna i srećna.

Ne zbog visine, niti zbog toga što smo Vladeta i ja “osvojili” vrh, već zbog toga što je Triglav odabrao kada ću i sa kim da mu dođem.

Odabrao je i stazu kojom smo išli. Dan ranije, dok smo na parkingu Pokljuke u gepek ostavljali suvišnu opremu, zacrtali smo sasvim drugu putanju.

Pokljuka – Vodnikov dom – Kredarica, spavanje i sjutra ka vrhu.

Obuvamo gojzerice, stavljamo rančeve na leđa i sa tim planom 16. juna oko 10 sati izjutra nas dvoje krećemo sa parkinga u Pokljuki.

Srećemo par iz Njemačke koji ima isti cilj. Dvadesetak minuta prije nas i oni su krenuli ka vrhu. Tog dana, nas četvoro bili smo jedini koji su kasno krenuli ka visinama Triglava.

Nas dvoje nismo ranije bili na Triglavu, ne znamo stazu. Ne plaši me to. Godine provedene u planini naučile su me da krčim svoje staze i pronalazim nove puteve do svog cilja. Naučile su me i da u planinu odlazim sa onima kojima vjerujem.

Radosna što sam konačno na slovenačkoj planini koja će za mene zauvijek ostati najviša u Jugoslaviji, makadamskom stazom pravim prve korake ka njenom vrhu. Ima nešto mitsko u njenom nazivu. Zbog oblika, dobila je ime po troglavom božanstvu Južnih Slovena.

Prvi susret sa šumama Triglava ostavlja bez daha. Gdje god se okrenete, vidite netaknutu prirodu. Odmah na početku makadamske staze nailazimo na tablu na kojoj piše da je zabranjeno brati bilje. To je u satvari pozivnica svima da uživaju u ljepotama i šarenilu planinskog cvijeća. Pravila svi poštuju. Čitavom stazom, tog i narednog dana, nijesam vidjela nijedan papirić, ni komad smeća, nijednu slomljenu granu. Nisam srela nikog ko je u ruci držao buket cvijeća, a mimoišli smo se sa stotinama planinara koji su silazili sa vrha. Koračam i ljutito mislim na nas u Crnoj Gori, čije planine se ne mogu pohvaliti takvim gostima. Do nas je.

Nastavljam i dozvoljavam planini da me opije. Treba mi njen mir. Treba mi da vidim te oblake kako se igraju sa njenim vrhovima.

To su razlozi zbog kojih niko ne može ubiti moju ljubav prema stijenama, obroncima, ledinama, planinskim vrhovima.

Tog dana mir planine naročito mi je trebao. Prvi put nakon 27 godina nisam 16. juna na grobu svog oca. Vladeta korača ispred mene. Zbog toga mogu da sakrijem suze i hodam u tišini. Razmišljam. Znam da je zemlja u kojoj je sahranjen u njegovim Mosorima ista kao ta po kojoj ja gazim na Triglavu. Znam da smo prolazini. Znam da me čeka. Kad zagrlim ovaj ili neki naredni vrh zagrliću i njega.

Sa makadamske staze krećemo kroz šumu. Na šumskom putu dočekuje nas oštri uspon, koji vrlo brzo prelazi u umjereni. Nakon pola sata na planinarskoj smo stazi. Ispod nas vidi se Rudno polje. Svuda okolo probuđena, rascvjetala priroda. Čini mi se da prvi put vidim neko cvijeće. Liči na ljubičice, a nisu.

Koračamo. Ne, ne prelazimo samo razdaljinu od tačke A do tačke B. Uživamo u svakom pedlju – u pogledu, osjećaju, u prisustvu onog drugog. Razgovaramo kad nam se razgovara, zaćutimo kad nam se ćuti.

Srećemo planinare koji su već bili na vrhu. Njih na stotine tog dana silazilo je stazom – porodice sa djecom, samci, grupe planinara. Pozdravljamo se. Sa nekima razmijenimo par rečenica i nastavljamo.

Staza konstantno dobija i gubi na visini, a nakon nepuna tri sata dočekuje nas lagani uspon. Dolazimo do skretanja za Vodnikov dom. Od njega nas dijeli desetak minuta.

Oko 13 sati smo u domu. Skidamo rančeve sa leđa, odlažemo štapove. Dom je odlično sređen. Naručujemo i dobijamo čaj. Planinski. Na visini od 1.817 metara ima čaroban ukus. Izlazimo sa šoljicama čaja na terasu. Pogled mi se zaustavlja na livadu ispod Doma na kojoj je kamenjem “ispisano” Tito. Fotografišemo se.

Dvadesetak planinara iz Hrvatske je tu. Raspitujemo se za stazu koja vodi do vrha. Jedan od njih koji je često na Triglavu objašnjava kuda i kako. Vrijeme počinje da se pogoršava. Počinje kiša.

Naši novi prijatelji predlažu da noćimo u Vodnikovom domu, pa zorom skupa krenemo ka vrhu. Ideja je primamljiva. Fantastična su ekipa, ali nas dvoje smo u škripcu sa vremenom i imamo drugačiji plan. Ostaje nam se, ali nas mami želja da što prije vidimo kako nebo dodiruje vrh, tu na dohvat naše ruke.

Nadamo se da će se razvedriti da produžimo ka Kredarici.

Vladeta i Zagrebčani pričaju o Komovima, Hajli, mojim pripremama za odlazak na Elbrus… Dogovaraju uspone na crnogorske planine.

Pravimo kolektivni selfi za društvo iz Gropa, u kom su oni nedavno bili.

Nakon nepuna dva sata druženja sa Ivom, Denisom i njihovom ekipom donosimo odluku – idemo dalje.

Od doma staza se umjereno penje po padinama. Na toj dionici dočekuje nas prva sajla postavljena iznad uzanog dijela staze koji prolazi kroz kraću stijenu. Nedugo zatim nailazimo na strmu stijenu Skoka koja se prelazi dobro osiguranim stepenicama.

Poslije dvadesetak minuta hoda kiša koja je rominjala pojačava. Otvaram ranac – zaboravila sam kabanicu. Vladeta mi daje svoju. Vidljivost je loša. Imamo mogućnost da se vratimo do Vodnikovog doma ili nastavimo. Biramo da produžimo dalje.

Pravimo povremene pauze za fotografisanje. Poslije sat hoda na Sedlu smo. Tu se sijeku putevi ka dva doma – lijevo Planika, desno Kredarica. Po markaciji, pola sata više treba nam do Kredarice. Vrijeme nam ne ide na ruku, i biramo oštri uspon do Planike.

Hodamo po siparu. Razvedrava se.

Pred nama se ukazuje krov doma. Padina ispod njega prekrivena je snijegom. Prelazimo i tu dionicu i stižemo na 2.408 metara, u dom Planika, pun planinara sa svih strana svijeta.

Neko vrijeme ostajemo napolju fascinirani pogledom na snijegom išarani masiv ispred nas. Fotografišemo. Pokušavamo da ovjekovječimo ljepotu koja nas okružuje. Sebe u njoj.

Domaćica Planike objašnjava da ima vremena da za dana stignemo do vrha i vratimo se, ali ne zna hoće li oblaci nadviti Triglav i sručiti kišu.

Nekoliko planinara kreće ka vrhu. Mi biramo da prespavamo u domu i zorom krenemo na završni uspon. Tridesetak minuta kasnije počinje nevrijeme. Munje paraju nebo nad nama. Gledamo dokle je stigla ekipa koja je krenula ka vrhu. Odustaju, vraćaju se i nedugo zatim mokri do kože utrčavaju u dom.

Priroda ponovo pokazuje koliko je moćnija od nas – opet se razvedrava. Uživamo u pogledu na nebo, gledamo kako vrh uranja u tamu i odlazimo na spavanje.

Zorom ustajemo. Vrijeme nam je naklonjeno – oblačka nema. Krećemo po siparu koji je djelom pod snježnim pokrivačem. Prelazimo stazu do ispod stijene malog Triglava, koja odatle vijuga po kamenjaru do raskršća za Kredaricu. Sa tog mjesta opominju spomen ploče podignute planinarima stradalim od udara groma. Zastajemo pored svake. Mnoge mladosti prekinute su baš tu gdje oblaci grle stijene. Nastavljamo uskim, veoma strmim, zahtjevnim grebenom imeđu malog i velikog Triglava. Prelaz je osiguran sajlom, klinovima… Sat i nešto nakon što smo izašli iz doma ugledali smo vrh, od njega nas je dijelio samo strmi prilaz. Prelazimo ga.

Na vrhu smo – Vladeta Ćulafić i ja.

Vadimo zastave – državnu, klubske, ali i moju omiljenu sa imenom sela Mosori. Fotografišemo se. Gledamo čarobne predjele i oblake ispod sebe. Tridesetak minuta uživamo na vrhu i krećemo nazad. Istom stazom. Bogatiji za još jedno iskustvo, sa novim vrhovima u mislima.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KONTROLA OPTUŽNICE PROTIV BIVŠE PREDSJEDNICE VRHOVNOG SUDA: Medenica tvrdi da je žrtva politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je poslije petog puta, ipak održano kontrolno ročište za optužnicu protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda, o kvalitetu rada Specijalnog tužilaštva u ovom slučaju, odluku će donijeti vijeće sudije Gorana Šćepanovića, koje može da potvrdi tužilački akt, vrati ga na dopunu ili donese odluku o obustavi postupka

 

Nekadašnja predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica, ove je sedmice u zgradu kojom je šefovala 14 godina ušla  kao optužena, uz pratnju advokata. Razlog: kontrola optužnice koju je još u oktobru prošle godine Specijalno tužilaštvo podiglo protiv nje, njenog sina Miloša i još 15 osoba.

Nakon tri sata ročišta, dobila je vrijeme da iznese  sve što misli o tužilačkom aktu.

„Istrpjeću ja ovo, jer ova optužba nije želja da se stane na kraj visokoj korupciji već da se prikupe birači“, poručila je Medenica, koja je optužnicu nazvala pretpostavkom. Poručila je da se ne može „tako lako neko optuživati“.

“Već 40 godina mog rada u crnogorskom pravosuđu učinilo je da sagledam neke stvari bolje nego moji branioci. Mene niko ne može bolje da brani nego ja sama…Neću vam reći kako doživljam to što mi je, kao predsjednici Vrhovnog suda, stavljeno na teret da sam član organizovane kriminalne grupe. To ću ponijeti sa sobom. Ali, reći ću da je tužilac morao popisati čime sam ja to zloupotrijebila, odnosno iskoristila svoj službeni položaj i svojim radnjama omogućila da se nesmetano krijumčare cigarete. Kada, kako, kome, gdje i čime sam ja to uradila. Da su sprovedene radnje, koje je odbrana predložila, danas optužbe ne bi bile ovakve”, kazala je Medenica.

Ona je pitala tužilaštvo od koga je, kada, koliko i zašto uzela mito, koji joj se, takođe, stavlja na teret.

Vijeću sudije Gorana Šćepanovića, predočila je i da nije imala nikakvu skaj komunikaciju, što se vidi iz prikupljenih dokaza.

„Nemam ni bilo koju drugu spornu komunikaciju. Ne daj Bože da ima neka slika sa članom neke kriminalne organizacije, ništa bi bio ovaj medijski stampedo u odnosu na to“, kazala je Medenica.

Ona je tražila od Tužilaštva da pojasni i kako je je mogla da ima uticaj na sudije ako je već 15 mjeseci u penziji.

Tokom izlaganja Medenica je tvrdila i da su u istražnom postupku povrijeđena njena prava.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUŽBE ZAŠTITE I SPAŠAVANJA NA SJEVERU:  Pomoć za svaku nevolju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak opreme i  vozila i  nedovljno  zaposlenih, u većoj ili manjoj mjeri, i dalje su zajednički problem za sve službe zaštite i spašavanja na sjeveru države. Uz to, vatrogasci su, kažu, često u prilici da rade ono što im nije u opisu posla i za šta nijesu dovoljno obučeni

 

Nevrijeme sredinom januara još jednom je razotkrilo sve nedostatke u opremljenosti i kadrovskim potencijalima službi zaštite i spašavanja (SZS) na sjeveru države. Da bi to nadomjestili, tvrde vatrogasci, bili su prinuđeni da su na terenu neprekidno 24 sata, često bez adekvatne opreme. Ocjena vatrogasaca je da se minulih nekoliko godina jesu donekle poboljšali uslovi njihovog rada, ali da i dalje nijesu ni blizu onih koji bi im omogućili da su bezbjedni i daju svoj maksimum.

Iako u nekim opštinama podmlađene, SZS i dalje imaju problem što je značajan dio vatrogasaca u srednjem životnom dobu. To i nedovoljan broj zaposlenih je veliki problem i mojkovačke SZS. Od 10 vatrogasaca, kaže komandir Marinko Medojević, dvojica su stariji od zakonskog minuma za obavljanje tog posla. Prema propisima vatrogasci ne bi smjeli biti stariji od 55 godina.

„Zaista je 10 vatrogasaca malo za Mojkovac. To je najbolje pokazalo posljednje nevrijeme kada smo gotovo bez prestanka bili na terenu danima. Mogao sam da formiram samo tri ekipe, od kojih su dvije bile na terenu, a jedna pripravna. To je nedovoljno i fizički iscrpljuje zaposlene. Kada sam, nakon posljednjih lokalnih izbora u Mojkovcu, došao na ovo mjesto, zatekao sam još puno nedostaka, koji smetaju da SZS obavlja svoje poslove kvaliteno. To za sada nadoknađujemo velikim požrtvovanjem i boljim odnosom lokalnih vlasti. No, još puno je posla na tom putu”, kaže sagovornik Monitora.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LIM ZATRPAN OTPADOM – SMEĆE SKUPLJAJU U SRBIJI: Plutajuća sramota

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem će postojati sve dok kese sa smećem umjesto u kontejnere, bacamo u potoke i rijeke. I sve dok ti kontejneri ne budu odlagani na sanitarne deponije. A sanitarnih deponija u slivu rijeke Lim na području Crne Gore za sada nema

 

Kada su na televiziji u posljednjem poplavnom talasu prikazani snimci velikih količina smeća u rijeci Lim, zaustavljenog na takozvanim lančanicama kod Priboja, ponovo je aktuelizovano pitanje zagađenja ove međunarodne rijeke na području Crne Gore.

Ekološki aktivisti iz Priboja tvrde da je iz Crne Gore u noći poplava, plutajući Limom, samo u prvom talasu, u novembru, u taj grad na jugu Srbije stiglo oko 15 hiljada kubika raznog otpada. Ista slika ponovila se mjesec kasnije, u drugom talasu, kao i ovih dana, kada je po treći put nivo Lima dostigao kritični nivo i pokupio sa obala sve što je stigao. Smeća, najviše.

Aktivisti iz Priboja apeluju da se u gornjem toku Lima, kroz Crnu Goru, smeće ne odlaže na obalama ove rijeke ili u rijeku. ,,Svi znamo da svako selo ima svoj potok, a svaki potok ima deponiju, i jednostavno svi zajedno treba da se prizovemo pameti”.

Mediji u Srbiji ukazju da poplave na površinu izbacuju posljedice naše nebrige o okruženju. ,,Lim po pravilu postaje plutajuća deponija – sve do brane Potpeć u Priboju. Tu se svakodnevno izvlači do 25 kamiona raznog smeća. Očekuje se da prekogranični EU projekat, vrijedan 366.000 evra, komunalnim preduzećima Bijelog Polja i Priboja obezbijedi bar osnovna sredstva u borbi protiv zagađenja rijeke. Samo je količina promjenjiva kategorija, sve ostalo je izvjesno – period pojave, razvoj i pravac uticaja na život, ekologiju i troškove”, prenio je Javni sevis u toj državi (RTS).

Oni su podsjetili da su opštine Priboj i Bijelo Polje ranije potpisale sporazum o međugraničnoj saradnji koji će doprinijeti zaštiti Lima. ,,Za nepunih sedam sati, smeće sa divlje deponije, nedaleko od Bijelog Polja, stići će nadomak HE Potpeć. Ovako nabujala rijeka pokupiće sav otpad sa priobalja svih šest opština kroz koje prolazi do Priboja i ne zna se koji je prizor mučniji – da li količina ili brzina kojom taj otpad stiže. Činjenica da su Bjelopoljci iz Lima prošle godine, sa 52 divlje lokacije, izvukli 1.500 kubika smeća, sada je zanemarljiva, zbog svih onih bahatih i nesavjesnih ljudi koji su nastavili po starom”, prenosi RTS.

Finansiran iz IPA projekata, ovaj program će Bijelom Polju donijeti novu opremu, omogućiti efikasniji rad, i borbu protiv plastike i svakog drugog otpada. ,,Najbitnije je da ćemo nabaviti dvije barijere za hvatanje i usmjeravanje plutajućeg otpada na rijeci Lim, koje ćemo postaviti na gornjem i donjem slivu rijeke, koja protiče kroz opštinu Bijelo Polje”, kazao je Radenko Bujošević, izvršni direktor DOO Komunalno Lim.

Za Pribojce iz tog projekta stiže katamaran i dodatna oprema, ali više od svega, ova saradnja bi trebalo da bude model kojim bi se razmrdala svijest u svih devet opština kroz koje Lim na svom 220 kilometara dugom putu teče do ušća u Drinu. Četiri su u Crnoj Gori, tri u Srbiji i dvije u Bosni i Hercegovini.

,,Nadam se da će ovaj ugovor biti povod i drugim opštinama u slivu rijeke Lim, da nastave našim stopama, kako bismo ovu rijeku očistili od divljih deponija i time doprineli boljem i zdravijem životu naših sugrađana”, izjavio je direktor JKP Usluga Priboj, Željko Ječmenica.

Da je kroz Crnu Goru Lim najugroženiji upravo na području Bijelog Polja, smatra novinar iz tog grada Milovan Novović. On je, kako kaže, napisao makar pedeset tekstova o zagađivanju rijeke Lim na području bjelopoljske opštine, ali je rezultat svega bio ,,jedna velika nula”. Novović je Monitoru kazao da su sve akcije koje su sprovedene nakon tih tekstova bile vrlo kratkotrajnog karaktera. On ukazuje na opasnu i nedopustivu uvezanost institucija i pojedinaca koji zagađuju rijeku.

,,Čitav sjever pokriva samo jedan inspektor, čije je sjedište u Beranama, i kada se njemu prijavi neki incident, ekocid ili nelegalna ekploatacija šljunka, istog trenutka se to nekako dojavljuje i vlasnicima pogona ili fabrika, i tako, dok inspektor stigne, već je uveliko kasno”, upozorava Novović.

Prema njegovim riječima sa druge strane ne postoji niti se pokazuje takozvana snaga države da fabrikama na području Bijelog Polja naloži da ugrade prečišćivače i filtere na sistemima za otpadne vode.

,,Od kolektora, priče i pompeznih najava o njegovoj izgradnji, još uvijek nema ništa, tako da je rijeka Lim, sa svim svojim pritokama, pretvorena u veliki fekalni kanal. Divlje cijevi su svuda, a riblji fond je na području Bijelog Polja potpuno uništen”, tvrdi Novović. Novinar iz Bijelog Polja upozorava  i na činjenicu da je na obalama ove rijeke samo registrovanih stotinu i četiri divlje deponije, dok je neregistrovanih još ko zna koliko.

Nevladina organizacija iz ovog grada Euromost preko deset godina se bori da zaštiti Lim, ali, nažalost, situacija je, kako ističu, svake godine gora, gdje se zbog nekontrolisanog odlaganja otpada na njenim obalama ne šteti samo Bijelom Polju i Crnoj Gori, već i susjednim državama, Srbiji i BiH, u kojima se otpad spušta nakon svakih većih kiša. ,,Zbog nečinjenja naših državnih i opštinskih institucija, Vlada Srbije ozbiljno razmišlja da postavi lančanice, mnogo visočije od Priboja i Prijepolja, odnosno na granici sa Crnom Gorom, i da se tu zaustavi plutajući otpad. U tom slučaju bi bjelopoljske opštinske i crnogorske vlasti morale da čiste”, kažu u Euromostu.

Iz ove nevladine organizacije Monitoru su kazali kako su godinama organizovali veliki broj ekoloških akcija čišćenja obale Lima, ali kažu da se na ista mjesta baci otpad, tako da više nema svrhe organizovati takve akcije, dok god lokalne i državne institucije, ne počnu da preduzimaju nešto po pitanju zagađivanja ove rijeke. Oni su se zbog toga obratili i međunarodnim institucijama, pa podsjećaju da je evropski komesar za životnu sredinu napomenuo da će Crna Gora  morati nakon pristupanja EU dostići potpunu usklađenost sa ekološkim zakonodavstvom, jer trenutno zakon EU još nije obavezujući za Crnu Goru.

Iz Euromosta tvrde da je Brisel prepoznao Lim kao rijeku od značaja ne samo za Crnu Goru, već za čitav region pa i Evopsku uniju, jer pripada crnomorskom slivu. ,,Koalicija ekoloških organizacija iz Crne Gore, Srbije i BiH, koja se bori da zaštiti Lim, zatražiće da se uklone i sva privremena odlagališta otpada, koja se nalaze pored rijeke i u Crnoj Gori i u Srbiji”, kažu iz ove nevladine organizacije.

Da je Evopska unija, preko svoje misije u Crnoj Gori, prepoznala ovaj problem, jasno je i po tome što su sa skoro petnaest miliona finansirali izgradnju kolektora u Beranama. Tako u slivu Lima kroz našu državu, ova međunarodna rijeka je zaštićena od fekalnih zagađenja jedino u Beranama.  Ali to ne znači da na njenim obalama u Beranama nema sijaset divljih deponija, kao i na području Andrijevice i Plava.

Možda bi trebalo da se lančanice, onakve kakve smo vidjeli u Priboju, postave uzvodnije, prema Crnoj Gori, i onda se više ne bi postavljalo pitanje da li je plutajući otpad u Priboj stigao iz naše države, ili sa teritorije Prijepolja. U Priboj uvijek kod ovakvih ekocida stiže pomoć u mehanizaciji iz Beograda, da bi mjesecima čistili rijeku. Otpad, destine hiljada kubika, srećom se tu zaustavlja i ne ide dalje prema Bosni i Hercegovini, u Drinu, i dalje Drinom, ko zna dokle.

U svakom slučaju, problem će postojati sve dok kese sa smećem umjesto u kontejnere, bacamo u potoke i rijeke. I sve dok ti kontejneri ne budu odlagani na sanitarne deponije. A sanitarnih deponija u slivu rijeke Lim na području Crne Gore za sada nema. Zato slike plutajućeg otpada sa takozvanih lančanica u Priboju predstavljaju plutajuću sramotu. I opomenu.

                                                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo