Povežite se sa nama

FOKUS

Rupa za istinu

Objavljeno prije

na

Crne trojke je od prošle sedmice samo još jedna od brojnih afera koja se neće rasplesti na sudu. Iz državnog tužilaštva (VDT) saopšteno je da ne postoje dokazi koji bi potvrdili tvrdnje policijskog insajdera Brajuška Brajuškovića o postojanju crnih trojki – parapolicijskih odreda zaduženih za batinanja nepodobnih opozicionara i novinara.

Brajušković, bivši pripadnik Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) i bivši šef službe obezbjeđenja u Zavodu za izvršenje sankcija (ZIKS) optužio je krajem avgusta ove godine svoje bivše šefove Veselina Veljovića i Miljana Perovića da su organizovali i koordinisali crne trojke, sastavljene od odabranih pripadnika SAJ-a, na čijoj su se meti našli neki od oponenata režima.

Veljović, sadašnji savjetnik Filipa Vujanovića i bivši direktor Uprave policije, je u vrijeme napada o kojima je svjedočio Brajušković bio komandant SAJ-a, a Perović zapovjednik u toj jedinici.

,,Ocjenom dokazne građe utvrđeno je da ne postoje ni materijalni ni personalni dokazi koji bi potvrdili navode Brajuška Brajuškovića da mu je starješinski kadar Specijalne antiterorističke jedinice izdavao naređenja da prati određena lica i priprema akte nasilja prema njima, niti da su akti nasilja vršeni”, navodi se u saopštenju VDT.

U prevodu: za tužilaštvo ne samo da dokaz i razlog za istragu nije to što je bivši pripadnik SAJ-a saopštio da su mu starješine izdavale naredbe da prati opozicionare i novinare, nego se po njima ni napadi na novinare i opozicionare nijesu dogodili. Duško Jovanović, Momir Vojvodić, Gojko Mitrović, Željko Ivanović i drugi, ispada, tukli su sami sebe.

Više svjedoka potvrdilo je da ih je Brajušković tokom ranih 2000, dok je bio pripadnik SAJ upozorio da su bili na meti crnih trojki. Nakon što je tužilaštvo stopiralo istragu, novinar Budimir Simonović potvrdio je medijima da ga je Brajušković upozorio da se sprema napad na vlasnika Dana Duška Jovanovića. Jovanović je napadnut u jesen 2000. godine, četiri godine prije nego što je ubijen. Brajušković se ranije pominjao kao jedan od napadača na Jovanovića. Policijski insajder tvrdi da je upravo to, da javnosti objasni da nije učestvovao u tom napadu, bio jedan od motiva zbog kojih se sada oglasio.

Tužilaštvo je saopštilo da im Brajušković nije saopštilo imena pripadnika SAJ koje je optužio da su učestvovali u napadima. Brajušković međutim tvrdi da je tužiocima kazao imena trojice specijalaca koji su učestvovali u napadu na Duška Jovanovića.

Da će tužilaštvo zaustaviti istragu bilo je izvjesno od samog početka. Mnogi od Monitorovih sagovornika, advokati i pravnici, ukazivali su da tužilaštvo kupuje vrijeme podsjećajući da je ta institucija zarobljena i pod kontrolom vrha vlasti. Da je stvar završena bilo je jasno kada je premijer Milo Đukanović javno abolirao Veljovića i presudio da je afera iskonstruisana i da crne trojke nijesu postojale. Isto je prethodno tvrdio Veljović. On je ovih dana za montiranje afere optužio ,,kriminalne strukture u ANB-u i policiji”. Za kontruisanje afere crne trojke u tužilaštvu je, pišu mediji, Veljović optužio Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika SDB. (vidi box).

Tužilaštvo je i te optužbe ostavilo u domenu nerasvijetljenih sumnji. Ako crne trojke ni napadi nijesu postojali, zašto tužilaštvo nije ispitalo navode Đukanovića i Veljovića? Ili je ovakvo stanje, međusobnih optužbi koje nikada neće biti demantovane na sudu, baš ono što vlast želi.

Za istragu o crnim trojkama bilo je nadležno Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici koju vodi Ljiljana Klikovac. Isto tužilaštvo je prethodno saopštilo da nema osnova za gonjenje Đukanovićevog medijskog specijalca Vladimira Bebe Popovića zbog napada na novinara i fotoreportera Vijesti. Upravo je tada Đukanović saopštio da je afera crne trojke iskonstruisana i zadovoljno najavio da će institucije i taj slučaj ,,riješiti”.

Slučajno, odmah pošto je obustavljena istraga o crnim trojkama mediji su objavili da je sinu bivše vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, Matiji, Ljiljana Klikovac produžila pripravnički staž u podgoričkom tužilaštvu za još godinu dana sa obrazloženjem da se ,,naročito istakao u radu”. Prema tvrdnjama Vijesti, sin bivše državne tužiteljke više mjeseci nije redovno dolazio na posao.

Opet slučajno, Ljiljana Klikovac je na mjesto osnovne državne tužiteljke postavljena na predlog Ranke Čarapić. Slučajnostima nikad kraja. Suprug osnovne državne tužiteljke Milan Klikovac je prema evidenciji Privrednog suda, sekretar u Republičkom zavodu za urbanizam i planiranje koji je u vlasništvu premijerovog brata Aca Đukanovića. Da je tužiteljičin suprug zaposlen i vlasnik akcija u tom preduzeću navodi se i u imovinskom kartonu tužiteljice.

Ljiljana Klikovac pominjana je i u slučaju prijetnji smrću upućenih civilnom aktivisti Aleksandru Saši Zekoviću. U javnosti je tada bio pušten audio snimak prijetnji Zekoviću. Tvrdilo se da je glas muškarca koji mu je prijetio pripadao jednom od specijalaca, bliskom saradniku Veselina Veljovića. Nakon četiri godine tužilaštvo je saopštilo da je taj slučaj zastario.

Zeković je medijima tada kazao da ga je Klikovac pozvala i kazala mu da snimke nijesu ni preslušali jer ,,nijesu znali da postoje” iako su mediji o tome brujali. Klikovac je navodno tada okrivila policiju da im snimak nije dostavila. Zeković je podsjetio na obavezu tužilaštva da prati navode medija. ,,Postojao je očigledni politički pritisak da predmet bude zatvoren na ovaj način kako je učinjeno”, kazao je tada Zeković

Sindikalna organizacija Vojske Crne Gore (SOVCG) svojevremeno je najavila krivičnu prijavu protiv Ljiljane Klikovac zbog, kako su saopštili, zloupotrebe službenog položaja.

Predsjednik SOVCG Nenad Čobeljić je u otvorenom pismu podsjetio da je sindikat koji on vodi bio diskriminisan te da je vojni vrh pokušavao da onemogući njihov sindikalni rad, vršeći između ostalog pritisak na članstvo. O tvrdnjama Čobeljića svjedočili su i medijski izvještaji. Prijave koje je uputio taj sindikat završile su u ladicama tužilaštva Ljiljane Klikovac. ,,Neshvatljivo je, i nedopustivo, da Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici, punih deset mjeseci poslije okončanja istražnih radnji, po podnijetim krivičnim prijavama, odnosno više od dvadeset mjeseci od izvršenja krivičnih djela, nije donijelo nikakvu odluku”, naveo je Čobeljić.

Zamjenik Ljiljane Klikovac Saša Čađenović bio je zadužen za istragu o aferi crne trojke. I Čađenović je u radnu biografiju ubilježio krivičnu prijavu zbog zloupotrebe službenog položaja. Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) podnijela je protiv Čađenovića krivičnu prijavu zbog sumnje da je u slučaju Carine, u kom se za zloupotrebe teške 11 miliona eura teretio gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, zloupotrijebio službeni položaj i nesavjesno postupao u izvršenju službene radnje.

,,Čađenović se prilikom odbijanja naše prijave protiv Mugoše pozvao na nevažeću odluku”, pojasnili su tada iz MANS-a. Ta NVO je tada podsjetila da je i Vrhovni sud potvrdio da je posao u kom je učestvovao Mugoša bio sporan.

Zbog gradonačelnika Podgorice je i v.d. državnog tužioca Veselin Vučković još 2004. godine uknjižio krivičnu prijavu.

MANS je protiv Mugoše u decembru 2004. podnio krivičnu prijavu zbog sumnje da je sklopio štetne ugovore sa kompanijama koje se bave izdavanjem lokacija za bilborde. Vučković, koji je tada bio osnovni tužilac, odbacio je prijavu, nakon čega je MANS u novembru 2005. podnio prijavu i protiv njega. Tu prijavu, po informacijama MANS-a, tadašnja vrhovna tužiteljka Vesna Medenica odbacila je u roku od 24 sata.

Podsjetimo, Vučković je skupa sa Ljiljanom Klikovac prisustvovao saslušanjima Brajuškovića u tužilaštvu, jer je policijski insajder insistirao na tome da će samo njemu saopštiti imena specijalaca za koje je tvrdio da su učestvovali u napadima.

Vučković je poznat i po tome što je ignorisao tvrdnje Ane Vuković, sutkinje u slučaju S.Č., koja je u vrijeme afere koja se dovodila u vezu sa političkim vrhom tvrdila da je pod pritiskom policije. Vučković je sutkinju Vuković uputio da sama vodi rat sa onima za koje misli da je prate.

Vučković nije procesuirao ni krivičnu prijava zbog zakidanja oko 100.000 penzionera za osam penzija, ili, tvrdilo se, ukupno 130 miliona eura. Đukanovića i nadležne ministre, Vučković nije procesuirao ni nakon što je Komisija sudskih vještaka Osnovnog suda u Podgorici, kako je Monitor već pisao, kasnije utvrdila – a predstavnici državnih organa prihvatili njihov nalaz – da su penzioneri nezakonito bili zakinuti.

U Vučkovićevoj radnoj biografiji je i slučaj istrage protiv direktora Montenegro Airlinesa Zorana Đurišića i njegovog saradnika Vladimira Đelevića koje je tužilaštvo teretilo da su od 2002. do 2006. na više nezakonitih načina oštetili kompaniju u državnom vlasništvu za 44 miliona eura. U Vučkovićevim rukama ta se suma istopila na nevjerovatnih 450.000 dolara, da bi na kraju Tužilaštvo odustalo od gonjenja u nedostatku dokaza.

I tako redom. Sve dok tužilaštvo budu kontrolisali nalogodavci mnogih zločina koje ta institucija treba da rasvijetli.

Ko i šta montira

Veselin Veljović saopštio je ove sedmice da protiv njega rade ,,kriminalne strukture u ANB i policiji”. Veljović, bivši direktor Uprave policije, ustvrdio je to na suđenju njegovom saradniku Milenku Rabrenoviću koji se tereti da je novinarki Oliveri Lakić prijetio telefonom. Lakić je kasnije napadnuta ispred svog stana, za šta je optužen Ivan Bušković.

Veljović je na sudu ustvrdio i da je Ivan Bušković koji je osuđen zbog napada na Oliveru Lakić, nevin, te da su mu dokazi podmetnuti u policiji, i da je on osuđen da bi se njemu načinila šteta.

Olivera Lakić zatražila je od državnog tužilaštva da ispita navode Veljovića. Ona je u pismu v. d. državnom tužiocu Veselinu Vučkoviću kazala da je ,,veoma indikativno da Veljović staje na stranu Buškovića” i saopštila da zbog toga dodatno sumnja da je nalogodavac napada na nju upravo Veljović, ali i organizator lažnih svjedočenja u njenom slučaju.

I Agencija za nacionalnu bezbjednost zatražila je da tužilaštvo i institucije reaguju i ispitaju navode Veljovića, tražeći od bivšeg šefa policije da konkretiizuje i dokazima, u okviru institucija, potkrijepi svoje tvrdnje. Isto je zatražio i ministar policije Raško Konjević.

Mediji su ubrzo potom objavili da je Veljović u tužilaštvu optužio Predraga Šukovića, bivšeg načelnika za organizovani kriminal i Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika ANB, da su montirali slučajeve protiv njega.

Veljović je, kako pišu mediji, u tužilaštvu optužio Šukovića da je fingirao dokaze protiv Buškovića, dok je Vasilija Mijovića optužio za konstruisanje afere crne trojke.

Šuković je demantovao tvrdnje Veljovića. On je saopštio da će tužiti Veljovića.

,,Da Veselin Veljović sve laže ukazuje i to da osnovni tužilac nije našao za shodno da me sasluša ni mjesec dana pošto je Veljović dao tu izjavu tužilaštvu”, kazao je Šuković. On je podsjetio Veljovića da su slučaj napada na Oliveru Lakić po nalogu tužilaštva vodili policajci CB Podgorica, a da je odjeljenje kojim je Šuković rukovodio , u tom slučaju učestvovalo tek 1 posto. ,,Zbog javnosti moram da naglasim da Oliveru Lakić nikada nijesam upoznao tako da ne znam zašto bih ja imao neki motiv više da rješavam taj slučaj”, kazao je Šuković.

Šuković je na mjesto rukovodioca Odjeljenja za organizovani kriminal došao nakon što je Veljović napustio policiju, a na njegovo mjesto došao Božidar Vuksanović. Mediji su tada spekulisali da je Šuković bio u lošim odnosima sa Veljovićem, te da je bio jedan od ,,rijetkih koji se otvoreno suprotstavio takozvanom mojkovačkom klanu u policiji za vrijeme posljednjih godina Veljovićevog mandata”.

Šuković je smijenjen nakon što je na mjesto šefa policije došao Slavko Stojanović za koga se tvrdi da je blizak Veljoviću.

Monitor je pokušao da stupi u kontakt sa Vasilijem Mijovićem, bivšim pripadnikom ANB, kojeg je Veljović optužio da je montirao aferu crne trojke kako bi mu naudio. Mijović nas je uputio na svog advokata Milovana Orovića.

Orović je za naš list kazao da Mijović ne želi ništa da komentariše povodom optužbi Veljovića ali da će sve što bude trebalo saopštiti pred crnogorskim institucijama i na sudu. I Mijović je najavio tužbu protiv Veljovića.

Mijović je javnosti poznat po aferi Mašan. Mijović je bio osuđen zbog tajnog snimanja razgovora aktivista DPS-a o kupovini ličnih karata. U odsustvu, dok je bio u Beogradu nakon što je optužen zbog afere Mašan, su ga teretili zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih naprava, te zbog falsifikovanja diplome. Tužbe protiv njega su popadale sredinom prošle godine jedna za drugom.

Policijski insajder Brajuško Brajušković saopštio je da Mijović ne stoji iza afere crne trojke. On je zbog izjave Veljovića da u policiji ima kriminalaca zatražio da se ponovo ispita bezbjednost njega i njegove porodice.

Tužilaštvo i dalje ćuti.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DOMETI CRNOGORSKE PRAVDE: Nekom suze, nekom biseri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su hapsili službenika ANB-a Petra Lazović, bivši ministar Branko Vujović primao je državno odlikovanje, kojem ga je udostojio  predsjednik države i tranzicioni saborac lično. Tanka je ovdje linija između zloupotrebe položaja, pritvora i državnog odličja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju sudski epilog

 

U pritvoru u Spužu, nakon par visokopozicioniranih sudija, univerzitetskih profesora, stečajnih upravnika, po kojeg biznismena i političara, nekoliko profesionalnih vojnika, carinika i državnih činovnika, od skora pristižu i policajci. Odnosno, pripadnici Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Službenik ANB-a Petar Lazović u pritvoru se pridružio Vesni Medenici, Blažu Jovaniću, Veselinu Vukotiću, Božu Mihailoviću, Đoku Rajkoviću, Dušku Peroviću, Seadu Šahmanu, Snežani Jović, Saši Zejaku… Svi oni su, donedavno, na ovaj ili onaj način predstavljali državu i branili njene ineterese, pazeći da ne zaluta na putu reformi i evroatlantskih integracija. U pritvor su završili  osumnjičeni za zloupotrebu položaja i druga teška krivična djela. Sada i Lazovića Specijalno državno tužilaštvo (SDT) sumnjiči za više krivičnih djela među kojima su stvaranje kriminalne organizacije, trgovinu drogom, krijumčarenje oružja, zloupotrebu službenog položaja.

Policija, po nalogu SDT-a traga za policajcem Ljubom Milovićem, Lazovićevim prijateljem i kolegom iz državne službe i, navodno, ilegalnog biznisa. On je za sada u bjekstvu. Baš kao i nekadašnji predsjednik parlamenta i potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, biznismen Duško Knežević, bivši direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, nikšićki policajac Nemanja Koprivica… Da ne pominjemo one kojima je bjekstvo od pravde u opisu redovnog posla, poput navodnih vođa kotorskih narkoklanova Radoja Zvicera, Jovana Vukotića i desetina njihovih saradnika.

Neki će, konačno, na vlastito suđenje po optužnici SDT-a krenuti od kuće, nakon što im je pritvor ukinut (biznismen Dragan Brković sa sinovima, bivši direktor ANB-a Dejan Peruničić), ili nikada nije ni bio određen – zbog uticaja više sile (Generalni sekretar predsjedništva Milutin Migo Stijepović ili, do oslobađajućih presuda, bivši ministar i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša). Najuticajniji, a po pravilu je riječ o pripadnicima bivše ili aktuelne političke elite, neometano  obavljaju svoj posao neopterećeni istragama koje traju godinama (Ivan Brajović, Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović…). Sa priličnom izvjesnošću da će biti odbačene (slučaj Prva banka). Ili trajati dok predmeti ne odu u zastaru. Onako kako je, recimo, okončana istraga u slučaju Limenka. I kako će, čini se, biti okončane sve istrage i izviđaji vezani za Mila Đukanovića (garancije KAP-u, Možura, Prvi milion, Pandora papiri…).

Uglavnom,  to što je neko osumnjičen a i pritvoren –  po pravilo zbog učešća u aferama o kojima je javnost preko medija upoznata koji mjesec, ili čak godinu ranije – ne znači da će se stići barem do podizanja i potvrđivanja optužnice. A  još manje obećava pravosnažnu osuđujuću presudu. Ili adekvatnu javnu satisfakciju, koja je izostajala u slučajevima kada su se na optuženičkoj klupi (a ne rijetko i u pritvoru) našli oni koji nijesu bili miljenici režima, da bi potom bili pravosnažno oslobođeni. Sa druge strane, na sva zvona su oglašene oslobađajuće presude Mićunoviću, Šariću, Kalićima, Obradoviću, Ivanoviću, Mugoši… Prećutane su samo očigledne greške u postupku koje su, nerijetko, dovele do oslobađajućih presuda.

Nekim političarima ipak je i ovo dovoljno.

,,Uprkos brojnim opstrukcijama sa svih strana, velika satisfakcija je kada pravda zakuca na vrata onih koji su se u prethodnom periodu položajima u državnom aparatu sakrivali od pravde i uz evidentne dokaze koje su izlazili u javnost činili pronevjere i teška krivična djela”, saopšteno je iz GP URA nakon privođenja Petra Lazovića (njegov advokat tvrdi da se službenik ANB-a dobrovoljno predao). Iz URA-e su, dodatno, ustvrdili kako ,,u borbi za pravdu” naspram sebe imaju ,,gotovo sve, pa čak i one koje smatraju partnerima u tom procesu”. Da bi slavljeničko saopštenje zaključili tvrdnjom: ,,Ovakva hapšenja su najbolji odgovor svima njima (a u prvom redu Demokratskoj Crnoj Gori koja je neskriveno sve vrijeme opstruirala ovaj proces i malicioznim konstrukcijama željela da osujeti napore URA-e i našeg lidera u ovom postupku). Pravda je konačno profunkcionisala…”.

Bilo bi dobro kada bi iz URA precizirali kakve su to, tačno, napore oni i njihov predsjednik, a naš premijer Dritan Abazović,  uložili u, recimo, hapšenje Vesne Medenice, Veselina Vukotića ili ovonedjeljno privođenje sina Zorana Lazovića, i da  pobroje članove zakona u kojima su našli utemeljenje za svoj (vaninstitucionalni?) doprinos. Pošto je, po Ustavu, pravosuđe odvojeno od izvršne i zakonodavne vlasti.

U suprotnom, stavovi GP URA će samo ići u prilog onima koji tvrde da su skorašnje aktivnosti Specijalnog tužilaštva politički motivisane i ,,naručene” po istom principu po kome su, ranije, DPS vlasti tužilaštvo održavale u stanju svojevrstne hibernacije. Već se, uostalom, spekuliše sa tajmingom ovogodišnjih velikih hapšenja koja se, navodno, poklapaju sa interesima premijera Abazovića da se neke priče dodatno naglase (zapljene cigareta i narkotika) ili skrajnu u drugi plan (dijeljene funkcija po porodičnim i partijskim vezama, Temeljni ugovor).

Demonstraciju toga imali smo ove nedjelje u parlamentu, kada su iz (zvanične) opozicije premijera pitali da li je istina da je predsjedniku Đukanoviću, u jeku aktuelne krize vladajuće većine, prijetio hapšenjem, pominjući podatke iz dešiforvanih razgovora sa SKY aplikacije. Naravno, Abazović je to demantovao. Ali, perje je rasuto.

Za razliku od prethodnika, Milivoja Katnića, glavni specijalni tužilac Vladimir Novović nema običaj da se o započetim istragama i podignutim optužnicama, bile one potvrđene ili ne,  hvali pred novinarima i TV kamerama. Od njega nijesmo čuli nijedne riječi o hapšenjima koja su na noge podigla Crnu Goru, ali  ni o spekulacijama da je sve to dio političkog dogovora (dijela) vladajuće većine i uticajnih predstavnika međunarodne zajednice. Sa, moguće je, neizvjesnim epilogom u eventualnom sudskom postupku.

Nezvanično, sagovornici Monitora bliski SDT-u kažu da je Novović poprilično nezadovoljan time što političari svojataju rad tužilaštva i policije, dajući njihovom angažmanu prepoznatljive partijske boje. Time omalovažavaju postignute rezultate i, praktično, poništavaju propisane zakonske odredbe i izrečena obećanja o nezavisnosti crnogorskog pravosuđa. Ostaje da se vidi da li će Vladimir Novović, tim povodom, povući neki konkretan potez. Javno se distancirajući od izvršnih vlasti, onoliko koliko je  obavezan da uradi po službenoj dužnosti.

Milo Đukanović igra svoju igru. Nakon što je tužilaštvu spočitao revanšizam i priprijetio odmazdom (neki su sve to razumjeli kao poruku uhapšenim saradnicima višestrukog premijera da ćute i budu strpljivi pošto nijesu ostavljeni na cjedilu), predsjednik države povukao je još jedan spektakularan potez. Ordenom crnogorske zastave Đukanović je odlikovao Branka Vujovića, bivšeg direktora Agencije za privatizaciju i ministra ekonomije u jednoj od njegovih vlada

Riječ je o čovjeku koji je u dijelu javnosti upamćen kao grobar velikog broja državnih preduzeća i, uz Veselina Vukotića, sinonim za neuspjelu privatizaciju najvrjednijih među njima (KAP, Jugopetrol, Željezara...). Uostalom, Vujović je u aprilu prošle godine privođen u SDT ( i pušten istog dana) u sklopu istrage o nezakonitim državnim garancijama koje je Đukanovićeva Vlada krajem prošle decenije dala tadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (riječ je o 130 miliona eura koji su, kasnije, uvećani za iznos dospjelih kamata pali na teret državnog budžeta). Prethodno mu je, skupa sa Vukotićem, suđeno zbog nezakonitih radnji tokom privatizacije Jugopetrola. Oslobođeni su uz obrazloženje da nijesu sami kršili zakon.

,,Zapažen je njegov doprinos u periodu transformacije privrednog i političkog sistema Crne Gore u vrijeme i nakon raspada SFRJ, posebno na dužnosti direktora Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja”, obrazložio je Đukanović dodjelu ordena nekadašnjem saradniku, naglašavajući kako je Vujović ,,dao doprinos stvaranju ekonomskih uslova za obnovu državnosti Crne Gore, kao i za njen savremeni razvoj na evropskom putu”.

Da izdvojimo jednu crticu iz tog doprinosa. U julu 2009. Branko Vujović je sa predstavnicima MNSS, tadašnjih vlasnika Željezare koji su nikšićku kompaniju odveli u stečaj i bankrot, potpisao Protokol u kome se (stav devet) navodi: ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Istovremeno je konstatovano da MNSS nije izvršila preuzete obaveze o investiranju u nikšićku kompaniju i dogovoreno je da ih Vlada pomogme garancijama od 25 miliona (ni jedan cent nije vraćen državi). Naknadno se ispostavilo da je većina tog novca poslužila za vraćanje dugova MNSS-a Prvoj banci.

Eto koliko je tanka linija između pritvora i državnog odlikovanja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju valjan sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo