Povežite se sa nama

Reagovanja

RUSOFOBSKI MODELI

Objavljeno prije

na

RUSOFOBSKI MODELI

Mi u Ambasadi Rusije u Crnoj Gori uvijek sa velikim interesovanjem čitamo nedeljnik „Monitor“, smatramo ga jednim od najboljih informativnih i uglednih listova. Međutim, prinuđeni smo prokomentarisati seriju neprimjerenih rusofobnih objava novinara J. Martinovića, koji se nije gnušao širenja laži o Rusiji, njenom rukovodstvu i Oružanim snagama, koje sprovode specijalnu operaciju u Ukrajini. Zapanjujuće je i da autor, ne stideći se, replicira čak i one „upade“ u zapadnim ili pod kontrolom kijevskog režima medijima, koji su već nekoliko puta bili detaljno opovrgnuti od strane Rusije. U cilju objektivnog informisanja crnogorske javnosti htjeli bismo skrenuti pažnju na činjenice o manipulaciji informacijama u člancima J. Martinovića.

Lako je primijetiti da taj novinar jasno radi po starim rusofobskim modelima, koji se u zapadnoj štampi ne mijenjaju otprilike poslednjih 100–150 godina. Mada u svojim fantazijama da je ukrajinski jezik bio zabranjen u sovjetsko vrijeme, J. Martinović unosi novu riječ u falsifikovanju istorije. Prećutkujući, naravno, to, da su, poslije protivustavnog puča 2014. godine, u Ukrajini zabranili ruski jezik, obrazovanje, medije, masovno su kršili prava ruskog stanovništva, sprovodili su nasilnu ukrajinizaciju, prepisivali istoriju.

Još čudnija otkrića  J. Martinovića su u oblasti ekonomije, da je Rusija jedva izbjegla prvo moguće neispunjavanje obaveza od Oktobarske revolucije 1917. godine, odnosno, o ekonomskoj krizi 1998. godine autor ne zna. Da podsjetimo skromno, sadašnji vanjski dug Rusije je jedan od najnižih u svijetu. Pod isključenjem iz sistema SWIFT kao rezultat nepravnomjernih sankcija SAD i EU se našlo 7 banaka od 330 postojećih u Rusiji. To jasno nije „većina“ kako tvrdi J. Martinović.

Sa pričom J. Martinovića o „tradicionalnim problemima“ sa organizacijom i disciplinom Ruskih Oružanih snaga teško da će se složiti hiljade ukrajinskih vojnika, koji su se predali – samo u Mariupolju prije dvije nedelje 1464 čovjeka. Što se tiče izmišljotina o položaju unutar ruske vojske, prinuđeni smo prokomentarisati da  J. Martinović, koji sebe predstavlja kao „vojnog komentatora“, ne zna ništa o tome, a neosnovane optužbe, jasne glasine i ukrajinska propaganda ne zaslužuju komentare.

Što se tiče situacije sa krstaricom „Moskva“ ruske mornarice, ta saopštenja J. Martinovića očigledno prepisana iz zapadnih medija, o navodno poginulih 300 mornara, su već demantovana na dan objave u „Monitoru“ – 15. aprila rukovodstvo Rusije sastalo se u bazi Crnomorske flote Rusije u g. Sevastopolju sa posadom broda (video je dostupan javnosti), dok je 22. aprila o.g. Ministarstvo Odbrane Rusije objavilo zvanične brojeve gubitka među posadom broda – 1 čovjek je poginuo i 27 su nestali. Ovakav stepen preuveličavanja i podatke autora o gubicima ruskih oružanih sila smatramo ničim potkrijepljenim žongliranjem brojevima o ruskoj vojsci, zasnovano samo na pretpostavkama, što se kosi sa principima  novinarske struke.

Interesantno je gdje je autor primijetio ukrajinsku „tehnološku nadmoć“ – zar u poslatim više puta zastarjelim naoružanjima od strane SAD i drugih natovskih zemalja? Očigledno je da se cilj  Zapada u napumpavanju kijevskog režima oružjem sastoji u tome da bi se maksimalno zategnula ratna dešavanja u Ukrajini i spriječili pregovori o regulisanju konflikta. Istovremeno se rješavaju i naročiti praktični zadaci – pa bi zastarjelo naoružanje trebalo na ovaj ili onaj način uskoro uništiti, štaviše za svoj, zapadni, račun. Zar nije jednostavnije predati to na svojevrstan „autsorsing“ Kijevu kao pomoć? Na primjer, češka vojska predaje Kijevu staru tehniku sovjetskih modela zapravo kao zamjenu za beneficije pri nabavci nove opreme američke i njemačke proizvodnje. To je pomoć ili cinična realizacija ličnih ciljeva? Kako Česi, tako i Amerikanci, američke vojno-industrijske korporacije, u svakom slučaju ostvaruju dobit. Upravo tako reklamirano rješenje SAD o „lend-lize“ za Ukrajinu nije besplatna predaja oružja.

U stvari, kako je istakao ruski Ministar vanjskih poslova S.V. Lavrov, NATO ulazi u rat sa Rusijom preko proksi i naoružava tog proksija. Međutim, kao prvo ove strukture će biti legitimni ciljevi Oružanih snaga Rusije tokom specijalne operacije pa su već više puta postali. Značajni broj zapadnih „poklona“ se baš i našao u rukama Oružanih snaga Rusije, DNR i LNR – ukrajinska vojska ih baca prilikom povlačenja. Kao drugo, ni SAD, a ni drugi natovci ne mogu da prate krajnju destinaciju  za isporuku ovih naoružanja i ne mogu garantovati da će se naći samo u rukama ukrajinskih oružanih snaga. I to je priznao i sam Pentagon. Pored tenkova i oklopnih vozila  isporučeno je hiljade i hiljade prenosivih  protivvazdušnih raketnih sistema, kojima se mogu vršiti teroristički napadi. Niko ni na Zapadu, ni u Kijevu ne može garantovati da neće stići do terorista i kasnije ili već sad se može iskoristiti po drugim regionima, uključujući i Balkan.

Prema situaciji u Buči, koju je u mašti J. Martinovića „oslobodila ukrajinska vojska“ podsjećamo, da je poslije rundi pregovora između delegacija Rusije i Ukrajine u Instanbulu  29. marta o.g. ruska strana najavila korake za deskalaciju konflikta, naročito o kardinalnom smanjenju vojne aktivnosti na kijevskom i černigovskom pravcu – tako ne kao rezultat aktivnosti Oružanih snaga Ukrajine (VSU), ruske trupe su napustile grad Buča Kijevske oblasti još 30. marta o. g. Tokom naredna četiri dana, sve do dolaska u grad pripadnika Službe bezbjednosti Ukrajine, nikakvih saopštenja nije bilo o „masovnim ubistvima“. Do 3. aprila ništa nijesu vidjeli ni gradonačelnik, ni predstavnici ukrajinske policije, koji su se pojavili u Buči 31. marta (video o tome je dostupan javnosti). Na mrežama su procureli  pregovori ukrajinskih vojnika, koji su dobili dozvolu da pucaju u mirne mještane, koji su nosili bijele trake na rukavu.

Kako je poznato, Rusija je odmah zatražila zasijedanje Savjeta Bezbjednosti UN za situaciju u Buči, pri čemu naš zahtjev je bio dva puta odbijen zbog stava Velike Britanije. Očigledno su odugovlačili, kako bi „zakrpili“ rupe u zapadnoj verziji događaja. Podsjećamo, 4. aprila u Pentagonu su proglasili da ne raspolažu nezavisnim potvrdama informacija o događajima u Buči. Predložili bismo J. Martinoviću da obrati pažnju i na intervju bivšeg službenika Pentagona i inspektora UN naoružanja Skotta Rittera i novinarke Rejčel Blevins. Prema njegovim podacima, u tom momentu, kada je Dž. Bajden prebacio krivicu za Buču na rusku vojsku, nije bilo ni jednog dokaza o tome, dok u izvještajima, koje sprema Ministarstvo Odbrane SAD za njihovog predsjednika, piše o nemogućnosti pronalaženja dokaza o učešću Rusa. S. Riter je zaključio da su među žrtvama predstavnici proruskih snaga u gradu, da su ubijeni relativno nedavno, kada se u grad vratila ukrajinska vojska. Pored toga otkriveni su dokazi o čišćenju pristalica Rusije od strane  nacionalne garde  Ukrajine. Čim je S. Riter počeo o tome javno govoriti, njegovi nalozi na društvenim mrežama su bili operativno blokirani. Mada se intervju Ritera Blevinsa može naći na nezavisnim resursima.

Ne znamo čak  treba li se čuditi tome iako se tehnologija mijenja, ali prljave metode i alati dezinformacija prema našoj zemlji ostaju isti kao tokom Drugog svjetskog rata. Tako, jula 1941. godine Poljske ukrajinskogovorne novine „Krakovske novosti“ pripisale su Crvenoj Armiji, koja se povlačila, strijeljanje etničkih Ukrajinaca u Lavovu i Lucku. S obzirom na to da je novine kontrolisao i cenzurisao Treći rajh, nacisti su faktički optužili mnogonacionalni Sovjetski Savez  za genocid. Urednik tih novina bio je kolaboracionista M. Homjak, đed potpredsjednika vlade Kanade H. Friland, koja sada istupa sa optužbama na račun Rusije. Eto, kakva je veza generacija.

Lako je primijetiti paralelu između kampanja oko Buče i provokacije Trećeg rajha u Nemmersdorfu. U oktobru 1944. godine sovjetska vojska je vremenski uzela, a zatim ostavila to naselje. Kasnije, opet pod kontrolom Trećeg rajha, tamo su počeli da rade njemački specijalisti za propagandu, kriveći Crvenu Armiju u „zločinima“ protiv mirnog stanovništva, organizovali su čak i „međunarodnu komisiju“ sa učešćem predstavnika „džepne“ vlade Estonije. Izvještaj, objavljen nedelju dana kasnije od strane ove komisije, sa optužbama na račun Moskve, postao je jedan od najcitiranijih dokumenata Gebelsove propagande. Poslije rata njemački istoričar B. Fiš, i sam učestvujući u borbi za Nimmersdorf, je priznao da  tamo nakon pronalaženja tijela Njemci ih nijesu ni pokušali identifikovati, a na objavljenim snimcima su bila predstavljena specijalno sakupljena tijela žrtava iz nekoliko sela Istočne Pruske. Tek u 21. vijeku MVP Njemačke je priznao da je falsifikate Nemmersdorfa specijalno uradio poručnik tadašnje poljske policije vermahta Pfajffera.

U odnosu na provokacie u Buči Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 26. aprila rekao Generalnom sekretaru UN  A. Guterrešu, da ruska strana zna ko je spremao tu provokaciju, kojim sredstvima, kakvi su ljudi radili na tome.

Usput, kada je Dž. Bajden iskoristio termin „genocid“ pres sekretarka Bijele kuće Dž. Psaki je već kroz par sati poslije te izjave objasnila da je obećao svojim biračima da će biti „direktan“… Očigledno američkom lideru je teško obuzdati se zato što se ruši dugoročna strategija Vašingtona da se Ukrajina pretvori u prijetnju Ruskoj Federaciji, i zato što se otkriva umiješanost porodice Dž. Bajdena u veoma neugledne aktivnosti u Ukrajini. Ono što Vašington uopšte ne želi da objašnjava – postojanje bioloških laboratorija u Ukrajini i to što su istraživanja finansirali Amerikanci, uključujući kompanije Bajdena mlađeg. Možda je J. Martinović ili  neko od  stručnjaka koje je citirao mogu objasniti kako bi trebalo kvalifikovati razvoj biološkog oružja, usmjerenog protiv određene etničke grupe?

Lako je primijetiti kako je brzo sa dnevnog reda zapadnih medija nestalo granatiranje taktičkom raketom „Tačka-U“ željezničke stanice u Kramatorsku, očigledno odgovornost kijevskog režima za ovaj vojni zločin, iako su pokušaji da se prebaci krivica na Rusiju bili preduzeti.

Predsjednik Rusije je, takođe, potvrdio Generalnom sekretaru UN, da ovoreni od strane Rusije humanitarni koridori rade. Iz Mariupolja, uz našu pomoć, je izašlo više od 100 hiljada ljudi. Oni sami odlučuju hoće li ići u Rusiju ili u Ukrajinu. Za period od 3. maja sa teritotije fabrike „Azovstalj“ moglo je na kraju izaći 620 građana. I ne, zahvaljujući gospodinu Zelenskom, koji licemjerno pripisuje sebi zasluge otvaranja humanitarnog koridora, već uprkos njemu. Evakuisani sa „Azovstalja“ potvrđuju da su nacisti iz puka „ Azov“ prijetili civilima, krili informacije o otvaranju humanitarnog koridora, faktički ih držali kao taoce. Štaviše, već nakon napuštanja fabrike dio civila, militanti, koje je premijer Ukrajine predstavio kao „herojske zaštitnike“ „Azovstavlja“  tražili su razmjenu civila za namirnice, ljekove, prijetili su da neće „tek tako“ pustiti taoce. Borba na „Azovstalji“ i nespremnost V. Zelenskog da im naredi da se predaju, objašnjava se time što se može potvrditi prisutnost stranih plaćenika, a možda i aktivnih oficira zapadnih armija na strani ukrajinskih radikala.

Koliko mi razumijemo, J. Martinović je toliko usredsređen na zadatak okriviti Rusiju za sve, osim za loše vrijeme, da od njega ne vrijedi očekivati objektivne informacije o svakodnevnom otvaranju humanitarnih koridora u harkovskom i mariupoljskom pravcu za evakuaciju civila – ukupno u Rusiju evakuisano je 1,02 miliona ljudi iz Ukrajine, DNR, LNR, uključujući više od 120 hiljada građana trećih zemalja. I to, uprkos protivljenju ukrajinskih „nacionalnih bataljona“, od kojih kijevski režim zahtijeva da se izbjeglice ne puštaju u Rusiju. U subjektima Ruske Federacije radi više od 9,5 hiljada tačaka privremenog smještaja, gdje ljudi koji dolaze dobijaju sve što im je neophodno, ukazuje im se medicinska i psihološka njega. Istovremeno, od početka specijalne vojne operacije na oslobođenom dijelu Ukrajine, u DNR i LNR je već dospjelo 15 hiljada tona humanitarne pomoći iz Rusije.

Očigledno, nećemo čuti od J. Martinovića ni o stradanju ljudi na Donbasu tokom zadnjih osam godina, niti o tadašnjem i sadašnjem granatiranju od strane VSU i nacionalističkih bataljona civila ne samo u Donbasu, nego i u Kramatorsku, Hersonu. Ni o tome da VSU i nacionalistički bataljoni koriste stanovništvo kao „živi štit“, postavljaju svoje vatrene tačke u stambenim zgradama, vrtićima, bolnicama, koriste za kretanje militanata autobuse na kojima se piše „djeca“. Je li spreman J. Martinović pričati o žestokom suzbijanju 2014. godine protesta protiv politike smjene vlasti u Harkovu, Mariupolju, Odesi? O javnom spaljivanju 48 ljudi koji su protestvovali u Domu sindikata u Odesi 2. maja 2014. godine. O višegodišnjoj sabotaži od strane Kijeva Minskih sporazuma i pokušaja da se iskomplikuje pregovarački proces sa Rusijom sada? Možda Crnogorci treba da znaju i da su ukrajinske diplomate u Podgorici napravile kanal na društvenim mrežama za prikupljanje informacija o onima koji podržavaju Rusiju, među kojim su i građani Crne Gore. U koje svrhe? Upravo, za formiranje kanala su korišćeni simboli ekstremne ukrajinske organizacije „Desni sektor“. Viđena je ista simbolika i na fotografijama sa proukrajinskih marševa, objavljenih na sajtu Ambasade Ukrajine.

Smatrate da crnogorsko društvo ne treba da zna o tome?

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori

(Odgovor u narednom broju)

Komentari

Reagovanja

Selektivno postupanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Selektivno postupanje

(Odluke tužilaštva donijete u skladu sa zakonom, Monitor, broj 1849.)

 

U konkretnom slučaju izražavam ozbiljnu sumnju u zakonitost, nepristrasnost i objektivnost postupanja nadležne tužiteljice. Smatram da postoje elementi koji ukazuju na selektivno postupanje i potrebu za dodatnom institucionalnom provjerom.

Posebno ukazujem na činjenicu da su svi službenici OB Kolašin, u vezi sa pitanjem prekovremenog rada, tretirani na isti način u relevantnom periodu. Uprkos tome, postupak je pokrenut isključivo protiv jedne službenice, iako se radi o licima istog ranga, istih ovlašćenja, iz iste organizacione jedinice. Ovakav pristup otvara pitanje selektivnosti i neujednačene primjene prava. Službenica protiv koje je pokrenut postupak  je nagrađena za rezultate u radu za 2022. godinu, za period na koji se odnosi predmet postupka, što dodatno otvara pitanje dosljednosti u postupanju.
Takođe, postoje službene zabilješke koje ukazuju na narušenu profesionalnu komunikaciju između tužiteljke i optužene službenice kao i zahtjev policijskog službenika da bude izuzet iz saradnje sa njom, što je relevantno sa aspekta nepristrasnosti i eventualnog razmatranja izuzeća.

Dodatno ukazujem na okolnost koja zahtijeva posebnu provjeru, a odnosi se na redosljed procesnih radnji, imajući u vidu da je dopis Upravi policije dostavljen prije nego što je službenica koja je predmet postupka uredno primila sudski poziv. Takav slijed radnji otvara pitanje da li se kroz prethodne radnje stvarao utisak odgovornosti prije sudske odluke.
Posebno zabrinjava javno iznošenje tvrdnji da su ‘prikupljeni brojni dokazi’, što može uticati na percepciju postupka i stvoriti pritisak na njegovo vođenje.Povodom navoda da ja vršim pritisak , postavljam pitanje: da li se pritiskom može smatrati to što sam, u okviru svojih ovlašćenja, štitio službenike od, po mom uvjerenju, neosnovanog postupanja i anonimnih prijava za koje smatram da su netačne i zahtijevaju provjeru?
Ukazujem i da su navodi da sam postupak okarakterisao kao politički netačni i da takva kvalifikacija sa moje strane nije izrečena.

Dodatno, smatram da zahtijeva objašnjenje okolnost u kojoj me je tužiteljka pozvala na razgovor nasamo, u prisustvu dva policijska službenika, pri čemu je sugerisano da ne istupam javno, uključujući i pred Odborom Skupštine, što otvara pitanje svrhe takvog postupanja. Takođe, ukazujem da je u komunikaciji isticano pozivanje na autoritet ranijeg i sadašnjeg rukovodstva, kao i da mi je prethodno najavljeno određeno profesionalno postavljenje koje se kasnije i ostvarilo, što dodatno zahtijeva razjašnjenje u institucionalnom okviru.
Policija u svom operativnom radu mora djelovati nezavisno i isključivo u skladu sa zakonom. U tom kontekstu ističem da su rezultati OB Kolašin za vrijeme mog mandata bili među najboljima u Crnoj Gori, što se može objektivno utvrditi kroz analize nadležnih organa, a koji su rezultat zakonitog i profesionalnog rada.
Posebno ističem da tokom više od 40 godina rada nijesam imao čak ni prekršajnu prijavu, što dodatno ukazuje na kontinuitet zakonitog i profesionalnog postupanja u vršenju službe.
Povodom navoda da su protiv mene podnošene prijave, ukazujem da su četiri prijave odbačene, dok je u jednom slučaju pokrenut postupak koji se odnosi na radnje koje su bile uobičajena praksa i jednako primjenjivane prema svim službenicima.
U tom smislu, postavlja se pitanje zbog čega su prethodne prijave ocijenjene kao neosnovane, dok je upravo ova  izdvojena za dalje postupanje, i to u okolnostima kada se radi o postupanju koje nije odstupalo od uobičajenog.
Ukazujem i da se radi o anonimnoj prijavi za koju smatram da je neosnovana, te da okolnosti njenog nastanka zahtijevaju dodatnu provjeru, uključujući i širi kontekst događaja koji su prethodili mom razrješenju sa mjesta načelnika OB Kolašin.
Dodatno ukazujem da su u predmetnom postupku prihvaćeni isključivo određeni dokazi i svjedoci, koje mi smatramo spornim, dok nijedan od predloga odbrane nije prihvaćen, što  zahtijeva pažljivo sagledavanje u sudskom postupku.
Takođe, ukazujem da se nijesam obraćao Tužilačkom savjetu, kako je to pogrešno predstavljeno, već isključivo Vrhovnom državnom tužilaštvu, dok ću se Tužilačkom savjetu obratiti naknadno, sa detaljnom predstavkom koja će sadržati dodatne činjenice i dokaze.
U ovom slučaju se može steći utisak da se neprovjerene informacije šire brže od činjenica, dok se istina utvrđuje kroz spor institucionalni postupak, što dodatno naglašava potrebu za oprezom i objektivnošću. Takođe, u javnosti se može otvoriti pitanje da li je u konkretnim situacijama presudno ono što treba da bude jedino mjerilo – činjenice i dokazi – ili ponekad preovlada percepcija ko vodi postupak.

U konačnom, smatram da je od ključne važnosti da se svaki postupak vodi uz puno poštovanje principa pravičnosti, nepristrasnosti i zakonitosti. Vodeći se temeljnim pravnim načelima, podsjećam na riječi profesora Perovića:„Bolje je sto krivih osloboditi, nego jednog nevinog osuditi.“

Upravo zato očekujem da nadležni organi ovaj slučaj sagledaju objektivno i bez bilo kakvog uticaja, kako bi se donijela zakonita i pravična odluka.

Zoran Braunović,
bivši načelnik CB Kolašin

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Odluke tužilaštva donijete u skladu sa zakonom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odluke tužilaštva donijete u skladu sa zakonom

„Nepodobni profesionalac“, Monitor broj 1848, 20. mart 2026.

 

Povodom teksta objavljenog u Monitoru pod naslovom „Slučaj Braunović Zorana  bivšeg načelnika Kolašinske policije“, postupci koji se vode pred Osnovnim državnim tužilaštvom u Kolašinu predstavljeni su na način koji javnost može dovesti u zabludu pa u cilju objektivnog informisanja ističem:

Protiv Braunović Zorana vođeno je 5 postupka, u četiri slučaja  krivična prijava je odbačena a u jednom je podnijet optužni predlog zbog krivičnog djela zloupotreba sužbenog položaja. Kako u slučajevima odbačaja krivičnih prijava tako i u slučaju podnošenja optužnog predloga odluka je donijeta isključivo na osnovu dokaza prikupljenih tokom postupka i uz poštovanje svih procesnih načela. Da je to tako potvrđuje i odluka Osnovnog suda u Kolašinu kojom je optužni akt potvrđen a da ni jedan dokaz nije izuzet kao pravno nevaljan i suprotan odredbama ZKP-a, te odluke Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju koje su donijete u postupku po pritužbama na rješenje o odbačaju.

Pominjanje postupaka protiv drugih lica i dovođenje istih u vezu sa navodnim selektivnim postupanjem samo su još jedan u nizu pokušaja profesionalne diskreditacije kojima sam u prethodnom periodu izložena od strane Braunović Zorana, obzirom da su svi postupci koji se pominju u tekstu bili predmet raznih kontrola te je ocijenjeno da je odluka u  tim predmetima bila zakonita. U konačnom o zakonitosti mog postupanja u aktuelnom predmetu protiv Braunović Zorana odluku će donijeti Tužilački savjet po pritužbi koju je Braunović uložio na moj rad te to ne može i neće uraditi Odeljenje za unutrašnju kontrolu policije od koje je kako je navedeno u novinskom tekstu zatraženo da „ izvrši potpuni nadzor slučaja koji kolašinsko tužilaštvo vodi protiv njega“.

Na kraju ističem da najnoviji pokušaj Braunović Zorana da postupanje tužilaštva u Kolašinu i mene kao rukovodioca tog organa stavi u politički kontekst navodne kampanje koja se vodi protiv njega  neće spriječiti doslednu primjenu ustava i zakona te sve odluke koje su donijete do sada a i u buduće  mogu predstavljati samo rezultat objektivne ocjene sprovedenih dokaza i dosledne primjene zakona.

Rukovodilac državnog tužilaštva
Maja
Šćepanović

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Podaci  u tekstu o ASCG su lako provjerljivi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podaci  u tekstu o ASCG su lako provjerljivi
 („Atlantski savez Crne Gore od 2006. godine zastupa euro-atlantske vrijednosti“,  Monitor br. 1774, 18. oktobar 2024, str: 50-51)

 

Prošlog petka je ASCG objavio reagovanje na tekst Koga i šta zastupa ASCG, navodeći da je „naslov tendenciozan“, da tekst „sadrži niz neutemeljenih insinuacija i iskrivljenih interpretacija koja štete ugledu“ ove organizacije. Dalje, autor teksta je ocijenjen kao „pristrasan“, „subjektivan“ i „iznosi ad hominem napade“… Ruska ambasada me je do sada tri puta u svojim reagovanjima optuživala za identične stvari u mojim tekstovima.  Vjerujem  da je svaka sličnost slučajna.

Međutim, ASCG reagovanje ne navodi ni jedan ad hominem citat ili primjer. Podaci objavljeni u tekstu su odavno manje ili više poznati javnosti i lako provjerljivi! Sem toga, ASCG je iznio primjedbe samo na prvi dio naslova, tj. glavni naslov. Na 2BS Forum u KGB hotelu nije bilo primjedbi niti je to ikada pominjano u publikacijama. Složiću se sa reagovanjem ASCG-a da su smještajni kapaciteti kojima raspolaže hotel ex šefa ruske državne bezbjednosti svakako za pohvalu.

U tekstu sam se samo u dva slučaja pozvao na neformalne izvore – od kojih se samo drugi direktno odnosi na ASCG, tj. da do tada (u trenutku objave) Vlada CG još nije uplatila obećani novac.

Dalje se navodi „autor je potrošio polovinu teksta pokušavajući da dođe do odgovora na pitanje zašto se 2BS Forum održava u hotelu Splendid u Budvi“. Ovo naprosto nije tačno. Skoro polovina teksta se odnosi ASCG-ove vlastite citate i objašnjenja ko su i šta su, i o 2BS Forumu, uključujući i to da je ASCG član globalne ATA, broj učesnika iz koliko zemalja i svi drugi detalji kako bih vjerno prenio stav. Na kraju „radi pojašnjenja“ sve to isto ASCG opet citira u reagovanju.

Monitor je od kad postoji (nekada izložen direktnim prijetnjama i pritiscima) uvijek radio u interesu javnosti držeći se istine a ne zvanične politike. Upravo zato je i moja malenkost dio tima, jer čvrsto vjeruje u evro-atlantske vrijednosti (namjerno ne pišem Euro zbog druge konotacije). Na sajtu Atlanstkog vijeća Rumunije se decidno navodi koje su to evro-atlantske vrijednosti: sloboda (balans individualnih sloboda i dobrobiti društva), demokratija, vladavina zakona, slobodno tržište, kolektivna bezbjednost, ljudska prava i unutrašnja stabilnost. Vjerujem da je to i stav svakog slobodoljubivog i pravdoljubivog građanina(nke) ove zemlje. Tri decenije prethodne vlasti su sve bile samo ne to.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo