Povežite se sa nama

OKO NAS

ROMSKA DJECA I PROSJAČENJE: Ničiji problem

Objavljeno prije

na

L.B , mladi Rom koji od 2000. godine prosi na podgoričkim ulicama, kaže za Monitor da ga na prosjačenje prisiljava očuh. ,,Ne primamo materijalno obezbijeđenje, a majka i očuh ne rade”, objašnjava.

,,Moram da izađem i prosim, jer ako ne donosim novac, očuh se svađa sa mnom i prijeti izbacivanjem iz kuće”. Isto je, objašnjava, i kad se kući vrati bez novca. Imao je pet i po godina kada je počeo da prosi.

„Nisam prosio sam. Sa mnom je dugo godina bio moj drug, vršnjak. Onda sam promijenio lokaciju, razišli smo se”, prisjeća se. Dnevno zaradi od 15 do 20 eura. Kaže da zna da je prosjačenje zakonom zabranjeno. „Bolje da prosim, nego da kradem”, sliježe ramenima. Policija je ranije, objašnjava, znala da ga privede, ali bi ga svaki put ubrzo i pustila. Više ga, kaže, ne diraju.

Vjeruje da je najveći problem to što nije išao u školu. ,,Pošto nijesam imao prilike da se školujem, smatram da mi je ulica kazna. Poručujem svojim sunarodnicima da uče i da se školuju, jer će ih škola izvesti na pravi put ka boljoj budućnosti”, kaže.

L.B. nije usamljen. I pored zakonodavstva i strategija, u kojima se već dugo kao jedan od ciljeva definiše suzbijanje i prevencija prosjačenja, sve je više romske djece koja prose. Prolaznici na djecu romske i egipćanske zajednice koja prosjače, uglavnom reaguju nezainteresovano, nekada sa prezirom i odbacivanjem. Djeca su najčešće prinuđena da prose i prolaze kroz razne traume. Neka od njih bivaju čak i fizički napadnuta.

U maju prethodne godine u centru Podgorice na pruženu ruku mladića romske nacionalnosti, da mu neko od dobrih ljudi udijeli milostinju, dva mladića odgovorili su udarcima pesnicama i nogama po glavi.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) tokom 2015. i deset mjeseci 2016. godine bilo je 88 procesuiranih slučajeva prosjačenja. Od toga, sprovedene su 54 kazne koje uključuju šest uslovnih osuda, 16 opomena, 25 novčanih kazni, dvije oslobađajuće, jednu obustavu, dvije odbačene i dvije kazne zatvora, kazala je Danica Janković, istraživateljica koja se bavila tematikom prosjačenja romske djece. Glavnim eksploatatorima smatraju se roditelji. Jankovićeva ističe da je problem teško rješiv. ,,Ključ rješenja je podizanje svijesti kod većinskog stanovništva”, kaže ona. Podsjeća da se prema crnogorskom zakonodavstvu dijete mlađe od 14 godina ne smije krivično goniti zbog prosjačenja. ,,Zbog toga policija, u saradnji sa Centrom za socijalni rad, odvodi dijete u prihvatilište Ljubović”, objašnjava Jankovićeva.

Petnaestogodišnji B.S. živi sa svojom sedmočlanom porodicom. Izbjegli su sa Kosova i trenutno žive na Koniku. Boluje kaže, od epilepsije, a nervoza mu prouzrokuje napade. Uprkos tome, on svakodnevno prosi na Bulevaru Džordža Vašingtona, a uveče u centru grada.

,,Šta ću, moram da prosim jer od ovoga živim. Radnim danima sam na semaforima, a vikendom u centru”, kaže. Dešava mu se, priča, i da dobije napad epilepsije dok prosi.

,,Prije nekoliko dana, dok sam prelazio ulicu da bih oslobodio kolovoznu traku na mjestu gdje sam prosio, iznenada sam pao na trotoar i izgubio svijest. Jedna žena mi je pomogla da ustanem i dođem sebi”, priča.

Prosjačenjem je počeo da se bavi kada je imao osam godina. Novac koji zaradi daje roditeljima da kupuju hranu. Svakog dana prosi, ponekad i po 18 časova. Kući ga, kaže, vide rijetko, kad dođe da se odmori. Zarađuje do 30 eura dnevno. Petkom i subotom prosi u centru grada sve dok se lokali ne zatvore.

,,Znam da je prosjačenje zabranjeno. Sjećam se dana kada su me policajci priveli i odveli u stanicu policije. Objašnjavao sam da me muka tjera da prosim, da moja porodica u stvari nema nikakva primanja sem onoga što ja zaradim kako bi mogli da preživimo”, priča. Dodaje da ne voli to što mora da prosi.

,,Policija me zna. Prolaze pored mene, ali me ne diraju, samo mi kažu da se sklonim da me ne bi vidjeli inspektori koji su zaduženi za maloljetnu djecu”.

Volio bi da može da se zaposli u nekoj firmi, kaže, poput Čistoće ili Zelenila, ali ne zna, kaže, kome da se obrati. Kaje se što nije nastavio školovanje kako bi sebi obezbijedio bolji posao. ,,Krenuo sam u školu, ali sam je brzo napustio i počeo da prosim, zato svojim sunarodnicima poručujem da ako žele da imaju dobar i stalan posao, moraju da budu istrajni u svom školovanju”.

Želi da se makne sa ulice. Kaže: „Ljudi znaju da budu neprijatni. Govore da treba da radim drugi posao, a ne da prosim”, priča tužnim glasom.

Ima i onih koji su ga fizički napadali. ,,Prošle godine sam imao loše iskustvo kada sam napadnut, ali se nadam da se to neće ponoviti”.

Na institucijama i državi je da počnu rješavati problem prosjačenja.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRŽAVNE INISTITUCIJE BEZBJEDNOST NOVINARA: Lijepa obećanja i nerazjašnjeni napadi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojni slučajevi ukazuju na ozbiljne sistemske probleme u zaštiti novinara u Crnoj Gori, kao i na nedostatak efikasne pravde za počinioce ovih zločina. Neefikasnost istraga i nekažnjivost su postali ključni problemi koji ugrožavaju slobodu medija u zemlji

 

 

U Crnoj Gori se od 2004. godine dogodilo na desetine napada na novinare i novinarke. Od prijetnji, preko verbalnih i fizičkih napada, a svi oni uslijedili su nakon neriješenog ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića. Samo mali broj je riješen, što jasno ukazuje na izražen problem neadekvatne zaštite i nekažnjivosti zločina nad novinarima. Iako je postojala inicijativa o formiranju posebnih jedinica koje bi pomogle u rasvjetljavanju ovih nepočinstava, ona još nije zaživjela.

Istina, u okviru Sektora za borbu protiv kriminala Uprave policije imenovana su tri inspektora koji se bave slučajevima napada na novinare,  ali za sada nema javno dostupnih podataka da je njihov rad na bilo koji način doprinio pomacima kod  neriješenih slučajeva.Međunarodna praksa pokazuje da specijalizovane jedinice, imajući u vidu specifičnu prirodu slučajeva napada na novinare, mogu efikasnije sprovoditi istrage i procesuirati počinioce.

Medijski ekspert Mark Gruber kaže da bi uvođenje takve prakse bilo odlično pod uslovom, kako je naveo, da se uzme u obzir i opšti kontekst: obučenost policijske jedinice, saradnja s medijima i s tužilaštvom, možda s mehanizmom “brzog odgovora”.

Nekoliko napada na novinare u Crnoj Gori izdvajaju se kao posebno komplikovani – zbog brutalnosti, dugotrajnosti istraga i izostanka pravde.

Istraga o surovom ubistvu Jovanovića traje preko 20 godina i problematična je, jer odgovornosti izmiču ne samo naručioci, direktni izvršioci već i oni koji su je neuspješno vodili. Za saučesništvo u ubistvu osuđen je jedino Damir Mandić, kome je Apelacioni sud u aprilu 2017. potvrdio presudu na 19 godina zatvora, koji se okončava sredinom naredne godine.

Ranjavanje novinarke Olivere Lakić ispred njenog stana 2018. godine, izazvalo je veliku zabrinutost za njenu bezbjednost, ali i bezbjednost svih istraživačkih novinara i novinarki u Crnoj Gori. Ni u tom slučaju pravda nije postignuta, iako je Više državno tužilaštvo (VDT) dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv nekoliko osoba. Lakić je i ranije bila napadnuta i prijećeno joj je.

Novinar iz Berana Tufik Softić bio je takođe meta dva napada – 2007. i 2013. godine. Prvi put je palicom pretučen ispred kuće, dok je drugi put bomba postavljena ispred njegovog automobila. Istrage su dugo trajale, ali slučajevi su ostali nerazjašnjeni i zatvoreni zbog nedostatka dokaza.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI STRATEŠKI PLAN RAZVOJA KOLAŠINA: Prepisivanje spiska želja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgradnja autobuske stanice, tržnog centra sa pijacom i podzemnom parking garažom, rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka… To su samo  neki od projekata koji su iz dva prethodna prepisani u novi Strateški plan razvoja

 

 

Kolašinci već 15 godina nemaju  autobusku stanicu, a toliko dugo slušaju i obećanja lokalnih vlasti da će je dobiti.

Završetak davno započetih radova obećavali su učesnici svih kampanja za lokalne izbore tokom minule decenije i po. Predlog  Prostorno-urbanističkog plana (PUP), na čije se usvajanje još čeka,  dao je formalno mogućnost da se to stanje promijeni. Još nema konkretnih najava na koji način bi se i za koliko vremena taj projekat mogao okončati.

Lokacija na koju svraćaju pojedini međugradski autobusi u stvari je samo stajalište. Prostor koji se u tu svrhu koristi neuređen je, sa dotrajalim asfaltom, bez potrebene infrastrukture i mobilijara, pa ga izbjegavaju mnogi prevoznici. Zbog toga, putnici često čekaju autobus na improvizovanom stajalištu kod starog motela, na magistrali.

Privatno preduzeće Županovac, prije mnogo godina, započelo je gradnju objekta Autobuske, ali nije uspjelo da nađe način da nastavi radove. Izgradnju je omela, kako je ranije saopštavano, prvo ekonomska kriza, a zatim i činjenica da se objekat nije uklapao u predviđene planske dokumente, jer je za sprat viši.

Nakon što je izgorjela stara zgrada, Županovac je 2008. godine na istoj lokaciji započeo gradnju objekta, “koji je podrazumijevao sve karakteristike moderne autobuske stanice sa brojnim sadržajima”. Od svega toga, do sada je ozidana samo višespratna zgrada površine 2.000 metara kvadratnih. Putnicima je na raspolaganju nekoliko drvenih klupa postavljenih napolju, tik uz objekat u izgradnji.

U međuvremenu, inspekcija rada stavila je plombu na vrata trafičice u kojoj su se mogle dobiti informacije o redu vožnje. Telefon za informacije premješten je u obližnju kafanu, pa putnike o vremenu dolasaka i polaska autobusa obavještavaju zaposleni u tom ugostiteljskom objektu. No, ni to nije obaveza preduzeća “Županovac”, s obzirom na to da zvanično Autobuska stanica ne postoji.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAPLIJENE MARIHUANE NE PRESTAJU: Šverceri rade prekovremeno 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je samo u nekoliko akcija na ilegalnim prelazima u Gusinju i Plavu zaplijenjeno preko stotinu kilograma marihuane, i nekoliko stotina na obalama Skadarskog jezera, nameće se pitanje – koliko onda narkotika tim putevima svakodnevno ulazi u našu državu

 

 

Kada je prije nekoliko dana Uprava policije saopštila da je Granična policija iz Ulcinja pronašla je oko 66 kilograma skanka, a dvije osobe pobjegle ka Albaniji, aktuelizovano je pitanje ilegalnih puteva kojima se marihuana i skank prebacuju u Crnu Goru.

Ovih 66 kilograma pronađeno je u rejonu ulcinjskog sela Sukobin.

Ne tako davno u priobalnom dijelu Skadarskog jezera, na obali kanala riječe Morače, u blizini željezničke stanice Zeta, pronađeno je 57 kilograma marihuane. Pretragom medijskih arhiva, može se pronaći još veliki broj policijskih saopštenja o zaplijenama marihuane koja se iz Albanije unosi ilegalno u Crnu Goru.

Iz policije je saopšteno da su postupali po operativnim saznanjima da se u prostoru sela Sukobin, iz Albanije u Crnu Goru krijumčari opojna droga skank.

“Pretragom terena od strane policijskih službenika i upotrebom službenog drona, policijski službenici su 27. septembra, u ranim jutarnjim časovima pronašli tri torbe sa 119 pakovanja, težine oko 66 kilograma, u kojima se nalazila biljna materija zelene boje nalik na opojnu drogu skank. Policijski službenici su na licu mjesta uočili dva nepoznata lica koja su se dala u bjekstvo u pravcu Republike Albanije”, navedeno je u saopštenju UP.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo