Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Razgraničenja

Objavljeno prije

na

Izgledao je kao da je otkrio vodu u pustinji. Aleksandar Vučić: „ Ja sam za razgraničenje”. Oglasio se i Hašim Tači, spominjući tek korekciju granica. Dovoljno da pokaže ko je Vučićev partner u plemenitom naumu. Volfgang Petrič, austrijski doplomata bivši izaslanik EU za Kosovo, i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, stvar je sveo na sitnicu: neka sela sa sjevera Kosova mogla bi pripasti Srbiji i obrnuto. Može se, a i ne mora, vjerovati Petriču. Samo, pokazao je da u evropskim prestonicama znaju za razgovore o razdiobi. Onda je Angela Merkel žustro poručila „ Nikakvih primjena granica na Balkanu biti neće”.

Naposljetku, Vućić je medijima priopštio da su mu potkresana krila, da ne može sam protiv svih koji su za nezavisno, nedjeljivo Kosovo, ali činiće što može da ideja razdiobe ne propadne. Niko nije glasno izgovorio, a svako zna: kosovske opštine na sjeveru sa srpskom većinom pripale bi Srbiji, a opštine u preševskoj dolini, sa albanskom većinom, Kosovu. I mir će zavladati.

Ni dirljivi Vučićev pesimizam, ni Angela Merkel, ni različito motivisane pobune opozicije u Beogradu i Prištini, neće ugasiti priču o razgraničenju. Taj koncept je obilježio naše godine i sudbine miliona sa prostora bivše Jugoslavije od devedesetih do današnjeg dana. Živ je. I ne odnosi se samo na Albance i Srbe.

Razgeničenje se devedestih zvalo: „humano preseljenje” ( Ćosić i Tuđman); „etničko čišćenje” (stranci), a u stvarnosti to su bili pogromi civila, masovna ubistva. Genocid. Pitanje je da li će ikada većina Srba i Hrvata moći da podnesu punu istinu o Oluji. O onome šta se zbivalo prije, tokom i nakon nje. Preovladavajuća srpsko – hrvatska laž liči na sjenke okrenute jedna drugoj licem- licu, koje kreću svaka na svoju desnu stranu. Što se više udaljavaju, i vrijeme otiče, njima svoje parče laži postaje jedina istina.

U jeku srpsko- hrvatskog rata, dok je trećina Hrvatske bila okupirana i etnički očišćena, uz potporu obje dražave odvijalo se „ humano preseljenje”. Hrvati iz Vojvodine zamjenjivali su kuće i imanja sa Srbima u Zapadnoj Slavoniji. Čak je i malena zajednica janjevskih Hrvata iz okoline Lipljana na Kosovu, strateški dislocirana u srpska sela u Hrvatskoj gdje nije predviđeno da bude Srba.

Mrčeni Momir Bulatović slutio nije da se Milošević mnogo češće čuje sa Tuđmanom nego sa njim. Brojna su svjedočenja da je u srcu njihovih razgovora bilo – razgraničenje. To bez podjele Bosne nije moglo. Svirepost prema civilima ne bi se mogla razumjeti bez koncepta – razgraničenja. Važnije i od teritorija, u ratu protiv Bosne bilo je ubijanje ideje o mogućnosti zajedničkog života. Milošević i Tuđman nisu uspjeli podijeliti BiH, ali su održali riječ koju su dali jedan drugom o razgraničenju. Milošević mrdnuo nije tokom Oluje. Opštine u BiH uz hrvatsku grancu u kojima su Srbi činili preko 90 odsto stanovništva pripale su Federaciji, a Posavina, najbogatiji dio BiH, sa hrvatskom većinom, RS. Svi su u Dejtonu znali da su to Tuđman i Milošević davno uglavili.

Nedavno je u BiH parlamentu glasano o realizaciji ustavnog prava na konstitutivnost Srba u kantonima sa hrvatskom većinom. Protiv su bili Čovićev HDZ i Dodikov SNSD. Normalno. Miloševićev i Tuđmanov dogovor o razgraničenju – važi. Čeka zgodnu noć.

Nije slučajno ovo centriranje propagandne vatre prema Crnoj Gori i BiH. Dodik je uz gromku podršku Vučićevoj misiji kandidovao RS za otcjepljenje od BiH. Podržao ga je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije.

Malo ranije, Vučić se požalio Globusu kako ga zbog Kosova pritiskaju političari u Srbiji koji su dopustili da ode Crna Gora u kojoj je 30 odsto Srba. Na te riječi skočio je patrijarh Irinej i, da pomogne, u priču uveo Turke i ustaše.

Razgraničenje Albanaca i Srba pokrenulo bi lavinu prema najranjivijima. Pritisak na BiH bi se usijao. Makedonija bi se našla u grotlu. Od Crne Gore bi se tražilo da se odrekne sebe i bude dio bezgraničnog srpstva. Đukanović obesmišljava njeno postojanje, diskriminišući sve što mu ne služi. Naravno i ovdašnje Srbe. Što bude duže trajao njegov režim, Crna Gora će bespomoćnije čekati ideje poput ove o novom talasu razgraničenja.

Devedesetih su nagrađeni zločini. Zato neprekidno traju razgraničenja. Ljudi tiho odlaze iz sredina gdje su u manjini. Gdje su slabi i nezaštićeni. U konceptu razgraničenja uvijek pobjeđuju najgori i vladaju ovjenčani slavom nacionalnih junaka. Ne dijele se samo brda i doline. Razgraničenje – to je žigosanje ljudi vlastitim imenom.

Šta će, poslije, ako se sve okonča, biti sve duge uhvaćne u pregrštima za one druge koje smo voljeli? Šta ćemo biti mi? Osim praha koji raznose vjetrovi. Svakog na svoju stranu pustinje.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Mi zarobljeni, oni slobodni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok društvo ostaje zarobljeno u političkim nadgornjavanjima vlasti i opozicije, jedno po jedno da se brane sa slobode izlaze osumnjičeni za organizovani kriminal i korupciju u predmetima kojima se Vlada diči pred Briselom. U Spužu je, čini se, ostao samo predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Za sada

 

Kao da je vrijeme stalo. Sedmica za nama skoro da se ne razlikuje od one prethodne. Osim što smo, sve dalje od razrešenja političke i institucionalne krize.  Dijalog parlamentarnih stranaka kako bi se kriza počela razrešavati nije se pomjerio s mjesta. Tačnije, ne postoji. Lideri parlamentarne većine u Skupštini sada razgovaraju sami sa sobom. Na isti način, o istim temama. Hoće Vladu sa Lekićem na čelu, Zakon o predsjedniku  i da se utvrdi da je Đukanović prekršio Ustav. Tačka.  Paralelno, opozicija je u potpunosti napustila Skupštinu. Nakon protesta ove sedmice u Podgorici, razmotriće i druge oblike  vaninstitucionalnog djelovanja, saopštili su. I oni ponavljaju jedno te isto. Hoće izbore, da se povuče Zakon o predsjedniku, i da se uvtrdi da vlast, a ne Đukanović, krši Ustav. Tačka.

U sve zaoštrenijoj atmosferi, očekuje se glasanje za sudije Ustavnog suda krajem novembra, kako bi se taj sud odblokirao, te nastavak dijaloga vlasti i opozicije, na sastanku koji je predsjednica parlamenta zakazala za petak ove sedmice, kada ovaj broj Monitora bude u štampi. Ne treba biti vidovit, da se zaključi da je teško da će se taj sastanak održati, a kamoli da se na njemu nešto razriješi.

Dok društvo ostaje zarobljeno u političkim nadgornjavanjima vlasti i opozicije, jedno po jedno da se brane sa slobode izlaze osumnjičeni za organizovani kriminal i korupciju u predmetima kojima se Vlada diči pred Briselom.  U Spužu je, čini se, ostao samo predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Nakon što su pritvor napustili osumnjičeni u slučaju Plantaže, na slobodu je izašla i dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, i pored tvrdnji Specijalnog tužilaštva da postoji opasnost da će napustiti zemlju. ,,Uvijek sam bila u prvim borbenim redovima, koja bi to crnogorska majka napustila svoju djecu”, kazala je Medenica. Malo je crnogorskih majki osumnjičeno da su  članice kriminalne organizovane grupe koju su predvodili njihovi sinovi, ali dobro sad.

Na slobodu će sve su prilike izaći i visoki funkcioner Agencije za nacionalnu bezbijednost Petar Lazović, nakon što je sutkinja Suzana Mugoša odobrila da se brani sa slobode uz jemstvo od million eura, što je predložila Lazovićeva odbrana. Ima se. I njegovi su uvijek bili u prvim borbenim redovima.  Petar Lazović je  sin dugogodišnjeg funkcionera ANB-a Zorana Lazovića, javnosti poznatog kao jednog od gostiju  na svadbi narkobosa Safeta Kalića. SDT sumnjiči njegovog sina Petra Lazovića da je imao veze sa pripadnicima kavačkog klana, te da je navodno učestvovao u međunarodnom švercu narkotika.

MANS je zatražio od Agencije za spječavanje korupcije da u što hitnijem roku objavi rezultate kontrole imovine Petra Lazovića, ,,kako ne bi došli u situaciju da se sloboda za osumnjičenog kupuje novcem za koji postoji sumnja da je stečen kriminalom”. Iz te su organizacije ukazali da je dio imovine koja se nudila kao garancija da će Petar Lazović biti dostupan nadležnim organima, predmet provjere Agencije koja je početkom oktobra potvrdila da je pokretnut postupak kontrole imovine njegovog oca, Zorana Lazovića. Agencija se nije oglašavala.

Nije dovoljno samo odblokirati institucije. Da ne bi ostali zarobljeni u društvu nepravde, i podređeni  interesima političkih klasa, potrebne su nam korjenite promjene. Bolje institucije i bolje političke klase.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Štrajk i(li) bankrot

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zahtjevi za povišicama u javnom sektoru su opravdani, baš kao i upozorenja da nas nastavak trošenja nezarađenog može odvesti u bankrot. Od obećanih ušteda u državnoj kasi, koje bi nam dale priliku da bolje balansiramo između želja i mogućnosti, za sada nema ništa

 

U sjenci beskompromisnih političkih, pravnih, pa i kriminalnih zađevica kojima svakodnevno svjedočimo, ostala je najava jednog važnog konsenzusa: talas povišica ponovo ,,prijeti” Crnoj Gori. Samo da se finalizuju dogovori oko procenata tog povećanja. I, mada to sada ne izgleda toliko važno, pronađu pare da se sve to plati.

Uvećanje zarada traže u prosveti, policiji, zdravstvu (tzv. nemedicinsko osoblje), službi zaštite i spašavanja, javnoj upravi, pravosuđu… Više od 50.000 zaposlenih, kojima je poslodavac država, insistiraju da se njihove zarade uvećaju u procentu od 12,5 do 45 odsto.

Za svoje zahtjeve imaju jaku argumentaciju i odlučni su, tvrde, da se za njih izbore. Budu li prinuđeni organizovaće proteste i štrajkove, kažu, čak i po cijenu da takvim postupcima prekrše postojeće propise koji su dosta ,,strogi” I nedorečeni kada je u pitanju obustava rada, recimo, prosvetnih radnika ili policajaca.

Izgleda, međutim, kako zaposleni koji od države-poslodavca traže veće plate kucaju na otvorena vrata.

,,Doći će do povećanja zarada u javnom sektoru, to mora da se desi”, najavio je  ministar finansija. Inflacija pogađa, prije svega, najranjivije kategorije konstatovao je Aleksandar Damjanović najavljujući kako će izvršna vlast pokazati razumijevanje za opravdane zahtjeve zaposlenih ,,da se održivim povećanjem zarada utiče na unaprjeđenje životnog standarda, a da se radikalizmom, kakvom smo bili svjedoci, ne ugroze (državne) finansije”.

Riješen problem? Već sljedeće nedjelje, kada ističe zadnji rok da u parlament stigne Vladin prijedlog budžeta za 2023. godinu, bićemo u prilici da vidimo šta ministar finansija, odnosno Vlada, podrazumijeva pod ,,održivim povećanjem”. I da li će ponuđena povišica biti prihvatljiva za zaposlene koji je traže. Ali tu se priča neće završiti.

Ministar finansija najavio je uvećanje zarada u pauzi između dva pokušaja da pronađe kreditore i pozajmi novac neophodan za normalno funkcionisanje države u nekoliko narednih mjeseci. Riječ je o nekih 350 miliona koji su u ovogodišnjem budžetu svoje mjesto našli nakon nedavnog rebalansa. Tim novcem se, uglavnom, pokrivaju troškovi nastali usvajanjem programa Evropa sad, nizom dodatnih povečanja/usklađivanja plata i penzija i novim socijalnim davanjima (dječji dodatak, naknade za majke, besplatni udbenici…).

Pojedinačno, svaki od tih programa ima opravdanje. A svi skupa – nijesu finansijski održivi. Zato resorni ministar nedjeljama traži zajmodavca. I, kako sada stvari stoje, mogao bi ga pronaći ponajviše zahvaljujući činjenici da Crna Gora kao domaću valutu koristi euro, a da smo do njega stigli preko njemačke marke, uz saglasnost Bundesbanke. Tako da ovdašnji finansijski problemi ne prave glavobolju samo nama. Ali bi mi mogli biti jedini koji će zbog toga stezati kaiš.

Crnogorska privreda, tzv realni sektor, sve teže podmiruje obaveze prema državi, bankama, poslovnim partnerima i zaposlenima. Statistika Centralne banke pokazuje kako skoro 20 hiljada preduzeća kojima su računi blokirani (skoro polovina od ukupnog broja registrovanih ,,poslovnih subjekata”) duguju blizu milijardu eura. Precizno – 957 miliona. I taj dug se, iz mjeseca u mjesec, uvećava.

Srđa Keković, generalni sekretar Unije saveza sindikata Crne Gore je, nedavno, u Monitoru prezentovao podatke prema kojima preko 61.000 zaposlenih (oko trećine ukupnog broja) prima minimalnu zaradu od 450 eura, dok manje od minimalca zarađuje 15-20 hiljada radnika/radnica. Nezadovoljni su i poslodavci. ,,Imamo 50 hiljada nezaposlenih a mi ne možemo da pronađemo radnika”, požalio se predsjednik Unije poslodavaca Predrag Mitrović, uz ocjenu da je zvanična priča o borbi protiv sive ekonomije ,,postala neozbiljna”. Valjda se nema kad od viših ciljeva.

Nezaposleni traže posao, zaposleni veće plate a poslodavci profit. I svi, skupa sa penzionerima i socijalno ugroženima, očekuju pomoć države. Koja se sve teže nosi sa sopstvenim finansijskim problemima. Pa nas čekaju neke teške odluke. Ili opasne. Zahtjevi za povišicama su opravdani, baš kao i upozorenja da bi nas nastavak politike trošenja nezarađenog mogao odvesti u bankrot. A od obećanih ušteda, koje bi nam dale priliku da bolje balansiramo između želje i mogućnosti, za sada nema ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Evropa sjutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

I baš kao što je u trenu kada se avgustovska većina, sa zakašnjenjem konsolidovala i ponudila Vladu, Đukanović izignorisao tu političku činjenicu, danas avgustovski pobjednici ignorišu činjenicu da bi vanredni parlamentarni izbori uveli u političku igru na državnom nivou neke nove snage. Da su se stvari promijenile. I da volja građana danas izgleda drugačije nego juče

 

Još jedna sjednica parlamenta završena u ponoć, i još jedno „rješenje“ koje je podiglo društvene tenzije. Iz političke krize, kliznuli smo u još dublju.

Poslanici avgustovske većine izglasali su ove sedmice Zakon o predsjedniku, da bi omogućili da se konstituiše Vlada na čelu sa Miodragom Lekićem. Čije je formiranje onemogućio predsjednik Milo Đukanović, iskoristivši priliku koju mu je dao upravo dio te avgustovske većine, odnosno premijer Dritan Abazović, lider URA-e, koji se do zadnje ure nećkao da podrži tu istu Vladu. Sve u svemu, svi su se ogriješili o Ustav. Đukanović ignorišući radi svojih interesa političku činjenicu da postoji većina za formiranje Vlade, a ta većina usvajanjem ovog Zakona, kog sa mnogih relevantnih adresa vide kao neustavani, kako bi doakala Đukanoviću. Opet radi svojih političkih interesa. Od kojih je jedan pokušaj da se zatvore oči pred činjenicom da smo u međuvremenu dobili novu političku realnost. Evropu sad.

Lokalni izbori koji su se odigrali nakon što su avgustovski pobjednici odlučili da formiraju Vladu na čelu sa Miodragom Lekićem, pokazali su da su građani kaznili neke od avgustovskih pobjednika, posebno partije koje su sa Đukanovićem ušle u projekat manjinske vlade, a da su dali podršku novoformiranoj partiji Evropa sad, koju vode ministri finansija i ekonomije u prvoj postavgustovskoj Vladi Milojko Spajić i Jakov Milatović, autori ekonomskih reformi kojima je napravljena rupa u budžetu, ali i podignut standard crnogorskih građana suočenih sa krizom i inflacijom. I baš kao što je u trenu kada se avgustovska većina, sa zakašnjenjem konsolidovala i ponudila Vladu, Đukanović izignorisao tu političku činjenicu, danas avgustovski pobjednici ignorišu druge važne fakte. Vanredni parlamentarni izbori uveli bi u političku igru na državnom nivou neke nove snage. Stvari su se promijenile. Volja građana danas izgleda drugačije nego juče.

Izbori su, kad se sve složi, jedini izlaz iz političke krize. I jedini način da se uvaže nove političke okolnosti. Do tada, do vanrednih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, koji bi se mogli organizovali istovremeno, potrebno je odblokirati Ustavni sud, i napraviti pripreme da se volja građana iskaže u fer uslovima.

Sve drugo su pogrešni odgovori. Ili odgovori u pogrešno vrijeme, svejedno. Zbog kojih je Crna Gora društvo hronično propuštenih šansi. U vrijeme kada su građani, u avgustu 2020, tražili promjene, odgovor su bila beskrajna međupartijska trvenja, u kojima je jedno vrijeme prednjačio Demokratski front, zbog čega je šansa da se Đukanovićev sistem na pravi način počne demontirati, izgubljena. Uz, naravno, slabosti Krivokapićeve vlade. Umjesto promjena kontinuirano su se dešavale samo smjene. Loših kadrova novim lošim kadrovima. Podobnih podobnima. Između bivših i novih nije napravljena istinska razlika. Iz te se krize upalo u još dublju, kada je Abazović pokušao sa Đukanovićevom podrškom, da popravlja stvari. Opet ignorišući zahtjev za suštinskim promjenama. I opet beskrajna politička trvenja. Pa netransparentno potpisivanje Temeljnog ugovora umjesto evropske agende. Ili makar izborne reforme.

Ako se i nova politička realnost bude ignorisala, društvo propuštenih šansi može postati rizično mjesto za život. Evrope neće biti ni sad, ni sjutra.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo