Nema toga Boga, ni Velikoga petka, ni Vaskrsa, a ni Bajrama, koji prodavačicama po Crnoj Gori može omogućiti da praznike provedu kod svoje kuće. Minuo je i ovaj praznik, sve je bilo isto – svaka radnja je radila, neradni dani važili su uglavnom za one kojima je poslodavac država. Inspekcija rada javila je da je sve po zakonu i u najboljem redu. Izvršili su, kažu, 156 nadzora, i zaključili da poslodavci poštuju Zakon o svetkovanju vjerskih praznika. Na radu je zatečeno 1.363 zaposlenih. Nije precizirano da li su “zatečeni” bili ateisti ili muslimani.
,,Izdato je i 130 naloga za otklanjanje drugih nepravilnosti koje se tiču uplate doprinosa, izdavanja obračunskih lista, rasporeda radnog vremena zaposlenih sa rasporedom sedmičnog odmora, kao i bezbjednosti i zaštite na radu”. Izrečene su i kazne zbog nezaključivanja ugovora o radu u skladu sa propisima. Ne zvuči baš kao poštovanje zakona, ali, ako inspekcija kaže da je sve u redu, mora da je redu.
Doduše, uz opštu ocjenu da se Zakon o svetkovanju vjerskih praznika poštuje, inspekcija je dodala da ,,privredni subjekti uglavnom nijesu obavljali svoju djelatnost, osim u ugostiteljstvu i trgovini”. U tom ,,osim” radi ubjedljivo najveći broj zaposlenih u Crnoj Gori.
Prema Monstatovim podacima četrvrtina zaposlenih u Crnoj Gori radi u sektoru uslužnih radnika i trgovaca. Na primorju trećina. Blizu trideset odsto zaposlenih žena u Crnoj Gori rade kao uslužni radnici ili trgovci. Na primorju 34,5.
U trgovini na veliko i malo radi 46.000 zaposlenih, od toga je blizu 25 hiljada žena. U posljednjih desetak godina taj broj se udvostručio, dok je broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji značajno opao. Fala privatizaciji. Usluge smještaja i ishrane pruža oko 15,5 hiljada zaposlenih. Pod ,,ostale uslužne djelatnosti” svrstani su poslovi koje radi blizu pet hiljada ljudi.
Prosječna plata u trgovini na veliko i malo u februaru je bila 334 eura – manja 161 euro od prosječne. U kategoriji ,,usluge smještaja i ishrane” prosječna plata je 375 eura. Manje plate su samo kod zaposlenih koji su svrstani pod “administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti” – 329 eura.
Svi oni koji u ovoj zemlji poslužuju i uslužuju, osim što imaju plate znatno manje od prosječnih, najčešće su daleko od statusa radnika, njih i plaćaju i tretiraju uglavnom kao – sluge. Kao suviše rogobatan valjda, termin ,,radnik” ionako je ovdje izbačen iz upotrebe. ,,Zaposleni” je nekako nježnija riječ, ,,prava zaposlenih” sama su po sebi tiša od ,,radničkih prava”.
Uskoro će se napuniti 126 godina od protesta u Čikagu na kojima je glavni zahtjev bio – osmosatno radno vrijeme. Iako zakoni u Crnoj Gori jasno propisuju da se rad preko četrdeset sati – pet dana po osam sati – smatra prekovremenim, poslodavci uspješno organizuju stvari tako da svaka prodavnica, svaka apoteka, svaka kafana radi svaki dan. Prodavačice najčešće imaju jedan slobodan dan na petnaest dana. Kreativnim tumačenjem propisa poslodavci utvrđuju rasporede zaposlenih prema kojima se radi sedam sati dnevno i na taj način svaka subota postaje radna. Poslijepodnevna smjena formalno traje šest sati – ode svaka druga nedjelja.
,,Za vrijeme vjerskih i državnih praznika rade skoro svi. Oko vjerskih praznika zakon je jasan: zaposleni su dužni, naročito u malim i srednjim preduzećima u kojima to ne ide ‘po automatizmu’ da se, najkasnije tri dana prije početka praznika, pisano obrate poslodavcu sa zahtjevom za plaćeno odsustvo. Poslodavac je dužan da to omogući. Za vrijeme državnih praznika mogu da rade samo oni čija tehnologija zahtijeva neprekidan rad”, kaže za Monitor Sandra Obradović, iz Unije slobodnih sindikata. Prema njenoj ocjeni, tvrdnje Ministarstva rada da se zakoni poštuju nijesu u skladu sa brojem ljudi koji se sindikatu obraćaju za pomoć.
Rupa koja omogućava da neradnim danima sve radi, a da sve bude kobajagi u skladu sa propisima, izmišljena je tako što se poslodavci pridržavaju opštinskih odluka o radnom vremenu, koje nijesu u skladu sa zakonom, ali poslodavcima služe – savršeno.
,,Dva puta smo pisali skupštinskom Odboru za rad zdravstvo i socijalnu politiku, uradićemo to ponovo ovih dana, i od njih tražimo da preispitaju zakon o državnim praznicima. Treba onemogućiti poslodavce da rade na osnovu opštinskih odluka ili ukinuti odredbe zakona”, objašnjava Sandra Obradović.
U Uniji slobodnih sindikata najavljuju kampanju protiv rada na crno.
Tvrde da ljudi rade bez ugovora, doprinosi se ne uplaćuju ili se uplaćuju na minimalan iznos od 146 eura, prekovremeni rad se ne plaća, iako ljudi rade preko četrdeset sati. Iako je po zakonu slobodan dan, po pravilu, nedjelja, ona mnogima pada, na primjer u četvrtak.
Zaposleni u trgovini nijesu sindikalno organizovani. Često je riječ o malim firmama u kojima je još jači strah od poslodavaca. Svaka greška odbija se od plate zaposlenih, bilo kako da je nastala. U podgoričkim prodavnicama, koje pripadaju jednom od velikih lanaca, na pitanje koje je grožđe ljepše prodavačica odgovara: ,,Ne znam, mi ne smijemo da probamo”. Poslodavci su našli način i da teret krize prevale na radnike tako što ih stave pred ,,fer” izbor – ili otpuštanje dijela radnika ili manje plate za sve. Ljudi onda pristaju na smanjenje ionako jadnih zarada.
Novim izmjenama Zakona o radu propisano je da žene ne mogu dobiti otkaz za vrijeme porodiljskog odsustva i ako im istekne ugovor o radu. To ne važi za trudnice. Može se ostati bez posla u osmom mjesecu trudnoće. Prema riječima Sandre Obradović žene su i dalje izložene diskriminaciji: pitanja o bračnom statusu, broju djece, namjeri da se djeca rađaju su uobičajena, a tu je i diskriminacija na osnovu godina i fizičkog izgleda. Uz blještave butige nekako ne idu sredovječne manje šarmantne ili, na primjer, mlade, a debeljuškaste žene. Zakon tržišta.
Za sve postoji rješenje. Ružna je riječ ,,sluga”, u modi je ,,fleksibilni” zaposleni. Ko nije ,,fleksibilan” završiće na ulici, armija nezaposlenih čeka na njegovo radno mjesto. Što bi neko slušao lajavu prodavačicu sa srednjom školom, kad njeno mjesto može da zauzme diplomirana menadžerka sa znanjem dva svjetska jezika.
Možda nekome bude lakše ako se primijeti da je slično u većem dijelu svijeta. Kod nas su uvijek stvari samo ogoljenije.
Engleski ekonomista Dž. A. Hopson na vrijeme je upozoravao na opasnosti od ,,zapadnog parazitizma” koji bi mogao ,,izdvojiti grupu najrazvijenijih evropskih industrijskih nacija, kod kojih gornje klase dobijaju ogroman danak iz Azije i Afrike i pomoću tog danka drže velike pripitomljene mase namještenika i slugu, koji se više ne bave proizvodnjom masovnih poljoprivrednih i industrijskih produkata, nego ličnim posluživanjem ili drugostepenim industrijskim poslovima pod kontrolom nove finansijske aristokratije”.
Hopsonovo djelo Imperijalizam objavljeno je 1902. Na više mjesta Vladimir Iljič Lenjin citira ga u djelu Imperijalizam kao posljednji stadijum kapitalizma.
Ima i suprotnih trendova. Nedavno je objavljeno predviđanje da će zaposleni pripadnici Y generacije – rođeni između 1982. i 1993. – promijeniti tradicionalna pravila vezana za radno vrijeme i praznike. Generacija Y kroz posao je povezana s tehnologijom koja je tradicionalno radno vrijeme od 9 do 17 učinila suvišnim. Sve više kompanija uvodi fleksibilnije radno vrijeme, kad napuste radno mjesto, radnici ne napuštaju posao jer njihov profesionalni i privatni život nijesu jasno odvojeni. Samo, to neće važiti za sluge u kakve nas uspješno više od dvije decenije pretvaraju.
Veseljko KOPRIVICA