Povežite se sa nama

MONITORING

Rat za vođin mir

Objavljeno prije

13 godina

na

Mon120411

Šta je, osim povezanosti sa Slobodanom Miloševićem, zajedničko njegovoj udovici Miri Marković i sedmostrukom crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću? Odgovor: vlasnik najveće medijske imperije u jugoistočnoj Evropi Pink International Group, Željko Mitrović. Od polovine devedesetih pa do pada režima 2000. godine, Mitrovićev Pink bio je na usluzi Jugoslovenskoj udruženoj ljevici (JUL) i familiji Milošević; danas, u Crnoj Gori, Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i familiji Đukanović.

Iako lično nije prisustvovao medijskoj konferenciji (preciznije – predstavi) Riječ, slika, neprijatelj, održanoj ove nedjelje u Podgorici, u izvedbi Vladimira Bebe Popovića, uz stratešku i finansijsku podršku Vlade, a po scenariju premijera Đukanovića, Mitrović kao da je bio tu. Njegova crnogorska ispostava, Pink M, odradila je znamenit dio posla. Danima prije, tokom, i poslije skupa, javnosti je prezentovana ružičasta slika pomenutog događaja i stvarnosti: tanani Đukanović i njemu naklonjeni mediji, intelektualci, pojedinci, nevine su žrtve svemoćnih mafijaških hordi predvođenih nezavisnim medijima, slobodnim intelektualcima, pojedincima…

Narečeno, tek je posljednje Pinkovo farbanje, u dugom nizu. Iako, uz amin vlasti, oformljen 2002. godine kao komercijalno-zabavna televizija, tek dolaskom Vladimira Popovića u Crnu Goru, marta ove godine, Pink M (kako stoji na njihovom sajtu: ,,Veliko ‘M’ je odrednica za državu – Montenegro, a za našu kompaniju ‘mezimac”) postaje najvulgarnija medijska pljuvaonica svih koji ne slave Đukanovićev režim. To je fabrika grubih manipulacija, neopjevanih podmetanja i notornih laži. Mezimče mafije.

Paljenje Mitrovićevog ružičastog propagandnog pogona, osim sa Bebinim povratkom u Crnu Goru, poklapa se i sa još dva, međusobno povezana, dolaska: Srpske napredne stranke na vlast i kontroverznog tajkuna Stanka Subotića Caneta u Srbiju. Odmah nakon pobjede Aleksandra Vučića, Tomislava Nikolića i u evropske odore ekspresno presvučene ekipe Šešeljevih radikala, u Beograd se vraća Subotić. Donedavno na interpolovoj listi, kome se do povratka sudilo u odsustvu, sada u prisustvu – zbog optužbi da je organizovao kriminalnu grupu koja je krijumčarila cigarete devedesetih godina i tako oštetila budžet, za više od 25 miliona eura.

Nijesu pomenuti zajedno od juče. Đukanović, njegov osvjedočeni prijatelj još iz duvanskih dana, Subotić, te Nikolić i Vučić, u prisustvu novinara Milomira Marića (radio sa Đukanovićem intervju na TV Avala, prije dvije godine) oktobra 2007. godine sastali su se mimo očiju javnosti u čuvenom pariskom hoteli Ric, o čemu je prije nekoliko godina progovorio insajder i Đukanovićev kum, biznismen Ratko Knežević.

Iako su učesnici sastanka negirali da su se namjenski sreli, ne negirajući mjesto i vrijeme susreta, ostalo je neobjašnjeno – kako je moguća tolika ,,slučajnost”? Knežević je, potom, u više navrata govorio o suštini okupljanja u Parizu: ,,Subotić i Đukanović odavno imaju plan zavladati medijskim i političkim prostorom bivše Jugoslavije, zarad svojih poslovnih interesa i ilegalnih aktivnost”.

Kockice za realizovanje plana poklopile su se pet godina kasnije, lanjskog maja – dolaskom naprednjaka na vlast. Ni godinu potom, marta ove godine, Subotićev ,,ključni medijski savjetnik” (citat Aleksandara Tijanića) Vladimir Popović, doveden je u Crnu Goru (osnovao Institut za javnu politiku) da zavede red i obračuna se sa neposlušnima. Glavna karika propagande povjerena je Mitrovićevom Pink M-u, kojim koordinira upravo Popović.

Prema pouzdanom izvoru Monitora iz televizije Pink M, koji je insistirao na anonimnosti, nakon izbora u Srbiji, Željko Mitrović se nekoliko puta sastajao sa premijerom Đukanovićem, a ujedno, tim sastancima prisustvovao je i izvršni i programski direktor Pink M-a Goran Radenović. Tu je dogovoreno da Mitrovićeva televizija postane nosilac kampanje protiv kritički nastrojenih, prije svega, glasila. Potom, naravno i NVO-a, političkih partija, intelektualaca, pojedinaca.

Nije Mitrović izabran slučajno. Moćan, ima razgranatu regionalnu komercijalnu medijsku mrežu (bosanski Pink BH, makedonski Pink 15, slovenački Pink Si; satelitski kanali – Pink Extra, Pink Movies, Pink Kids, Pink Film, Pink News, Pink Plus, Pink Music, Total Pink…; muzička i filmska produkcija – Pink Records, Pink Film International…), u prste zna Gebelsov posao. Isti njegov Pink, od polovine devedesetih pa do demokratskih promjena u Srbiji, bio je nosilac kampanje JUL-a, Mire Marković. Stub propagande usmjerene protiv kritički nastrojenih glasila, NVO-a, političkih partija, intelektualaca, pojedinaca. Kako danas u Crnoj Gori, tako, nekada, u Srbiji.

Prema nedavno objavljenom svjedočenju Mire Marković, Mitrović je za vrijeme demonstracija koalicije Zajedno, 1996. godine, samoinicijativno, sa još jednim drugom iz JUL-a, pokrenuo novine Fleš kojima je želio da ,,demaskira” vođe demonstracija, glavne ljude iz opozicije…

To je samo detalj onoga što je Mitrović radio preko Pinka (on je, recimo, tvorac predizbornog slogana ,,JUL je KUL”). Iako sada govori da je tih godina bio tek prosti član JUL-a, kada se spere debela naslaga ružičaste farbe, podaci govore drugačije. Mitrović je bio i: član glavnog odbora JUL-a, narodni poslanik JUL-a u periodu od četiri godine, direktor Centra za marketing u JUL-u, član ratnog štaba JUL-a tokom bombardovanja 1999. godine, jedan od najbližih ljudi iz medija porodici Milošević…

Čim je Milošević pao, mijenja stranu i pronalazi nove gazde, daje se u farbanje svoje julovske prošlosti. Nedavno ga je Mira Marković u objavljenom pismu, podsjetila na stanje stvari. ,,A kada je JUL izgubio vlast on nije izgubio svoja dobra. Naprotiv. Uvećao ih je. Na koji način? Pa na taj što je našao drugu politiku kao ‘kišobran’. Pod jednom, julskom politikom kao ‘kišobranom’ napravio je značajnu televiziju, postao poznat i prilično bogat, sazdao vilu, televizijski zamak, bio narodni poslanik, upoznao mnoge uticajne ljude na vlasti, od šefa države preko ministara do važnih direktora… Pod sadašnjom politikom kao ‘kišobranom’ postao je još poznatiji i bogatiji… Pomoću one politike postao je prilično bogat, pomoću ove postao je razmetljivi bogataš”.

Od gospodara do gospodara. Ono što mu je nekada u Srbiji bila Mira, danas je u Crnoj Gori pronašao kod – Mila: moć, novac i zaštitu. Zauzvrat, na potpuno raspolaganje priložio je propagandni potencijal svoje Pink M Đukanovićevom i Subotićevom spin majstoru Vladimiru Popoviću, koji, nadalje, koordinira informativnim programom.

Odmah nakon pomenutih sastanaka Đukanović – Mitrović, odlučuje se o žestokoj medijskoj ofanzivi, prije svega u vidu pojačanja informativnog programa Pink M-a. Između ostaloga, uvodi se, sada već čuveni, format vijesti Minut, dva… Ili, kako ružičasto stoji na njihovom sajtu: ,,Pored Infomonte-a, informativni program upotpunjen je novom emisijom Minut, dva…koja se emituje na svakih sat vremena, od podneva do ponoći uz kratke i jasne vijesti.”

Sa istom namjerom zbijanja redova, Popović u informativnu redakciju Pink M-a, uređivački tim, dovodi sebi lojalne, mahom mlade ljude. To je pretežno kadar Darka Šukovića iz Antene M, predvođen Dankom Novović, sada odgovornom urednicom informativnog programa.

Sagovornik našeg lista iz te televizijske radionice kaže da se od kada je Beba stigao u Podgoricu sve kreira iz njegove kancelarije. ,,Recimo, Beba je jednom, faksom, u redakciju Pink M-a poslao vijest koju je trebalo hitno iščitati. Naveo je da treba pročitati samo djelove podvučene žutim markerom. Međutim, kako je bilo riječ o faksu, dakle – crno-bijelom otisku, urednici nijesu znali koji dio je podvučen žutom, koji dio treba prezentovati javnosti. Tek kada su ga kontaktirali i pojasnili o čemu se radi, Beba je precizirao o kom dijelu je riječ i riješio problem”.

Cenzura i kontrola idu dotle da, na primjer, kada pljuvaonica Minut, dva okasni, Vladimir Popović zna da zove urednike, da se, iziritiran, kod njih interesuje o čemu je riječ, koji je razlog.

Prvi ispod Vladimira Popovića (Beba nema nikakve formalne veze sa Pinkom!) u Pink M-u je gorepomenuti izvršni i programski direktor Goran Radenović, Bebina produžena ruka. Došao je sa Kosova, prvo radio na Elmagu, pa prešao u Pink M. Kao nagradu za lojalnost Mitrovićevoj misiji dobio je crnogorsko državljanstvo, i, prema informaciji Monitora, napravio žurku tim povodom.

Narečeni je, nakratko, dospio u javnost Srbije prije desetak godina, kada ga je zakonita supruga Ivanka, u razgovoru za Radio B92, demantovala, tvrdeći da je Radenović povodom kandidature za radio-difuzni Savjet iznio lažne podatke, koji se tiču jednog od uslova koji mora da ispuni deveti član Savjeta, a to je da stanuje na Kosovu.

I još: ,,Imam potrebu da demantujem prvo njegovu neistinu da je završio pravni fakultet. Kao vanredni student došao je do petog, odnosno šestog semestra i tu je njegovo studiranje završeno. Želim da demantujem i to da sam ja, kao njegova zakonita supruga, trudna i da očekujem prinovu i da on iz tih razloga živi na relaciji Gračanica – Podgorica. Gospodin živi u Podgorici, a ja u Podgorici ne živim od 1. 10. 2001. godine. Gospodin Radenović je prijavljen kod Komesarijata za izbeglice ovde u Beogradu, sa statusom raseljenog lica od dana 8.04.2001. godine. On živi i radi u Podgorici, a trenutno radi, koliko sam ja informisana, za firmu koja se zove Pink. On tvrdi da je kao savetnik u toj firmi zaposlen, ja ne znam, ne mogu da tvrdim u kom je svojstvu on tamo, ali sigurno znam da nije osiguran kod njih, jer nema radnu knjižicu, njegova radna knjižica je izgubljena”.

Pa, da ne bude nagrađen crnogorskim državljanstvom!? Još jedan detalj o Mitrovićevom i Popovićevom direktoru: Radenović, priča nam izvor iz Pink M-a, ima običaj da podređene u firmi, na kolegijumu, čašćava – ,,Jebem vam mater svima”, ,,Idite svi u pičku materinu lepu”… Farma.

Vratimo se konferenciji Riječ, slika, neprijatelj u organizaciji Popovićevog Instituta za javnu politiku, pod svesrdnim medijskim pokroviteljstvom, između ostalih medijskih agentura, i Mitrovićevog Pinka. Režimska Pobjeda prenijela je, Pink M takođe, da su učesnici ,,najvećeg medijskog skupa ikad održanog u Crnoj Gori” poručili da su „konstruisanje afera i tabloidizacija najveća prijetnja novinarstvu”.

Vjerovali ili ne: o konstruisanju afera govori čovjek, Vladimir Popović, intimus centralne ličnosti duvanske afere iz devedesetih – Stanka Subotića, o fenomenu tabloidizacije medija grmi Mitrovićev Pink, u pauzama između Farme, Paparazza i Preljubnika, a o izložbi Riječ, slika i neprijatelj održanoj u okviru konferencije o medijima, sude zapaženi posjetioci iste, ideolozi Rata za mir, ideolozi stvaranja neprijatelja i u ratu, i u miru – Milo Đukanović i Svetozar Marović.

Potem-pinkova sela.

Važno je sve zapamtiti Izgleda da su kulturološke veze mnogo jače od političkih… Evo, recimo, Đukanović je davno odustao od svog mentora Miloševića, ali ne pada mu na pamet da se odrekne glavnog medijskog čeda njegove (Slobine) epohe…, kaže za Monitor književnik Balša Brković.

,,Aktuelni režim u Podgorici trenutno je posljednje utočište za medijski mrak iz regiona. Zato ne treba da čudi što, očito, dolaze da obavljaju prljave poslove za vlast medijski specijalci iz Sarajeva i Beograda. Kampanja koju vodi Pink, uz onu koju već godinama vodi Pobjeda, najsramnije je medijsko poglavlje u današnjoj Evropi. Pink se uostalom od početka razvijao u krilu vlasti – od Mire Marković do Mila Đukanovića.

Jer, za ovu vrstu banalnosti i gadosti morate imati moćne (i izdašne) naručioce posla. Sve ostalo je gebelsovski talenat izvođača radova. Uostalom, nikad mi ne treba više od ‘sekund, dva’ da prebacim kanal… Ali, sve to je jeziva informacija o državi u kojoj živimo i njenoj vlasti.

Važno je sve zapamtiti, da se ne bi desilo, kao i toliko puta do sada, da ljudi poslije pričaju da su ‘morali, da nisu znali što se dešava’ i slično…”

Neprijatelji riječi i slike

Mimo volje organizatora medijska konferencija Riječ, slika, neprijatelj je pokazala da se svaka diktatura osjeća ugroženo dok god postoje mediji koje ne kontroliše.

Nije trebalo mnogo da se pokaže pravi naum okupljanja. Nakon uvodnih izlaganja nekoliko gostiju iz regiona (novinari Goran Milić, Boško Jakšić, Aleksandar Stanković…), koji su dovedeni u svojstvu začina domaćoj prorežimskoj medijskoj agenturi, konferencija je pretvorena o sveopštu hajku na kritički orijentisana glasila, pretežno Monitor i Vijesti, intelektualce, pojedince.

Organizatori su zabranili Vijestima da izvještavaju sa otvaranja. Sa ulaza je vraćena i dopisnica nekoliko regionalnih medija Sonja Radošević, koju je pripadnik obezbjeđenja, zbog insistiranja da joj objasne razloge zbog čega ne može da izvještava sa događaja, zatvorio u kabinet, pa zvao – policiju.

Svoje impresije sa konferencije, prenijele su Vijesti, na Facebook-u je opisala studentkinja Jelena Đurković. Napisala je da je očekivala susret novinara regiona, međutim da se on pretvorio u promociju knjige Šemsudina Radončića, kada su on, Darko Šuković i Andrej Nikolaidis nebiranim riječima govorili o osnivačima i urednicima Vijesti i Monitora. „Bilo je teško slušati, toliko ružnih riječi… Nakon svih tih bljuvotina javila se novinarka iz Sarajeva (Vijesti su kasnije saznale da je riječ o Nidžari Ahmetašević) i pitala zašto druga strana nije tu, jer je red da neupućeni čuju obje strane, na šta je Šeki pukao i skoro vikao na nju da prvo pročita knjigu”.

Posljednjeg dana skupa, upriličena je izložba Riječ, slika i neprijatelj gdje su izložene naslovnice štampanih medija uglavnom iz Crne Gore – nedjeljnika Monitor, dnevnika Vijesti i Dan. Urednik izložbe Branko Vojičić istakao je da se, ,,sudeći po stranicama pojedinih medija, stiče utisak da Crna Gora nije ništa drugo do afera do afere, senzacija do senzacije, skandal do skandala”. A kao što je poznato ovo je balkanska Švajcarska.

Izložbu su prisustvom uveličali oni zbog kojih je sve i pravljeno: sedmostruki Milo Đukanović, potpredsjednik Demokratske partije socijalista Svetozar Marović i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša.

Marko MILAČIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

AERODROMI I DALJE BEZ KONCESIONARA: Koreanci odustali, Vlada ne zna šta će

Objavljeno prije

4 dana

na

24 Jula, 2026

Objavio:

Prije nego napravi izbor opcije kojom će okončati, prekinuti ili iznova započeti već prilično kompromitovan postupak, bilo bi dobro da Vlada preispita iz kojih razloga i sa kojim očekivanjima je država ušla u posao izdavanja koncesije za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. Na osnovu te analize da odluči šta i kako dalje

 

 

Dugogodišnja priča o pokušaju izdavanja u zakup (30-godišnja koncesija) aerodroma u Podgorici i Tivtu dobila je novi zaplet. On nas dodatno udaljava od završetka postupka započetog prije, bezmalo, osam godina. U avgustu 2018.

Iz Vlade je saopšteno da se, na tenderu prvorangirani, južnokorejski konzorcijum koji predvodi Incheon International Airport Corporation (Inčon u daljem tekstu) povukao iz daljeg učešća u postupku za dodjelu koncesije za Aerodrome Crne Gore. Razlozi za donošenje takve odluke javnosti nijesu predočeni.

Umjesto činjenica i elaboracije narednih Vladinih poteza, saopštenje tima premijera Milojka Spajića pruža uvid u njihova glasna razmišljanja.

„Ukoliko pojedini zainteresovani investitori u bilo kojem trenutku procijene da nijesu u mogućnosti da ispune visoke standarde koje ovaj proces podrazumijeva, to ne mijenja čvrsto opredjeljenje Vlade da ni u ovom, ni u bilo kojem budućem postupku neće prihvatiti rješenja koja ne garantuju punu zaštitu vitalnih interesa Crne Gore”, navodi se u saopštenju.

Nastavak je u istom stilu. „Uzimajući u obzir činjenicu da Aerodromi Crne Gore bilježe izuzetne poslovne rezultate, naš cilj nije niti smije biti zaključivanje poslovnih aranžmana po svaku cijenu, već isključivo pod uslovima koji obezbjeđuju najbolje moguće benefite za državu i stvaraju pretpostavke za dugoročni infrastrukturni razvoj kompanije“. A ovo bi trebalo da je zaključak: „Vlada ostaje otvorena za dijalog i kvalitetne investicione prijedloge svih kredibilnih partnera koji mogu ponuditi model saradnje u skladu sa interesima države, ne odstupajući od principa transparentnosti, održivosti i zaštite javnog interesa…“. Što god to značilo.

Pred Vladom su tri mogućnosti. Da poništi višegodinji postupak i raspiše novi tender; da odustane od ideje davanja aerodroma u zakup, koju je promovisala još Vlada Duška Markovića, i posveti se njihovom razvoju i modernizaciji o trošku i za račun države Crne Gore; konačno, nezavršenu priču sa Inčonom Vlada može nastaviti sa drugorangiranim ponuđačem. Oni su i dalje zainteresovani.

Nakon vijesti o povlačenju Južnokoreanaca, iz američko-luksemburške korporacije Corporación América Airports (CAAP) stiglo je saopštenje u kome se ističe da CAAP ostaje „u potpunosti posvećen ulaganju u Crnu Goru kroz ovaj koncesioni postupak i spreman je da nastavi svoje učešće u skladu sa važećim pravnim okvirom i odlukama nadležnih institucija, kao kredibilan, pouzdan i dugoročan partner“.

U suprotnom, iako se to ne navodi u pristiglom saopštenju, ostaje otvorena mogućnost da se CAAP za svoje pravo upravljanja nad crnogorskim aerodromima bori na sudu. Kao što su to i najavili nakon kontroverznog bodovanja prispjelih finalnih ponuda. Nakoliko mjeseci nakon što su sličan (sudski) epilog tendera za aerodrome najavili i njihovi konkurenti iz francusko-turskog konzorcijuma Aeroports de Paris TAV .

Podsjetimo se, iako su od početka tenderskog procesa nezvanično slovili za favorite, ADP-TAV su na samom kraju višegodišnjeg postupka odustali od podnošenja finalne ponude. Odluku su, u pisanoj formi, obrazložili nezadovoljstvom odlukama Vlade, odnosno Tenderske komisije koju je predvodio potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj, da u minut do 12 izmijene neke od ključnih zahtjeva, procedura i pravila za ponuđenu koncesiju. I, između redova, najavili mogućnost pokretanja sudskog postupka. „Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.

Iz CAAP-a su se suda dosjetili nekoliko mjeseci kasnije, ali ni njihovi argumenti nijesu za potcjenjivanje. Na drugoj strani, iz perspektive Spajićeve Vlade, to nijesu jedini problemi koji su se ispriječili pred priželjkivanom finalizacijom dugogodišnjeg posla.

Još u aprilu Vlada je parlamentu predložila usvajanje odluke kojom će Milojka Spajića ovlastiti da sa Inčonom potpiše ugovor o tridesetogodišnjoj koncesiji za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. To će, tvrdili su, državi donijeti „najmanje milijardu eura” tokom koncesionog perioda. Andrija Mandić tri mjeseca nije taj prijedlog stavio na dnevni red pa, kako stvari stoje, poslanici neće ni raspravljati o ponuđenom koncesionom ugovoru sa Južnokoreancima. Koliko god je to mogla biti zanimljiva piča.

Vlada je uz predloženi koncesioni ugovor prezentovala računicu po kojoj će Crna Gora od njega imati korist veću od milijardu eura. Prema kratkom objašnjenju, 100 miliona trebala je donijeti jednokratna koncesiona naknada, dodatnih 300 najavljene investicije u rekonstrukciju i izgradnju novih kapaciteta na oba aerodroma (sve to bi, po isteku koncesije, postalo državno vlasništvo), dok je prihod od varijabilne naknade u visini od 35 odsto prihoda sa oba aerodroma u procijenjena na makar još 600 miliona eura.

Da li su predočene brojke i približno tačne, pitao se Monitor u aprilu, nakon što je ozvaničen Vladin naum. Na njega ni danas nemamo valjan odgovor, iako su iznijete tvrdnje dovedene u pitanje sa više strana.

Prvo je predloženi koncept problematizovao nesuđeni koncesionar. Iz Incheona su problematizovali Vladin naum da jednokratnu koncesionu naknadu od 100 miliona naplati u roku od mjesec nakon potpisivanja ugovora, prije nego se steknu islovi za njegovu realizaciju. Naime, iako je još Master planom razvoja aerodroma Crne Gore iz 2011. godine konstatovano da neriješeni imovinsko pravni odnosi (potreba eksproprijacije zemljišta u priobalnom području) stoje na putu planiranog proširenja aerodroma u Tivtu, taj problem do danas nije riješen. Pa se moglo desiti da koncesionar fizički ne bude u mogućnosti da realizuje svoje planove. Uprkos datom novcu i dobrim namjerama. To bi u probleme dovelo i njega i državu Crnu Goru.

Nezvanično, taj nesporazum mogao bi biti jedan od razloga za Inčonovo odustajanje od dogovaranog posla. Dodatno se spekuliše i sa njihovim eventualnim nezadovoljstvom dužinom pregovaračkog postupka ali i sa činjenicom da je državna kompanija iz Seula u međuvremenu promijenila upravu i, kao što to zna da bude s novom upravom, promijenila poslovne planove o širenju u Evropu.

Listanje predloženog koncesionog ugovora dovodi u pitanje i najavljenih 300 miliona „direktnih finansijskih efekata za državu” kroz investicije u aerodrome u Podgorici i Tivtu. Inicijalni investicioni program koji je bio dio neusvojenog ugovora sa Inčonom obavezivao je koncesionara na investicije vrijedne 132 miliona. Ostalo je, uglavnom, bio spisak želja jedne i druge strane. I zgodan materijal za prezentacije po modelu koji preferira Spajićeva Vlada: velike slike sa malo teksta (obavezujućih podataka).

Najproblematičniji dio obećane milijarde bio je onaj koji se odnosio na tvrdnju da će država ubirati 35 odsto koncesionarovih bruto prihoda sa oba aerodroma. To je nerealno visok procenat ugovorene koncesione naknade. Opet, najavljeni prihod po tom osnovu – 600 miliona za 30 godina – djelovao je nesrazmjerno mali u odnosu na najavljeni procenat. Zapravo, tih 20 miliona (bruto) dobiti od aerodroma, Crna Gora bi mogla imati već ove poslovne godine. Ili u narednih godinu-dvije, u nekom manje optimističnom scenariju.

Dok su izvršne i zakonodavne vlasti ćutale tim povodom, analiza predloženog ugovora koju je uradio Miloš Vuković (Fideliti konsalting) ukazala je na moguće razrješenje rebusa. „Definicija bruto prihoda iz člana 1.1 nije dostupna u priloženom dijelu Nacrta, pa se mora posebno provjeriti“, konstatuje Vuković. To znači da možda ni ne znamo šta je sve uključeno u bruto prihod  od koga nam pripada 35 odsto!? Odnosno, još važnije – šta može biti izuzeto iz tog iznosa. Ili nam je neko namjerno pokušao uskratiti tu informaciju?

Vuković predlaže da se taj dio ugovora precizira tako što bi kao dio bruto prihoda, bez izuzetka, trebalo taksativno uključiti avionske i neavionske prihode aerodroma (takse, naknade za korišćenje terminala, tzv. ground hendling, prihodi od izdavanja prostora, parkinga, mjenjačnica, hotela…), kao i prihode od zakupa aerodromskih lokacija trećim licima, zajedničkih ulaganja, osiguranja… „Isključenja se moraju eksplicitno navesti i biti minimalna“, zaključuje.

Koliko je Vuković bio na dobrom tragu pokazale se medijske najave da je jedan od prvih poteza Inčona nakon preuzimanja crnogorskih aerodroma trebalo biti izdvajanje (outsorsovanje) radne jedinice koja se bavi zemaljskim opsluživanjem aviona, što predstavlja jedan od većih prihoda svakog aerodroma. Na taj bi se način umanjio formalni bruto prihod aerodroma, a novac bi išao nekoj drugoj firmi pod Inčonovom kontrolom. Izuzet od koncesione naknade koja bi pripala Crnoj Gori.

Pošto je to samo jedna od 15-20 crvenih i žutih primjedbi na sadržaj ugovora koje je konstatovao Vuković, očito je da u eventualnom nastavku koncesione priče na taj dio posla treba obratiti dodatnu pažnju. Koliko god da se taj naum ne bi svidio premijeru i njegovoj Vladi.

Još važnije: prije nego napravi izbor opcije kojom će okončati, prekinuti ili iznova započeti već poprilično kompromitovan postupak, bilo bi dobro da Vlada preispita iz kojih razloga i sa kojim očekivanjima je država ušla u posao izdavanja koncesije za upravljanje aerodromima u Podgorici i Tivtu. Da onda na osnovu te analize odluči šta i kako dalje.

Nezvanične najave ukazuju da je Vlada blizu odluke da poništi aktuelni tender. Da su promišljali, to bi uradili na početku mandata. I do danas bi, kakvu god odluku da su nakon toga donijeli – novi tender i koncesionar ili unapređenje aerodromskih usluga pod vođstvom menadžmenta koje imenuje Vlada – imali završen makar dio neophodnog posla. Ovako, izgubili smo dragocjeno vrijeme. Dobro bi bilo ako se na tome završi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRINAESTOJULSKA NAGRADA: Toplo-hladno

Objavljeno prije

2 sedmice

na

18 Jula, 2026

Objavio:

Dodjela Trinaestojulske nagrade ove je godine, za razliku od prethodne, prošla „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene. Skandali su usljed političke volje i neodgovornosti često pratili dodjele ovog važnog državnog priznanja

 

 

Dodjela Trinaestojulske nagrade, najvećeg državnog priznanja, ove godine, za razliku od prethodne, prošla je „s anđelima“. Nije bilo javne debate i zgražavanja, a veći dio javnosti aminovao je nagrade kao zaslužene.

Doktorkama bioloških nauka Snežani Dragićević i Snežani Vuksanović nagrada je pripala za naučna dostignuća i doprinos razvoju botanike tokom prethodne godine. Ove dvije naučnice otkrile su u prvoj polovini prošle godine novi rod i vrstu biljke – Petrolamium crnojevicii. Otkriće od velikog značaja za floru Crne Gore, Evrope i svijeta, koje su   pojedini međunaroni mediji proglasili jednim od najvećih otkrića u 2025. godini, nije vrednovano na pravi način tokom prošlogodišnje dodjele ove nagrade. Nepravda je ispravljena.

Profesorica Univerziteta Crne Gore Sonja Tomović-Šundić nagrađena za djelo Književna antropologija Danila Kiša. Filmski reditelj i univerzitetski profesor Nikola Vukčević dobio je priznanje za međunarodnu promociju Crne Gore i uspjeh filma Obraz.

Predsjednik Skupštine Andrija Mandić, koji je uručio nagrade, naglasio je da Trinaestojulska nagrada ostaje najviše državno priznanje za izuzetna ostvarenja u oblasti nauke, kulture i umjetnosti. Istakao je da je odluka donesena nezavisno i bez političkog uticaja

„Imamo fantastične dobitnike Trinaestojulske nagrade, kako je odlučio naš žiri, koji je odlučivao i ove godine, kao i svih prethodnih godina, saglasno vlastitom uvjerenju, i na čije odluke nije uticala nikakva politika“, bilo mu je važno da istakne.

Ipak, stvari ne stoje baš tako. I ove, kao i proteklih, žiri je biran po političkom  ključu. Tako je predsjednik ovogodišnjeg žirija Trifun Savić, izabran na prijedlog Demokrata, dok su članovi Novak Jauković, Andrija Radulović i Mitar Rakčević birani na prijedlog Pokreta Evropa sad (PES), Suljo Mustafić na prijedlog Bošnjačke stranke (BS), Novica Đurić na prijedlog Nove srpske demokratije (NSD) i Ćazim Muja na prijedlog Albanskog foruma (AF).

Za razliku od ovogodišnje, odluka prošlogodišnjeg žirija uzburkala je javnost. Prije svega zbog dodjele najvećeg državnog priznanja pjesniku Bećiru Vukovićuza knjigu Kuće beskućnika. Izbila je afera oko izdavanja nagrađene knjige. Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici vodi istragu protiv Vukovića i drugih lica zbog sumnje u falsifikovanje podataka o objavljivanju knjige, koja mu je poslužila kao osnova za dobijanje Trinaestojulske nagrade. Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) je utvrdila da je član žirija Želidrag Nikčević prekršio zakon tokom odlučivanja, jer su on i Vuković bili članovi istog Političkog savjeta Nove srpske demokratije (NSD), a Nikčević je glasao za njega.

Zbog ovog skandala, proslavljeni gitarista Miloš Karadaglić odbio je da primi nagradu a izjavio je da će kompletan novčani iznos nagrade usmjeri u fondaciju koju je osnovao s ciljem pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore.

Novčani iznos Trinaestojulske nagrade za godišnju nagradu iznosi 12 bruto prosječnih plata, a za nagradu za životno djelo – 20. Uz to, kulturni stvaraoci i umjetnici nakon ove nagrade ostvaruju pravo na nacionalnu penziju.

Nakon dodjela, Tomović-Šundić je saopštila da nagradu prihvata sa iskrenim osjećanjem radosti i privilegije. „Nagrađuje se duh nauke, kulture, umjetnosti, svega onoga što čini taj najdublji identitet jednog prostora, države i naroda, ono što jeste u suštini, ono što jeste esencijalno, ono što jeste trajno. Kultura nas spaja, kultura nema granice“.

Vukčević se zahvalio svima koji su prepoznali značaj filma Obraz, posebno domaćoj publici.

Dragićević i Vuksanović su istakle da Trinaestojulska nagrada ne predstavlja samo priznanje za rad pojedinca, već potvrdu da su sloboda misli, dostojanstvo nauke, nezavisnost istraživanja i posvećenost obrazovanju temelj svakog društva koje želi da napreduje.

Dobro bi bilo kada bi i ubuduće Trinaestojulska nagrada predstavljala ono što i treba da bude – simbol slobode, truda i dostojanstva, a kada bi se izbjegli skandali koji su usljed političke volje i neodgovornosti, nažalost, često pratili ovu nagradu.

 

Državna odlikovanja

Od obnove nezavisnosti do danas, predsjednici Crne Gore dodijelili su 200 državnih odlikovanja (Odred crnogorske zastave I, II i III stepena, Medalja za zasluge, Orden crnogorske velike zvijezde, Orden rada, i Orden za hrabrost, Medalja za hrabrost, Medalja čovjekoljublje, Orden Crne Gore na lenti).

Najviše odlikovanja je, tokom dva i po mandata, dodijelio Filip Vujanović – 110, u jednom mandatu Milo Đukanović 48, dok je aktuelni predsjednik Jakov Milatović u dosadašnjem mandatu dodijelio 42.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je analizirao normativni okvir i praksu dodjele državnih odlikovanja u publikaciji Visoka priznanja, nejasna pravila – državna odlikovanja u Crnoj Gori 2006 – 2026, autorke Aleksandre Mihaljević.

Analiza identifikuje tri ključna nedostatka sistema: ne postoje jasno propisani kriterijumi za ocjenu zasluga kandidata, nije uređen postupak njihovog predlaganja, a predsjednik države nije obavezan da obrazloži odluke o dodjeli odlikovanja. Uz to, iako postoji službena evidencija odlikovanih, ona nije javno dostupna u vidu jedinstvene elektronske baze podataka.

Gotovo svako drugo odlikovanje pripalo je stranom državljaninu ili stranom pravnom licu (uglavnom ambasadorima, stranim državnicima i međunarodnim zvaničnicima). Tako je početkom juna ove godine Milatović odlikovao Ordenom Crne Gore na ogrlici predsjednika Francuske Emanuela Makrona.

Najmanje je dodjeljeno Medalja čovjekoljublja: Tatjana Vukićević, Konstantina Maraš (2018): NVU „Žene Bara“ (2025). Rijetke su bile I dodjele Ordena rada: Veselin Đurović (2013); Velimir Mijušković (2017); Zoran Rašović, Tatjana Montrenko Simić, Vanja Ćalović, Snežana Dragićević, Goran Radević (2025).

Medalju za hrabrost dobili su: Milan Jeftić (2012); Milutin Šoć (2014); Alen Emšija (2022); Luka Vučković, Edin Šehić (2023); Nikola Radonjić, Teo Adžić, Aleksandar Mišnić i Petar Ivanović 2025. godine.

Orden za hrabrost dobili su Marko Blečić, Đorđije Vujičić, Drago Vujović (2010); Vladimir Barović (2016); Dejan Božović (2025).

CGO preporučuje da Kabinet predsjednika uvede praksu objavljivanja obrazloženja svake odluke o dodjeli državnog odlikovanja, kao i da obrazuje savjetodavno tijelo koje bi razmatralo prijedloge kandidata prije donošenja konačne odluke. Kao sistemsko rješenje, CGO predlaže i izmjene Zakona o državnim odlikovanjima i priznanjima kojima bi se preciznije uredili kriterijumi za dodjelu odlikovanja, postupak predlaganja kandidata i uspostavila javno dostupna elektronska evidencija svih dodijeljenih državnih odlikovanja uz obrazloženje svake odluke o dodjeli.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZATVORENO VIŠE OD POLOVINE POGLAVLJA ALI JOŠ IMA KOČNICA: Kome Zagreb čini usluge, a ko se dodvorava Beogradu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

18 Jula, 2026

Objavio:

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika). Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider DNP Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Hrvatsko ponašanje je po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju”. Kneževića nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, protiv koje su se njegovi preci antifašisti borili

 

 

„Od danas Crna Gora ima više zatvorenih nego otvorenih poglavlja”, izjavila je u utorak Maida Gorčević, ministarka evropskih poslova. Na Međuvladinoj konferenciji u Briselu zatvorena su još dva pregovaračka poglavlja: Konkurencija (Poglavlje 8) i Carinska unija (Poglavlje 29). Evropski standardi iz dva poglavlja daju punu transparentnost državne pomoći, zaštitu od nelojalne konkurencije i moderniju carinsku kontrolu, sumirala je ministarka na mreži X. Ponovila je i ambiciozni cilj zatvaranja svih poglavlja do kraja godine. Premijer Milojko Spajić je rekao da Crna Gora nije mogla primiti bolje vijesti za Dan državnosti (dan ranije). „Danas proslavljamo super utorak”, rekao je Spajić dodavši da je preostalih15 poglavlja „na nivou pripremljenosti većem od 90 odsto” i da su dokumentaciju već poslali Evropskoj komisiji.

Vučićevski mediji u Srbiji i njihove ispostave u Crnoj Gori su se pakosno obradovali hrvatskoj blokadi Poglavlja 14 (Saobraćajna politika) i to stavili kao udarnu vijest. Istoga dana kada su zatvorena dva poglavlja, oglasio se i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević izjavom da je Crna Gora postala rob Hrvatske. Knežević je ukazao na hrvatske zahtjeve – „traže Prevlaku, traže školski brod Jadran, traže isplatu odštete za logor u Morinju, gdje niko nije udaren ni po prstu…17 miliona eura za vraćanje imovine u Boki Kotorskoj svakodnevno povećavaju te svoje zahtjeve”. Hrvatsko ponašanje je, po Kneževiću proizvod „frustriranosti hrvatske države i državnog vrha koji baštini ustašku ideologiju“. Njega nimalo ne brine ideologija koju Srbija, za razliku od Hrvatske, zvanično baštini, i protiv koje su se njegovi antifašistički preci borili.

Hrvatsko objašnjenje blokade poglavlja o saobraćaju je bilo manje direktno nego kada je blokirano Poglavlje 31 (Vanjska politika, bezbjednost i odbrana) zbog skupštinske rezolucije o Jasenovcu dirigirane iz Andrićevog venca. Zagreb je istakao pitanje takozvane kabotaže – tj. prava prijevoznika iz jedne države da obavlja prijevoz unutar druge države. U ovom slučaju bi niže cijene crnogorskih operatera navodno mogle ugroziti poslove hrvatskih. EU propisi dozvoljavaju kabotažu uz striktna ograničenja. Prijevoznik iz jedne članice EU može, nakon što obavi međunarodnu isporuku u drugoj članici, uraditi najviše tri kabotažne vožnje u roku od sedam dana u toj državi.

U Crnoj Gori su zvaničnici najavljivali još od kraja maja da je sve gotovo oko poglavlja 14. U prilogu RTCG-a od 20. juna javljeno je da je Crna Gora u potpunosti završila svoj dio obaveza i papire proslijedila Briselu, citirajući Nikolu Veljovića, šefa pregovaračkog tima Vlade za Poglavlje 14. Veljović je rekao da će naši putnici imati ista prava kao i evropski putnici i prava na nadoknade u slučaju kašnjenja aviona i vozova. Prijevoznici će uvesti nove tahografe koji će bilježiti vrijeme u vožnji i odmore vozača što će voditi povećanju bezbjednosti putnika. Navedena je i digitalizacija transportnog sistema što bi trebalo smanjiti čekanje na granicama kao i novi ekološki standardi. O kabotaži nije bilo ni riječi. Prođukanovićevska Antena M se pozvala na pouzdane izvore za tvrdnju da će zatvaranje tog poglavlja sačekati septembar „jer Hrvatska tehnički ne može da do utorka završi interne procedure”. Izvori Antene M kategorički tvrde da nema nikakve namjere Zagreba da uspori ili blokira zatvaranje Poglavlja 14. Vrijeme će brzo pokazati.

Za deblokadu (Poglavlje 31 i dalja podrška) Zagreb traži rješavanje osam bilateralnih pitanja. Hrvatski premijer Andrej Plenković se nedavno u Tivtu na samitu EU – Zapadni Balkan sreo s crnogorskim kolegom. Nakon sastanka Plennković je rekao da je „Crna Gora spremna vrlo ozbiljno raditi” na temama koje je Hrvatska otvorila, te da „ništa od toga nije nerješivo”. Istaknuo je da je obeštećenje logoraša jedna od ključnih tema, potraga za nestalima, procesuiranje ratnih zločina, kao i da imovinski sporovi hrvatskih obitelji idu presporo. Spomen-ploča u Morinju treba ostati i promijeniti se ime kotorskog bazena. Na kraju su navedeni povratak broda Jadran i otvaranje razgovora o granici – podrazumijevajući onu na moru. Ako tu i dođe do zastoja, Crna Gora ima jake argumente za međunarodnu arbitražu, i po pitanju morske granice i po pitanju Jadrana. Hrvatska tvrdi da je Split bio matična luka tog broda koji se zatekao na remontu početkom rata. Međutim, za razliku od trgovačkih, ratni brodovi nemaju matičnu luku niti se kao takvi upisuju.

Malo prije Samita u Tivtu predsjednik Jakov Milatović (koji ima ceremonijalna ovlašćenja) je u intervjuu za Televiziju E doprinio daljoj konfuziji na crnogorskoj strani. Prvo je poručio da Prevlaku treba rješavati „odgovorno i državnički“ i da Crna Gora nema potrebe kvariti odnose s Hrvatskom dovodeći sebe u poziciju slabijeg pregovarača. Onda je izjavio da Rt Oštro na Prevlaci u pregovorima oko razgraničenja treba pripasti Crnoj Gori jer se na taj način čuva ulaz u Bokokotorski zaliv. Ovakvom nemudrom izjavom je doprinio još tvrđem stavu s hrvatske strane. Kontrola ulaska u zaliv je tehnološki i vojno odavno prevaziđen koncept što se najbolje vidi sada. Rusiji fizička kontrola Krima i ulaza u Azovsko more ne znači ništa. Ukrajinski pomorski i vazdušni dronovi svakodnevno potapaju rusko brodovlje i tankere i u Azovskom i Crnom moru.

Pitanje kopnene granice nikada nije bilo aktuelno ili sporno od osamostaljenja Crne Gore. Podgorica je posezala za Rtom Oštro i Prevlakom samo 1991. godine kada je, kao vazal Beograda i Slobodana Miloševića, izvršila vojnu agresiju na jug Hrvatske. Najgrlatiji zagovornik nasilnog mijenjanja granica na kopnu, koje su povukli „priučeni boljševički kartografi” kako ih je tada nazvao, je bio Milo Đukanović. Kako se završila ta najsramotnija epizoda u novijoj crnogorskoj istoriji, svi znamo. Očekivati da će Hrvatska nakon oružane agresije i sistematske pljačke okupiranih Konavala (od strane Đukanovićeve Vlade) pristati na pregovore o Prevlaci koja je bila formalni izgovor za rat, iluzorno je i neodgovorno.

Vrijedi se podsjetiti da je čak i velikosrpska Kraljevina Jugoslavija dala Prevlaku novouspostavljenoj Banovini Hrvatskoj 1939. godine kao teritoriju koja je ranije nesporno pripadala Dubrovačkoj republici koja je okolne teritorije kupovala za novac od srpskih i bosanskih kraljeva. Prevlaku su Dubrovčani kupili 24. juna 1419. od bosanskog velikaša Sandalja Hranića. Srpski car Dušan (tada još kralj) je prodao Ston i Pelješac Dubrovniku još ranije – 7. januara 1333. godine. Jedini period kada je Prevlaka bila integralnio dio Boke je bilo za vrijeme talijanske okupacije 1941 – 1943 kada su fašisti anektirali Boku Kotorsku i znatan dio hrvatske obale.

Kad su u pitanju druge sporne tačke, pitanje bazena u Kotoru i nadoknade logorašima u Morinju „gdje niko nije udaren ni po prstu” po Milanu Kneževiću, su na putu rješavanja. Vlada je načelno opredijelila 17 miliona eura odštete. Takođe se u kuloarima navodi da će ploča u Morinju ostati.

Pitanje procesuiranja ratnih zločina i nadoknade otete imovine bokeljskim Hrvatima (i ne samo njima) je pitanje i dalje zarobljenog miloističkog pravosuđa. Ako je Plenkoviću i HDZ-u istinski stalo do ratnih zločina, hrvatski sudovi imaju mogućnost pokrenuti procesuiranje Mila Đukanovića kao glavnog ratnog huškača u napadu na Dubrovnik i poharu okupiranih teritorija. Teško je vjerovati da je to za sada moguće. Visoke struktura u HDZ-u i DPS-u imaju moćne zajedničke prijatelje i zaštitnike u Kremlju i njegovim lijevim i desnim saveznicima u EU. Za sada se procesuiranje ratnih zločina svelo na ekscese i iživljavanja Milivoja Katnića u Cavtatu, čiji slučaj je predat crnogorskim organima. Dok je Katnić bio koristan Đukanoviću, Hrvatska je krila njegov dosije. Premijer Spajić je krajem marta u Skupštini rekao da je 2011. godine DPS potpisao tajni sporazum s Jedinstvenom Rusijom da zemlja neće ulaziti u Evropsku uniju (EU), ako je to suprotno ruskim interesima.

Dosta je pisano da je Rusija bila glavni vanjski sponzor crnogorske nezavisnosti 2006. i o vezama Đukanovića s ruskim službama i tajkunima. Manje je poznato, ili skoro nepoznato crnogorskoj javnosti da je Rusija strateški naklonjenija Hrvatskoj nego Srbiji. Za vrijeme Domovinskog rata Rusija je aktivno naoružavala hrvatsku vojsku tajnim isporukama preko aerodroma na Krku. Arhiva Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) u Beogradu sadrži brojna dokumenta o vezama sovjetskih obavještajaca i pomaganjima hrvatskog MASPOK-a 1971. godine kao i o kasnijim pomaganjima hrvatskom i slovenačkom osamostaljenju. Cilj je bio sprečavanje ulaska SFRJ u NATO i tadašnju EEZ kao i sada Crne Gore u EU. Vrijedi se podsjetiti i da je zloglasni zapovjednik Jasenovca Vjekoslav Luburić imao bliske odnose sa Sovjetima i da je KGB koristio ustaše za likvidacije po Evropi nakon 1959. godine.

Crnogorska vlast se i dalje uzda u Berlin i Pariz da će njihov uticaj prevagnuti nad Kremaljskim.

                                             Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo