Povežite se sa nama

INTERVJU

SAŠA POPOVIĆ, PREDSJEDNIK UO SAVEZA EKONOMISTA CRNE GORE: Trebamo više slobode

Objavljeno prije

na

popovic

Ekonomisti nemaju Hipokratovu zakletvu, kao što je imaju ljekari. Mi ne stavljamo ruku na Smitovo Bogatstvo naroda i ne zaklinjemo se da ćemo svoje znanje i napor staviti u službu čovjeka i društva, a od naših odluka zavisi ne život jednog čovjeka, već najmanje život jednog društva. Ne ide nam u prilog ni činjenica da su davno iskorijenjene kuga i kolera, a još uvijek nisu siromaštvo i nezaposlenost! Ovo je dio izlaganja kojime je, prošle nedjelje, profesor Saša Popović novinarima predstavio novoosnovani Savez ekonomista Crne Gore (SECG), pozivajući „sve ekonomiste Crne Gore” da se pridruže i daju doprinos Savezu: – Ekonomisti su ljudi koji se bave kritično važnim pitanjima za opstanak čovjeka – vrijednošću i slobodom. Oni analiziraju njihovu interakciju i posljedice. Ako su pohlepa i agresija jedini atributi savremene ekonomije, onda je ona još uvijek u animalnoj fazi. Neophodna je njena dalja evolucija, neophodno je da ekonomija dobije ljudski lik.

Pogledi na ekonomske probleme, škole mišljenja, ideje i aspekti mogu biti upereni jedni protiv drugih, ali nikako protiv ekonomije. Pravi je trenutak da se prisjetimo riječi francuskog seljaka kojeg je nekada francuski ministar finansija Kolber pitao: ,,Šta Vlada može da učini za vas?”, na šta je ovaj građanin odgovorio Laissez-nous faire (Pustite nas da radimo!).

MONITOR: Šta je bio motiv, a šta cilj osnivanja Saveza?
POPOVIĆ: Motiv je želja, a cilj je doprinos. Jednostavnije rečeno, postojala je želja za doprinosom. Namjera je bila da podstaknemo ekonomiste da se izbore za odgovarajući tretman u društvu, da se samoorganizuju u okvirima koje im nudi civilni sektor i pokušaju da stručno sagledaju ekonomske probleme i traže rješenja za njih. Vrlo jednostavno u osnovi, a vrlo zahtjevno u izvedbi.

MONITOR: Da li će hendikep Saveza biti to što su pod tim imenom promovisane aktivnosti ovdašnjih zagovornika neoliberalne ekonomske škole?
POPOVIĆ: Vi ste primijetili da je naziv Savez ekonomista Crne Gore bio uzurpiran, a mi smo primijetili da je prostor za rad Saveza ekonomista Crne Gore bio slobodan. Radi se o jednoj istoj stvari, sagledanoj iz dvije različite perspektive. Očigledno da je funkcionisanje Saveza, izuzev njegovog imena, drugima bilo neinteresantno. Zapravo, našim osnivanjem Saveza prekinut je desetogodišnji diskontinuitet u njegovom funkcionisanju.

Što se zagovornika bilo koje škole mišljenja tiče, najopasniji je ideološki autizam, zatvorenost u sopstvena ubjeđenja i netolerantan odnos prema drugačijem mišljenju. Neko je lijepo rekao da je zatvoren um đavolova radionica. Upravo mislim da ove nedostatke kroz naučni i stručni dijalog može da preduprijedi institucija kao što je Savez.

MONITOR: Da li je aktuelna kriza najavila veliki povratak države u glavne ekonomske tokove, ili se radi samo o još jednoj „tržišnoj korekciji”?
POPOVIĆ: Da, najprije, preciziram – na sva pitanja koja nisu fokusirana na rad Saveza iznosim lične stavove. Postoji u toj priči jedan zanimljiv momenat: i kada se sprovode neoliberalne odluke, one se sprovode pomoću nekog oblika državne intervencije. Kada neoliberalni donosilac odluka, koji državu vidi kao smetnju biznisu, riješi da sprovede svoja rješenja, recimo smanjenje poreza, on mora pokrenutni državni instrumentarij da bi to ostvario. Dakle, on poseže za državnom intervencijom kako bi ublažio državni intervencionizam.

Mnogo je sličnih zabluda u pogledu striktne podvojenosti stvari, u čije zamke upadaju oni koji nisu sposobni da razmišljaju na principu jina i janga. U kapitalističkom ustrojstvu, privreda živi sinusoidnu putanju, zato je potrebna određena sposobnost apstrakcije da se izdvojite iz aktuelnog trenutka i stvari sagledate u širem, istorijskom, kontekstu. Samo tako se može shvatiti da mi nismo prvi niti jedini kojima se dešavala kriza. Čudno, odavno smo uočili smjenu godišnjih doba i tome se prilagođavamo, a nismo smjenu faza privrednih ciklusa i uvijek iznova bivamo zatečeni poznatim. A što se modela tiče, oni, po pravilu, služe kao podrška preovlađujućoj ideologiji.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u toj priči? Šta je to na što možemo da se oslonimo u ovim vremenima (nadolazeće) ekonomske krize?
POPOVIĆ: Biću hrabar da, kako tvrde neki analitičari, ,,na dnu posljedica neoliberalizma”, pozovem na više privredne slobode. Ono što sada valja činiti jeste primijeniti kontraciklični pristup. Ovo vrijeme čezne za liberalnim ekonomistima. Više nego ikada sada je potrebno ohrabriti preduzetnički duh, smanjiti poreze, podstaći konkurentsko snižavanje kamata i slično. Šta će reći preduzetnici na to što im se najavljuje povećanje PDV-a, postavljaju nove i teže biznis barijere i ide tako duboko da se oporezuju mobilni telefoni, električna brojila, a kako je krenulo, uskoro će oporezovati i plombe na zubima. Plašim se da dolazi vrijeme da biznis moramo da štitimo od njegovih dojučerašnjih zaštitnika.

MONITOR: Vlada se hvali kako je unazad dvije godine uštedjela stotine miliona eura iz kapitalnog budžeta. Da li je to, uz najavljeno smanjenje plata, pravi način za borbu sa krizom?
POPOVIĆ: Ušteda u kapitalnom budžetu ne ide u prilog onome ko štedi. To je ušteda na razvoju. Sjetih se one šale: „Taman sam naučio konja da ne jede, kad on crče”.

MONITOR: Kako gledate na politiku davanja državnih garancija nekadašnjim industrijskim gigantima koji su danas u privatnom vlasništvu?
POPOVIĆ: Garancija je stvar povjerenja. Čini mi se da KAP nije imao veliki kredibilitet da bi zavrijedio garancije Vlade. To je potvrdilo vrijeme i Vlada je postala dužnik povjeriocima KAP-a. Potom, Vlada prebacuje ozbiljene ekonomske terete na građane, računajući na njihovo povjerenje i kontinuitet u bespogovornom plaćanju nameta. Na relaciji KAP-Vlada povjerenje je izgubljeno, a na relaciji Vlada-građani povjerenje je na velikom ispitu.

MONITOR: Da li je tačna priča da, recimo, KAP i Željezara nemaju ekonomsku alternativu? Ili je to samo mit koji služi za prikrivanje svega što se dešavalo oko tih kompanija?
POPOVIĆ: Floskule da KAP i Željezara „nemaju alternativu” govore o tome da onaj ko ih posmatrana nema sposobnost da sagleda alternative. To je više problem posmatrača, nego preduzeća. Takav komentator sudbine KAP-a i Željezare očigledno nikada nije čuo za lateralno razmišljanje, koje nas primorava na otklon od uvriježenog stava u postupku traženja rješenja. U osnovi takvog pristupa je kreacija, za razliku od pristupa „bez alternative”, koji je negacija kreacije.

MONITOR: Rado se pominju godine kada je Crna Gora prednjačila po iznosu stranih investicija po glavi stanovnika. Manje se govori o tome kako smo iskoristili taj novac. Zašto?
POPOVIĆ: Sve je to zbog posmatranja investicija per capita, tj. „po glavni stanovnika”. Ovdje se radi o filozofiji količnika: A/B=C. Smisao ekonomije jeste povećati A, dok se B odnosi na problem raspodjele. Ukoliko za imenilac B uzmete broj stanovnika u Crnoj Gori i broj stanovnika u Kini, dobićete drastično različite rezultate. Dakle, trebalo bi da se pobrinemo da uvećamo brojilac A, koji se obično predstavlja nivoom GDP-ja. Predlažem da se ovdje zadržimo sa diskusijom, jer neko od pretpostavljenih, čitajući nas, može doći na ideju o potrebi smanjenja broja djece u porodici, kako bi nam bolje izgledali pokazatelji ekonomije, posmatrani po glavi stanovnika. Mali broj stanovnika u nekoj zemlji prije ukazuje na šanse za ostvarivanje većeg bogatstva. Imati malo stanovnika, a raspolagati tako velikim resursima, je obećanje sreće. Biti siromašan u Crnoj Gori je grijeh! Sve je onda do ljudi. Bog je rekao svoje.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je danas spreman da stane u odbranu poslovne politike ovdašnjih banaka. Koliko su klijenti i država (kreiranim ambijentom) odgovorni za visoke kamate?
POPOVIĆ: Ekonomistima nije teško da objasne visok nivo kamata u našem bankarskom sistemu. Najprije, bankarski sistem nema ozbiljnog konkurenta u tržištu kapitala. Zatim, jasno je da trendovi niske likvidnosti u privredi dovode do rasta kamatnih stopa zbog toga što budući novčani tokovi zajmotražioca postaju rizičniji. Svaki rast rizika kod zajmotražioca, odnosno preduzeća, dovodi do povećanja premija za rizik kod zajmodavaca, odnosno banaka. Sve vrste rizika zidaju se na nivo bezrizične kamatne stope u zemlji i eto vam rezultata.

Ukoliko želite da saznate šta vaš bankar misli o vama, samo ga pitajte koliku kamatnu stopu je spreman da vam zaračuna. Bankar kamatnom stopom govori o povjerenju u vas kao njegovog potencijalnog dužnika. Zato mislim da nije razumno bankare ubjeđivati da snize kamatne stope, već tražiti rješenje za ambijent u kojem će rizici poslovanja biti niži. Tada ni fiducija neće biti tako čest oblik obezbjeđenja kredita, jer u krajnjem, finansijski krediti se otplaćuju gotovinom, a ne nekretninama.

Čudno je da smanjenje kamata neki namjeravaju da riješe na administrativni način. Pitam se zašto nismo „odlučili” da smanjimo kamate koje naša država plaća na euroobveznice koje je emitovala? Kamata preko osam odsto sve govori – rejting naše države kao emitenta je špekulativni, što znači da je ona u očima investitora dosta rizična. Slovenija je, recimo, na euroobveznice iste ročnosti plaćala godišnju kamatnu stopu 2,75 %. Jednom sam rekao da je u svakoj kamati sadržano više od hiljadu riječi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo