Seljani Banjana u dilemi su šta im svakoga ljeta pada teže: skupljanje osušene trave po vrelom ljetnjem suncu ili potraga za prevozom, s mukom pripremljenog sijena do štala i kuća. U opustjelim krajevima kamion je raritet ravan pomoći države. Srećom tu je Risto Baćović sa svojim dajcom starim ravno pedeset godina.
,,Ima trave dovoljno, ali nema snage”, priča Đurđa Perović ispod Golog brda, dok čeka da stigne kamion sa sijenom. U međuvremenu pogleduje ka vrhovima okolnih planina oko kojih se gomilaju tamni oblaci. Pokosio je njen starac dovoljno sijena i sada je na ostatku familije da ga spakuje za zimu prije nego što počnu kiše.
Banjani su izgubili status kapetanije za vrijeme kraljevine Jugoslavije, a status opštine im je oduzet za vrijeme komunista. To što su bili teritorijalno najveće selo u bivšoj Jugoslaviji, i ostali najveći i sada – u nezavisnoj Crnoj Gori, ne znači im mnogo: zahvaljujući industrijalizaciji opustjeli su čitavi zaseoci, a u nekadašnjem najvećem selu u Jugoslaviji, sve je manje ruku za seoske radove.
,,Ovako po petnaest dana nemamo kad ni ručati. Počnu od rane zore da se povlače ovi oblaci lutalice samo da nas isprepadaju, pa onda sve na trku da duša izađe na nos. Ali kad se ovo danas završi, onda smo mirni”, priča penzionisana učiteljica, radosna kada iza brda začuje dobro poznati zvuk koji remeti mirno ljetnje poslijepodne.
Omiljen je taj zvuk seljacima Banjana i poznat dobro: kamion marke TAM 4500, nekadašnji ponos Jugoslovenske narodne armije poslije dugih godina vjerne službe narodu već 23 godine služi svom vjerovatno posljednjem vlasniku Ristu Baćoviću i njegovim bližim i daljim komšijama. Bezoblična gomila metala u koju se pretvorio ovaj nekadašnji ljepotan iz Maribora kao da je izronila iz najnovijeg filma o Mad Maxu. Ipak, i pored toga, i dalje veselo kotrlja izlokanim banjskim putevima i prevozi razne terete.
,,Šezdeset peto godište, tako mu je pisalo u papirima koje sam bogami negdje zaturio. Znam da od kada je kod mene, nikad me nije ostavio za sve ove godine, a ulazio sam sa njim gdje ni koza ne može da uđe. Kada se zaglavi, ima vitlo za samoizvlačenje i on sam sebe iščupa. Malo sam ga zapuštio ali on je kao starac pred smrt: niko mu ništa ne zamjera samo dok može da hoda”, smije se vozač koji jedini zna da upravlja sa, naizgled oronulim ali još živahnim, popularnim dajcom. Objašnjava da za njega nema prepreka na putu, ni da šuma nije problem. Jedino ga pomalo brine registracija.
,,Hvala Vladi i resornom ministarstvu što ne insistiraju na tim formalnostima tako da dajc nije registrovan od kada je kod mene. Sumnjam da će biti i ubuduće”, kaže ponosni vlasnik.
Nedostatak tablica uz ukupan izgled stvara problem nabavke neophodnog goriva jer kamion kao takav ne smije na pumpu, pa se gorivo mora dobavljati u bidonima. Gorivo je otprilike i tarifa za prevoz: cijena prevoza je dvadeset litara nafte. Ako se zaradi i koji euro dobro je, ako ne – nema veze, sve su to komšije i prijatelji.
Sa Ristom su i pomoćnici Mladen i Duško. Oni će pomoći Đurđi da gomilu sijena sa kamiona pretvori u stog.
,,Ja nešto volim ovaj starinski način sadijevanja sijena u stogovima i mislim da sam jedna od rijetkih koja zna sađesti stog, evo djeca znaju teorijski, ali da se popenju da me zamijene neće još. Ama i ne treba dok ja mogu, a kad ne mognem, oni neka baliraju sijeno, šta ću im ja”, objašnjava Đurđa tajne dobrog stoga.
I dok unuk Josif kolicima prevozi bale sijena i slaže u štalu, tamni oblaci sa planine Somine polako kreću ka Golom brdu. Oni ne brinu Đurđu, s te strane, kaže, ne dolazi kiša.
,,Nikad se ne desi da padne kiša kada dolazi s te strane i kad duva sjeverozapadni vjetar. Stari ljudi su govorili ‘eno ponovo puva onaj praznotorba preko Obljaja, nema kiše’ i potpuno su bili u pravu, uvjerila sam se toliko puta”, veli Đurđa. Dok stojimo, prosušena banjska trava ispušta opojne mirise u junsko predvačerje, mirise koji liječe, tvrdi penzionisana učiteljica.
,,Evo pogledajte: majčina dušica, kantarion, livadska žalfija, bokvica, sve u jednim vilama sijena. Čula sam za priču kada smo šezdesetih izvozili sijeno u Englesku. Englezi su poslali pismo u kome kažu da oni nijesu tražili da kupe čaj nego sijeno. Sad zamisli koliko je zdrava varenika od stoke koja jede ovakvu travu”, objašnjava Đurđa.
Stog je već pri kraju. Posljednje bale sijena ulaze u suvu tamu štale i miris banjskih trava zakratko se predade pred udarom izduvnih gasova Ristovog dajca koji odlazi na nove ture. Mir se polako vraća u Golo brdo.
Bato PEROVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice