Povežite se sa nama

FOKUS

Putokazi za Lelejsku goru

Objavljeno prije

na

Ne treba podcijeniti mogući učinak buke i bijesa koje je minulih dana proizvodio predsjednik DPS–a na partijskim konvencijama u Podgorici, Nikšiću i Beranama. Nismo valjda nakon dvadeset godina postali ravnodušni na Basnu o Britvi i Blitvi. Ne bi trebalo da budemo. Svaka basna ima naravoučenije: ova kaže da će se uvijek naći pripadnici čopora da slijede tragove koje markira predvodnik, (zvjerinjaka, partije, države…). I označenu žrtvu napasti iz zasjede. Đukanović je u tri dana, na tri različita mjesta, ponovio tri gotovo identične priče. Mediji su prenijeli kako je gospodar vladajuće koalicije podijelio lekcije iz: ekonomije, politike, istorije i morala svojim oponentima iz svijeta politike, nezavisnih medija, nevladinih organizacija, slobodomislećim pojedincima i esnafskim udruženjima… Prvi redovi vladajućeg DPS-a bespogovorno su slušali ljutitog gospodara. Đukanović im je u lice sasuo nezadovoljstvo činjenicom da su neprijatelji, razbojnici, narkomani i izdajnici neometano ,,izmiljeli iz svojih jazbina” pa dižu glas na njega i njemu najbliže. To je, tumači Đukanović, direktan napad na Crnu Goru. I on to neće tolerisati. Lukšići su, stižu kuloarske priče, shvatili poruku pa pažljivo analiziraju šta im je činiti.

Da bi dokazao kako nije vrijeme za šalu, Đukanović je ljevicu okitio satom vrijednim više od 100 hiljada eura. Toliko školovani činovnik zapošljen u parlamentu ili pravosuđu zaradi za čitav radni vijek. Praveći sličnu paralelu, Koča Pavlović za Monitor podsjeća na poruku grafita sa podgoričke fasade: Ko zna znaće, ko krade imaće. ,,Ta razvojna filozofija je Đukanovićev poklon Otadžbini”, kaže Pavlović tražeći povod za Đukanovićevu ljutnju i u nizu sudskih procesa širom Balkana koji se spremaju, traju ili su završeni – osuđujućim presudama. „Milo Đukanović je bio, a valjda je i dalje, Šarićev, Kalićev, Keljmendijev, Subotićev i Mićunovićev lični prijatelj”, zaključuje Pavlović.

Prirodno, Đukanovićeve političke performanse razumije njegov najbliži politički saradnik – Ranko Krivokapić. „Ništa ne vidim posebno u tom njegovom iskazu, što nije dio svakodnevnog parlamentarnog života”, kaže on. Pa se, tobože, čudi. „Čuo sam kvalifikative, ali ne i negiranja fakata koje je iznio”.

Potrebno je, dakle, podsjetiti na fakta koja su, u Đukanovićevoj interpretaciji dobila nove forme i sadržaje.

„Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je predsjednik DPS-a kao da je ta sloboda stvar njegove volje, a ne civilizacijsko dostignuće utkano i u Ustav i zakone ove zemlje. „Ali”,, napomenu je potom, i to ALI naraste toliko da poklopi Durmitor i Prokletije, „ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”.

Potom je Đukanović pokušao konkretizovati optužbe: „Smetaju im, navodno, ruski tajkuni, ali su sa jednakom strašću pokušali da otjeraju Pitera Manka, Barnara Arnoa, Natanijela Rotšilda, Adrijana Zeku i A2A iz Italije. Jer njihov cilj nije da odbrane Crnu Goru od ‘ruskih tajkuna’ već da otjeraju investitore”.

U crnogorskim medijima nećete naći nikoga ko pokušava otjerati vlasnike nautičko-turističkog centra Porto Montenegro u Tivtu. Istina je, mnogi tvrde da je Đukanović jeftino prodao kompleks nekadašnjeg Arsenala skupa sa dijelom mora i priobalja, a da novi vlasnici nijesu poslodavci koje treba poželjeti. Niko ne tjera ni Dojče Telekom, Telenor, Daido Metal, Helenik Petroleum, Merkator, Telekom Srbije… Ni Zeku niko nije tjerao – on je bankrotirao. Taskina Šinavatru ne tjeraju mediji ili NVO nego Interpol. Uostalom, detalje o njegovim planovima za Crnu Goru zna samo Đukanović i, valjda, Igor Lukšić.

Glavom bez obzira odavde su pobjegli prebogati Arapi i Mađari kojima je Đukanović na prodaju nudio svoju banku i najljepše djelove naše zemlje. Zašto je poslovni angažman u Crnoj Gori bio previše čak i za ljude koji su svjetsku slavu stekli, što količinom novca koji posjeduju, što brutalnošću prema potčinjenima (koje – pred kamerama -muče ekserima i gaze automobilima)? Đukanović sugeriše da odgovor na ovo pitanje treba tražiti u angažmanu nevladinog sektora. Možda, ipak, investitore ne tjera publicitet, nego lakomost, korupcija i sve ono o čemu su u svom odštetnom zahtjevu protiv Vlade Crne Gore, teškom oko 350 miliona, pisali ekonomski i pravni stručnjaci Olega Deripaske.

A2A je, ako Đukanović ne zna, još tu. Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Jezdimir Vasiljević… nijesu. U zatvoru su, ili bježe od pravde, a ne od nevladinog sektora. U ilegali su i Italijana sa kojima je uvježbavan duvanski tranzit. Bivši premijer zna, uspjeli smo da otjeramo samo one kojima je problem bio da se elementarno legitimišu i zadovolje makar formalne uslove za posao – od Timora do Kjubus luksa. Za neke poput Beplera i Džejkobsona ni to nije bilo moguće. Njima je lično Đukanović otvarao sva vrata.

Mnogo više od prežvakane mantre o „istjerivanju investitora” javnost treba da brine to što su zvaničnici vladajuće koalicije prestali da pričaju o razvojnim projektima, rastu broja zapošljenih i većem standardu. Umjesto toga traže alibi optužujući (ponovo) globalnu krizu i ovdašnje neistomišljenike.

Đukanović je, skromno priznaje, barijera koja sprječava da se „potre ne samo država, nego i nacionalni, kulturni i vjerski identitet Crnogoraca”. Pa ponavlja splet optužbi na račun opozicionih poslanika, vlasnika i urednika nezavisnih medija.

Tako smo se podsjetili „kolumniste zemunskog klana”, ali nam Đukanović i dalje duguje odgovor – ko je od njegovih saradnika tu družinu (zemunce) zadužio oružjem, vozilima i legitimacijama crnogorskog DB-a. Ponovo smo čuli priču o poslaniku koji je, u tri dana, prošao put od osvjedočenog do registrovanog narkomana, ali i dalje ne znamo ko iz vlasti štiti Nasera Keljmendija kada ovaj izazove saobraćajnu nesreću ili nosi džakove eura.

Sjetio se Đukanović i Sedmog bataljona, ali je opet prećutao tvrdnje da većina pripadnika te oružane formacije danas hljeb zarađuje u uniformi crnogorske vojske i policije.

Konačno, publici su ponuđeni i neki noviteti. Tu je britva prevazišao sebe iz vremena kada mu je zbog šahovnice omrznuo šah.

,,O našoj demokratičnosti i multikulturalnosti bi da sude oni koji su vodili kolone na Tuzi…”, tajanstven je Đukanović. Na koje kolone je mislio? Prve kolone ka Tuzima krenule su nakon što je Đukanović, skupa sa Momirom Bulatovićem, a pod komandom Slobodana Miloševića, poveo (preciznije – poslao) do zuba naoružane kolone Crnogoraca na Dubrovnik. Višegodišnje međunarodne sankcije poslale su nas u Tuzi da na buvljaku trgujemo benzin, duvan, gaće i sredstva za higijenu. Najveći dio toga prodavali su, na veliko, bliski saradnici i sponzori vladajuće elite. Posljednje kolone ka Tuzima zabilježene su u nedjelju. Tada se, navodno, trčao Međunarodni podgorički maraton. Koliko sjutradan, ispostavilo se da je u pitanju neregistrovana manifestacija smišljena tek da namiri materijalne interese šaciče privilegovanih. Takođe bliskih DPS-u. Konačno, u novinskim arhivima moguće je pronaći i podatak da je u januaru 1998. godine, u vrijeme uličnog bunta pristalica SNP-a, dio ostrašćenih i moguće naoružanih mitingaša u organizovanoj koloni vozila krenuo ka Tuzima. Policija je, navodno, zaustavila tu opasnu povorku i vratila ih pred Skupštinu. Niko zbog ovog ,,izleta” nije osumnjičen, optužen ili osuđen. Đukanović i njegovi saradnici su tada odlučili da, mimo reda i zakona, amnestiraju one sa kojima su duže od osam godina dijelili i vlast i čast.

Đukanović se zanimljivo, nije sjetio da popriča o drugim hordama i njihovim vođama: od Pljevalja, Bukoviće, deportacije izbjeglica, Štrbaca pa do Morinja…Čuo je za neke od njih. Ili ih vidio – makar u ogledalu.

Predsjednik DPS-a se hvali kako je 1999. godine Crnu Goru sačuvao od bombardovanja, dok su njegovi politički oponenti „prizivali NATO”. Mnogi smo, nije tajna, sretni što nam NATO bombe nijesu padale na glavu. Prije nego se ponovi priča o mirotvorcu koji nas je sklonio pod svoje skute, valja se prisjetiti da su Danilovgrad, Golubovci i Murino takođe u Crnoj Gori. Troje djece koje su na sjeveru Crne Gore ubile bombe imala su, 10, 12 i 13 godina.

Konačno, kao krunski dokaz „parade licemjerna i lažnog predstavljanja” Đukanović navodi: „O našoj moralnosti danas bi željeli da sude oni koji su prije samo pet godina zastupali strane, a ne interese svoje države”. On, dakle, ponovo optužuje sve one koju su 2006. godine bili za opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore. A to je bilo tek nešto manje od 45 odsto punoljetnih građana ove zemlje. Neka analitičari procijene koliko je korektno i državnički mudro insistirati na tim podjelama. Svako može da se zapita – kakav je karakter čovjeka koji za izdajnike proglašava ljude koji su željeli da žive u državi koju je, svojim potpisom, stvorio – on lično.

„Đukanović je smatrao da je to faktografija za odbranu državnih interesa i to je saopštio”, tumači Ranko Krivokapić. Ima onih koji se slažu sa ovom dijagnozom. Drugi su se primirili dok nepogoda ne prođe. Treći prave paralele sa sudbinom uhapšenog hrvatskog premijera Iva Sanadera. Stižu vijesti da Francuska i Njemačka od Crne Gore zahtijevaju da na oltar integracija priloži krupnu žrtvu. Sa lisicama na rukama. Đukanović, vođen ličnim interesima, ne želi da stvari odu toliko daleko. Zato opominje – ponajprije svoje.

Najbolji odgovor na sve ono što govori bivši predsjednik, premijer, poslanik, aktuelni predsjednik DPS stigao je iz Engleske. Književnik Samjuel Džonskon poručio je „patriotizam je posljednje utočište hulja”. I neka vas ne buni što je odgovor sročen prije 300 godina. Zar nije i Mihailo Lalić sredinom prošlog vijeka opisivao našu sadašnjost?

Đukanović nam je novim nastupom samo označio nove putokaze za – Lelejsku goru.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

RASHODOVANJE TRINAESTOG JULA: Kuća raskućnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane

U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore.  Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.

Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar  Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.

Vuković je javnosti,  više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću.  Društvene mreže  i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.

„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.

Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku.  Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su  podršku tom predlogu obrazlagali  kao pokušaj „zdravog dijaloga“  unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.

Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen,  nije lako pronaći. Radi se o  zbirci poezije Kuće beskućnika.  Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su  mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima.  Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.

“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i  Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.

Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa.  Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje  gdje je Karadaglićevo  odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao  „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je.  Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.

Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako  ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.

Stanišić  je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno,  doživio kao  uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.

Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.

„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.

Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija  biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se  nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost  vlasti zaboravila.

U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako  oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba  da simbolizuje. Na  dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata,  govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi.  Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.

Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak  politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.

Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i  savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.

Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima  ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je  interventna jedinica  upotrijebila i silu.

Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.

Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu,  gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.

Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni.  Đukanovića je poređivao sa  kraljom Nikolom. Proglašavao ga  simbolom, svetionikom u mraku…

Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane.  Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak,  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička  kontrola

 

 

Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice  zaglušili su  zidovi  gluve sobe parlamenta.  Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu.  Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.

Objavljeno je da  poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović   nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na  izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović.  Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.

Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu  u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od  najboljih izvještaja do sada.

Vučurović je na sjednici problematizovao to što  policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.

Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može  biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.

Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.

Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To  u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao  poruka dijela vlasti ( bivši DF)  da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog,  već i kao  političko trvenje  između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića,  izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.

Vlada je  16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu  saglasnost većine članova“, donijela rješenje  kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale.  U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.

Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio  bivši direktor policije Zoran Brđanin.  Zbog Šćepanovića on je  ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.

Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu  nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića.  Brđanina  je više naknadnih vlada smjenjivalo  a sud vraćao na poziciju šefa policije.  Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su  izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu.  I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.

Ministar  Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.

Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se  neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo  „fingirala“ njegova zakonita smjena.  On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.

Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog  mandata  u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića  tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio.   Čini se  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička  kontrola.

Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”.  Šćepanović  za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2.  Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.

Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.

“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova   za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor  sagovornik  iz vrha bezbjednosnog sektora.

Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.

Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije,  funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.

Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim  Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.

„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović.  Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo.  Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.

Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava za državnu imovinu raspisala je oglas za nabavku 30 službenih automobila ukupne vrijednosti blizu 700.000 eura. Morsko dobro potrošiće  400.000 eura na manju luksuznu motornu jahtu, a Vlada će ove godine pazariti avion za 25 miliona eura. Reprezentacije i ostala troškarenja iz budžeta više niko i ne broji

 

 

,,Dok građani sami plaćaju terapije i ljekove, dok čekaju mjesecima na refundacije za bolovanja, dok se roditelji snalaze da kupe ono što im sistem duguje – Vlada Crne Gore troši skoro 700.000 eura na 30 novih vozila za državne službenike. Toliko o prioritetima. Za narod – nema. Za njihove udobne fotelje i vozila – ima”, ovako je Ana Leković, članica Odbora DPS Prijestonice propratila najavu o kupovini novih službenih automobila.

,,Kad zdravlje postane luksuz, a limuzine politička norma – to je jasan znak da vlast ne služi narodu, već sebi. A vlast koja izgubi dodir sa narodom – gubi i pravo da vlada”, zaključila je.

Znaju to u DPS-u dobro. Građani su se, međutim, nadali da trošenje, bahatos i razmetanje sa državnom kasom nakon njih ne može da se ponovi. Bili su u zabludi.

Stranke sadašnje vlasti, dok su bili opozicija, upućivali su slične prijekore DPS-u zbog trošenja državnog novca na limuzine – ,,Za djecu nema, a za automobile ima para”. Najavljivali su da će luksuzne audije i mercedese prodati i taj novac potrošiti na rješavanje socijalnih problema. Da pokažu da će biti drugačija vlast od prethone, prvih su dana dolazili na posao taksijem. Kad su zadužili službena vozila i ostale privilegije, sve se promijenilo.

Uprava za državnu imovinu raspisala je ovog mjeseca javni oglas za nabavku 30 službenih vozila za potrebe više državnih organa, čija je ukupna procijenjena vrijednost blizu 700.000 eura s uračunatim PDV-om. Nabavka obuhvata 27 novih i tri polovna vozila.

Tako recimo Zavod za zapošljavanje planira nabavku dvije limuzine – vrijednosti 41.322 i 26.925 eura. Nije jasno za koje potrebe Zavodu trebaju  luksuzni automobil vrijedni desetine hiljada eura. . Iste nejasnoće važe i za planirani SUV od 42.939 eura koje će dobiti Ministarstvo javne uprave.

Zanimljive su i cijene polovnih automobila koji će biti kupljeni za više ministarstava. Polovni auto za Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava koštaće 15.702 eura, Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa NVO planira kupovinu polovnog automobila vrijednog 30.000 eura, dok će Uprava za igre na sreću nabaviti vozilo za 21.347 eura. Za te pare mogu se kupiti i novi automobili.  Doduše, ne tako luksuzni kakvi očigledno dolikuju državnim institucijama i njihovim čelnicima.

Ponude za ova vozila mogu se dostavljati do 21. jula, a 1. jula ističe tender za popunu voznog parka Skupštine Crne Gore. Za pet novih crnih limuzina Skupština će platiti preko 150 hiljada eura.

Skupština je doduše u tome revnosna. Tokom 2022, 2023. i prošle godine najviši zakonodavni dom je za kupovinu novih vozila izdvojio preko 400 hiljada eura. Sve ukupno sa ovom najnovijom kupovinom, od dolaska novih vlasti, Skupština je na limuzine potrošila blizu 600.000 eura.

Poslanicima i zaposlenima u Skupštini na raspolaganju je vozni park od 37 vozila, od kojih je najveći dio starosti ispod 10 godina. Ako nastave ovim tempom Skupština će moći da svakom predstavniku naroda uz ostale privilegije ponudi i lični-službeni automobil.

Valja podsjetiti kako je javnost bila šokirana, a opozicija zgrožena kada se 2015. godine saznalo da tadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica treba da dobije novo službeno vozilo vrijedno 70.000 eura, iako je već koristila luksuzni audi A6 star svega osam godina.

Deset godina potom, skoro neprimjetno je prošla vijest da je Budžetom predviđeno da Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović dobije novi službeni auto u vrijednosti od 60.000 evra. Istina, dobio ga je na jedvite jade. Vlada je tokom prošle godine ignorisala zahtjev kabineta predsjednika Milatovića za kupovinu vozila za njega i njegovu porodicu. Konačno se ipak smilovala, pošto se službeni auto  podrazumjeva i za ,,obične” službenike a kamoli  predsjednika države.

Statistika govori da je nova vlast po pitanju kupovine automobila tri puta raskalašnija od stare. Institut Alternativa je početkom protekle godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na 2020, veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se ove godine planira kupiti, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000

Pored limuzina, pazare se i druga prevozna sredstva.

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom najavilo je da će potrošiti 400.000 eura na kupovinu manje luksuzne motorne jahte  za protokolarne potrebe te državne firme.

Ovim preduzećem rikovodi funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Mladen Mikijelj. A ono je pod Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je takođe kadar NSD Slaven Radunović.

Iz Radunovićevog ministarstva su objasnili da će se ovo plovilo koristiti za edukativne i naučne obilaske u zaštićenim područjima, terenske aktivnosti sa domaćim i stranim institucijama i organizacijama, prezentaciju obale stranim delegacijama i potencijalnim investitorima, potrebe Morskog dobra i drugih državnih institucija Crne Gore.

Naglasili su ,,kao što je poznato, Crna Gora, iako izlazi na more, nema nijedno adekvatno plovilo za potrebe države, kad je u pitanju reprezentacija”, te da se ministar ,,saglasio sa ovom inicijativom nadležnih organa Morsko dobro”.

Morsko dobro raspolaže jednim brzim čamcem dužine 7,8 metara, sa vanbrodskim motorom snage 200 konja. Dobilo ga je s ciljem – ,,promovisanje upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i priobalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore”. A što ćeš pokazati i promovisati sa čamcem koji vrijedi samo 170.000 eura, jahta je jahta.

Ima tu i tradicije. Sadašnji ministar Radunović i njegov stranački lider Andrija Mandić u ljeto 2017. uslikani su na jahti Mila Božovića. Božović je kasnije kao kadar NSD postao gradonačelnik Budve, a potom je uhapšen zbog sumnje da je švercovao drogu i stvorio kriminalnu organizaciju.

Kada su za funkcionere obezbijedili adekvatan vodeni i kopneni prevoz, nije u redu da manjka i u vazduhu.

Tako je za ovu godinu planirana kupovina aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade. Cijena, sitnica, 25 miliona eura.

Iako su stručnjaci upozorili  da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju, iz Vlade su obrazložili da zbog starosti, čestih kvarova i skupog održavanja, treba kupiti novi. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.

Nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, je u Skupštini, u februaru, predložila zajednički amandman sa poslanicom Jevrosimom Pejović, i navela da bi kupovina Vladinog aviona bila ,,luksuzni projekat”. Ona ističe da za tu kupovinu nema mjesta u budžetu Crne Gore, budući da, kako je kazala, košta 25 miliona eura. Ministar ekonomije Novica Vuković objasnio joj je da avion neće koštati 25 nego do 20 miliona eura. Naglasio je da to neće biti samo Vladin avion, nego će ga koristiti i predsjednik države i Skupština. To je već nešto  drugo. Svaka grana vlasti zahtijeva bar po jednu jahtu i avion.

Nedavno je javnost upoznata i sa tim da je Skupština Crne Gore, kojom predsjedava Andrija Mandić, za reprezentaciju u 2024. potrošila 78 hiljada eura. Riječ je uglavnom o restoranskim računima za svečane ručkove i večere priređene u čast gostiju koji su dolazili u Crnu Goru. Iznosi se kreću od 1.000 do 3,7 hiljada eura.

Za razliku od poslanika, ministri i ostali funkcioneri, iako ih ima znatno više manje troše. Za svaku ,,pohvalu” je što su za godinu, od 1. novembra 2023. godine do 1. novembra 2024. godine, 12 ministarstava Vlade Crne Gore potrošilo ukupno na reprezentaciju samo 58,7 hiljada eura.

Kako god bilo, crnogorska centralna administracija, bez lokalne administracije, državnih i javnih preduzeća, je samo u prošloj godini za troškove reprezentacije (ručkovi, večere, jela, zakuske) potrošila oko 950 hiljada eura.

Po ovome ispada da funkcioneri malo jedu i piju, kada se pogledaju troškovi za prevoz. Štedi se, odvaja od usta, ulaže strateški u limuzine, jahtu i avion.

 

Skromna imovina partija

Kako im je na raspolaganju državna imovina koju nemilice koriste, partije raspolažu sa dosta skromnom vlastitom imovinom.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja za prošlu godinu, samo Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijalistička narodna partija (SNP) imaju nekretnine.

DPS, prema podacima iz finansijskog izvještaja za 2024. objavljenom na sajtu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), ima zemljište i pomoćni građevinski objekat u Podgorici, kao i poslovne prostore u Tivtu, Bijelom Polju, Beranama, Danilovgradu i Andrijevici. Ova partija koja je na vlasti bila tri decenije ima 18 vozila, a najskuplji je audi A6 iz 2018. godine,  procijenjene vrijednosti 27.214 eura.

SNP, koji je nastao raskolom u DPS-u krajem 90-ih, prema podacima iz finansijskog izvještaja, ima poslovne prostore u Podgorici, Andrijevici i Danilovgradu. Ta partija ima deset vozila, ukupno vrijedna 44.800 eura. Najskuplje vozilo je škoda oktavija iz 2015. godine, procijenjena na 13.500 eura.

Nova srpska demokratija (NSD) nema nepokretne imovine, a od pokretne posjeduje tri automobila ukupne procijenjene vrijednosti 19.567 eura. Prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, NSD ima mercedes iz 2012. godine vrijedan 17.395 eura, reno iz 2010 (2.100 eura) i citroen 5  iz 2008. vrijedan svega, kako je navedeno, 72,6 eura. Skromno, narodski.

Demokrate, prema izvještaju za 2024, nemaju nekretnine, ali imaju šest vozila procijenjene vrijednosti od ukupno 38.163 eura. U voznom parku najskuplja su dva automobila marke nisan kaškai od 15.000 i 10.950 eura.

DNP Milana Kneževića, prema izvještaju, ima samo dva automobila (audi A6 iz 2007. i 2018), ukupne procijenjene vrijednosti 48.489 eura. A6 iz 2018. godine, skuplji je od DPS-ovog i  procijenjen je na 43.706 eura, a iz 2007. na 4.782 eura.

Bošnjačka stranka (BS) posjeduje tri automobila ukupne vrijednosti 45.197 eura. Najskuplji je mercedes benz S 350 iz 2017. godine (32.873 eura). Mercedes E 350 iz 2013. godine procijenjen je na 10.906 eura, a pasat 6 iz 2006. godine na 1.416 eura.

GP URA, prema izvještaju, posjeduje tri automobila – škodu superb iz 2019. godine vrijednu 23.500 eura, zatim škodu oktaviju (2011) procijenjene vrijednosti 4.980 eura i pežo (2008) vrijedan 3.062 eura.

Socijaldemokrate (SD) imaju četiri automobila, procijenjene vrijednosti od ukupno 21.309 eura. Najskuplje vozilo SD-a je škoda iz 2018. godine, čija je vrijednost procijenjena na 11.677 eura.

Pokret Evropa sad (PES), prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, nema nikakvu imovinu. A i što će im, imaju većinu državnih resursa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo