Povežite se sa nama

FOKUS

Rupa za istinu

Objavljeno prije

na

Crne trojke je od prošle sedmice samo još jedna od brojnih afera koja se neće rasplesti na sudu. Iz državnog tužilaštva (VDT) saopšteno je da ne postoje dokazi koji bi potvrdili tvrdnje policijskog insajdera Brajuška Brajuškovića o postojanju crnih trojki – parapolicijskih odreda zaduženih za batinanja nepodobnih opozicionara i novinara.

Brajušković, bivši pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) i bivši šef službe obezbjeđenja u Zavodu za izvršenje sankcija (ZIKS) optužio je krajem avgusta ove godine svoje bivše šefove Veselina Veljovića i Miljana Perovića da su organizovali i koordinisali crne trojke, sastavljene od odabranih pripadnika SAJ-a, na čijoj su se meti našli neki od oponenata režima.

Veljović, sadašnji savjetnik Filipa Vujanovića i bivši direktor Uprave policije, je u vrijeme napada o kojima je svjedočio Brajušković bio komandant SAJ-a, a Perović zapovjednik u toj jedinici.

,,Ocjenom dokazne građe utvrđeno je da ne postoje ni materijalni ni personalni dokazi koji bi potvrdili navode Brajuška Brajuškovića da mu je starješinski kadar Specijalne antiterorističke jedinice izdavao naređenja da prati određena lica i priprema akte nasilja prema njima, niti da su akti nasilja vršeni”, navodi se u saopštenju VDT.

U prevodu: za tužilaštvo ne samo da dokaz i razlog za istragu nije to što je bivši pripadnik SAJ-a saopštio da su mu starješine izdavale naredbe da prati opozicionare i novinare, nego se po njima ni napadi na novinare i opozicionare nijesu dogodili. Duško Jovanović, Momir Vojvodić, Gojko Mitrović, Željko Ivanović i drugi, ispada, tukli su sami sebe.

Više svjedoka potvrdilo je da ih je Brajušković tokom ranih 2000, dok je bio pripadnik SAJ upozorio da su bili na meti crnih trojki. Nakon što je tužilaštvo stopiralo istragu, novinar Budimir Simonović potvrdio je medijima da ga je Brajušković upozorio da se sprema napad na vlasnika Dana Duška Jovanovića. Jovanović je napadnut u jesen 2000. godine, četiri godine prije nego što je ubijen. Brajušković se ranije pominjao kao jedan od napadača na Jovanovića. Policijski insajder tvrdi da je upravo to, da javnosti objasni da nije učestvovao u tom napadu, bio jedan od motiva zbog kojih se sada oglasio.

Tužilaštvo je saopštilo da im Brajušković nije saopštilo imena pripadnika SAJ koje je optužio da su učestvovali u napadima. Brajušković međutim tvrdi da je tužiocima kazao imena trojice specijalaca koji su učestvovali u napadu na Duška Jovanovića.

Da će tužilaštvo zaustaviti istragu bilo je izvjesno od samog početka. Mnogi od Monitorovih sagovornika, advokati i pravnici, ukazivali su da tužilaštvo kupuje vrijeme podsjećajući da je ta institucija zarobljena i pod kontrolom vrha vlasti. Da je stvar završena bilo je jasno kada je premijer Milo Đukanović javno abolirao Veljovića i presudio da je afera iskonstruisana i da crne trojke nijesu postojale. Isto je prethodno tvrdio Veljović. On je ovih dana za montiranje afere optužio ,,kriminalne strukture u ANB-u i policiji”. Za kontruisanje afere crne trojke u tužilaštvu je, pišu mediji, Veljović optužio Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika SDB. (vidi box).

Tužilaštvo je i te optužbe ostavilo u domenu nerasvijetljenih sumnji. Ako crne trojke ni napadi nijesu postojali, zašto tužilaštvo nije ispitalo navode Đukanovića i Veljovića? Ili je ovakvo stanje, međusobnih optužbi koje nikada neće biti demantovane na sudu, baš ono što vlast želi.

Za istragu o crnim trojkama bilo je nadležno Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici koju vodi Ljiljana Klikovac. Isto tužilaštvo je prethodno saopštilo da nema osnova za gonjenje Đukanovićevog medijskog specijalca Vladimira Bebe Popovića zbog napada na novinara i fotoreportera Vijesti. Upravo je tada Đukanović saopštio da je afera crne trojke iskonstruisana i zadovoljno najavio da će institucije i taj slučaj ,,riješiti”.

Slučajno, odmah pošto je obustavljena istraga o crnim trojkama mediji su objavili da je sinu bivše vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, Matiji, Ljiljana Klikovac produžila pripravnički staž u podgoričkom tužilaštvu za još godinu dana sa obrazloženjem da se ,,naročito istakao u radu”. Prema tvrdnjama Vijesti, sin bivše državne tužiteljke više mjeseci nije redovno dolazio na posao.

Opet slučajno, Ljiljana Klikovac je na mjesto osnovne državne tužiteljke postavljena na predlog Ranke Čarapić. Slučajnostima nikad kraja. Suprug osnovne državne tužiteljke Milan Klikovac je prema evidenciji Privrednog suda, sekretar u Republičkom zavodu za urbanizam i planiranje koji je u vlasništvu premijerovog brata Aca Đukanovića. Da je tužiteljičin suprug zaposlen i vlasnik akcija u tom preduzeću navodi se i u imovinskom kartonu tužiteljice.

Ljiljana Klikovac pominjana je i u slučaju prijetnji smrću upućenih civilnom aktivisti Aleksandru Saši Zekoviću. U javnosti je tada bio pušten audio snimak prijetnji Zekoviću. Tvrdilo se da je glas muškarca koji mu je prijetio pripadao jednom od specijalaca, bliskom saradniku Veselina Veljovića. Nakon četiri godine tužilaštvo je saopštilo da je taj slučaj zastario.

Zeković je medijima tada kazao da ga je Klikovac pozvala i kazala mu da snimke nijesu ni preslušali jer ,,nijesu znali da postoje” iako su mediji o tome brujali. Klikovac je navodno tada okrivila policiju da im snimak nije dostavila. Zeković je podsjetio na obavezu tužilaštva da prati navode medija. ,,Postojao je očigledni politički pritisak da predmet bude zatvoren na ovaj način kako je učinjeno”, kazao je tada Zeković

Sindikalna organizacija Vojske Crne Gore (SOVCG) svojevremeno je najavila krivičnu prijavu protiv Ljiljane Klikovac zbog, kako su saopštili, zloupotrebe službenog položaja.

Predsjednik SOVCG Nenad Čobeljić je u otvorenom pismu podsjetio da je sindikat koji on vodi bio diskriminisan te da je vojni vrh pokušavao da onemogući njihov sindikalni rad, vršeći između ostalog pritisak na članstvo. O tvrdnjama Čobeljića svjedočili su i medijski izvještaji. Prijave koje je uputio taj sindikat završile su u ladicama tužilaštva Ljiljane Klikovac. ,,Neshvatljivo je, i nedopustivo, da Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici, punih deset mjeseci poslije okončanja istražnih radnji, po podnijetim krivičnim prijavama, odnosno više od dvadeset mjeseci od izvršenja krivičnih djela, nije donijelo nikakvu odluku”, naveo je Čobeljić.

Zamjenik Ljiljane Klikovac Saša Čađenović bio je zadužen za istragu o aferi crne trojke. I Čađenović je u radnu biografiju ubilježio krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenog položaja. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) podnijela je protiv Čađenovića krivičnu prijavu zbog sumnje da je u slučaju Carine, u kom se za zloupotrebe teške 11 miliona eura teretio gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, zloupotrijebio službeni položaj i nesavjesno postupao u izvršenju službene radnje.

,,Čađenović se prilikom odbijanja naše prijave protiv Mugoše pozvao na nevažeću odluku”, pojasnili su tada iz MANS-a. Ta NVO je tada podsjetila da je i Vrhovni sud potvrdio da je posao u kom je učestvovao Mugoša bio sporan.

Zbog gradonačelnika Podgorice je i v.d. državnog tužioca Veselin Vučković još 2004. godine uknjižio krivičnu prijavu.

MANS je protiv Mugoše u decembru 2004. podnio krivičnu prijavu zbog sumnje da je sklopio štetne ugovore sa kompanijama koje se bave izdavanjem lokacija za bilborde. Vučković, koji je tada bio osnovni tužilac, odbacio je prijavu, nakon čega je MANS u novembru 2005. podnio prijavu i protiv njega. Tu prijavu, po informacijama MANS-a, tadašnja vrhovna tužiteljka Vesna Medenica odbacila je u roku od 24 sata.

Podsjetimo, Vučković je skupa sa Ljiljanom Klikovac prisustvovao saslušanjima Brajuškovića u tužilaštvu, jer je policijski insajder insistirao na tome da će samo njemu saopštiti imena specijalaca za koje je tvrdio da su učestvovali u napadima.

Vučković je poznat i po tome što je ignorisao tvrdnje Ane Vuković, sutkinje u slučaju S.Č., koja je u vrijeme afere koja se dovodila u vezu sa političkim vrhom tvrdila da je pod pritiskom policije. Vučković je sutkinju Vuković uputio da sama vodi rat sa onima za koje misli da je prate.

Vučković nije procesuirao ni krivičnu prijava zbog zakidanja oko 100.000 penzionera za osam penzija, ili, tvrdilo se, ukupno 130 miliona eura. Đukanovića i nadležne ministre, Vučković nije procesuirao ni nakon što je Komisija sudskih vještaka Osnovnog suda u Podgorici, kako je Monitor već pisao, kasnije utvrdila – a predstavnici državnih organa prihvatili njihov nalaz – da su penzioneri nezakonito bili zakinuti.

U Vučkovićevoj radnoj biografiji je i slučaj istrage protiv direktora Montenegro Airlinesa Zorana Đurišića i njegovog saradnika Vladimira Đelevića koje je tužilaštvo teretilo da su od 2002. do 2006. na više nezakonitih načina oštetili kompaniju u državnom vlasništvu za 44 miliona eura. U Vučkovićevim rukama ta se suma istopila na nevjerovatnih 450.000 dolara, da bi na kraju Tužilaštvo odustalo od gonjenja u nedostatku dokaza.

I tako redom. Sve dok tužilaštvo budu kontrolisali nalogodavci mnogih zločina koje ta institucija treba da rasvijetli.

Ko i šta montira

Veselin Veljović saopštio je ove sedmice da protiv njega rade ,,kriminalne strukture u ANB i policiji”. Veljović, bivši direktor Uprave policije, ustvrdio je to na suđenju njegovom saradniku Milenku Rabrenoviću koji se tereti da je novinarki Oliveri Lakić prijetio telefonom. Lakić je kasnije napadnuta ispred svog stana, za šta je optužen Ivan Bušković.

Veljović je na sudu ustvrdio i da je Ivan Bušković koji je osuđen zbog napada na Oliveru Lakić, nevin, te da su mu dokazi podmetnuti u policiji, i da je on osuđen da bi se njemu načinila šteta.

Olivera Lakić zatražila je od državnog tužilaštva da ispita navode Veljovića. Ona je u pismu v. d. državnom tužiocu Veselinu Vučkoviću kazala da je ,,veoma indikativno da Veljović staje na stranu Buškovića” i saopštila da zbog toga dodatno sumnja da je nalogodavac napada na nju upravo Veljović, ali i organizator lažnih svjedočenja u njenom slučaju.

I Agencija za nacionalnu bezbjednost zatražila je da tužilaštvo i institucije reaguju i ispitaju navode Veljovića, tražeći od bivšeg šefa policije da konkretiizuje i dokazima, u okviru institucija, potkrijepi svoje tvrdnje. Isto je zatražio i ministar policije Raško Konjević.

Mediji su ubrzo potom objavili da je Veljović u tužilaštvu optužio Predraga Šukovića, bivšeg načelnika za organizovani kriminal i Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika ANB, da su montirali slučajeve protiv njega.

Veljović je, kako pišu mediji, u tužilaštvu optužio Šukovića da je fingirao dokaze protiv Buškovića, dok je Vasilija Mijovića optužio za konstruisanje afere crne trojke.

Šuković je demantovao tvrdnje Veljovića. On je saopštio da će tužiti Veljovića.

,,Da Veselin Veljović sve laže ukazuje i to da osnovni tužilac nije našao za shodno da me sasluša ni mjesec dana pošto je Veljović dao tu izjavu tužilaštvu”, kazao je Šuković. On je podsjetio Veljovića da su slučaj napada na Oliveru Lakić po nalogu tužilaštva vodili policajci CB Podgorica, a da je odjeljenje kojim je Šuković rukovodio , u tom slučaju učestvovalo tek 1 posto. ,,Zbog javnosti moram da naglasim da Oliveru Lakić nikada nijesam upoznao tako da ne znam zašto bih ja imao neki motiv više da rješavam taj slučaj”, kazao je Šuković.

Šuković je na mjesto rukovodioca Odjeljenja za organizovani kriminal došao nakon što je Veljović napustio policiju, a na njegovo mjesto došao Božidar Vuksanović. Mediji su tada spekulisali da je Šuković bio u lošim odnosima sa Veljovićem, te da je bio jedan od ,,rijetkih koji se otvoreno suprotstavio takozvanom mojkovačkom klanu u policiji za vrijeme posljednjih godina Veljovićevog mandata”.

Šuković je smijenjen nakon što je na mjesto šefa policije došao Slavko Stojanović za koga se tvrdi da je blizak Veljoviću.

Monitor je pokušao da stupi u kontakt sa Vasilijem Mijovićem, bivšim pripadnikom ANB, kojeg je Veljović optužio da je montirao aferu crne trojke kako bi mu naudio. Mijović nas je uputio na svog advokata Milovana Orovića.

Orović je za naš list kazao da Mijović ne želi ništa da komentariše povodom optužbi Veljovića ali da će sve što bude trebalo saopštiti pred crnogorskim institucijama i na sudu. I Mijović je najavio tužbu protiv Veljovića.

Mijović je javnosti poznat po aferi Mašan. Mijović je bio osuđen zbog tajnog snimanja razgovora aktivista DPS-a o kupovini ličnih karata. U odsustvu, dok je bio u Beogradu nakon što je optužen zbog afere Mašan, su ga teretili zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih naprava, te zbog falsifikovanja diplome. Tužbe protiv njega su popadale sredinom prošle godine jedna za drugom.

Policijski insajder Brajuško Brajušković saopštio je da Mijović ne stoji iza afere crne trojke. On je zbog izjave Veljovića da u policiji ima kriminalaca zatražio da se ponovo ispita bezbjednost njega i njegove porodice.

Tužilaštvo i dalje ćuti.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova  najveća šansa  je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a,  prema analizama,  ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito,  sklopljeno.  Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru

 

Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića.  Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug.  Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020.  izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.

Đukanovićevo i Mandićevo  savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad.  Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i  odličnog rezultata njegove partije.  Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije.  Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura  ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje  varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je  državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je  uklonjen.  Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.

Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala.  U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na  pobjedničkim izborima  u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne  šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug.  To važi i za Aleksu Bečića,  kandidata Demokrata.  U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić.  Andrija Mandić u drugom krugu,  za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama,  ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri

 

Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?

Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo  i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se  politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.

Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.

Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.

U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.

Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.

Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.

Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.

Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.

Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o  predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.

Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.

Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”.  Može, znači.

Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta  URA. Prebacujući  im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.

Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.

Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.

Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.

,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.

Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.

,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac VladimirNovović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju  objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.

Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.

Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.

Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.

Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni:  interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora

 

Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.

U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.

Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva,  drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.

Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg  političkog života.

Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.

Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.

Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.

Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.

Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi  u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.

U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.

Znaju to i na drugoj strani.

Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.

Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.

Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici.  Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.

Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.

Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet,  podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.

Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.

Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.

Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad,  (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.

Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju  kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo