Povežite se sa nama

Reagovanja

RUSOFOBSKI MODELI

Objavljeno prije

na

RUSOFOBSKI MODELI

Mi u Ambasadi Rusije u Crnoj Gori uvijek sa velikim interesovanjem čitamo nedeljnik „Monitor“, smatramo ga jednim od najboljih informativnih i uglednih listova. Međutim, prinuđeni smo prokomentarisati seriju neprimjerenih rusofobnih objava novinara J. Martinovića, koji se nije gnušao širenja laži o Rusiji, njenom rukovodstvu i Oružanim snagama, koje sprovode specijalnu operaciju u Ukrajini. Zapanjujuće je i da autor, ne stideći se, replicira čak i one „upade“ u zapadnim ili pod kontrolom kijevskog režima medijima, koji su već nekoliko puta bili detaljno opovrgnuti od strane Rusije. U cilju objektivnog informisanja crnogorske javnosti htjeli bismo skrenuti pažnju na činjenice o manipulaciji informacijama u člancima J. Martinovića.

Lako je primijetiti da taj novinar jasno radi po starim rusofobskim modelima, koji se u zapadnoj štampi ne mijenjaju otprilike poslednjih 100–150 godina. Mada u svojim fantazijama da je ukrajinski jezik bio zabranjen u sovjetsko vrijeme, J. Martinović unosi novu riječ u falsifikovanju istorije. Prećutkujući, naravno, to, da su, poslije protivustavnog puča 2014. godine, u Ukrajini zabranili ruski jezik, obrazovanje, medije, masovno su kršili prava ruskog stanovništva, sprovodili su nasilnu ukrajinizaciju, prepisivali istoriju.

Još čudnija otkrića  J. Martinovića su u oblasti ekonomije, da je Rusija jedva izbjegla prvo moguće neispunjavanje obaveza od Oktobarske revolucije 1917. godine, odnosno, o ekonomskoj krizi 1998. godine autor ne zna. Da podsjetimo skromno, sadašnji vanjski dug Rusije je jedan od najnižih u svijetu. Pod isključenjem iz sistema SWIFT kao rezultat nepravnomjernih sankcija SAD i EU se našlo 7 banaka od 330 postojećih u Rusiji. To jasno nije „većina“ kako tvrdi J. Martinović.

Sa pričom J. Martinovića o „tradicionalnim problemima“ sa organizacijom i disciplinom Ruskih Oružanih snaga teško da će se složiti hiljade ukrajinskih vojnika, koji su se predali – samo u Mariupolju prije dvije nedelje 1464 čovjeka. Što se tiče izmišljotina o položaju unutar ruske vojske, prinuđeni smo prokomentarisati da  J. Martinović, koji sebe predstavlja kao „vojnog komentatora“, ne zna ništa o tome, a neosnovane optužbe, jasne glasine i ukrajinska propaganda ne zaslužuju komentare.

Što se tiče situacije sa krstaricom „Moskva“ ruske mornarice, ta saopštenja J. Martinovića očigledno prepisana iz zapadnih medija, o navodno poginulih 300 mornara, su već demantovana na dan objave u „Monitoru“ – 15. aprila rukovodstvo Rusije sastalo se u bazi Crnomorske flote Rusije u g. Sevastopolju sa posadom broda (video je dostupan javnosti), dok je 22. aprila o.g. Ministarstvo Odbrane Rusije objavilo zvanične brojeve gubitka među posadom broda – 1 čovjek je poginuo i 27 su nestali. Ovakav stepen preuveličavanja i podatke autora o gubicima ruskih oružanih sila smatramo ničim potkrijepljenim žongliranjem brojevima o ruskoj vojsci, zasnovano samo na pretpostavkama, što se kosi sa principima  novinarske struke.

Interesantno je gdje je autor primijetio ukrajinsku „tehnološku nadmoć“ – zar u poslatim više puta zastarjelim naoružanjima od strane SAD i drugih natovskih zemalja? Očigledno je da se cilj  Zapada u napumpavanju kijevskog režima oružjem sastoji u tome da bi se maksimalno zategnula ratna dešavanja u Ukrajini i spriječili pregovori o regulisanju konflikta. Istovremeno se rješavaju i naročiti praktični zadaci – pa bi zastarjelo naoružanje trebalo na ovaj ili onaj način uskoro uništiti, štaviše za svoj, zapadni, račun. Zar nije jednostavnije predati to na svojevrstan „autsorsing“ Kijevu kao pomoć? Na primjer, češka vojska predaje Kijevu staru tehniku sovjetskih modela zapravo kao zamjenu za beneficije pri nabavci nove opreme američke i njemačke proizvodnje. To je pomoć ili cinična realizacija ličnih ciljeva? Kako Česi, tako i Amerikanci, američke vojno-industrijske korporacije, u svakom slučaju ostvaruju dobit. Upravo tako reklamirano rješenje SAD o „lend-lize“ za Ukrajinu nije besplatna predaja oružja.

U stvari, kako je istakao ruski Ministar vanjskih poslova S.V. Lavrov, NATO ulazi u rat sa Rusijom preko proksi i naoružava tog proksija. Međutim, kao prvo ove strukture će biti legitimni ciljevi Oružanih snaga Rusije tokom specijalne operacije pa su već više puta postali. Značajni broj zapadnih „poklona“ se baš i našao u rukama Oružanih snaga Rusije, DNR i LNR – ukrajinska vojska ih baca prilikom povlačenja. Kao drugo, ni SAD, a ni drugi natovci ne mogu da prate krajnju destinaciju  za isporuku ovih naoružanja i ne mogu garantovati da će se naći samo u rukama ukrajinskih oružanih snaga. I to je priznao i sam Pentagon. Pored tenkova i oklopnih vozila  isporučeno je hiljade i hiljade prenosivih  protivvazdušnih raketnih sistema, kojima se mogu vršiti teroristički napadi. Niko ni na Zapadu, ni u Kijevu ne može garantovati da neće stići do terorista i kasnije ili već sad se može iskoristiti po drugim regionima, uključujući i Balkan.

Prema situaciji u Buči, koju je u mašti J. Martinovića „oslobodila ukrajinska vojska“ podsjećamo, da je poslije rundi pregovora između delegacija Rusije i Ukrajine u Instanbulu  29. marta o.g. ruska strana najavila korake za deskalaciju konflikta, naročito o kardinalnom smanjenju vojne aktivnosti na kijevskom i černigovskom pravcu – tako ne kao rezultat aktivnosti Oružanih snaga Ukrajine (VSU), ruske trupe su napustile grad Buča Kijevske oblasti još 30. marta o. g. Tokom naredna četiri dana, sve do dolaska u grad pripadnika Službe bezbjednosti Ukrajine, nikakvih saopštenja nije bilo o „masovnim ubistvima“. Do 3. aprila ništa nijesu vidjeli ni gradonačelnik, ni predstavnici ukrajinske policije, koji su se pojavili u Buči 31. marta (video o tome je dostupan javnosti). Na mrežama su procureli  pregovori ukrajinskih vojnika, koji su dobili dozvolu da pucaju u mirne mještane, koji su nosili bijele trake na rukavu.

Kako je poznato, Rusija je odmah zatražila zasijedanje Savjeta Bezbjednosti UN za situaciju u Buči, pri čemu naš zahtjev je bio dva puta odbijen zbog stava Velike Britanije. Očigledno su odugovlačili, kako bi „zakrpili“ rupe u zapadnoj verziji događaja. Podsjećamo, 4. aprila u Pentagonu su proglasili da ne raspolažu nezavisnim potvrdama informacija o događajima u Buči. Predložili bismo J. Martinoviću da obrati pažnju i na intervju bivšeg službenika Pentagona i inspektora UN naoružanja Skotta Rittera i novinarke Rejčel Blevins. Prema njegovim podacima, u tom momentu, kada je Dž. Bajden prebacio krivicu za Buču na rusku vojsku, nije bilo ni jednog dokaza o tome, dok u izvještajima, koje sprema Ministarstvo Odbrane SAD za njihovog predsjednika, piše o nemogućnosti pronalaženja dokaza o učešću Rusa. S. Riter je zaključio da su među žrtvama predstavnici proruskih snaga u gradu, da su ubijeni relativno nedavno, kada se u grad vratila ukrajinska vojska. Pored toga otkriveni su dokazi o čišćenju pristalica Rusije od strane  nacionalne garde  Ukrajine. Čim je S. Riter počeo o tome javno govoriti, njegovi nalozi na društvenim mrežama su bili operativno blokirani. Mada se intervju Ritera Blevinsa može naći na nezavisnim resursima.

Ne znamo čak  treba li se čuditi tome iako se tehnologija mijenja, ali prljave metode i alati dezinformacija prema našoj zemlji ostaju isti kao tokom Drugog svjetskog rata. Tako, jula 1941. godine Poljske ukrajinskogovorne novine „Krakovske novosti“ pripisale su Crvenoj Armiji, koja se povlačila, strijeljanje etničkih Ukrajinaca u Lavovu i Lucku. S obzirom na to da je novine kontrolisao i cenzurisao Treći rajh, nacisti su faktički optužili mnogonacionalni Sovjetski Savez  za genocid. Urednik tih novina bio je kolaboracionista M. Homjak, đed potpredsjednika vlade Kanade H. Friland, koja sada istupa sa optužbama na račun Rusije. Eto, kakva je veza generacija.

Lako je primijetiti paralelu između kampanja oko Buče i provokacije Trećeg rajha u Nemmersdorfu. U oktobru 1944. godine sovjetska vojska je vremenski uzela, a zatim ostavila to naselje. Kasnije, opet pod kontrolom Trećeg rajha, tamo su počeli da rade njemački specijalisti za propagandu, kriveći Crvenu Armiju u „zločinima“ protiv mirnog stanovništva, organizovali su čak i „međunarodnu komisiju“ sa učešćem predstavnika „džepne“ vlade Estonije. Izvještaj, objavljen nedelju dana kasnije od strane ove komisije, sa optužbama na račun Moskve, postao je jedan od najcitiranijih dokumenata Gebelsove propagande. Poslije rata njemački istoričar B. Fiš, i sam učestvujući u borbi za Nimmersdorf, je priznao da  tamo nakon pronalaženja tijela Njemci ih nijesu ni pokušali identifikovati, a na objavljenim snimcima su bila predstavljena specijalno sakupljena tijela žrtava iz nekoliko sela Istočne Pruske. Tek u 21. vijeku MVP Njemačke je priznao da je falsifikate Nemmersdorfa specijalno uradio poručnik tadašnje poljske policije vermahta Pfajffera.

U odnosu na provokacie u Buči Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 26. aprila rekao Generalnom sekretaru UN  A. Guterrešu, da ruska strana zna ko je spremao tu provokaciju, kojim sredstvima, kakvi su ljudi radili na tome.

Usput, kada je Dž. Bajden iskoristio termin „genocid“ pres sekretarka Bijele kuće Dž. Psaki je već kroz par sati poslije te izjave objasnila da je obećao svojim biračima da će biti „direktan“… Očigledno američkom lideru je teško obuzdati se zato što se ruši dugoročna strategija Vašingtona da se Ukrajina pretvori u prijetnju Ruskoj Federaciji, i zato što se otkriva umiješanost porodice Dž. Bajdena u veoma neugledne aktivnosti u Ukrajini. Ono što Vašington uopšte ne želi da objašnjava – postojanje bioloških laboratorija u Ukrajini i to što su istraživanja finansirali Amerikanci, uključujući kompanije Bajdena mlađeg. Možda je J. Martinović ili  neko od  stručnjaka koje je citirao mogu objasniti kako bi trebalo kvalifikovati razvoj biološkog oružja, usmjerenog protiv određene etničke grupe?

Lako je primijetiti kako je brzo sa dnevnog reda zapadnih medija nestalo granatiranje taktičkom raketom „Tačka-U“ željezničke stanice u Kramatorsku, očigledno odgovornost kijevskog režima za ovaj vojni zločin, iako su pokušaji da se prebaci krivica na Rusiju bili preduzeti.

Predsjednik Rusije je, takođe, potvrdio Generalnom sekretaru UN, da ovoreni od strane Rusije humanitarni koridori rade. Iz Mariupolja, uz našu pomoć, je izašlo više od 100 hiljada ljudi. Oni sami odlučuju hoće li ići u Rusiju ili u Ukrajinu. Za period od 3. maja sa teritotije fabrike „Azovstalj“ moglo je na kraju izaći 620 građana. I ne, zahvaljujući gospodinu Zelenskom, koji licemjerno pripisuje sebi zasluge otvaranja humanitarnog koridora, već uprkos njemu. Evakuisani sa „Azovstalja“ potvrđuju da su nacisti iz puka „ Azov“ prijetili civilima, krili informacije o otvaranju humanitarnog koridora, faktički ih držali kao taoce. Štaviše, već nakon napuštanja fabrike dio civila, militanti, koje je premijer Ukrajine predstavio kao „herojske zaštitnike“ „Azovstavlja“  tražili su razmjenu civila za namirnice, ljekove, prijetili su da neće „tek tako“ pustiti taoce. Borba na „Azovstalji“ i nespremnost V. Zelenskog da im naredi da se predaju, objašnjava se time što se može potvrditi prisutnost stranih plaćenika, a možda i aktivnih oficira zapadnih armija na strani ukrajinskih radikala.

Koliko mi razumijemo, J. Martinović je toliko usredsređen na zadatak okriviti Rusiju za sve, osim za loše vrijeme, da od njega ne vrijedi očekivati objektivne informacije o svakodnevnom otvaranju humanitarnih koridora u harkovskom i mariupoljskom pravcu za evakuaciju civila – ukupno u Rusiju evakuisano je 1,02 miliona ljudi iz Ukrajine, DNR, LNR, uključujući više od 120 hiljada građana trećih zemalja. I to, uprkos protivljenju ukrajinskih „nacionalnih bataljona“, od kojih kijevski režim zahtijeva da se izbjeglice ne puštaju u Rusiju. U subjektima Ruske Federacije radi više od 9,5 hiljada tačaka privremenog smještaja, gdje ljudi koji dolaze dobijaju sve što im je neophodno, ukazuje im se medicinska i psihološka njega. Istovremeno, od početka specijalne vojne operacije na oslobođenom dijelu Ukrajine, u DNR i LNR je već dospjelo 15 hiljada tona humanitarne pomoći iz Rusije.

Očigledno, nećemo čuti od J. Martinovića ni o stradanju ljudi na Donbasu tokom zadnjih osam godina, niti o tadašnjem i sadašnjem granatiranju od strane VSU i nacionalističkih bataljona civila ne samo u Donbasu, nego i u Kramatorsku, Hersonu. Ni o tome da VSU i nacionalistički bataljoni koriste stanovništvo kao „živi štit“, postavljaju svoje vatrene tačke u stambenim zgradama, vrtićima, bolnicama, koriste za kretanje militanata autobuse na kojima se piše „djeca“. Je li spreman J. Martinović pričati o žestokom suzbijanju 2014. godine protesta protiv politike smjene vlasti u Harkovu, Mariupolju, Odesi? O javnom spaljivanju 48 ljudi koji su protestvovali u Domu sindikata u Odesi 2. maja 2014. godine. O višegodišnjoj sabotaži od strane Kijeva Minskih sporazuma i pokušaja da se iskomplikuje pregovarački proces sa Rusijom sada? Možda Crnogorci treba da znaju i da su ukrajinske diplomate u Podgorici napravile kanal na društvenim mrežama za prikupljanje informacija o onima koji podržavaju Rusiju, među kojim su i građani Crne Gore. U koje svrhe? Upravo, za formiranje kanala su korišćeni simboli ekstremne ukrajinske organizacije „Desni sektor“. Viđena je ista simbolika i na fotografijama sa proukrajinskih marševa, objavljenih na sajtu Ambasade Ukrajine.

Smatrate da crnogorsko društvo ne treba da zna o tome?

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori

(Odgovor u narednom broju)

Komentari

Reagovanja

Ambasador u odbrani imperijalne politike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ambasador u odbrani imperijalne politike
(Vladislav Maslenikov, „Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu“, Monitor br. 1725)

Uvaženi veleposlanik Ruske Federacije, gospodin Vladislav Maslenikov je u prošlom broju poslao, treću po redu, reakciju na pisanje Monitora o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Zahvalni smo Nj.E. g. Maslenikovu što je saopštenje konačno potpisano i kraće je sadržine za razliku od prva dva reagovanja.

U potpunosti razumijem dužnost gospodina ambasadora da zastupa i brani imperijalnu politiku svoje zemlje uz tradicionalne boljševičke kvalifikacije i neprovjerljive tvrdnje. Nepostupanje po uputama Moskve može biti opasno, ne samo po karijeru, već po zdravlje i život – što je čest slučaj od početka Specijalne vojne operacije.

U saopštenju nije ponuđena ni jedna činjenica da je bilo koji navod u mome tekstu netačan. Činjenice o relokaciji ruske flote, njenim gubicima i gubicima kopnene vojske su lako provjerljive sa snimaka satelita, dronova i Google Earth-a.  Nasuprot tome imamo insistiranje da je sve što Kremlj i Ljubljanka kažu tačno – dok isto kasnije ne poreknu. .

S poštovanjem
Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukrajinsko žito išlo je u „situ“ Evropu
(„Bitka za crnomorske trgovačke rute“, autor Jovo Martinović.  Monitor br.  1723)

Sa interesovanjem  sam se upoznao sa fantazijama novinara Jova Martinovića naslovljenim „Bitka za crnomorske trgovačke rute“ objavljenim u Monitoru 27. oktobra o.g. Dok niz zapadnih medija i političara sve glasnije priznaje neuspjeh pokušaja kontraofanzive vojske Ukrajine, g. Martinović priča o valjda „značajnim uspjesima“ Ukrajine na moru. Sama po sebi to je hrabra izjava na račun Kijeva koji je već faktički lišen ratne mornarice. Koliko se može  shvatiti riječ je o napadu ukrajinske vojske na Sevastopolj 22. septembra o.g. raketama i projektilima dopremljenim od strane zemalja NATO-a. Ovaj napad, koji je oštetio staru zgradu sjedišta Crnomorske flote Rusije, nesumnjivo je planiran uz angažovanje zapadnih obavještajnih sredstava – NATO satelita i izviđačkih aviona te izvršen na sugestiju i u bliskoj koordinaciji sa službama SAD i Velike Britanije. Cilj ovog napada, kao i terorističkih napada kijevskog režima na civilne i socijalne objekte na teritoriji Rusije, uključujući i čin nuklearnog terorizma 26. oktobra (napad dronovima na nuklearnu elektranu u Kursku), jeste jasan – da se skrene pažnja sa neuspjeha ukrajinske kontraofanzive, u koju je Zapad polagao veliku nadu, da se posije panika u našem društvu i da se destabilizuje unutrašnja politička situacija u Rusiji. Takođe je jasno da niti Kijev niti njegovi zapadni sponzori neće uspjeti u tome.

Isporuke Kijevu zapadnih naoružanja na čijem nastavku insistira g. Martinović ne opravdavaju očekivanja kolektivnog Zapada. Po zapadnim procjenama, barem petina tehnike koja je dopremljena za ofanzivu, je već uništena ili oštećena, ukrajinska vojska tokom borbenih dejstava nije uspjela ni čak da se domogne glavne odbrambene linije ruskih snaga. Dok g. Martinović pokušava da ubijedi čitaoce da ruska vojska ima ogromne gubitke i „samoubilački“ koristi ljudstvo, situacija je u stvarnosti sasvim drugačija. Upravo je ukrajinska komanda, izbjegavajući korišćenje vojne tehnike zbog njenog značajnog gubitka, prešla na taktiku „mesnatih juriša“: na minska polja prvo se usmjerava pješadija koja  po cijenu sopstvenog života pokušava da prodre u rusku odbranu i da sačuva zapadno naoružanje. Uprkos Ženevskoj konvenciji 1949. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima za deminiranje koriste zarobljene ruske vojnike. Osim toga, ukrajinske naciste angažuju i svoje povrijeđene vojnike kao biološki materijal da bi se vadili organi za potrebe transplantacija.

Što se tiče navedenih izjava g. Vladimira Zelenskog o „postepenom odlasku“ ruske Crnomorske flote sa Krima, preporučimo g. Martinoviću da se upozna sa priznanjima iz kruga šefa kijevskog režima u časopisu Time od 30. oktobra. Ispalo je da je „skoro mesijanska“ ubijeđenost Zelenskog u pobjedu nad Rusijom već uznemirava čak i njegove savjetnike. Kako jedan od njih kaže: „Vara on sebe… ne pobjeđujemo mi. Ko proba to mu da kaže“.

Na isto mesijanstvo miriše i izjava Zelenskog koju je citirao g. Martinović o važnosti Crnomorske rute izvoza žita po globalnu prehrambenu bezbjednost. Bacimo pogled na statistiku. U godini dana važenja „crnomorska inicijativa“ iz luka Odesa, Černomorsk i Južni izvezeno je oko 33 miliona tona pšenice. Pri tome, ukupan svjetski izvoz žita iznosi 422,4 miliona tona, odnosno 205,6 miliona tona pšenice. Ukrajinsko, pretežno prehrambeno žito išlo je u „situ“ Evropu. Evropske zamlje su koristile „crnomorsku inicijativu“ isključivo u komercijalnom interesu radi izvoza ukrajinske hrane da bi se ona preradila i preprodala po višoj cijeni. Američke korporacije koje su odkupile 30 odsto ukrajinskih oranica bogatile su se na „inicijativi“ izvozom i preradom ukrajinskog žita. U pogođene zemlje Afrike – Džibuti, Somaliju, Sudan, Libiju i Etiopiju – poslato je tek 976 hiljada tona, odnosno 3,1% od ukupnih isporuka. Pored toga, kijevski režim je morski humanitarni koridor koristio za oružane provokacije i terorističke napade na Sevastopolj i Krimski most, diverzije protiv naših vojnih i civilnih brodova. U blizini spremišta žita uspostavljeni su pogoni za proizvodnju dronova i morskih navođenih aparata kojima se izvode udari na strogo civilne infrastrukturne objekte na Krimu.

Ukoliko je ukrajinsko žito od životnog značaja po svjetsku prehrambenu bezbjednost, zašto su njen izvoz blokirale 4 zemlje EU: Mađarska, Slovakija, Hrvatska i čak veliki prijatelj Kijeva Poljska? Evo gdje se zaista vodi rat za tržište!

Napokon, što se tiče citiranih prijetnji g. Amira Vaitmana prema Rusiji, nisam uspio da nađem da on ima ikakvu zvaničnu državnu funkciju.

Vladislav MASLENIKOV,
ambasador Rusije u Crnoj Gori

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritika vlasti koja vodi lošu politiku je obaveza

(Dezinformacije o Rusiji, njenom rukovodstvu i oružanim snagama – Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori – Monitor 1664)

 

Poštovana gospoda iz ambasade Ruske Federacije poslala su još jedno kilometarsko saopštenje, bez potpisa, sa nizom kvalifikacija i optužbi na račun mojih tekstova u Monitoru. Da bih odgovorio na sve optužbe, trebao bih isto toliko prostora i više. Svi moji tekstovi su dostupni online i lako provjerljivi preko otvorenih izvora i u javnom domenu. Ovdje ću samo pomenuti tvrdnje cijenjenog veleposlanstva da je Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine „politička deklaracija, koja nema obavezujuću pravnu snagu“. Tekst se može pročitati online na engleskom, ruskom, ukrajinskom i francuskom i svako može vidjeti na šta su se obavezale zemlje potpisnice, kojima su se kasnije pridružile Francuska i Kina u donekle blažoj formi.

S obzirom na to da je Ambasada u oba saopštenja udijelila komplimente Monitoru, malo je vjerovatno da osoblje ne zna da je Monitor nezavisan i kritički nedjeljnik još od svoga osnivanja početkom 90-ih i da ne slijedi državnu politiku i propagandu, pogotovo kada se ljudski životi uništavaju. Zbog toga su i Monitor i moja malenkost imali velikih problema u prošlosti. Mi nismo, za razliku od poštovane gospode, državni službenici i nismo obavezni braniti bilo koju vladu na planeti, ni sviju. Pogotovu ne, kada vrši agresiju na drugu državu.

Kada se Crna Gora kao satelit Srbije i predvođena sadašnjim predsjednikom pridružila agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991. godine u Monitoru je jednako kritikovano crnogorsko rukovodstvo kao i sada rusko. Kritika režima, pogotovo kad se radi o njihovim javnim izlivima mržnje prema Hrvatima, Ukrajincima, Jevrejima… nikako ne znači neprijateljstvo prema Crnoj Gori, Rusiji ili bilo kome. Naprotiv, oni koji vole Rusiju i cijene njene izvanredne kvalitete i pozitivne doprinose čovječanstvu imaju pravo i obavezu kroz činjenice dovesti u pitanje sadašnju politiku Kremlja i njihovu tzv. specijalnu vojnu operaciju. Tim prije što različite kremaljske administracije imaju potpuno drugačiju sliku o događajima iz prošlosti.  Isplivala je istina o groznim događajima iz doba Lenjina, Staljina, Brežnjeva i drugih. Sami istorijski obrazac iz vremena komunizma i kasnijeg nacionalističkog jednoumlja u kome smo mi u Crnoj Gori živjeli i sa kojim se još borimo, nam daje za pravo da sumnjamo u zvanično servirane verzije sličnih režima.

U regovanju se navodi da se nikad nisam zvanično obratio ambasadi radi njihovih komentara i tumačenja događaja Ukrajini, sa ove distance. U svojim tekstovima sam redovno prenosio zvanične stavove Rusije i njenih najviših funkcionera u vezi  agresije na Ukrajinu jer smatram da je važno prenijeti ruski stav. Stoga sumnjam da je ruska strana ostala uskraćena za njenu verziju događaja. Isto tako u Monitoru sam, radi istine i korektnosti, nekoliko puta naglašavao ključnu vanjskopolitičku ulogu Rusije u obnovi crnogorske državnosti 2006. i kritički ukazivao na farsične detalje navodnog državnog udara 2016. godine. Ako ambasada želi pojasniti neke stavove oko rata i sankcija ili bilo čega, naravno da stojim na raspolaganju uz uvjeravanja da će biti tačno preneseni.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo