Povežite se sa nama

FOKUS

Putokazi za Lelejsku goru

Objavljeno prije

na

Ne treba podcijeniti mogući učinak buke i bijesa koje je minulih dana proizvodio predsjednik DPS–a na partijskim konvencijama u Podgorici, Nikšiću i Beranama. Nismo valjda nakon dvadeset godina postali ravnodušni na Basnu o Britvi i Blitvi. Ne bi trebalo da budemo. Svaka basna ima naravoučenije: ova kaže da će se uvijek naći pripadnici čopora da slijede tragove koje markira predvodnik, (zvjerinjaka, partije, države…). I označenu žrtvu napasti iz zasjede. Đukanović je u tri dana, na tri različita mjesta, ponovio tri gotovo identične priče. Mediji su prenijeli kako je gospodar vladajuće koalicije podijelio lekcije iz: ekonomije, politike, istorije i morala svojim oponentima iz svijeta politike, nezavisnih medija, nevladinih organizacija, slobodomislećim pojedincima i esnafskim udruženjima… Prvi redovi vladajućeg DPS-a bespogovorno su slušali ljutitog gospodara. Đukanović im je u lice sasuo nezadovoljstvo činjenicom da su neprijatelji, razbojnici, narkomani i izdajnici neometano ,,izmiljeli iz svojih jazbina” pa dižu glas na njega i njemu najbliže. To je, tumači Đukanović, direktan napad na Crnu Goru. I on to neće tolerisati. Lukšići su, stižu kuloarske priče, shvatili poruku pa pažljivo analiziraju šta im je činiti.

Da bi dokazao kako nije vrijeme za šalu, Đukanović je ljevicu okitio satom vrijednim više od 100 hiljada eura. Toliko školovani činovnik zapošljen u parlamentu ili pravosuđu zaradi za čitav radni vijek. Praveći sličnu paralelu, Koča Pavlović za Monitor podsjeća na poruku grafita sa podgoričke fasade: Ko zna znaće, ko krade imaće. ,,Ta razvojna filozofija je Đukanovićev poklon Otadžbini”, kaže Pavlović tražeći povod za Đukanovićevu ljutnju i u nizu sudskih procesa širom Balkana koji se spremaju, traju ili su završeni – osuđujućim presudama. „Milo Đukanović je bio, a valjda je i dalje, Šarićev, Kalićev, Keljmendijev, Subotićev i Mićunovićev lični prijatelj”, zaključuje Pavlović.

Prirodno, Đukanovićeve političke performanse razumije njegov najbliži politički saradnik – Ranko Krivokapić. „Ništa ne vidim posebno u tom njegovom iskazu, što nije dio svakodnevnog parlamentarnog života”, kaže on. Pa se, tobože, čudi. „Čuo sam kvalifikative, ali ne i negiranja fakata koje je iznio”.

Potrebno je, dakle, podsjetiti na fakta koja su, u Đukanovićevoj interpretaciji dobila nove forme i sadržaje.

„Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja”, širokogrud je predsjednik DPS-a kao da je ta sloboda stvar njegove volje, a ne civilizacijsko dostignuće utkano i u Ustav i zakone ove zemlje. „Ali”,, napomenu je potom, i to ALI naraste toliko da poklopi Durmitor i Prokletije, „ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”.

Potom je Đukanović pokušao konkretizovati optužbe: „Smetaju im, navodno, ruski tajkuni, ali su sa jednakom strašću pokušali da otjeraju Pitera Manka, Barnara Arnoa, Natanijela Rotšilda, Adrijana Zeku i A2A iz Italije. Jer njihov cilj nije da odbrane Crnu Goru od ‘ruskih tajkuna’ već da otjeraju investitore”.

U crnogorskim medijima nećete naći nikoga ko pokušava otjerati vlasnike nautičko-turističkog centra Porto Montenegro u Tivtu. Istina je, mnogi tvrde da je Đukanović jeftino prodao kompleks nekadašnjeg Arsenala skupa sa dijelom mora i priobalja, a da novi vlasnici nijesu poslodavci koje treba poželjeti. Niko ne tjera ni Dojče Telekom, Telenor, Daido Metal, Helenik Petroleum, Merkator, Telekom Srbije… Ni Zeku niko nije tjerao – on je bankrotirao. Taskina Šinavatru ne tjeraju mediji ili NVO nego Interpol. Uostalom, detalje o njegovim planovima za Crnu Goru zna samo Đukanović i, valjda, Igor Lukšić.

Glavom bez obzira odavde su pobjegli prebogati Arapi i Mađari kojima je Đukanović na prodaju nudio svoju banku i najljepše djelove naše zemlje. Zašto je poslovni angažman u Crnoj Gori bio previše čak i za ljude koji su svjetsku slavu stekli, što količinom novca koji posjeduju, što brutalnošću prema potčinjenima (koje – pred kamerama -muče ekserima i gaze automobilima)? Đukanović sugeriše da odgovor na ovo pitanje treba tražiti u angažmanu nevladinog sektora. Možda, ipak, investitore ne tjera publicitet, nego lakomost, korupcija i sve ono o čemu su u svom odštetnom zahtjevu protiv Vlade Crne Gore, teškom oko 350 miliona, pisali ekonomski i pravni stručnjaci Olega Deripaske.

A2A je, ako Đukanović ne zna, još tu. Stanko Subotić, Darko Šarić, Safet Kalić, Jezdimir Vasiljević… nijesu. U zatvoru su, ili bježe od pravde, a ne od nevladinog sektora. U ilegali su i Italijana sa kojima je uvježbavan duvanski tranzit. Bivši premijer zna, uspjeli smo da otjeramo samo one kojima je problem bio da se elementarno legitimišu i zadovolje makar formalne uslove za posao – od Timora do Kjubus luksa. Za neke poput Beplera i Džejkobsona ni to nije bilo moguće. Njima je lično Đukanović otvarao sva vrata.

Mnogo više od prežvakane mantre o „istjerivanju investitora” javnost treba da brine to što su zvaničnici vladajuće koalicije prestali da pričaju o razvojnim projektima, rastu broja zapošljenih i većem standardu. Umjesto toga traže alibi optužujući (ponovo) globalnu krizu i ovdašnje neistomišljenike.

Đukanović je, skromno priznaje, barijera koja sprječava da se „potre ne samo država, nego i nacionalni, kulturni i vjerski identitet Crnogoraca”. Pa ponavlja splet optužbi na račun opozicionih poslanika, vlasnika i urednika nezavisnih medija.

Tako smo se podsjetili „kolumniste zemunskog klana”, ali nam Đukanović i dalje duguje odgovor – ko je od njegovih saradnika tu družinu (zemunce) zadužio oružjem, vozilima i legitimacijama crnogorskog DB-a. Ponovo smo čuli priču o poslaniku koji je, u tri dana, prošao put od osvjedočenog do registrovanog narkomana, ali i dalje ne znamo ko iz vlasti štiti Nasera Keljmendija kada ovaj izazove saobraćajnu nesreću ili nosi džakove eura.

Sjetio se Đukanović i Sedmog bataljona, ali je opet prećutao tvrdnje da većina pripadnika te oružane formacije danas hljeb zarađuje u uniformi crnogorske vojske i policije.

Konačno, publici su ponuđeni i neki noviteti. Tu je britva prevazišao sebe iz vremena kada mu je zbog šahovnice omrznuo šah.

,,O našoj demokratičnosti i multikulturalnosti bi da sude oni koji su vodili kolone na Tuzi…”, tajanstven je Đukanović. Na koje kolone je mislio? Prve kolone ka Tuzima krenule su nakon što je Đukanović, skupa sa Momirom Bulatovićem, a pod komandom Slobodana Miloševića, poveo (preciznije – poslao) do zuba naoružane kolone Crnogoraca na Dubrovnik. Višegodišnje međunarodne sankcije poslale su nas u Tuzi da na buvljaku trgujemo benzin, duvan, gaće i sredstva za higijenu. Najveći dio toga prodavali su, na veliko, bliski saradnici i sponzori vladajuće elite. Posljednje kolone ka Tuzima zabilježene su u nedjelju. Tada se, navodno, trčao Međunarodni podgorički maraton. Koliko sjutradan, ispostavilo se da je u pitanju neregistrovana manifestacija smišljena tek da namiri materijalne interese šaciče privilegovanih. Takođe bliskih DPS-u. Konačno, u novinskim arhivima moguće je pronaći i podatak da je u januaru 1998. godine, u vrijeme uličnog bunta pristalica SNP-a, dio ostrašćenih i moguće naoružanih mitingaša u organizovanoj koloni vozila krenuo ka Tuzima. Policija je, navodno, zaustavila tu opasnu povorku i vratila ih pred Skupštinu. Niko zbog ovog ,,izleta” nije osumnjičen, optužen ili osuđen. Đukanović i njegovi saradnici su tada odlučili da, mimo reda i zakona, amnestiraju one sa kojima su duže od osam godina dijelili i vlast i čast.

Đukanović se zanimljivo, nije sjetio da popriča o drugim hordama i njihovim vođama: od Pljevalja, Bukoviće, deportacije izbjeglica, Štrbaca pa do Morinja…Čuo je za neke od njih. Ili ih vidio – makar u ogledalu.

Predsjednik DPS-a se hvali kako je 1999. godine Crnu Goru sačuvao od bombardovanja, dok su njegovi politički oponenti „prizivali NATO”. Mnogi smo, nije tajna, sretni što nam NATO bombe nijesu padale na glavu. Prije nego se ponovi priča o mirotvorcu koji nas je sklonio pod svoje skute, valja se prisjetiti da su Danilovgrad, Golubovci i Murino takođe u Crnoj Gori. Troje djece koje su na sjeveru Crne Gore ubile bombe imala su, 10, 12 i 13 godina.

Konačno, kao krunski dokaz „parade licemjerna i lažnog predstavljanja” Đukanović navodi: „O našoj moralnosti danas bi željeli da sude oni koji su prije samo pet godina zastupali strane, a ne interese svoje države”. On, dakle, ponovo optužuje sve one koju su 2006. godine bili za opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore. A to je bilo tek nešto manje od 45 odsto punoljetnih građana ove zemlje. Neka analitičari procijene koliko je korektno i državnički mudro insistirati na tim podjelama. Svako može da se zapita – kakav je karakter čovjeka koji za izdajnike proglašava ljude koji su željeli da žive u državi koju je, svojim potpisom, stvorio – on lično.

„Đukanović je smatrao da je to faktografija za odbranu državnih interesa i to je saopštio”, tumači Ranko Krivokapić. Ima onih koji se slažu sa ovom dijagnozom. Drugi su se primirili dok nepogoda ne prođe. Treći prave paralele sa sudbinom uhapšenog hrvatskog premijera Iva Sanadera. Stižu vijesti da Francuska i Njemačka od Crne Gore zahtijevaju da na oltar integracija priloži krupnu žrtvu. Sa lisicama na rukama. Đukanović, vođen ličnim interesima, ne želi da stvari odu toliko daleko. Zato opominje – ponajprije svoje.

Najbolji odgovor na sve ono što govori bivši predsjednik, premijer, poslanik, aktuelni predsjednik DPS stigao je iz Engleske. Književnik Samjuel Džonskon poručio je „patriotizam je posljednje utočište hulja”. I neka vas ne buni što je odgovor sročen prije 300 godina. Zar nije i Mihailo Lalić sredinom prošlog vijeka opisivao našu sadašnjost?

Đukanović nam je novim nastupom samo označio nove putokaze za – Lelejsku goru.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STO DANA VLADE: Paf, Milojko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajić i njegov kabinet dali su dovoljno razloga za oprez  i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može  odvesti crnogorsko društvo na razne strane

 

Nakon sto dana mandata, stiglo je vrijeme za prvo svođenje računa Vlade premijera Milojka Spajića. Za konkretniju ocjenu urađenog ne jagme se ni iz pozicije ni iz opozicije. Dijelom što, svako iz svojih razloga, ne želi da pretjerano hvali ili kudi premijera i njegov tim. Dijelom i zato što se još ne zna šta su stvarni naumi Vlade oko mnogih tema iz nadležnosti izvršne vlasti.

Komotna i za sada, uglavnom, zadovoljna većina u parlamentu; Uspješno riješen problem kontrole i bojkota popisa; Usvojen budžet uz uračunato povećanje minimalnih penzija; Konačno  izabran VDT u punom mandatu; Oživljeni pristupni pregovori sa EU… To je dio onoga čime se premijer i njegovi saradnici mogu pohvaliti. Uz mnogo, mnogo optimističkih najava i obilje  obećanja.

Sve medalje imaju i  drugu stranu.  Vlada još nema program rada za ovu godinu; troši više novca nego što dozvoljavaju budžetski prihodi; Ekonomski program Evropa sad 2 i dalje je tajna ili fikcija; Partijske frakcije unutar izvršne vlasti sve teže prikrivaju međusobnu borbu za kontrolu bezbjednosnog sektora; ZBCG sve glasnije traži rekonstrukciju vlade i imenovanje ministara iz njihovih redova prije (krajnjih) dogovorenih rokova; I dalje varniči na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, odnosno, prvi i drugi čovjek najjače partije u parlamentu; Štrajkove su formalno najavili, ili njima prijete, sindikati prosvjete, javne uprave i pravosuđa, zdravstva i policije; Vlastite zamisli ministri ne provode u najavljenim rokovima, a neki započeti poslovi su zaustavljeni zbog nepoštovanja zakona i propisanih procedura; Mnogo toga odrađuje se u tajnosti (netransparentno)…

Spajićeva Vlada koju, uz premijera, čine tri potpredsjednika, dva potpredsjednika-ministra i 17 ministara iz PES-a, Demokrata, SNP-a, CIVIS-a, Albanskog foruma i Albanske alternative izabrana je pred svitanje, 31. oktobra, uz manjinsku podršku poslanika koalicije ZBCG. Prema postizbornom sporazumu, ministri iz partija Andrije Mandića i Milana Kneževića (četiri + jedan potpredsjednik) ući će u vladu najkasnije prije usvajanja  budžeta za 2025.

Pravdajući se potrebom da vlada bude izabrana što prije, mandatar je odbio da, u skladu sa obavezom koju nalaže Ustav, u parlamentu pročita svoj ekspoze. Takođe zbog žurbe, voljom predsjednika parlamenta Andrije Mandića, sjednica Skupštine nije održana na Cetinju, kao što to propisuje Zakon o Prijestonici, već u Podgorici.

Manje obaviješteni su, tako, ostali bez prilike da shvate kako se u Spajićevom ekspozeu obećano povećanje plata, penzija i zaposlenosti (najavljeni program Evropa sad 2) pominje u samo u jednom pasusu od ukupno 22 stranice teksta. „Ova Vlada ima konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda naših građana i to kroz sprovođenje programa Evropa sad 2.0. Navedeni cilj postići ćemo oslobađanjem investicionog potencijala, razvojnim projektima koji će dati zamajac novim poslovnim prilikama, sveobuhvatnom poreskom reformom, oslobađanjem poslodavca dijela troškova rada kao najznačajnijeg fiksnog troška, što će pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, kao i eliminisanjem biznis barijera, uz drastično smanjenje sive ekonomije.”

Sto dana kasnije sve je više onih koji sumnjaju da program Evropa sad 2,  barem u pisanom obliku, uopšte postoji. Tim prije što se neka od obećanja, kako vrijeme prolazi, čine sve nerealnija.  Sve su glasnija upozorenja o ogromnim rizicima eventualnog provođenja tog programa po modelu Evropa sad 1 po javne (budžetski prihodi) i lične finansije građana Crne Gore (održivost penzionog sistema).

Možda premijer i njegovi najbliži saradnici, Generalni sekretar Vlade Branko Krvavac i ministar finansija Novica Vuković, u glavi imaju taj program, ali javnost o tome još ništa ne zna. Ne znaju ni poslanici koji bi morali imati odlučujuću riječ, pošto Spajić kaže da program ES2 podrazumijeva usvajanje ili izmjene 50-tak zakona.

Idemo dalje. Istog dana  kada je izabrana, Vlada je donijela  odluku o odlaganju popisa zakazanog za 1. novembar prošle godine. Spajić je u nekoliko narednih dana uspio da izbalansira suprotstavljene zahtjeve zagovornika neodložnog održavanja popisa i njegovog bojkota, pa je on održan bez ozbiljnijih tenzija i primjedbi na terenski rad popisivača.  Današnje stanje u  Crnoj Gori bilo bi mnogo drugačije, gore, da je popis upriličen onako kako je bila naumila Abazovićeva vlada.

Ovih sto dana  iza nas predstavljaju, čini se, period sa najmanje tenzija i manifestovanih podjela u društvu po osnovu vjere i nacije  od usvajanja DPS-ovog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine. Vlada i njen predsjednik dali su tome značajan doprinos.

Spajić može biti zadovoljan načinom na koji je tokom pregovora o formiranju vlade i održavanju popisa pacifikovao najveći dio sebi nenaklonjenih kolaicionih partnera (ZBCG, dijelom i Demokrate) ali i iz opozicije. Ona, sa izuzetkom URA, živi u nadi – od BS do DPS – da bi “uskoro” mogla postati dio vladajuće većine. Skupa sa koalicijom ZBCG. Ili umjesto nje.

Spajić je tako tolerisao iskakanja Andrije Mandića iz zakonskih i okvira definisanih koalicionim sporazumom koji se tiču državnosti Crne Gore i poštovanja njenih međunarodnih obaveza i prioriteta (igra sa zastavama u parlamentu, izborni dan u Srbiji u Vučićevom štabu, čestitke i delegacija ZBCG na neustavnom danu RS). “Svim zastavama želim sve najbolje i da svako svoju zastavu zakači – koju god misli da treba”, lakonski je premijer prokomentarisao nezakoito postupanje predsjednika Skupštine. Onda se povrnuo:  “Naravno uz državnu koja je obavezna zakonom”. Na sličan način je previdio sukob ministra odbrane Dragana Krapovića sa njegovim kolegom iz Hrvatske Ivanom Anušićem i otkazivanje dogovorenog sastanka u Tivtu.

Zato je u Briselu, na sastanku sa Generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, saopštio i ono što je moralo zaparati uši pobornicima srpskog sveta, u Beogradu i kod kuće. “U našem dubokom nacionalnom interesu je da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je od najveće važnosti za Crnu Goru”, izjavio je Spajić.

Analitičari primjećuju  kako je aktuelni premijer, za sada, napravio poslovnu  distancu od zvaničnika SPC. Posebno ako se stvari posmatraju u odnosu na njegove prethodnike Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića.

Sindikati su postali najveća opozicija aktuelnoj Vladi. PES je  došao na vlast na talasu obećanja o većim platama i penzijama, kraćem radnom vremenu i punoj zaposlenosti. Poslije sto dana mandata Spajićeve Vlade to su i dalje  obećanja na dugom štapu. Prosvjetni radnici i zaposleni u javnoj upravi i pravosuđu nijesu dobili povišice koje im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru potpisanom sa prethodnom Vladom, pa najavljuju štrajk. Zapravo, prosvjetari su svoju obustavu rada već i formalno zakazali.

Nezadovoljnih ima i među penzionerima koji nijesu obuhvaćeni selektivnim povećanjem penzija do iznosa od 450 eura. Sve češće i glasnije gunđaju poljoprivrednici i farmeri. Glas privrednika tek treba da čujemo, kada bude jasnije šta tačno podrazumijevaju reforme koje najavljuju iz Vlade. Počev od ograničenja trgovačkih marži na prilično široku paletu životnih potrebština i usluga koju je, istina kao mogućnost o kojoj se razmišlja u kontekstu suzbijanja inflacije, najavio potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj.

Iako Crna Gora nema prostorni plan, krovni strateški dokument razvoja države, Vlada najavljuje ubrzane aktivnosti za pripremu i izgradnju dva autoputa i četiri brze ceste, ukupne vrijednosti “šest do osam milijardi eura”.

“U januaru će biti raspisano šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za sve preostale dionice autoputa Bar – Boljare, za jadransko-jonski autoput, za brze autoceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Bar – Ulcinj – Albanija, od obilaznice oko Budve – Luštica – Hrvatska, Andrijevica – Peć”, najavio je premijer krajem prošle godine. Za sada je, kazao je nedavno, napravljen devet od neophodih 45 koraka kako bi sve te ceste bile završene do 2030. godine.

Žurba je, kažu, tolika da će se država odreći pomoći EU za izgradnju dionice autoputa Mateševo – Andrijevica (oko 220 – 240 miliona eura, odnosno, 40 odsto troškova gradnje). To nije mali novac. Javnosti nije prezentovano koliko bi nas usporila EU procedura i kada se planira da, građen o našem trošku, taj dio autoputa bude gotov. Otud brojne spekulacije. Sažeto, sumnjičavi misle da učešće EU u finansiranju dionice eutoputa nije sporno zbog vremena potrebnog da se taj novac dobije, nego zbog obaveze da se, ukoliko se on koristi, autoput ugovara i gradi po EU procedurama i standardima. A to, kažu, možda remeti neke ranije dogovorene aranžmane.        

Problemi sa poštovanjem procedura (razmirice oko novog razrješenja direktora UP Zorana Brđanina, zahtjevi da Skupština većinu vladinih zakona usvaja po skraćenoj procedure bez javne rasprave, kontroverzan pokušaj rušenja lamele c u Podgorici, tajno decembarsko zaduženje veće od 150 miliona, ) pokazali su se kao jedan od većih hendikepa vlade u prvih 100 dana mandata. Uz konstantno prepucavanje Spajića i ministra pravde Andreja Milovića sa čelnicima URA o (ne)zakonitosti rada bivših i sadašnjih čelnika izvršne vlasti,  nedefinisan plan rada i netransparentno (tajno) donošenje odluka…

U u svakom slučaju dovoljno je razloga za  oprez i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može nas odvesti na razne strane.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo