Povežite se sa nama

FOKUS

Putokazi za Lelejsku goru

Objavljeno prije

na

Ne treba podcijeniti mogući učinak buke i bijesa koje je minulih dana proizvodio predsjednik DPS–a na partijskim konvencijama u Podgorici, Nikšiću i Beranama. Nismo valjda nakon dvadeset godina postali ravnodušni na Basnu o Britvi i Blitvi. Ne bi trebalo da budemo. Svaka basna ima naravoučenije: ova kaže da će se uvijek naći pripadnici čopora da slijede tragove koje markira predvodnik, (zvjerinjaka, partije, države…). I označenu žrtvu napasti iz zasjede. Đukanović je u tri dana, na tri različita mjesta, ponovio tri gotovo identične priče. Mediji su prenijeli kako je gospodar vladajuće koalicije podijelio lekcije iz: ekonomije, politike, istorije i morala svojim oponentima iz svijeta politike, nezavisnih medija, nevladinih organizacija, slobodomislećim pojedincima i esnafskim udruženjima… Prvi redovi vladajućeg DPS-a bespogovorno su slušali ljutitog gospodara. Đukanović im je u lice sasuo nezadovoljstvo činjenicom da su neprijatelji, razbojnici, narkomani i izdajnici neometano ,,izmiljeli iz svojih jazbina” pa dižu glas na njega i njemu najbliže. To je, tumači Đukanović, direktan napad na Crnu Goru. I on to neće tolerisati. Lukšići su, stižu kuloarske priče, shvatili poruku pa pažljivo analiziraju šta im je činiti.

Da bi dokazao kako nije vrijeme za šalu, Đukanović je ljevicu okitio satom vrijednim više od 100 hiljada eura. Toliko školovani činovnik zapošljen u parlamentu ili pravosuđu zaradi za čitav radni vijek. Praveći sličnu paralelu, Koča Pavlović za Monitor podsjeća na poruku grafita sa podgoričke fasade: Ko zna znaće, ko krade imaće. ,,Ta razvojna filozofija je Đukanovićev poklon Otadžbini”, kaže Pavlović tražeći povod za Đukanovićevu ljutnju i u nizu sudskih procesa širom Balkana koji se spremaju, traju ili su završeni – osuđujućim presudama. „Milo Đukanović je bio, a valjda je i dalje, Šarićev, Kalićev, Keljmendijev, Subotićev i Mićunovićev lični prijatelj”, zaključuje Pavlović.

Prirodno, Đukanovićeve političke performanse razumije njegov najbliži politički saradnik – Ranko Krivokapić. „Ništa ne vidim posebno u tom njegovom iskazu, što nije dio svakodnevnog parlamentarnog života”, kaže on. Pa se, tobože, čudi. „Čuo sam kvalifikative, ali ne i negiranja fakata koje je iznio”.

Potrebno je, dakle, podsjetiti na fakta koja su, u Đukanovićevoj interpretaciji dobila nove forme i sadržaje.

„Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je predsjednik DPS-a kao da je ta sloboda stvar njegove volje, a ne civilizacijsko dostignuće utkano i u Ustav i zakone ove zemlje. „Ali”,, napomenu je potom, i to ALI naraste toliko da poklopi Durmitor i Prokletije, „ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”.

Potom je Đukanović pokušao konkretizovati optužbe: „Smetaju im, navodno, ruski tajkuni, ali su sa jednakom strašću pokušali da otjeraju Pitera Manka, Barnara Arnoa, Natanijela Rotšilda, Adrijana Zeku i A2A iz Italije. Jer njihov cilj nije da odbrane Crnu Goru od ‘ruskih tajkuna’ već da otjeraju investitore”.

U crnogorskim medijima nećete naći nikoga ko pokušava otjerati vlasnike nautičko-turističkog centra Porto Montenegro u Tivtu. Istina je, mnogi tvrde da je Đukanović jeftino prodao kompleks nekadašnjeg Arsenala skupa sa dijelom mora i priobalja, a da novi vlasnici nijesu poslodavci koje treba poželjeti. Niko ne tjera ni Dojče Telekom, Telenor, Daido Metal, Helenik Petroleum, Merkator, Telekom Srbije… Ni Zeku niko nije tjerao – on je bankrotirao. Taskina Šinavatru ne tjeraju mediji ili NVO nego Interpol. Uostalom, detalje o njegovim planovima za Crnu Goru zna samo Đukanović i, valjda, Igor Lukšić.

Glavom bez obzira odavde su pobjegli prebogati Arapi i Mađari kojima je Đukanović na prodaju nudio svoju banku i najljepše djelove naše zemlje. Zašto je poslovni angažman u Crnoj Gori bio previše čak i za ljude koji su svjetsku slavu stekli, što količinom novca koji posjeduju, što brutalnošću prema potčinjenima (koje – pred kamerama -muče ekserima i gaze automobilima)? Đukanović sugeriše da odgovor na ovo pitanje treba tražiti u angažmanu nevladinog sektora. Možda, ipak, investitore ne tjera publicitet, nego lakomost, korupcija i sve ono o čemu su u svom odštetnom zahtjevu protiv Vlade Crne Gore, teškom oko 350 miliona, pisali ekonomski i pravni stručnjaci Olega Deripaske.

A2A je, ako Đukanović ne zna, još tu. Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Jezdimir Vasiljević… nijesu. U zatvoru su, ili bježe od pravde, a ne od nevladinog sektora. U ilegali su i Italijana sa kojima je uvježbavan duvanski tranzit. Bivši premijer zna, uspjeli smo da otjeramo samo one kojima je problem bio da se elementarno legitimišu i zadovolje makar formalne uslove za posao – od Timora do Kjubus luksa. Za neke poput Beplera i Džejkobsona ni to nije bilo moguće. Njima je lično Đukanović otvarao sva vrata.

Mnogo više od prežvakane mantre o „istjerivanju investitora” javnost treba da brine to što su zvaničnici vladajuće koalicije prestali da pričaju o razvojnim projektima, rastu broja zapošljenih i većem standardu. Umjesto toga traže alibi optužujući (ponovo) globalnu krizu i ovdašnje neistomišljenike.

Đukanović je, skromno priznaje, barijera koja sprječava da se „potre ne samo država, nego i nacionalni, kulturni i vjerski identitet Crnogoraca”. Pa ponavlja splet optužbi na račun opozicionih poslanika, vlasnika i urednika nezavisnih medija.

Tako smo se podsjetili „kolumniste zemunskog klana”, ali nam Đukanović i dalje duguje odgovor – ko je od njegovih saradnika tu družinu (zemunce) zadužio oružjem, vozilima i legitimacijama crnogorskog DB-a. Ponovo smo čuli priču o poslaniku koji je, u tri dana, prošao put od osvjedočenog do registrovanog narkomana, ali i dalje ne znamo ko iz vlasti štiti Nasera Keljmendija kada ovaj izazove saobraćajnu nesreću ili nosi džakove eura.

Sjetio se Đukanović i Sedmog bataljona, ali je opet prećutao tvrdnje da većina pripadnika te oružane formacije danas hljeb zarađuje u uniformi crnogorske vojske i policije.

Konačno, publici su ponuđeni i neki noviteti. Tu je britva prevazišao sebe iz vremena kada mu je zbog šahovnice omrznuo šah.

,,O našoj demokratičnosti i multikulturalnosti bi da sude oni koji su vodili kolone na Tuzi…”, tajanstven je Đukanović. Na koje kolone je mislio? Prve kolone ka Tuzima krenule su nakon što je Đukanović, skupa sa Momirom Bulatovićem, a pod komandom Slobodana Miloševića, poveo (preciznije – poslao) do zuba naoružane kolone Crnogoraca na Dubrovnik. Višegodišnje međunarodne sankcije poslale su nas u Tuzi da na buvljaku trgujemo benzin, duvan, gaće i sredstva za higijenu. Najveći dio toga prodavali su, na veliko, bliski saradnici i sponzori vladajuće elite. Posljednje kolone ka Tuzima zabilježene su u nedjelju. Tada se, navodno, trčao Međunarodni podgorički maraton. Koliko sjutradan, ispostavilo se da je u pitanju neregistrovana manifestacija smišljena tek da namiri materijalne interese šaciče privilegovanih. Takođe bliskih DPS-u. Konačno, u novinskim arhivima moguće je pronaći i podatak da je u januaru 1998. godine, u vrijeme uličnog bunta pristalica SNP-a, dio ostrašćenih i moguće naoružanih mitingaša u organizovanoj koloni vozila krenuo ka Tuzima. Policija je, navodno, zaustavila tu opasnu povorku i vratila ih pred Skupštinu. Niko zbog ovog ,,izleta” nije osumnjičen, optužen ili osuđen. Đukanović i njegovi saradnici su tada odlučili da, mimo reda i zakona, amnestiraju one sa kojima su duže od osam godina dijelili i vlast i čast.

Đukanović se zanimljivo, nije sjetio da popriča o drugim hordama i njihovim vođama: od Pljevalja, Bukoviće, deportacije izbjeglica, Štrbaca pa do Morinja…Čuo je za neke od njih. Ili ih vidio – makar u ogledalu.

Predsjednik DPS-a se hvali kako je 1999. godine Crnu Goru sačuvao od bombardovanja, dok su njegovi politički oponenti „prizivali NATO”. Mnogi smo, nije tajna, sretni što nam NATO bombe nijesu padale na glavu. Prije nego se ponovi priča o mirotvorcu koji nas je sklonio pod svoje skute, valja se prisjetiti da su Danilovgrad, Golubovci i Murino takođe u Crnoj Gori. Troje djece koje su na sjeveru Crne Gore ubile bombe imala su, 10, 12 i 13 godina.

Konačno, kao krunski dokaz „parade licemjerna i lažnog predstavljanja” Đukanović navodi: „O našoj moralnosti danas bi željeli da sude oni koji su prije samo pet godina zastupali strane, a ne interese svoje države”. On, dakle, ponovo optužuje sve one koju su 2006. godine bili za opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore. A to je bilo tek nešto manje od 45 odsto punoljetnih građana ove zemlje. Neka analitičari procijene koliko je korektno i državnički mudro insistirati na tim podjelama. Svako može da se zapita – kakav je karakter čovjeka koji za izdajnike proglašava ljude koji su željeli da žive u državi koju je, svojim potpisom, stvorio – on lično.

„Đukanović je smatrao da je to faktografija za odbranu državnih interesa i to je saopštio”, tumači Ranko Krivokapić. Ima onih koji se slažu sa ovom dijagnozom. Drugi su se primirili dok nepogoda ne prođe. Treći prave paralele sa sudbinom uhapšenog hrvatskog premijera Iva Sanadera. Stižu vijesti da Francuska i Njemačka od Crne Gore zahtijevaju da na oltar integracija priloži krupnu žrtvu. Sa lisicama na rukama. Đukanović, vođen ličnim interesima, ne želi da stvari odu toliko daleko. Zato opominje – ponajprije svoje.

Najbolji odgovor na sve ono što govori bivši predsjednik, premijer, poslanik, aktuelni predsjednik DPS stigao je iz Engleske. Književnik Samjuel Džonskon poručio je „patriotizam je posljednje utočište hulja”. I neka vas ne buni što je odgovor sročen prije 300 godina. Zar nije i Mihailo Lalić sredinom prošlog vijeka opisivao našu sadašnjost?

Đukanović nam je novim nastupom samo označio nove putokaze za – Lelejsku goru.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo