Povežite se sa nama

MONITORING

Rat za vođin mir

Objavljeno prije

na

Šta je, osim povezanosti sa Slobodanom Miloševićem, zajedničko njegovoj udovici Miri Marković i sedmostrukom crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću? Odgovor: vlasnik najveće medijske imperije u jugoistočnoj Evropi Pink International Group, Željko Mitrović. Od polovine devedesetih pa do pada režima 2000. godine, Mitrovićev Pink bio je na usluzi Jugoslovenskoj udruženoj ljevici (JUL) i familiji Milošević; danas, u Crnoj Gori, Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i familiji Đukanović.

Iako lično nije prisustvovao medijskoj konferenciji (preciznije – predstavi) Riječ, slika, neprijatelj, održanoj ove nedjelje u Podgorici, u izvedbi Vladimira Bebe Popovića, uz stratešku i finansijsku podršku Vlade, a po scenariju premijera Đukanovića, Mitrović kao da je bio tu. Njegova crnogorska ispostava, Pink M, odradila je znamenit dio posla. Danima prije, tokom, i poslije skupa, javnosti je prezentovana ružičasta slika pomenutog događaja i stvarnosti: tanani Đukanović i njemu naklonjeni mediji, intelektualci, pojedinci, nevine su žrtve svemoćnih mafijaških hordi predvođenih nezavisnim medijima, slobodnim intelektualcima, pojedincima…

Narečeno, tek je posljednje Pinkovo farbanje, u dugom nizu. Iako, uz amin vlasti, oformljen 2002. godine kao komercijalno-zabavna televizija, tek dolaskom Vladimira Popovića u Crnu Goru, marta ove godine, Pink M (kako stoji na njihovom sajtu: ,,Veliko ‘M’ je odrednica za državu – Montenegro, a za našu kompaniju ‘mezimac”) postaje najvulgarnija medijska pljuvaonica svih koji ne slave Đukanovićev režim. To je fabrika grubih manipulacija, neopjevanih podmetanja i notornih laži. Mezimče mafije.

Paljenje Mitrovićevog ružičastog propagandnog pogona, osim sa Bebinim povratkom u Crnu Goru, poklapa se i sa još dva, međusobno povezana, dolaska: Srpske napredne stranke na vlast i kontroverznog tajkuna Stanka Subotića Caneta u Srbiju. Odmah nakon pobjede Aleksandra Vučića, Tomislava Nikolića i u evropske odore ekspresno presvučene ekipe Šešeljevih radikala, u Beograd se vraća Subotić. Donedavno na interpolovoj listi, kome se do povratka sudilo u odsustvu, sada u prisustvu – zbog optužbi da je organizovao kriminalnu grupu koja je krijumčarila cigarete devedesetih godina i tako oštetila budžet, za više od 25 miliona eura.

Nijesu pomenuti zajedno od juče. Đukanović, njegov osvjedočeni prijatelj još iz duvanskih dana, Subotić, te Nikolić i Vučić, u prisustvu novinara Milomira Marića (radio sa Đukanovićem intervju na TV Avala, prije dvije godine) oktobra 2007. godine sastali su se mimo očiju javnosti u čuvenom pariskom hoteli Ric, o čemu je prije nekoliko godina progovorio insajder i Đukanovićev kum, biznismen Ratko Knežević.

Iako su učesnici sastanka negirali da su se namjenski sreli, ne negirajući mjesto i vrijeme susreta, ostalo je neobjašnjeno – kako je moguća tolika ,,slučajnost”? Knežević je, potom, u više navrata govorio o suštini okupljanja u Parizu: ,,Subotić i Đukanović odavno imaju plan zavladati medijskim i političkim prostorom bivše Jugoslavije, zarad svojih poslovnih interesa i ilegalnih aktivnost”.

Kockice za realizovanje plana poklopile su se pet godina kasnije, lanjskog maja – dolaskom naprednjaka na vlast. Ni godinu potom, marta ove godine, Subotićev ,,ključni medijski savjetnik” (citat Aleksandara Tijanića) Vladimir Popović, doveden je u Crnu Goru (osnovao Institut za javnu politiku) da zavede red i obračuna se sa neposlušnima. Glavna karika propagande povjerena je Mitrovićevom Pink M-u, kojim koordinira upravo Popović.

Prema pouzdanom izvoru Monitora iz televizije Pink M, koji je insistirao na anonimnosti, nakon izbora u Srbiji, Željko Mitrović se nekoliko puta sastajao sa premijerom Đukanovićem, a ujedno, tim sastancima prisustvovao je i izvršni i programski direktor Pink M-a Goran Radenović. Tu je dogovoreno da Mitrovićeva televizija postane nosilac kampanje protiv kritički nastrojenih, prije svega, glasila. Potom, naravno i NVO-a, političkih partija, intelektualaca, pojedinaca.

Nije Mitrović izabran slučajno. Moćan, ima razgranatu regionalnu komercijalnu medijsku mrežu (bosanski Pink BH, makedonski Pink 15, slovenački Pink Si; satelitski kanali – Pink Extra, Pink Movies, Pink Kids, Pink Film, Pink News, Pink Plus, Pink Music, Total Pink…; muzička i filmska produkcija – Pink Records, Pink Film International…), u prste zna Gebelsov posao. Isti njegov Pink, od polovine devedesetih pa do demokratskih promjena u Srbiji, bio je nosilac kampanje JUL-a, Mire Marković. Stub propagande usmjerene protiv kritički nastrojenih glasila, NVO-a, političkih partija, intelektualaca, pojedinaca. Kako danas u Crnoj Gori, tako, nekada, u Srbiji.

Prema nedavno objavljenom svjedočenju Mire Marković, Mitrović je za vrijeme demonstracija koalicije Zajedno, 1996. godine, samoinicijativno, sa još jednim drugom iz JUL-a, pokrenuo novine Fleš kojima je želio da ,,demaskira” vođe demonstracija, glavne ljude iz opozicije…

To je samo detalj onoga što je Mitrović radio preko Pinka (on je, recimo, tvorac predizbornog slogana ,,JUL je KUL”). Iako sada govori da je tih godina bio tek prosti član JUL-a, kada se spere debela naslaga ružičaste farbe, podaci govore drugačije. Mitrović je bio i: član glavnog odbora JUL-a, narodni poslanik JUL-a u periodu od četiri godine, direktor Centra za marketing u JUL-u, član ratnog štaba JUL-a tokom bombardovanja 1999. godine, jedan od najbližih ljudi iz medija porodici Milošević…

Čim je Milošević pao, mijenja stranu i pronalazi nove gazde, daje se u farbanje svoje julovske prošlosti. Nedavno ga je Mira Marković u objavljenom pismu, podsjetila na stanje stvari. ,,A kada je JUL izgubio vlast on nije izgubio svoja dobra. Naprotiv. Uvećao ih je. Na koji način? Pa na taj što je našao drugu politiku kao ‘kišobran’. Pod jednom, julskom politikom kao ‘kišobranom’ napravio je značajnu televiziju, postao poznat i prilično bogat, sazdao vilu, televizijski zamak, bio narodni poslanik, upoznao mnoge uticajne ljude na vlasti, od šefa države preko ministara do važnih direktora… Pod sadašnjom politikom kao ‘kišobranom’ postao je još poznatiji i bogatiji… Pomoću one politike postao je prilično bogat, pomoću ove postao je razmetljivi bogataš”.

Od gospodara do gospodara. Ono što mu je nekada u Srbiji bila Mira, danas je u Crnoj Gori pronašao kod – Mila: moć, novac i zaštitu. Zauzvrat, na potpuno raspolaganje priložio je propagandni potencijal svoje Pink M Đukanovićevom i Subotićevom spin majstoru Vladimiru Popoviću, koji, nadalje, koordinira informativnim programom.

Odmah nakon pomenutih sastanaka Đukanović – Mitrović, odlučuje se o žestokoj medijskoj ofanzivi, prije svega u vidu pojačanja informativnog programa Pink M-a. Između ostaloga, uvodi se, sada već čuveni, format vijesti Minut, dva… Ili, kako ružičasto stoji na njihovom sajtu: ,,Pored Infomonte-a, informativni program upotpunjen je novom emisijom Minut, dva…koja se emituje na svakih sat vremena, od podneva do ponoći uz kratke i jasne vijesti.”

Sa istom namjerom zbijanja redova, Popović u informativnu redakciju Pink M-a, uređivački tim, dovodi sebi lojalne, mahom mlade ljude. To je pretežno kadar Darka Šukovića iz Antene M, predvođen Dankom Novović, sada odgovornom urednicom informativnog programa.

Sagovornik našeg lista iz te televizijske radionice kaže da se od kada je Beba stigao u Podgoricu sve kreira iz njegove kancelarije. ,,Recimo, Beba je jednom, faksom, u redakciju Pink M-a poslao vijest koju je trebalo hitno iščitati. Naveo je da treba pročitati samo djelove podvučene žutim markerom. Međutim, kako je bilo riječ o faksu, dakle – crno-bijelom otisku, urednici nijesu znali koji dio je podvučen žutom, koji dio treba prezentovati javnosti. Tek kada su ga kontaktirali i pojasnili o čemu se radi, Beba je precizirao o kom dijelu je riječ i riješio problem”.

Cenzura i kontrola idu dotle da, na primjer, kada pljuvaonica Minut, dva okasni, Vladimir Popović zna da zove urednike, da se, iziritiran, kod njih interesuje o čemu je riječ, koji je razlog.

Prvi ispod Vladimira Popovića (Beba nema nikakve formalne veze sa Pinkom!) u Pink M-u je gorepomenuti izvršni i programski direktor Goran Radenović, Bebina produžena ruka. Došao je sa Kosova, prvo radio na Elmagu, pa prešao u Pink M. Kao nagradu za lojalnost Mitrovićevoj misiji dobio je crnogorsko državljanstvo, i, prema informaciji Monitora, napravio žurku tim povodom.

Narečeni je, nakratko, dospio u javnost Srbije prije desetak godina, kada ga je zakonita supruga Ivanka, u razgovoru za Radio B92, demantovala, tvrdeći da je Radenović povodom kandidature za radio-difuzni Savjet iznio lažne podatke, koji se tiču jednog od uslova koji mora da ispuni deveti član Savjeta, a to je da stanuje na Kosovu.

I još: ,,Imam potrebu da demantujem prvo njegovu neistinu da je završio pravni fakultet. Kao vanredni student došao je do petog, odnosno šestog semestra i tu je njegovo studiranje završeno. Želim da demantujem i to da sam ja, kao njegova zakonita supruga, trudna i da očekujem prinovu i da on iz tih razloga živi na relaciji Gračanica – Podgorica. Gospodin živi u Podgorici, a ja u Podgorici ne živim od 1. 10. 2001. godine. Gospodin Radenović je prijavljen kod Komesarijata za izbeglice ovde u Beogradu, sa statusom raseljenog lica od dana 8.04.2001. godine. On živi i radi u Podgorici, a trenutno radi, koliko sam ja informisana, za firmu koja se zove Pink. On tvrdi da je kao savetnik u toj firmi zaposlen, ja ne znam, ne mogu da tvrdim u kom je svojstvu on tamo, ali sigurno znam da nije osiguran kod njih, jer nema radnu knjižicu, njegova radna knjižica je izgubljena”.

Pa, da ne bude nagrađen crnogorskim državljanstvom!? Još jedan detalj o Mitrovićevom i Popovićevom direktoru: Radenović, priča nam izvor iz Pink M-a, ima običaj da podređene u firmi, na kolegijumu, čašćava – ,,Jebem vam mater svima”, ,,Idite svi u pičku materinu lepu”… Farma.

Vratimo se konferenciji Riječ, slika, neprijatelj u organizaciji Popovićevog Instituta za javnu politiku, pod svesrdnim medijskim pokroviteljstvom, između ostalih medijskih agentura, i Mitrovićevog Pinka. Režimska Pobjeda prenijela je, Pink M takođe, da su učesnici ,,najvećeg medijskog skupa ikad održanog u Crnoj Gori” poručili da su „konstruisanje afera i tabloidizacija najveća prijetnja novinarstvu”.

Vjerovali ili ne: o konstruisanju afera govori čovjek, Vladimir Popović, intimus centralne ličnosti duvanske afere iz devedesetih – Stanka Subotića, o fenomenu tabloidizacije medija grmi Mitrovićev Pink, u pauzama između Farme, Paparazza i Preljubnika, a o izložbi Riječ, slika i neprijatelj održanoj u okviru konferencije o medijima, sude zapaženi posjetioci iste, ideolozi Rata za mir, ideolozi stvaranja neprijatelja i u ratu, i u miru – Milo Đukanović i Svetozar Marović.

Potem-pinkova sela.

Važno je sve zapamtiti Izgleda da su kulturološke veze mnogo jače od političkih… Evo, recimo, Đukanović je davno odustao od svog mentora Miloševića, ali ne pada mu na pamet da se odrekne glavnog medijskog čeda njegove (Slobine) epohe…, kaže za Monitor književnik Balša Brković.

,,Aktuelni režim u Podgorici trenutno je posljednje utočište za medijski mrak iz regiona. Zato ne treba da čudi što, očito, dolaze da obavljaju prljave poslove za vlast medijski specijalci iz Sarajeva i Beograda. Kampanja koju vodi Pink, uz onu koju već godinama vodi Pobjeda, najsramnije je medijsko poglavlje u današnjoj Evropi. Pink se uostalom od početka razvijao u krilu vlasti – od Mire Marković do Mila Đukanovića.

Jer, za ovu vrstu banalnosti i gadosti morate imati moćne (i izdašne) naručioce posla. Sve ostalo je gebelsovski talenat izvođača radova. Uostalom, nikad mi ne treba više od ‘sekund, dva’ da prebacim kanal… Ali, sve to je jeziva informacija o državi u kojoj živimo i njenoj vlasti.

Važno je sve zapamtiti, da se ne bi desilo, kao i toliko puta do sada, da ljudi poslije pričaju da su ‘morali, da nisu znali što se dešava’ i slično…”

Neprijatelji riječi i slike

Mimo volje organizatora medijska konferencija Riječ, slika, neprijatelj je pokazala da se svaka diktatura osjeća ugroženo dok god postoje mediji koje ne kontroliše.

Nije trebalo mnogo da se pokaže pravi naum okupljanja. Nakon uvodnih izlaganja nekoliko gostiju iz regiona (novinari Goran Milić, Boško Jakšić, Aleksandar Stanković…), koji su dovedeni u svojstvu začina domaćoj prorežimskoj medijskoj agenturi, konferencija je pretvorena o sveopštu hajku na kritički orijentisana glasila, pretežno Monitor i Vijesti, intelektualce, pojedince.

Organizatori su zabranili Vijestima da izvještavaju sa otvaranja. Sa ulaza je vraćena i dopisnica nekoliko regionalnih medija Sonja Radošević, koju je pripadnik obezbjeđenja, zbog insistiranja da joj objasne razloge zbog čega ne može da izvještava sa događaja, zatvorio u kabinet, pa zvao – policiju.

Svoje impresije sa konferencije, prenijele su Vijesti, na Facebook-u je opisala studentkinja Jelena Đurković. Napisala je da je očekivala susret novinara regiona, međutim da se on pretvorio u promociju knjige Šemsudina Radončića, kada su on, Darko Šuković i Andrej Nikolaidis nebiranim riječima govorili o osnivačima i urednicima Vijesti i Monitora. „Bilo je teško slušati, toliko ružnih riječi… Nakon svih tih bljuvotina javila se novinarka iz Sarajeva (Vijesti su kasnije saznale da je riječ o Nidžari Ahmetašević) i pitala zašto druga strana nije tu, jer je red da neupućeni čuju obje strane, na šta je Šeki pukao i skoro vikao na nju da prvo pročita knjigu”.

Posljednjeg dana skupa, upriličena je izložba Riječ, slika i neprijatelj gdje su izložene naslovnice štampanih medija uglavnom iz Crne Gore – nedjeljnika Monitor, dnevnika Vijesti i Dan. Urednik izložbe Branko Vojičić istakao je da se, ,,sudeći po stranicama pojedinih medija, stiče utisak da Crna Gora nije ništa drugo do afera do afere, senzacija do senzacije, skandal do skandala”. A kao što je poznato ovo je balkanska Švajcarska.

Izložbu su prisustvom uveličali oni zbog kojih je sve i pravljeno: sedmostruki Milo Đukanović, potpredsjednik Demokratske partije socijalista Svetozar Marović i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo