Povežite se sa nama

OKO NAS

RISTO BAĆOVIĆ, VLASNIK DAJCA STAROG 50 GODINA: Dobri duh JNA u Banjanima

Objavljeno prije

na

dajc-rist

Seljani Banjana u dilemi su šta im svakoga ljeta pada teže: skupljanje osušene trave po vrelom ljetnjem suncu ili potraga za prevozom, s mukom pripremljenog sijena do štala i kuća. U opustjelim krajevima kamion je raritet ravan pomoći države. Srećom tu je Risto Baćović sa svojim dajcom starim ravno pedeset godina.

,,Ima trave dovoljno, ali nema snage”, priča Đurđa Perović ispod Golog brda, dok čeka da stigne kamion sa sijenom. U međuvremenu pogleduje ka vrhovima okolnih planina oko kojih se gomilaju tamni oblaci. Pokosio je njen starac dovoljno sijena i sada je na ostatku familije da ga spakuje za zimu prije nego što počnu kiše.

Banjani su izgubili status kapetanije za vrijeme kraljevine Jugoslavije, a status opštine im je oduzet za vrijeme komunista. To što su bili teritorijalno najveće selo u bivšoj Jugoslaviji, i ostali najveći i sada – u nezavisnoj Crnoj Gori, ne znači im mnogo: zahvaljujući industrijalizaciji opustjeli su čitavi zaseoci, a u nekadašnjem najvećem selu u Jugoslaviji, sve je manje ruku za seoske radove.

,,Ovako po petnaest dana nemamo kad ni ručati. Počnu od rane zore da se povlače ovi oblaci lutalice samo da nas isprepadaju, pa onda sve na trku da duša izađe na nos. Ali kad se ovo danas završi, onda smo mirni”, priča penzionisana učiteljica, radosna kada iza brda začuje dobro poznati zvuk koji remeti mirno ljetnje poslijepodne.

Omiljen je taj zvuk seljacima Banjana i poznat dobro: kamion marke TAM 4500, nekadašnji ponos Jugoslovenske narodne armije poslije dugih godina vjerne službe narodu već 23 godine služi svom vjerovatno posljednjem vlasniku Ristu Baćoviću i njegovim bližim i daljim komšijama. Bezoblična gomila metala u koju se pretvorio ovaj nekadašnji ljepotan iz Maribora kao da je izronila iz najnovijeg filma o Mad Maxu. Ipak, i pored toga, i dalje veselo kotrlja izlokanim banjskim putevima i prevozi razne terete.

,,Šezdeset peto godište, tako mu je pisalo u papirima koje sam bogami negdje zaturio. Znam da od kada je kod mene, nikad me nije ostavio za sve ove godine, a ulazio sam sa njim gdje ni koza ne može da uđe. Kada se zaglavi, ima vitlo za samoizvlačenje i on sam sebe iščupa. Malo sam ga zapuštio ali on je kao starac pred smrt: niko mu ništa ne zamjera samo dok može da hoda”, smije se vozač koji jedini zna da upravlja sa, naizgled oronulim ali još živahnim, popularnim dajcom. Objašnjava da za njega nema prepreka na putu, ni da šuma nije problem. Jedino ga pomalo brine registracija.

,,Hvala Vladi i resornom ministarstvu što ne insistiraju na tim formalnostima tako da dajc nije registrovan od kada je kod mene. Sumnjam da će biti i ubuduće”, kaže ponosni vlasnik.

Nedostatak tablica uz ukupan izgled stvara problem nabavke neophodnog goriva jer kamion kao takav ne smije na pumpu, pa se gorivo mora dobavljati u bidonima. Gorivo je otprilike i tarifa za prevoz: cijena prevoza je dvadeset litara nafte. Ako se zaradi i koji euro dobro je, ako ne – nema veze, sve su to komšije i prijatelji.

Sa Ristom su i pomoćnici Mladen i Duško. Oni će pomoći Đurđi da gomilu sijena sa kamiona pretvori u stog.

,,Ja nešto volim ovaj starinski način sadijevanja sijena u stogovima i mislim da sam jedna od rijetkih koja zna sađesti stog, evo djeca znaju teorijski, ali da se popenju da me zamijene neće još. Ama i ne treba dok ja mogu, a kad ne mognem, oni neka baliraju sijeno, šta ću im ja”, objašnjava Đurđa tajne dobrog stoga.

I dok unuk Josif kolicima prevozi bale sijena i slaže u štalu, tamni oblaci sa planine Somine polako kreću ka Golom brdu. Oni ne brinu Đurđu, s te strane, kaže, ne dolazi kiša.

,,Nikad se ne desi da padne kiša kada dolazi s te strane i kad duva sjeverozapadni vjetar. Stari ljudi su govorili ‘eno ponovo puva onaj praznotorba preko Obljaja, nema kiše’ i potpuno su bili u pravu, uvjerila sam se toliko puta”, veli Đurđa. Dok stojimo, prosušena banjska trava ispušta opojne mirise u junsko predvačerje, mirise koji liječe, tvrdi penzionisana učiteljica.

,,Evo pogledajte: majčina dušica, kantarion, livadska žalfija, bokvica, sve u jednim vilama sijena. Čula sam za priču kada smo šezdesetih izvozili sijeno u Englesku. Englezi su poslali pismo u kome kažu da oni nijesu tražili da kupe čaj nego sijeno. Sad zamisli koliko je zdrava varenika od stoke koja jede ovakvu travu”, objašnjava Đurđa.

Stog je već pri kraju. Posljednje bale sijena ulaze u suvu tamu štale i miris banjskih trava zakratko se predade pred udarom izduvnih gasova Ristovog dajca koji odlazi na nove ture. Mir se polako vraća u Golo brdo.

Bato PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo