Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: Konačno Triglav

Objavljeno prije

na

Duže od deceniju i po, koliko i odlazim u planinu, obećavam sebi da ću probati da se domognem planine koja je simbol nekadašnje Jugoslavije, i njenog vrha visokog 2.864 metra. Isto toliko – odlažem.

Odvlačili su me od Triglava u druge krajeve svijeta neki drugi vrhovi. Niži i viši. A on me je mamio, zvao, čekao. Sreli smo se konačno.

Planina koja me sjeća na nekadašnju zastavu, nekadašnju himnu, nekadašnju domovinu…grlila me sredinom juna, i dozvolila mi da 17. juna stojim na njenom vrhu, ponosna i srećna.

Ne zbog visine, niti zbog toga što smo Vladeta i ja “osvojili” vrh, već zbog toga što je Triglav odabrao kada ću i sa kim da mu dođem.

Odabrao je i stazu kojom smo išli. Dan ranije, dok smo na parkingu Pokljuke u gepek ostavljali suvišnu opremu, zacrtali smo sasvim drugu putanju.

Pokljuka – Vodnikov dom – Kredarica, spavanje i sjutra ka vrhu.

Obuvamo gojzerice, stavljamo rančeve na leđa i sa tim planom 16. juna oko 10 sati izjutra nas dvoje krećemo sa parkinga u Pokljuki.

Srećemo par iz Njemačke koji ima isti cilj. Dvadesetak minuta prije nas i oni su krenuli ka vrhu. Tog dana, nas četvoro bili smo jedini koji su kasno krenuli ka visinama Triglava.

Nas dvoje nismo ranije bili na Triglavu, ne znamo stazu. Ne plaši me to. Godine provedene u planini naučile su me da krčim svoje staze i pronalazim nove puteve do svog cilja. Naučile su me i da u planinu odlazim sa onima kojima vjerujem.

Radosna što sam konačno na slovenačkoj planini koja će za mene zauvijek ostati najviša u Jugoslaviji, makadamskom stazom pravim prve korake ka njenom vrhu. Ima nešto mitsko u njenom nazivu. Zbog oblika, dobila je ime po troglavom božanstvu Južnih Slovena.

Prvi susret sa šumama Triglava ostavlja bez daha. Gdje god se okrenete, vidite netaknutu prirodu. Odmah na početku makadamske staze nailazimo na tablu na kojoj piše da je zabranjeno brati bilje. To je u satvari pozivnica svima da uživaju u ljepotama i šarenilu planinskog cvijeća. Pravila svi poštuju. Čitavom stazom, tog i narednog dana, nijesam vidjela nijedan papirić, ni komad smeća, nijednu slomljenu granu. Nisam srela nikog ko je u ruci držao buket cvijeća, a mimoišli smo se sa stotinama planinara koji su silazili sa vrha. Koračam i ljutito mislim na nas u Crnoj Gori, čije planine se ne mogu pohvaliti takvim gostima. Do nas je.

Nastavljam i dozvoljavam planini da me opije. Treba mi njen mir. Treba mi da vidim te oblake kako se igraju sa njenim vrhovima.

To su razlozi zbog kojih niko ne može ubiti moju ljubav prema stijenama, obroncima, ledinama, planinskim vrhovima.

Tog dana mir planine naročito mi je trebao. Prvi put nakon 27 godina nisam 16. juna na grobu svog oca. Vladeta korača ispred mene. Zbog toga mogu da sakrijem suze i hodam u tišini. Razmišljam. Znam da je zemlja u kojoj je sahranjen u njegovim Mosorima ista kao ta po kojoj ja gazim na Triglavu. Znam da smo prolazini. Znam da me čeka. Kad zagrlim ovaj ili neki naredni vrh zagrliću i njega.

Sa makadamske staze krećemo kroz šumu. Na šumskom putu dočekuje nas oštri uspon, koji vrlo brzo prelazi u umjereni. Nakon pola sata na planinarskoj smo stazi. Ispod nas vidi se Rudno polje. Svuda okolo probuđena, rascvjetala priroda. Čini mi se da prvi put vidim neko cvijeće. Liči na ljubičice, a nisu.

Koračamo. Ne, ne prelazimo samo razdaljinu od tačke A do tačke B. Uživamo u svakom pedlju – u pogledu, osjećaju, u prisustvu onog drugog. Razgovaramo kad nam se razgovara, zaćutimo kad nam se ćuti.

Srećemo planinare koji su već bili na vrhu. Njih na stotine tog dana silazilo je stazom – porodice sa djecom, samci, grupe planinara. Pozdravljamo se. Sa nekima razmijenimo par rečenica i nastavljamo.

Staza konstantno dobija i gubi na visini, a nakon nepuna tri sata dočekuje nas lagani uspon. Dolazimo do skretanja za Vodnikov dom. Od njega nas dijeli desetak minuta.

Oko 13 sati smo u domu. Skidamo rančeve sa leđa, odlažemo štapove. Dom je odlično sređen. Naručujemo i dobijamo čaj. Planinski. Na visini od 1.817 metara ima čaroban ukus. Izlazimo sa šoljicama čaja na terasu. Pogled mi se zaustavlja na livadu ispod Doma na kojoj je kamenjem “ispisano” Tito. Fotografišemo se.

Dvadesetak planinara iz Hrvatske je tu. Raspitujemo se za stazu koja vodi do vrha. Jedan od njih koji je često na Triglavu objašnjava kuda i kako. Vrijeme počinje da se pogoršava. Počinje kiša.

Naši novi prijatelji predlažu da noćimo u Vodnikovom domu, pa zorom skupa krenemo ka vrhu. Ideja je primamljiva. Fantastična su ekipa, ali nas dvoje smo u škripcu sa vremenom i imamo drugačiji plan. Ostaje nam se, ali nas mami želja da što prije vidimo kako nebo dodiruje vrh, tu na dohvat naše ruke.

Nadamo se da će se razvedriti da produžimo ka Kredarici.

Vladeta i Zagrebčani pričaju o Komovima, Hajli, mojim pripremama za odlazak na Elbrus… Dogovaraju uspone na crnogorske planine.

Pravimo kolektivni selfi za društvo iz Gropa, u kom su oni nedavno bili.

Nakon nepuna dva sata druženja sa Ivom, Denisom i njihovom ekipom donosimo odluku – idemo dalje.

Od doma staza se umjereno penje po padinama. Na toj dionici dočekuje nas prva sajla postavljena iznad uzanog dijela staze koji prolazi kroz kraću stijenu. Nedugo zatim nailazimo na strmu stijenu Skoka koja se prelazi dobro osiguranim stepenicama.

Poslije dvadesetak minuta hoda kiša koja je rominjala pojačava. Otvaram ranac – zaboravila sam kabanicu. Vladeta mi daje svoju. Vidljivost je loša. Imamo mogućnost da se vratimo do Vodnikovog doma ili nastavimo. Biramo da produžimo dalje.

Pravimo povremene pauze za fotografisanje. Poslije sat hoda na Sedlu smo. Tu se sijeku putevi ka dva doma – lijevo Planika, desno Kredarica. Po markaciji, pola sata više treba nam do Kredarice. Vrijeme nam ne ide na ruku, i biramo oštri uspon do Planike.

Hodamo po siparu. Razvedrava se.

Pred nama se ukazuje krov doma. Padina ispod njega prekrivena je snijegom. Prelazimo i tu dionicu i stižemo na 2.408 metara, u dom Planika, pun planinara sa svih strana svijeta.

Neko vrijeme ostajemo napolju fascinirani pogledom na snijegom išarani masiv ispred nas. Fotografišemo. Pokušavamo da ovjekovječimo ljepotu koja nas okružuje. Sebe u njoj.

Domaćica Planike objašnjava da ima vremena da za dana stignemo do vrha i vratimo se, ali ne zna hoće li oblaci nadviti Triglav i sručiti kišu.

Nekoliko planinara kreće ka vrhu. Mi biramo da prespavamo u domu i zorom krenemo na završni uspon. Tridesetak minuta kasnije počinje nevrijeme. Munje paraju nebo nad nama. Gledamo dokle je stigla ekipa koja je krenula ka vrhu. Odustaju, vraćaju se i nedugo zatim mokri do kože utrčavaju u dom.

Priroda ponovo pokazuje koliko je moćnija od nas – opet se razvedrava. Uživamo u pogledu na nebo, gledamo kako vrh uranja u tamu i odlazimo na spavanje.

Zorom ustajemo. Vrijeme nam je naklonjeno – oblačka nema. Krećemo po siparu koji je djelom pod snježnim pokrivačem. Prelazimo stazu do ispod stijene malog Triglava, koja odatle vijuga po kamenjaru do raskršća za Kredaricu. Sa tog mjesta opominju spomen ploče podignute planinarima stradalim od udara groma. Zastajemo pored svake. Mnoge mladosti prekinute su baš tu gdje oblaci grle stijene. Nastavljamo uskim, veoma strmim, zahtjevnim grebenom imeđu malog i velikog Triglava. Prelaz je osiguran sajlom, klinovima… Sat i nešto nakon što smo izašli iz doma ugledali smo vrh, od njega nas je dijelio samo strmi prilaz. Prelazimo ga.

Na vrhu smo – Vladeta Ćulafić i ja.

Vadimo zastave – državnu, klubske, ali i moju omiljenu sa imenom sela Mosori. Fotografišemo se. Gledamo čarobne predjele i oblake ispod sebe. Tridesetak minuta uživamo na vrhu i krećemo nazad. Istom stazom. Bogatiji za još jedno iskustvo, sa novim vrhovima u mislima.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

ODNOS DRŽAVE PREMA OSOBAMA SA INVALIDITETOM: Posljednja briga na pameti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države, koja se godinama nije značajno mijenjala, tek je jedan u nizu problema sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori. Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima, potraga za zapošljenjem, školovanje ili procedura dokazivanja starateljstva nakon punoljetstva,  – često su košmarna iskustva za osobe sa invaliditetom i njihove porodice

 

,,Jednoj od najugroženijih i najosjetljivjih grupa stanovništva, osobama sa invaliditetom (OSI), izgleda ništa ne poskupljuje – ni hrana, ni gorivo, ni odjeća i obuća, jer se jedino njima naknade koje dobijaju godinama nijesu pomjerile s mrtve tačke. Nema novaca koji mogu nadomjestiti brigu i muku roditelja djece sa invaliditetom, ali ne mogu da ostanem ravnodušan kada vidim kako se nadležna ministarstva i država odnose prema njima“, kaže za Monitor Nikšićanin Velibor Božović, otac dvadesetdvogodišnjeg Vuka koji ima Daunov sindrom.

Prvih pet godina Vukovog života nijesu ni znali da on ima pravo da dobija bilo kakvu novčanu pomoć. Od njegove šeste godine do danas, naknada koju svakog mjeseca prima od države – neosjetno se povećala, i danas iznosi oko 200 eura. U međuvremenu, hljeb koji je nekada koštao 50 centi, danas vrijedi gotovo duplo više. ,,To je poniženje svih osoba sa invaliditetom. Da na njih niko ne misli, da ih se niko ne sjeti – to ne mogu da razumijem. Sva podrška koju dobijaju od političara mahom je deklarativna, jer se rijetko koji istinski bori za njihova prava“, navodi Božović.

Za povećanje plata poslanicima, koje je nastupilo od prvog januara ove godine, kao i zarada skoro 500 najviših državnih funkcionera, i to za gotovo 200 eura – novca iz državnog budžeta ne manjka.

Monitoru su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali da su se visine naknada iz socijalne i dječje zaštite od prvog jula uvećale za 8,7 odsto. ,,Dijete korisnik lične invalidnine ima naknadu u iznosu od 207,16 eura i dodatak za djecu od 66,20 eura. Roditelj djeteta po osnovu statusa djeteta ima pravo na mjesečnu naknadu od 224,36 eura, bez obzira na druge prihode. Ukupan mjesečni prihod, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, je 497,72 eura. Imaju pravo i na subvenciju mjesečnih računa za električnu energiju, tako da po osnovu naknada i subvencije porodica ima mjesečno iz budžeta države nešto više od 500 eura”, kazali su iz tog Vladinog resora.

U narednoj godini je, kako su još istakli, predviđena izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države tek je jedna u  nizu nevolja sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori.

Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima – često je za njih košmar. ,,Ja sam prinuđen da, kao i mnogi roditelji, sina svaki put kad treba kod zubara vodim do Podgorice, jer u Nikšiću nema stomatološke stolice za OSI, niti ima anesteziologa. Kako sam upoznat, trenutno se nešto pokušava uraditi, i nije toliko komplikovano i kupiti tu stolicu, koliko pronaći anesteziologa. Tu bi trebalo da se uključe nadležna ministarstva. Prava je noćna mora tražiti upute za Klinički centar Crne Gore (KCCG) i pratiti procedure, a nekad morate i noćiti zbog čekanja. Sve bi to moglo da se riješi, samo da ima volje i svijesti”, napominje Božović, koji je i  predsjednik roditelja djece JU Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoja i osoba sa invaliditetom u Nikšiću.

Sara Bero, majka bliznakinja Irme i Ilde sa Daunovim sindromom, aktivistkinja i predsjednica prvog Udruženja za djecu i mlade sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori, NVO Ljubav za ljubav za Monitor ističe da je, zbog toga što nije dobijala nikakvu pomoć od države, bila prinuđena da zatvori prostorije udruženja, gdje su vrijeme provodila mnoga djeca koja imaju ovaj sindrom. ,,Uspjeli smo da ih otvorimo tek poslije izvjesnog vremena, i to zahvaljući dobrim ljudima i time što se bavim marketingom i što sam uložila lična sredstva. Obraćala sam se brojnim institucijama ali nam  niko nije pomogao. Vremenom, postalo je neizdržljivo finansijski i morali smo da zatvorimo prostor”.

U Crnoj Gori ne postoje aktivnosti namijenjene konkretno za djecu i osobe sa Daunovim sindromom, a kroz rad njenog udruženja Bero je pokretala i pokreće mnoge projekte za pomoć onima koji žive sa ovim sindromom. ,,U naše udruženje mogu se prijaviti sva djeca iz Crne Gore. Pomagali smo majkama koje nemaju gdje da ostave djecu i koje nijesu upućene u to koja prava im zakonom pripadaju, kao što su putni troškovi za prevoz od kuće do škole, povlastice za putovanja, pravo na tuđu njegu i pomoći, invalidninu… Organizovali smo i fitness instruktora, školicu za ples, medicinsko osoblje koje uključuje defektologa i psihologa, homeopata, muzičko-zabavni program… Za djevojke starije od 15 godina obezbjedili smo i kurs šminkanja. Naš je cilj da pomognemo u stručnom osposobljavanju djece kako bi sjutra bili samostalniji”, pojašnjava Bero, i upozorava da nekada ni roditelji ne koriste sve mogućnosti koje im se pružaju.

U svemu tome, pomoć države gotovo je u potpunosti izostala.

Nedaće osoba sa mentalnim poteškoćama, kao što je Daunov sindrom, nakon što postanu punoljetne, i njihovih roditelja, samo se umnožavaju.  Oni  moraju ući u procedure dokazivanja starateljstva, kako bi mogli i poslije punoljetstva da nastave da brinu o svojoj djeci. To je mukotrpan proces sa obiljem tužne dokumentacije. Umjesto da se država uključi i pokuša roditeljima da olakša živote – niko ništa ne čini, niti to ikoga interesuje”, ističe još Božović.

Prema posljednjim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), na kraju juna bilo je 9 973 nezapošljene osobe s invaliditetom. To je oko 22 odsto od ukupnog broja nezapošljenih u tom periodu. Čak 58 odsto su žene. Većina nezaposlenih je bez škole ili samo sa osnovnom školom, a ima među 284 nezapošljenih sa fakultetskom diplomom – devet je magistara i dva doktora nauka. Najviše nezapošljenih živi u Beranama, Rožajama, Bijelom Polju, Podgorici, Plavu, Pljevljima… Brojke govore gdje su na listi prioriteta osobe sa invaliditetom.

Crna Gora nema podataka o tome koliko ima osoba sa poteškoćama u razvoju. Do njih je teško i doći, jer mnogi roditelji djecu ne prijave nijednom centru. Predrasude i diskriminacija – dugogodišnje su boljke. U našoj državi ne postoji specijalizovani centar za djecu sa Daunovim sindromom. U Beogradu, Zagrebu, Splitu ili Bariju, gdje ih ima, u takvim centrima djeca uče razne zanate, na primjer da kuvaju ili da rade u malim restoranima i kafićima.

Nije poznat ni tačan broj djece s autizmom, jer država nema sređen registar. Postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju godinama kuburi s manjkom uslova za pružanje adekvatnog tretmana djeci. Nema dovoljno stručnog kadra – logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa…

Velibor Božović zaključuje: ,,U Dnevnom centru u Nikšiću se zaista trude i rade sa našom djecom. Vode ih na izlete, na plivanje, posvećuju im pažnju i ljubav. Brinu o njima. Ima pozitivnih primjera. Ipak, država bi morala da pokaže zrelost i da mnogo više povede računa o najranjivijim kategorijama društva ako želi sebe da smatra državom socijalne pravde. Previše je dnevne politike i političarenja, a premalo brige o ‘običnom’ čovjeku i njegovim potrebama”.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VANDALIZAM I DEVASTACIJA ĐALOVIĆA PEĆINE: Milioni donijeli štetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se godinama izvode radovi na valorizaciji Đalovića pećine, da li se to radi na stručan način ili se tim radovima nanosi nepopravljiva šteta prirodnom ambijentu najveće pećine na Balkanu, kao i čitavom njenom okruženju

 

Oko najveće pećine na Balkanu ,,đavoli se kote” već nekoliko sedmica. Počelo je sa krivičnim prijavama vandala koji su krajem avgusta oštetili unutrašnjost pećine. Potom je otvorena pandorina kutija, potragom za odgovornim  za trajno oštećenje pećine, kanjona, i prirodnog okruženja, nastalog – da apsurd bude kompletan – višegodišnjim izvođenjem radova na valorizaciji pećine.

U Speleološkom klubu Pauk iz Bijelog Polja smatraju da je umjesto planirane valorizacije, došlo do trajne i nepopravljive štete prirodnog dobra. Rukovodstvo kluba saopštilo je da je reakcija Agencije za zaštitu životne sredine zadocnila, jer je, kako tvrde, već nanijeta nepopravljiva šteta Đalovića pećini, Đalovića klisuri, koritu rijeke Bistrice i Mjesnoj zajednici Bistrica. Oni smatraju da je  doveden u pitanje kapitalni projekat valorizacije Đalovića pećine, što bi, upozoravaju, bila katastrofa nesagledivih razmjera za građane Bijelog Polja, razvoj sjevera Crne Gore, a i čitavu Crnu Goru.

Bjelopoljski speleološki klub se ranije, otvorenim pismom, obratio Agenciji za zaštitu životne sredine za zahtjevom da se zaštiti Đalovića pećina i istovremeno su zapitali da li je Agencija radila studiju prije početka radova na valorizaciji pećine, koji traju godinama.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine potom su kazali da će formirati stručni tim koji će činiti relevantni stručnjaci iz oblasti biospeleologije, speleologije i hidrogeologije. Njihov izvještaj sa terena očekuju krajem naredne nedelje, a on bi trebalo da sadržati smjernice, korake i mjere u cilju očuvanja prirodnog dobra u Đalovića klisuri.

,,Zahvaljujemo se na odgovoru, a za reakciju mislimo da je zadocnila”, kažu iz Speleološkog kluba Pauk. ,,Vandali su pronađeni i procesuirani. Ali, tužilaštvu ukazujemo da se za nesavjestan odnos i radove koji se izvode i koji prijete katastrofi, krivac nalazi u idejnom tvorcu samog projekta, nosiocu projekta, izvođaču radova, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje,  koji su oko sebe napravili kineski zid. Ovo kažemo iz razloga što bilo kome da se obratimo, nailazimo na ćutanje. Svi neka rade svoj posao onako kako misle da je najbolje, a mi ćemo raditi svoj posao prema svojoj savjesti, odgovornosti i našem statutu”.

Priča oko Đalovića pećine započela je kada su, dvije sedmice ranije, predstavnici kluba Pauk policiji prijavili da su vandali ispisivali imena po zidovima pećine i oštetili pećinski nakit. Protiv nekoliko lica je, potom, podnesena krivična prijava zbog uništenja prirodnog dobra. Nakon toga postavljeno je pitanje  kako se godinama izvode radovi na valorizaciji Đalovića pećine, da li se to radi na stručan način ili se tim radovima nanosi nepopravljiva šteta prirodnom ambijentu najveće pećine na Balkanu, kao i čitavom njenom okruženju.

Ulaz u Đalovića pećinu nalazi se na području opštine Bijelo Polje. Ova pećina u narodu je od davnina poznata pod nazivom Pećina nad vražijim firovima, zbog ulaza koji se nalazi iznad kotlastih udubljenja ispunjenih vodom. Pećina je smještena u Đalovića klisuri, po kojoj je i dobila ime. Kroz klisuru protiče rijeka Bistrica.

Istraženih 17,5 kilometara pećine pripada teritoriji Crne Gore, ali se procjenjuje da ova pećina zadire duboko u utrobu Pešterske visoravni, sa još, vjerovali ili ne, 200 kilometara neistraženih kanala. Speleološka istraživanja Đalovića klisure i njene okoline započeta su 1987. godine.  Ispitani dio sastoji se od većeg broja kanala, hodnika i dvorana, kao što su Kanal sa jezerima, Veliki lavirint, Veliki kanal, splet kanala koji spajaju gornji nivo sa donjim. U pećini se nalazi 15 stalnih jezera, kao i 20 do 30 periodičnih jezera. U dijelu pećine nazvanom Katedrala nalazi se najveći salagmit  Monolit čija je visina oko 18 metara. Pećina posjeduje veliki broj pećinskih ukrasa različitih vrsta, oblika i boja.

Onda je na scenu stupio faktor čovjek, sa idejom da se pećina turistički valorizuje. Demokratska partija socijalista, koja je u Bijelom Polju neporažena preko tri decenije, u jednu od lokalnih kampanja krenula je sa pričom o milionskim ulaganjima u turističku valorizaciju najduže pećine na Balkanu.  U jesen 2019. godine Uprava javnih radova pohvalila se da je početkom izgradnje žičare iznad Đalovića klisure napravljen još jedan krupan korak u realizaciji projekta njene turističke valorizacije. Tada  je saopšteno da je riječ o jednoj od nekoliko građevinskih faza, koje će prirodne ljepote najveće i najduže pećine u Crnoj Gori učiniti pristupačnim za posjetioce. Procijenjena vrijednost kompletne investicije bila je 18 miliona eura, obezbijeđenih kapitalnim budžetom Vlade Crne Gore.

Radnici preduzeća Novi Volvox, sa kojim je Uprava ugovorila izradu tehničke dokumentacije i izvođenje radova, izlili su tih dana prve betonske stope za noseće stubove i početnu stanicu. Vrijednost montaže i stavljanja u funkciju oko 1,7 kilometara duge žičare je procijenjena na blizu 3,9 miliona eura. Planirane su dvije gondole sa po osam mjesta za turiste, kapaciteta 75 osoba na sat, pomoću kojih će vožnja do servisnog objekta na ulazu u pećinu trajati šest minuta.

Na području od bjelopoljskog naselja Bistrica, do manastira Podvrh, gdje će se nalaziti parking i početna stanica žičare, tada je počela izgradnja pristupne saobraćajnice, u vrijednosti od oko 4,2 miliona eura. ,,Kada je riječ o uređenju same pećine, strogo će se voditi računa o očuvanju njenih prirodnih ukrasa, pa je predviđeno specijalno osvjetljenje, korišćenje montažnih staza i posebnog materijala”, saopštila je tada Uprava javnih radova.

Firma Novi Volvox nije nepoznata, mada je u CRPS, od njenog osnivanja 2009. godine,  zabilježeno 25 vlasničkih promjena. Posljednja je evidentirana početkom aprila ove godine. Ta firma je za radove u Bijelom Polju angažovala podizvodjače, među kojima je i kompanija predsjednika Opštine Petra Smolovića. Istina, on je izborom na tu funkciju, istupio iz firme Imperijal, koju je nastavio da vodi njegov rođeni brat.

Radovi su se otegli i dobrano kasne. Niko do sada nije pomenuo način na koji se to čini, odnosno njihov kvalitet. Milioni su, po osnovu ovog projekta, već uloženi.  Speleolozi smatraju da su uloženi štetno. Mada kažu da ne žele nikoga da targetiraju, iz bjelopoljskog Pauka tužilaštvo su nedvosmisleno uputili da krivca za ,,nepopravljive štete” koje su nastale dosadašnjim izvođenjem radova na valorizaciji Đalovića pećine, traže  u idejnom tvorcu, nosiocu projekta, izvođaču radova, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje.

Ostaje da se vidi dokle će otići započeta polemika. I kako će se, prema svemu, odnositi nadležni.

                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDUĆNOST MOJKOVCA: Turistički i industrijski centar ili zaboravljena varoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nastavkom auto-puta prema Srbiji, Mojkovac će biti zaobiđen. Lokalnoj vlasti predstoji da stvori uslove da u varoši, pored koje će se manje prolaziti, ostaju Mojkovčani a dolaze turisti

 

Potajni višedecenijski „rivalitet” između Mojkovca i Kolašina odavno je okončan investicionim i građevinskim bumom u južnijoj opštini. Tačku na to „nadmetanje” stavilo je otvaranje dionice auto-puta Smokovac–Mateševo. Dodatno, Mojkovac će biti zaobiđen i nastavkom auto-puta prema Srbiji, koja će od Mateševa, preko Bjelasice, nastaviti ka Andrijevici i Beranama.

Sadašnja i buduća lokalna vlast, zbog toga, trebalo bi da osmisle koncept razvoja, koji bi nadomjestio te „nepravde”. Oni koji su bili zaduženi da vode opštinu minulih godina često su saopštavali da im je cilj da „Mojkovac više ne bude grad pored kojeg će se prolaziti, već grad u koji će se svraćati”. U budućnosti zadatak će biti još zahtjevniji: kako stvoriti uslove da se u varoš, pored koje se više neće ni prolaziti, kao do sada, namjerno dolazi ili ostaje.

Statistika im ne ide u prilog. Broj stanovnika mojkovačke opštine smanjen je za 12,4 odsto u periodu od 2011. do 2019. godine. Trend je nastavljen i minule tri godine.  Prema zvaničnim podacima, u toj opštini je 2011. živjelo 8.622 ljudi, a osam godine kasnije svega 7.553. Prema podacima iz lokalne Strategije zapošljavanja, u istom periodu broj djece upisane u osnovne škole smanjio se za 349, odnosno za čak više od 35 odsto. I broj onih koji imaju posao smanjio se za 7,8 odsto od 2011. do 2019.

„Smanjenje broja stanovništva posljedica je dvostrukih negativnih demografskih trendova – prirodnog priraštaja i migracionog salda”, konstatovano je u Strategiji. „Statistika unutrašnjih migracija ukazuje da oni koji napuštaju Mojkovac uglavnom idu u Podgoricu. U Glavni grad se preslilo više od polovine ukupno odseljenih Mojkovčana i Mojkovčanki, a oko 32 odsto u neku od primorskih opština.“

U tom dokumentu se navodi da opština Mojkovac ima, u odnosu na državni prosjek, veći udio stanovništva sa nepotpunom osnovnom i srednjom školom i manji udio onih sa visokom spremom. Poređenje broja zaposlenih i broja penzionera takođe ukazuje na nepovoljna kretanja. Od 2011. do 2019. godine, broj zaposlenih bio je značajno manji od broja penzionera.

Na budućnost rodnog grada Mojkovčani gledaju vrlo različito – sa mnogo zebnje ili sa manje ili više utemeljenim optimizmom. U aktuelnoj lokalnoj vlasti, tvrde, ne fali optimizma a ni riješenosti da od Mojkovca naprave ugodnije mjesto za život. Kako za Monitor kaže predsjednik Opštine Vesko Delić, tri su okosnice budućeg mojkovačkog boljitka: turizam, idustrija i poljorivreda. Za sada se najviše očekuje od zavšteka gradnje skijališta, i, eventualnog, otvaranja rudnika. Delić računa i na „prelivanje interesovanja” investitora iz Kolašina na Mojkovac.

„Da bi Mojkovčani ostali u rodnom gradu, potrebna su nova radna mjesta. Projekti ski-centra i rudnika otvoriće tu mogućnost. Na skijalištu je zavšeno oko 60 odsto radova. Zastoj je na lokalnom putu od Vragodola do Žarskog, ali je u toku izgradnja ski-staza i bazne stanice. Kada je riječ o rudniku, čeka se usvajanje DUP za taj koncesioni prostor, a treba da damo i mišljenje na studiju koja se odnosi na zaštitu životne sredine. Jasno je da nam je otvaranje rudnika vrlo važano, ali, ponavljam, nećemo dozvoliti bilo koji segment koji je nauštrb zdrave životne sredine”, tvrdi predsjednik Opštine.

Mojkovački Ski-centar Žarski je drugi od planiranih ski-centara koji se grade u skladu s Prostornim planom posebne namjene (PPPN) za Bjelasicu i Komove. U podnožju baznog područja Ski-centra Žarski predviđena je izgradnja 14 hotela i 11 pansionskih hotela apartmanskog tipa. Planirano je i da se mojkovačko skijalište poveže sa Ski-centrom Cmiljača i na taj način dobije 60 km skijaških staza.

Kako je najavljivano, rudnik cinka trebalo bi da bude jedan od najvećih u Evropi „i značajno doprinese većoj zaposlenosti i ekonomskom razvoju Crne Gore”. Planirana investicija u taj projekat je oko 150 miliona eura. Oko tri miliona eura godišnje od koncesione naknade pripalo bi Opštini. Obećano je da će u različitim fazama biti otvoreno i 700 radnih mjesta.

Do otvaranja rudnika i početka rada ski-centra, kako kaže Delić, Mojkovac treba da stvori preduslove za brži razvoj turizma i podrži poljoprivredu. On podsjeća na činjenicu da u Mojkovcu fali smještajnih kapaciteta, ali i ističe da je protekla turistička sezona bila značajno bolja od dvije prethodne. Hendikep mojkovačkog turizma je, objašnjava Delić, to što u gradu postoji „samo par manjih hotela i motela, bez hotela visoke kategorije”. Smještajni kapaciteti, kaže, ne zadovoljavaju ni u sadašnjoj situaciji.

„Zadatak Opštine je da privuče investitore koji bi gradili i otvarali hotele. Nadam se da će tendencija iz Kolašina da se prelije u Mojkovac. Kada je riječ o ostalim investitorima, moram podsjetiti da imamo odlično uređenu biznis zonu, prostor od oko 10.000 ha, koji ima sve uslove i povoljnosti za prerađivačke kapacitete. Prioritet nam je da osnažimo Mojkovac industrijskim kapacitetima i siguran sam da ćemo uspjeti u tome”, obećava Delić.

Predsjednik Opštine kaže da se treba čuvati situacije u kojoj bi nova radna mjesta značila „nagomilavanje ljudi u Opštini, preduzećima i ustanovama čiji je osnivač Opština”. Ova i svaka naredna lokalna vlast, objašnjava on, treba da radi na stvaranju uslova za otvaranje realnih radnih mjesta.

„Korak po korak, to je naš moto. Imamo brojne prirodne pogodnosti, pored turizma i industrije računamo i na poljoprivredu. Koliko ozbiljno shvatamo tu djelatnost, govori i činjenica da smo ove godine 135.000 eura iz opštinske kase odvojili za Agrobudžet i to je najveći iznos za tu namjenu do sada. Računamo na poljoprivredu kao na stratešku razvojnu granu”, zaključuje Delić.

Mojkovčani, koji vjeruju u svijetlu budućnost svog grada, ističu kako žive „u oazi prirodnih ljepota, između Proćenskih planina Bjelasice, Sinjavine, nacionalnih parkova Biogradska gora i Durmitor, na obali rijeke Tare”. U lokalnoj Turističkoj organizaciji u turističke adute Mojkovca ubrajaju i kulturno-istorijsko nasljeđe, koje čine arheološki lokaliteti srednjovjekovnog Brskova, sakralni spomenici, tradicionalne seoske kuće, katunska naselja… Nažalost, sve to do sada Mojkovačanima nije značajnije uticalo na kvalitet života, pa su na začelju svih tabela, kojima je rangiran standard građana Crne Gore.

          Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo