Povežite se sa nama

FOKUS

Rupa za istinu

Objavljeno prije

na

tuzioci

Crne trojke je od prošle sedmice samo još jedna od brojnih afera koja se neće rasplesti na sudu. Iz državnog tužilaštva (VDT) saopšteno je da ne postoje dokazi koji bi potvrdili tvrdnje policijskog insajdera Brajuška Brajuškovića o postojanju crnih trojki – parapolicijskih odreda zaduženih za batinanja nepodobnih opozicionara i novinara.

Brajušković, bivši pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) i bivši šef službe obezbjeđenja u Zavodu za izvršenje sankcija (ZIKS) optužio je krajem avgusta ove godine svoje bivše šefove Veselina Veljovića i Miljana Perovića da su organizovali i koordinisali crne trojke, sastavljene od odabranih pripadnika SAJ-a, na čijoj su se meti našli neki od oponenata režima.

Veljović, sadašnji savjetnik Filipa Vujanovića i bivši direktor Uprave policije, je u vrijeme napada o kojima je svjedočio Brajušković bio komandant SAJ-a, a Perović zapovjednik u toj jedinici.

,,Ocjenom dokazne građe utvrđeno je da ne postoje ni materijalni ni personalni dokazi koji bi potvrdili navode Brajuška Brajuškovića da mu je starješinski kadar Specijalne antiterorističke jedinice izdavao naređenja da prati određena lica i priprema akte nasilja prema njima, niti da su akti nasilja vršeni”, navodi se u saopštenju VDT.

U prevodu: za tužilaštvo ne samo da dokaz i razlog za istragu nije to što je bivši pripadnik SAJ-a saopštio da su mu starješine izdavale naredbe da prati opozicionare i novinare, nego se po njima ni napadi na novinare i opozicionare nijesu dogodili. Duško Jovanović, Momir Vojvodić, Gojko Mitrović, Željko Ivanović i drugi, ispada, tukli su sami sebe.

Više svjedoka potvrdilo je da ih je Brajušković tokom ranih 2000, dok je bio pripadnik SAJ upozorio da su bili na meti crnih trojki. Nakon što je tužilaštvo stopiralo istragu, novinar Budimir Simonović potvrdio je medijima da ga je Brajušković upozorio da se sprema napad na vlasnika Dana Duška Jovanovića. Jovanović je napadnut u jesen 2000. godine, četiri godine prije nego što je ubijen. Brajušković se ranije pominjao kao jedan od napadača na Jovanovića. Policijski insajder tvrdi da je upravo to, da javnosti objasni da nije učestvovao u tom napadu, bio jedan od motiva zbog kojih se sada oglasio.

Tužilaštvo je saopštilo da im Brajušković nije saopštilo imena pripadnika SAJ koje je optužio da su učestvovali u napadima. Brajušković međutim tvrdi da je tužiocima kazao imena trojice specijalaca koji su učestvovali u napadu na Duška Jovanovića.

Da će tužilaštvo zaustaviti istragu bilo je izvjesno od samog početka. Mnogi od Monitorovih sagovornika, advokati i pravnici, ukazivali su da tužilaštvo kupuje vrijeme podsjećajući da je ta institucija zarobljena i pod kontrolom vrha vlasti. Da je stvar završena bilo je jasno kada je premijer Milo Đukanović javno abolirao Veljovića i presudio da je afera iskonstruisana i da crne trojke nijesu postojale. Isto je prethodno tvrdio Veljović. On je ovih dana za montiranje afere optužio ,,kriminalne strukture u ANB-u i policiji”. Za kontruisanje afere crne trojke u tužilaštvu je, pišu mediji, Veljović optužio Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika SDB. (vidi box).

Tužilaštvo je i te optužbe ostavilo u domenu nerasvijetljenih sumnji. Ako crne trojke ni napadi nijesu postojali, zašto tužilaštvo nije ispitalo navode Đukanovića i Veljovića? Ili je ovakvo stanje, međusobnih optužbi koje nikada neće biti demantovane na sudu, baš ono što vlast želi.

Za istragu o crnim trojkama bilo je nadležno Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici koju vodi Ljiljana Klikovac. Isto tužilaštvo je prethodno saopštilo da nema osnova za gonjenje Đukanovićevog medijskog specijalca Vladimira Bebe Popovića zbog napada na novinara i fotoreportera Vijesti. Upravo je tada Đukanović saopštio da je afera crne trojke iskonstruisana i zadovoljno najavio da će institucije i taj slučaj ,,riješiti”.

Slučajno, odmah pošto je obustavljena istraga o crnim trojkama mediji su objavili da je sinu bivše vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, Matiji, Ljiljana Klikovac produžila pripravnički staž u podgoričkom tužilaštvu za još godinu dana sa obrazloženjem da se ,,naročito istakao u radu”. Prema tvrdnjama Vijesti, sin bivše državne tužiteljke više mjeseci nije redovno dolazio na posao.

Opet slučajno, Ljiljana Klikovac je na mjesto osnovne državne tužiteljke postavljena na predlog Ranke Čarapić. Slučajnostima nikad kraja. Suprug osnovne državne tužiteljke Milan Klikovac je prema evidenciji Privrednog suda, sekretar u Republičkom zavodu za urbanizam i planiranje koji je u vlasništvu premijerovog brata Aca Đukanovića. Da je tužiteljičin suprug zaposlen i vlasnik akcija u tom preduzeću navodi se i u imovinskom kartonu tužiteljice.

Ljiljana Klikovac pominjana je i u slučaju prijetnji smrću upućenih civilnom aktivisti Aleksandru Saši Zekoviću. U javnosti je tada bio pušten audio snimak prijetnji Zekoviću. Tvrdilo se da je glas muškarca koji mu je prijetio pripadao jednom od specijalaca, bliskom saradniku Veselina Veljovića. Nakon četiri godine tužilaštvo je saopštilo da je taj slučaj zastario.

Zeković je medijima tada kazao da ga je Klikovac pozvala i kazala mu da snimke nijesu ni preslušali jer ,,nijesu znali da postoje” iako su mediji o tome brujali. Klikovac je navodno tada okrivila policiju da im snimak nije dostavila. Zeković je podsjetio na obavezu tužilaštva da prati navode medija. ,,Postojao je očigledni politički pritisak da predmet bude zatvoren na ovaj način kako je učinjeno”, kazao je tada Zeković

Sindikalna organizacija Vojske Crne Gore (SOVCG) svojevremeno je najavila krivičnu prijavu protiv Ljiljane Klikovac zbog, kako su saopštili, zloupotrebe službenog položaja.

Predsjednik SOVCG Nenad Čobeljić je u otvorenom pismu podsjetio da je sindikat koji on vodi bio diskriminisan te da je vojni vrh pokušavao da onemogući njihov sindikalni rad, vršeći između ostalog pritisak na članstvo. O tvrdnjama Čobeljića svjedočili su i medijski izvještaji. Prijave koje je uputio taj sindikat završile su u ladicama tužilaštva Ljiljane Klikovac. ,,Neshvatljivo je, i nedopustivo, da Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici, punih deset mjeseci poslije okončanja istražnih radnji, po podnijetim krivičnim prijavama, odnosno više od dvadeset mjeseci od izvršenja krivičnih djela, nije donijelo nikakvu odluku”, naveo je Čobeljić.

Zamjenik Ljiljane Klikovac Saša Čađenović bio je zadužen za istragu o aferi crne trojke. I Čađenović je u radnu biografiju ubilježio krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenog položaja. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) podnijela je protiv Čađenovića krivičnu prijavu zbog sumnje da je u slučaju Carine, u kom se za zloupotrebe teške 11 miliona eura teretio gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, zloupotrijebio službeni položaj i nesavjesno postupao u izvršenju službene radnje.

,,Čađenović se prilikom odbijanja naše prijave protiv Mugoše pozvao na nevažeću odluku”, pojasnili su tada iz MANS-a. Ta NVO je tada podsjetila da je i Vrhovni sud potvrdio da je posao u kom je učestvovao Mugoša bio sporan.

Zbog gradonačelnika Podgorice je i v.d. državnog tužioca Veselin Vučković još 2004. godine uknjižio krivičnu prijavu.

MANS je protiv Mugoše u decembru 2004. podnio krivičnu prijavu zbog sumnje da je sklopio štetne ugovore sa kompanijama koje se bave izdavanjem lokacija za bilborde. Vučković, koji je tada bio osnovni tužilac, odbacio je prijavu, nakon čega je MANS u novembru 2005. podnio prijavu i protiv njega. Tu prijavu, po informacijama MANS-a, tadašnja vrhovna tužiteljka Vesna Medenica odbacila je u roku od 24 sata.

Podsjetimo, Vučković je skupa sa Ljiljanom Klikovac prisustvovao saslušanjima Brajuškovića u tužilaštvu, jer je policijski insajder insistirao na tome da će samo njemu saopštiti imena specijalaca za koje je tvrdio da su učestvovali u napadima.

Vučković je poznat i po tome što je ignorisao tvrdnje Ane Vuković, sutkinje u slučaju S.Č., koja je u vrijeme afere koja se dovodila u vezu sa političkim vrhom tvrdila da je pod pritiskom policije. Vučković je sutkinju Vuković uputio da sama vodi rat sa onima za koje misli da je prate.

Vučković nije procesuirao ni krivičnu prijava zbog zakidanja oko 100.000 penzionera za osam penzija, ili, tvrdilo se, ukupno 130 miliona eura. Đukanovića i nadležne ministre, Vučković nije procesuirao ni nakon što je Komisija sudskih vještaka Osnovnog suda u Podgorici, kako je Monitor već pisao, kasnije utvrdila – a predstavnici državnih organa prihvatili njihov nalaz – da su penzioneri nezakonito bili zakinuti.

U Vučkovićevoj radnoj biografiji je i slučaj istrage protiv direktora Montenegro Airlinesa Zorana Đurišića i njegovog saradnika Vladimira Đelevića koje je tužilaštvo teretilo da su od 2002. do 2006. na više nezakonitih načina oštetili kompaniju u državnom vlasništvu za 44 miliona eura. U Vučkovićevim rukama ta se suma istopila na nevjerovatnih 450.000 dolara, da bi na kraju Tužilaštvo odustalo od gonjenja u nedostatku dokaza.

I tako redom. Sve dok tužilaštvo budu kontrolisali nalogodavci mnogih zločina koje ta institucija treba da rasvijetli.

Ko i šta montira

Veselin Veljović saopštio je ove sedmice da protiv njega rade ,,kriminalne strukture u ANB i policiji”. Veljović, bivši direktor Uprave policije, ustvrdio je to na suđenju njegovom saradniku Milenku Rabrenoviću koji se tereti da je novinarki Oliveri Lakić prijetio telefonom. Lakić je kasnije napadnuta ispred svog stana, za šta je optužen Ivan Bušković.

Veljović je na sudu ustvrdio i da je Ivan Bušković koji je osuđen zbog napada na Oliveru Lakić, nevin, te da su mu dokazi podmetnuti u policiji, i da je on osuđen da bi se njemu načinila šteta.

Olivera Lakić zatražila je od državnog tužilaštva da ispita navode Veljovića. Ona je u pismu v. d. državnom tužiocu Veselinu Vučkoviću kazala da je ,,veoma indikativno da Veljović staje na stranu Buškovića” i saopštila da zbog toga dodatno sumnja da je nalogodavac napada na nju upravo Veljović, ali i organizator lažnih svjedočenja u njenom slučaju.

I Agencija za nacionalnu bezbjednost zatražila je da tužilaštvo i institucije reaguju i ispitaju navode Veljovića, tražeći od bivšeg šefa policije da konkretiizuje i dokazima, u okviru institucija, potkrijepi svoje tvrdnje. Isto je zatražio i ministar policije Raško Konjević.

Mediji su ubrzo potom objavili da je Veljović u tužilaštvu optužio Predraga Šukovića, bivšeg načelnika za organizovani kriminal i Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika ANB, da su montirali slučajeve protiv njega.

Veljović je, kako pišu mediji, u tužilaštvu optužio Šukovića da je fingirao dokaze protiv Buškovića, dok je Vasilija Mijovića optužio za konstruisanje afere crne trojke.

Šuković je demantovao tvrdnje Veljovića. On je saopštio da će tužiti Veljovića.

,,Da Veselin Veljović sve laže ukazuje i to da osnovni tužilac nije našao za shodno da me sasluša ni mjesec dana pošto je Veljović dao tu izjavu tužilaštvu”, kazao je Šuković. On je podsjetio Veljovića da su slučaj napada na Oliveru Lakić po nalogu tužilaštva vodili policajci CB Podgorica, a da je odjeljenje kojim je Šuković rukovodio , u tom slučaju učestvovalo tek 1 posto. ,,Zbog javnosti moram da naglasim da Oliveru Lakić nikada nijesam upoznao tako da ne znam zašto bih ja imao neki motiv više da rješavam taj slučaj”, kazao je Šuković.

Šuković je na mjesto rukovodioca Odjeljenja za organizovani kriminal došao nakon što je Veljović napustio policiju, a na njegovo mjesto došao Božidar Vuksanović. Mediji su tada spekulisali da je Šuković bio u lošim odnosima sa Veljovićem, te da je bio jedan od ,,rijetkih koji se otvoreno suprotstavio takozvanom mojkovačkom klanu u policiji za vrijeme posljednjih godina Veljovićevog mandata”.

Šuković je smijenjen nakon što je na mjesto šefa policije došao Slavko Stojanović za koga se tvrdi da je blizak Veljoviću.

Monitor je pokušao da stupi u kontakt sa Vasilijem Mijovićem, bivšim pripadnikom ANB, kojeg je Veljović optužio da je montirao aferu crne trojke kako bi mu naudio. Mijović nas je uputio na svog advokata Milovana Orovića.

Orović je za naš list kazao da Mijović ne želi ništa da komentariše povodom optužbi Veljovića ali da će sve što bude trebalo saopštiti pred crnogorskim institucijama i na sudu. I Mijović je najavio tužbu protiv Veljovića.

Mijović je javnosti poznat po aferi Mašan. Mijović je bio osuđen zbog tajnog snimanja razgovora aktivista DPS-a o kupovini ličnih karata. U odsustvu, dok je bio u Beogradu nakon što je optužen zbog afere Mašan, su ga teretili zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih naprava, te zbog falsifikovanja diplome. Tužbe protiv njega su popadale sredinom prošle godine jedna za drugom.

Policijski insajder Brajuško Brajušković saopštio je da Mijović ne stoji iza afere crne trojke. On je zbog izjave Veljovića da u policiji ima kriminalaca zatražio da se ponovo ispita bezbjednost njega i njegove porodice.

Tužilaštvo i dalje ćuti.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo