Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: VALORIZACIJA KULTURNE OSTAVŠTINE: Čija je kuća vojvode Gavra

Objavljeno prije

na

Nedavna posjeta princa Nikole Petrovića Beranama, kada je uručio donaciju Spomen kući vojvode Gavra Vukovića, aktuelizovala je pitanje valorizacije ove ustanove koja radi u okviru beranskog Centra za kulturu. Postavljeno je pitanje kako i na koji način to jedinstveno arhitektonsko i kulturno zdanje može da se stavi u funkciju kulturnih i društvenih dešavanja. Kako da se bolje iskoristi i da se vrednuje onako kako priliči domu prvog crnogorskog diplomate?

Princ Nikola je obišao kuću ministra inostranih poslova u vladi njegovog pradjeda, kralja Nikole, i obećao pomoć za njeno adekvatnije korišćenje. Prema onome što se moglo saznati u neformalnim razgovorima nakon posjete, princ će za početak finansirati ugradnju centralnog grijanja u ovaj objekat.

„Osim toga, dogovoreno je i da se jedan od narednih sastanaka Upravnog odbora Fondacije Petrović-Njegoš održi u ovoj kući”, rekao je Monitoru sagovornik iz fondacije, koju je princ Nikola ustanovio prije dvije godine.

Nešto ranije, inicirano je da u Spomen kući bude smješten njemački kulturni centar. O tome je bilo govora prilikom posljednje posjete njemačke ambasadorke Gudrun Štajnaker.

„Zvanična dokumentacija je završena, a preostalo je da završimo još neke pripreme prije zvaničnog otvaranja. Ponosni smo što će centar biti smješten u kući prvog crnogorskog diplomate Gavra Vukovića. Nadamo se dobroj saradnji, a preko ovog centra njemačka Ambasada će bolje upoznati Berane”, izjavio je gradonačelnik Berana Dragoslav Šćekić.

Iako je prošlo deceniju i po od rekonstrukcije kuće vojvode Gavra, koja je već i ranije trebalo da postane stjecište kulturnih i diplomatskih dešavanja na sjeveru Crne Gore, ovo građevinsko zdanje, opšta je ocjena, do sada nije bilo privedeno svojoj pravoj namjeni, niti je racionalno valorizovano.

Direktorica Centra za kulturu Slobodanka Ivanović vjeruje da će se to promijeniti i da dolaze bolji dani i za kuću vojvode Gavra i za kulturu u Beranama. „Ova kuća je i zvanično pripojena Centru za kulturu, ali će raditi kao posebna organizaciona jedinica. Imenovan je i novi upravnik koji će biti zadužen za upravljanje i organizovanje kulturnih i drugih dešavanja u njoj, tako da mislimo da smo na putu da adekvatnije valorizujemo ovaj vrijedni i lijepi prostor”, kazala je Ivanović.

Ona je dodala da su potrebne male adaptacije i njeno preuređenje, što ne iziskuje znatnija sredstva.

„Nešto više novca trebaće za izgradnju ljetnje pozornice u bašti iza kuće. To je pravi prostor za održavanje kulturnih i drugih manifestacija pod vedrim nebom i to namjeravamo da uradimo. To je upravo onaj prostor gdje se po običaju otvaraju ljetnje diplomatske škole”, podsjetila je Ivanović.

Direktorica Centra za kulturu kazala je da će u ovoj kući ubuduće biti i redakcija kulturnog i naučnog časopisa Tokovi, kao i da se planira niz drugih dešavanja u cilju njene bolje valorizacije.

Neki drugi kulturni poslenici prisjećaju se čak i toga da je Ministarstvo inostranih poslova svojevremeno ponudilo da finansira sve poslove i radnike, a da zauzvrat ovo zdanje samo s vremena na vrijeme koristi kao rezidenciju za sastanke na visokom nivou, ali da od toga nije bilo ništa. Onako kako je bila sređena i rekonstruisana kuća je bila zaista toga vrijedna, pogotovu u svjetlu činjenice ko je bio njen vlasnik.

Vojvoda Gavro kuću u strogom centru Berana, kako se vjeruje, napravio je u starosti. Ne postoji tačan podatak niti dokument koji govori precizno o tome kada je kuća izgrađena, ali se pretpostavlja da bi to moglo biti između 1890. i 1900. godine.

Koliko se zna, prvi crnogorski diplomata koristio je za te namjene kredit skopske Hipotekarne banke, i po tom osnovu prije Drugog svjetskog rata u njoj se nalazila i filijala te banke. Kuća je površine 250 kvadratnih metara. Zidana je od kamena i, prema mišljenju stručnjaka, predstavlja jedini profani spomenik s odlikama secesije u Gornjem Polimlju. Njen arhitekta ostao je nepoznat.

Ovaj objekat je kao spomen kuća rekonstruisan krajem devedesetih godina, sada već prošlog vijeka, po projektu Slobodana Slovinića. Država je prethodno odvojila znatna sredstva da se stambeno zbrinu socijalno ugrožene porodice koje su u njoj do tada stanovale. Sama gradnja, kako je saopštavano, koštala je oko 250 hiljada eura.

U aprilu 2001. svečano ju je otvorio tadašnji ministar inostranih poslova Crne Gore Branko Lukovac. Orkestri, specijalno dovedeni za tu priliku iz Podgorice odsvirali su koju notu i otišli, a prstiju na jednoj ruci previše je da bi se prebrojale značajnije manifestacije koje su od tada u njoj organizovane. Ne računajući likovne izložbe i rijetke manje skupove.

U prizemlju je u jednom dijelu galerija, a u drugom radna spomen soba vojvode Gavra. Tu su izložene neke autentične stvari iz tog vremena. Ministarstvo kulture je otkupilo sablju Gavrovog oca, vojvode Miljana Vukova, koja je našla mjesto u ovoj kući.

Spratni dio urađen je kao rezidencijalni prostor s finom svečanom salom, kancelarijom, sanitarnim čvorom i kuhinjom. U podrumu zgrade trebalo je da bude smješten depo za umjetnine, ali je tu prebačen dio opštinske arhive.

,,Treba da se riješimo te arhive koju nam je prethodna vlast ovdje uvalila, i da depoe privedemo pravoj namjeni”, kaže direktorka Centra za kulturu.

Ona vjeruje da će i građani Berana biti zadovoljni i da se neće više ni u šali postavljati pitanje čija je kuća vojvode Gavra.

,,To je kuće građana Berana. Ono što nam je osnovni cilj je da kuća ne bude zaključana najveći dio vremena, kao što je bila ranijih godina, već da posjetioci i znatiželjnici u svako doba dana mogu ući da je obiđu”, kaže Ivanović.

Sada se u svjetlu činjenice da se za kuću zainteresovao i princ Nikola, kao i namjere da se u njoj smjesti njemački kulturni centar, očekuje da ovo kulturno zdanje bude bolje valorizovano. Ne samo zbog toga što je ova kuća simbol kraljevske porodice u Beranama, nego i realne potrebe da se taj lijepi prostor stavi u kulturnu funkciju. Kao mlad grad, Berane u užem jezgru nema previše starih građevinskih zdanja. A ovakvo zdanje, kao što je Spomen kuća vojvode Gavra Vukovića, svaki grad bi poželio da ima.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo