Povežite se sa nama

INTERVJU

SAŠA POPOVIĆ, PREDSJEDNIK UO SAVEZA EKONOMISTA CRNE GORE: Trebamo više slobode

Objavljeno prije

na

Ekonomisti nemaju Hipokratovu zakletvu, kao što je imaju ljekari. Mi ne stavljamo ruku na Smitovo Bogatstvo naroda i ne zaklinjemo se da ćemo svoje znanje i napor staviti u službu čovjeka i društva, a od naših odluka zavisi ne život jednog čovjeka, već najmanje život jednog društva. Ne ide nam u prilog ni činjenica da su davno iskorijenjene kuga i kolera, a još uvijek nisu siromaštvo i nezaposlenost! Ovo je dio izlaganja kojime je, prošle nedjelje, profesor Saša Popović novinarima predstavio novoosnovani Savez ekonomista Crne Gore (SECG), pozivajući „sve ekonomiste Crne Gore” da se pridruže i daju doprinos Savezu: – Ekonomisti su ljudi koji se bave kritično važnim pitanjima za opstanak čovjeka – vrijednošću i slobodom. Oni analiziraju njihovu interakciju i posljedice. Ako su pohlepa i agresija jedini atributi savremene ekonomije, onda je ona još uvijek u animalnoj fazi. Neophodna je njena dalja evolucija, neophodno je da ekonomija dobije ljudski lik.

Pogledi na ekonomske probleme, škole mišljenja, ideje i aspekti mogu biti upereni jedni protiv drugih, ali nikako protiv ekonomije. Pravi je trenutak da se prisjetimo riječi francuskog seljaka kojeg je nekada francuski ministar finansija Kolber pitao: ,,Šta Vlada može da učini za vas?”, na šta je ovaj građanin odgovorio Laissez-nous faire (Pustite nas da radimo!).

MONITOR: Šta je bio motiv, a šta cilj osnivanja Saveza?
POPOVIĆ: Motiv je želja, a cilj je doprinos. Jednostavnije rečeno, postojala je želja za doprinosom. Namjera je bila da podstaknemo ekonomiste da se izbore za odgovarajući tretman u društvu, da se samoorganizuju u okvirima koje im nudi civilni sektor i pokušaju da stručno sagledaju ekonomske probleme i traže rješenja za njih. Vrlo jednostavno u osnovi, a vrlo zahtjevno u izvedbi.

MONITOR: Da li će hendikep Saveza biti to što su pod tim imenom promovisane aktivnosti ovdašnjih zagovornika neoliberalne ekonomske škole?
POPOVIĆ: Vi ste primijetili da je naziv Savez ekonomista Crne Gore bio uzurpiran, a mi smo primijetili da je prostor za rad Saveza ekonomista Crne Gore bio slobodan. Radi se o jednoj istoj stvari, sagledanoj iz dvije različite perspektive. Očigledno da je funkcionisanje Saveza, izuzev njegovog imena, drugima bilo neinteresantno. Zapravo, našim osnivanjem Saveza prekinut je desetogodišnji diskontinuitet u njegovom funkcionisanju.

Što se zagovornika bilo koje škole mišljenja tiče, najopasniji je ideološki autizam, zatvorenost u sopstvena ubjeđenja i netolerantan odnos prema drugačijem mišljenju. Neko je lijepo rekao da je zatvoren um đavolova radionica. Upravo mislim da ove nedostatke kroz naučni i stručni dijalog može da preduprijedi institucija kao što je Savez.

MONITOR: Da li je aktuelna kriza najavila veliki povratak države u glavne ekonomske tokove, ili se radi samo o još jednoj „tržišnoj korekciji”?
POPOVIĆ: Da, najprije, preciziram – na sva pitanja koja nisu fokusirana na rad Saveza iznosim lične stavove. Postoji u toj priči jedan zanimljiv momenat: i kada se sprovode neoliberalne odluke, one se sprovode pomoću nekog oblika državne intervencije. Kada neoliberalni donosilac odluka, koji državu vidi kao smetnju biznisu, riješi da sprovede svoja rješenja, recimo smanjenje poreza, on mora pokrenutni državni instrumentarij da bi to ostvario. Dakle, on poseže za državnom intervencijom kako bi ublažio državni intervencionizam.

Mnogo je sličnih zabluda u pogledu striktne podvojenosti stvari, u čije zamke upadaju oni koji nisu sposobni da razmišljaju na principu jina i janga. U kapitalističkom ustrojstvu, privreda živi sinusoidnu putanju, zato je potrebna određena sposobnost apstrakcije da se izdvojite iz aktuelnog trenutka i stvari sagledate u širem, istorijskom, kontekstu. Samo tako se može shvatiti da mi nismo prvi niti jedini kojima se dešavala kriza. Čudno, odavno smo uočili smjenu godišnjih doba i tome se prilagođavamo, a nismo smjenu faza privrednih ciklusa i uvijek iznova bivamo zatečeni poznatim. A što se modela tiče, oni, po pravilu, služe kao podrška preovlađujućoj ideologiji.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u toj priči? Šta je to na što možemo da se oslonimo u ovim vremenima (nadolazeće) ekonomske krize?
POPOVIĆ: Biću hrabar da, kako tvrde neki analitičari, ,,na dnu posljedica neoliberalizma”, pozovem na više privredne slobode. Ono što sada valja činiti jeste primijeniti kontraciklični pristup. Ovo vrijeme čezne za liberalnim ekonomistima. Više nego ikada sada je potrebno ohrabriti preduzetnički duh, smanjiti poreze, podstaći konkurentsko snižavanje kamata i slično. Šta će reći preduzetnici na to što im se najavljuje povećanje PDV-a, postavljaju nove i teže biznis barijere i ide tako duboko da se oporezuju mobilni telefoni, električna brojila, a kako je krenulo, uskoro će oporezovati i plombe na zubima. Plašim se da dolazi vrijeme da biznis moramo da štitimo od njegovih dojučerašnjih zaštitnika.

MONITOR: Vlada se hvali kako je unazad dvije godine uštedjela stotine miliona eura iz kapitalnog budžeta. Da li je to, uz najavljeno smanjenje plata, pravi način za borbu sa krizom?
POPOVIĆ: Ušteda u kapitalnom budžetu ne ide u prilog onome ko štedi. To je ušteda na razvoju. Sjetih se one šale: „Taman sam naučio konja da ne jede, kad on crče”.

MONITOR: Kako gledate na politiku davanja državnih garancija nekadašnjim industrijskim gigantima koji su danas u privatnom vlasništvu?
POPOVIĆ: Garancija je stvar povjerenja. Čini mi se da KAP nije imao veliki kredibilitet da bi zavrijedio garancije Vlade. To je potvrdilo vrijeme i Vlada je postala dužnik povjeriocima KAP-a. Potom, Vlada prebacuje ozbiljene ekonomske terete na građane, računajući na njihovo povjerenje i kontinuitet u bespogovornom plaćanju nameta. Na relaciji KAP-Vlada povjerenje je izgubljeno, a na relaciji Vlada-građani povjerenje je na velikom ispitu.

MONITOR: Da li je tačna priča da, recimo, KAP i Željezara nemaju ekonomsku alternativu? Ili je to samo mit koji služi za prikrivanje svega što se dešavalo oko tih kompanija?
POPOVIĆ: Floskule da KAP i Željezara „nemaju alternativu” govore o tome da onaj ko ih posmatrana nema sposobnost da sagleda alternative. To je više problem posmatrača, nego preduzeća. Takav komentator sudbine KAP-a i Željezare očigledno nikada nije čuo za lateralno razmišljanje, koje nas primorava na otklon od uvriježenog stava u postupku traženja rješenja. U osnovi takvog pristupa je kreacija, za razliku od pristupa „bez alternative”, koji je negacija kreacije.

MONITOR: Rado se pominju godine kada je Crna Gora prednjačila po iznosu stranih investicija po glavi stanovnika. Manje se govori o tome kako smo iskoristili taj novac. Zašto?
POPOVIĆ: Sve je to zbog posmatranja investicija per capita, tj. „po glavni stanovnika”. Ovdje se radi o filozofiji količnika: A/B=C. Smisao ekonomije jeste povećati A, dok se B odnosi na problem raspodjele. Ukoliko za imenilac B uzmete broj stanovnika u Crnoj Gori i broj stanovnika u Kini, dobićete drastično različite rezultate. Dakle, trebalo bi da se pobrinemo da uvećamo brojilac A, koji se obično predstavlja nivoom GDP-ja. Predlažem da se ovdje zadržimo sa diskusijom, jer neko od pretpostavljenih, čitajući nas, može doći na ideju o potrebi smanjenja broja djece u porodici, kako bi nam bolje izgledali pokazatelji ekonomije, posmatrani po glavi stanovnika. Mali broj stanovnika u nekoj zemlji prije ukazuje na šanse za ostvarivanje većeg bogatstva. Imati malo stanovnika, a raspolagati tako velikim resursima, je obećanje sreće. Biti siromašan u Crnoj Gori je grijeh! Sve je onda do ljudi. Bog je rekao svoje.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je danas spreman da stane u odbranu poslovne politike ovdašnjih banaka. Koliko su klijenti i država (kreiranim ambijentom) odgovorni za visoke kamate?
POPOVIĆ: Ekonomistima nije teško da objasne visok nivo kamata u našem bankarskom sistemu. Najprije, bankarski sistem nema ozbiljnog konkurenta u tržištu kapitala. Zatim, jasno je da trendovi niske likvidnosti u privredi dovode do rasta kamatnih stopa zbog toga što budući novčani tokovi zajmotražioca postaju rizičniji. Svaki rast rizika kod zajmotražioca, odnosno preduzeća, dovodi do povećanja premija za rizik kod zajmodavaca, odnosno banaka. Sve vrste rizika zidaju se na nivo bezrizične kamatne stope u zemlji i eto vam rezultata.

Ukoliko želite da saznate šta vaš bankar misli o vama, samo ga pitajte koliku kamatnu stopu je spreman da vam zaračuna. Bankar kamatnom stopom govori o povjerenju u vas kao njegovog potencijalnog dužnika. Zato mislim da nije razumno bankare ubjeđivati da snize kamatne stope, već tražiti rješenje za ambijent u kojem će rizici poslovanja biti niži. Tada ni fiducija neće biti tako čest oblik obezbjeđenja kredita, jer u krajnjem, finansijski krediti se otplaćuju gotovinom, a ne nekretninama.

Čudno je da smanjenje kamata neki namjeravaju da riješe na administrativni način. Pitam se zašto nismo „odlučili” da smanjimo kamate koje naša država plaća na euroobveznice koje je emitovala? Kamata preko osam odsto sve govori – rejting naše države kao emitenta je špekulativni, što znači da je ona u očima investitora dosta rizična. Slovenija je, recimo, na euroobveznice iste ročnosti plaćala godišnju kamatnu stopu 2,75 %. Jednom sam rekao da je u svakoj kamati sadržano više od hiljadu riječi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo