Većina ministara rekonstruisane vlade izglasana je glasovima 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Ministri iz PES-a i partija manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjeravaju osnovni tok Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor
Nekoliko mjeseci ranije u odnosu na krajnji rok definisan Sporazumom koji su nakon izbora potpisali predstavnici parlamentarne većine, rekonstruisana je 44. crnogorska vlada. Za lidere Koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji su joj se javno nadali još od januara, možda se desila i sa malim zakašnjenjem. Kako god, rekonstrukcija je donijela čudesne kombinatorike, mnogo bijesa i kritika sa raznih strana.
U rekonstruisanoj Vladi, predstavnici ZBCG Milana Kneževića i Andrije Mandića, dobili su svojih dogovorenih pet mjesta – dva potpredsjednička i tri ministarska. Ranije je bilo dogovoreno da će ZBCG pripasti četiri ministarska mjesta (saobraćaj, prosvjeta, turizam i prostorno planiranje) i pozicija potpredsjednika. Ali u suštini to je to.
Budimir Aleksić je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, a Milun Zogović, potpredsjednik Vlade za infrastrukturu i regionalini razvoj. Ministri/ke iz redova ZBCG su: Slaven Radunović, (prostorno planiranje, urbanizam i državna imovina), Simonida Kordić (turizam) i Maja Vukićević (saobraćaj).
Istovremeno u Vladu je ušlo pet predstavnika Bošnjačke stranke (BS), koja dobila jedno više mjesto od ZBCG – jednog potpredsjednika i pet ministara. Lider BS Ervin Ibrahimović pokriva dvije pozicije – potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose i ministra vanjskih poslova. Admir Šahmanović je novi ministar rudarstva, nafte i gasa, Mirsad Azemović – ministar dijaspore, Damir Gutić – ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije i Ernad Suljević – ministar regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO.
PES Milojka Spajića je u rekonstruisanoj Vladi zadržao 11 mjesta – premijera i deset ministara. Toliko ih je imao i prije rekonstrukcije. U Vladi su ostala i dva ministra SNP (Vladimir Jokić kao ministar poljoprivrede i Dragoslav Šćekić kao ministar sporta i mladih) , tri ministra albanskih stranaka ( Fatmir Đeka iz DP kao ministar ljudskih i manjinskih prava, Maraš Dukaj iz Albanske alternative kao ministar javne uprave i Nik Đeljošaj, lider Aalbanske alternative koji kao i do sada pokriva dvije pozicije – potrpedsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja).
Demokrate su ostale na prethodnih šest pozicija – dva potpredsjednička mjesta i četiri ministarska. Doskorašnjeg ministra ekologije i turizma Vladimira Martinovića na toj poziciji zamijenio je Damjan Ćulafić, takođe Demokrata.
Kako je premijer Spajić uspio da skroji ovakav kabinet? Prosto. Mahom PES-ove ministarske resore cijepao je na pola. Dobili smo odvojena ministarstva saobraćaja i pomorstva; ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga i istovremeno ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije; ministarstvo energetike i ministarstvo rudarstva, nafte i gasa i slično. Ili tako što je izmislio neke nevjerovatne resore tipa – ministarstva regionalno investicionog razvoja i saradnje sa NVO. Na kraju, dobili smo jednu od najglomaznijih vlada nadaleko, resore teško da i sam Spajić može da nabroji a da ne zaviri u notes. Njegova vlada i po brojnosti i po ideološkoj heterogenosti, mnogo više liči na još jedan parlament nego na vladu. I, sigurno je, mnogo će koštati.
No, šta je dobio Spajić, širokogrudo šireći Vladu, naoko na svoju šetu? Čisto brojčano, stabilnu vladu sa nikad većom podrškom u parlamentu. “Od vlade koja je djelovala da je na staklenim nogama, sada imamo vladu sa najvećom podrškom od 1997., što bi moglo da vodi visokom stepenu stabilnosti, ali samo ukoliko prosrpske stranke ne budu vukle nacionalne i nacionalističke poteze koji će naškoditi unutrašnjem jedinstvu”, ocijenio je analitičar Miloš Bešić.
Većina ministara je izglasana sa 53 poslanika. Ne tako davno, kada je bio mandatar, Spajić se mučio da dobaci do podrške od 41. Rekonstrukcijom smo u stvari faktički dobili novu većinu. Bez izbora. Rizičnih, za vlast u turbulentnim vremenima.
U bitci za moć, desilo se i nešto široj javnosti manje primijetno ali političarima veoma važno. Spajić je diobom ministarstava umnožio svoju moć u vladi. Uz 11 mjesta PES –a, on sa, veoma lojalnim ministrima iz stranaka manjinskih naroda, u Vladi ima 19, odnosno 21 poziciju, ako se uzme u obzir da Ibrahimović i Đeljošaj pokrivaju po dvije pozicije. Vlada ukupno ima premijera, 25 ministarstva i sedam potpredsjednika, od kojih je pet samo na mjestu potpredsjednika, a dva pokrivaju i mjesto potpredsjednika i ministra. Dakle Spajić sa manjinama ima 19 od 31 pozicija. Dodjeljujući resor vanjske politike Bošnjačkoj stranci Spajić je udesio da višenacionalna Crna Gora van kuće izgleda “evropskije”. Premijer je rekonstrukcijom osnažio i svoju poziciju u Vladi, i u odnosu na Demokrate, sa kojima je ušao u sukob oko bezbjednosnog sektora, koji im je prvo ustupio.
Uglavnom, ministri iz PES-a i manjinskih naroda, imaju dovoljno ruku da usmjervaju osnovni tok politike Vlade. Za sve što bude odstupalo od koncepta evropske i građanske Crne Gore, oni će biti najdogovorniji. ZBCG može biti samo izgovor, za ono što oni ne budu željeli da urade.
Rekonstrukciju su pratile mnoge zanimljivosti i obilje nedosljednosti. Vlada je rekonstruisana uprkos obećanjima Milana Kneževića da neće ući u vladu sa Bošnjačkom strankom ako bude glasala za smjenu Andrije Mandića sa pozicije šefa parlamenta. Ili nedavnih najava Demokrata da će se negativno izjasniti o eventualnom ulasku Bošnjačke stranke u Vladu. Želja za vlašću očito je dobar stimulans.
Kritike na rekonstruisanu Spajićevu vladu išle su uglavnom u dva smjera. Prvi je, logično, ukazivao na glomaznost rekonstruisane vlade koja će građane skupo da košta, te očiglednost da je vlada tolika ne da bi bila efikasnija, nego da bi se svi pobrojani partijci u nju ugurali. Tu među analitičarima i ozbiljnim posmatračima postoji opšta saglasnost.
Posebno oštar je bio predsjednik Milatović, bivši Spajićev partijski saborac. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, ocijenio je Milatović.
Druga vrsta kritike dolazila je mahom iz redova opozicije i njena oštrica usmjerena je više na Ervina Ibrahimovića, nego na samog Spajića. Ibrahimović je iz opozicionih klupa optuživan zbog ulaska u vladu sa Mandićevom i Kneževićevom koalicijom, iz čijih redova su se mnogo puta čuli glasovi netrpeljivosti prema manjinama, i istovremeno ideje da se Crna Gora transformiše u srpsku državu. Neku vrstu nove RS. ZBCG. Albanske partije koje su tu od ranije, uglavnom nijesu pominjane.
“Kako objasniti da danas ulazak Demokratskog fronta u Vladu popločava Bošnjačka stranka, popločava ulazak ljudi za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić ratni heroji, a ne zločinci koji su organizovali pokolj i ubistvo Bošnjaka u Srebrenici”,prigovorio je tako Andrija Nikolić iz DPS-a. Bila je to jedna u nizu sličnih izjava, koje su dolazile mahom iz redova bivše trodecenijske vladajuće Đukanovićeve partije.
O žudnji za vlašću vrhova BS ima se mnogo toga reći. Ta partija je bila punkt za uhljebljavanje kadrova u vlasti, dok se bošnjački narod masovno iseljavao iz zemje u svijet. Nevolja je Crne Gore što BS tu nije nikakav izuzetak, već pravilo ponašanja naše političke klase. . Problem je što su Nikolić i ostali DPS ratnici za pravdu, zaboravili da je Bošnjačka stranka bila dugogodišnji partner te partije, koja je ratnih devdesetih bila na vlasti, i bila, između ostalog, na vlasti u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica 1992. koje isporučila ravno u smrt, Radovanu Karadžiću.
U istom smjeru reagovao je i lider URA i bivši premijer Dritan Abazović, koji je izlaganje u parlamentu tokom rasprave o rekonstrukciji završio riječima: “Ne može se doći do plaže, sve su straže, sve su straže Ibrahimović Draže“. Abazović je smetnuo s uma da se Vlada Zdravka Krivokapića u kojoj je bio jedini neekspert, formirala pod Ostrogom, pod Amfilohijevom patronskom rukom. Nakon što je postao premijer, i obećao evropski put i reforme, SPC je častio Temeljnim ugovorom.
“Imamo većinu koja je testament da će Crna Gora biti stabilna, da Crna Gora može da se fokusira na najbitnije teme za građane, a to su teme evropskih integracija, to su teme vladavine prava i to su teme standarda svih naših građana”, ocijenio je Spajić nakon što je rekonstruisana vlada.
Brojčana stabilnost je tu. No Spajić i ostali, u vlasti i opziciji, očito nisu razmišljali o tome koliko može biti stabilna Crna Gora, i crnogorsko društvo ako su u Vladi rijetki primjerci onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, a pitanje je da li uopšte ima onih koji svoj jezik nazivaju crnogorski. I koji su pobornici autokefalnosti CPC. Je li to u osvježenoj Crnoj Gori jeres? Ideju koncentracione Vlade, koja bi podsjetila da smo svi tu i da se mora tražiti model Crne Gore za sve, niko ni u vlasti ni u opoziciju nije ni uzeo u obziir.
Nakon rekonstrukcije, stigle su prijekorne reakcije Brisela, koje su u konačnom ostale na poruci da je “održavanje pune usklađenosti sa spoljnom i bezbjednosnom politikom Brisela, ključno za put Crne Gore ka EU”, a da je rekonstrukcija vlade unutrašnja stvar. Slično je reagovala i Ambasada SAD. Sve u svemu, oni koji poznaju diplomatski govor, mogli bi da prepoznaju da je Spajić ipak dobio amanet Kvinte za ovu matematiku.
No, samo koji dan nakon što je vlada rekonstruisana, Hrvatska je proglasila Andriju Mandića, Milana Kneževića i Aleksu Bečića nepoželjnima “zbog sistemskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog zloupotrebljavanja Republike Hrvatske u unutrašnje političke svrhe”. To je račun za Rezoluciju o Jasnovcu. Biće ih, nema sumnje, još. .
Spajić nije pojasnio kako će to Crna Gora evropskim putem ako je tik posle dobijanja IBAR-a, zaradila ozbiljan minus u poglavlju “dobrosusjedski odnosi” zbog odluke o Rezoluciji o Jasenovcu, u koju su ga, kako je to govorio Milan Knežević, iz ZBCG “prijateljski ubijedili”, nakon što je Crna Gora glasala za Rezoluciju UN o Srebrenici. Nije sve u dobroj matematici vlasti i vladanja.
Vandredni izbori u Podgorici.
Nakon što je raspušten podgorički parlament, ove sedmice mogli bi biti raspisani vanredni lokalni izbori.
Za skraćenje mandata glasao je 31 odbornik, jedan glas bio protiv.
Zakonski rok za datum održavanja izbora je od 60 do 100 dana od raspisivanja, a izbori se moraju održati u nedjelju, pa bi tako izlazak na birališta u Glavnom gradu morao biti organizovan od 29. septembra do 27. oktobra.
Raskol u podgoričkom parlamentu produkt je razlaza nekadašnjih dvojice lidera PES-a Jakova Milatovića i Milojka Spajića.
Milatović je ocijenio je da je dobro što je razriješena politička kriza u Glavnom gradu. “Ko je radio dobro biće nagrađen od strane građana. Ko je radio loše biće kažnjen od tih istih građana. Građani će u narednom periodu imati jasan izbor. Na jednoj strani nacionalističko-populistički blok oličen u sadašnjoj Vladi, koja je nastala kao rezultat trulih kompromisa i političke trgovine sitnih partijskih interesa, i čiji su akteri u prethodnom periodu pokazali djelovanje suprotno državnim interesima. Takođe, i blok oko i dalje nereformisane Demokratske partije socijalista. A na drugoj strani će se iskristalisati građanski blok, blok centra, blok pristojne Crne Gore koju podržava najveći broj naših građana”, saopštio je.
PES je Milatovića optužio za saradnju sa DPS-om. “Milatovićevo vlastohleplje i kvislinštvo sa DPS-om će biti kažnjeno na prvim narednim izborima”, poručili su. Mediji istovremeno pišu da bi Bošnjačka stranka mogla biti Spajićev partner i u lokalu.
Milena PEROVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
SVIJET4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FELJTON4 sedmice
INTERVJU4 sedmice