Povežite se sa nama

INTERVJU

SAŠA POPOVIĆ, PREDSJEDNIK UO SAVEZA EKONOMISTA CRNE GORE: Trebamo više slobode

Objavljeno prije

na

Ekonomisti nemaju Hipokratovu zakletvu, kao što je imaju ljekari. Mi ne stavljamo ruku na Smitovo Bogatstvo naroda i ne zaklinjemo se da ćemo svoje znanje i napor staviti u službu čovjeka i društva, a od naših odluka zavisi ne život jednog čovjeka, već najmanje život jednog društva. Ne ide nam u prilog ni činjenica da su davno iskorijenjene kuga i kolera, a još uvijek nisu siromaštvo i nezaposlenost! Ovo je dio izlaganja kojime je, prošle nedjelje, profesor Saša Popović novinarima predstavio novoosnovani Savez ekonomista Crne Gore (SECG), pozivajući „sve ekonomiste Crne Gore” da se pridruže i daju doprinos Savezu: – Ekonomisti su ljudi koji se bave kritično važnim pitanjima za opstanak čovjeka – vrijednošću i slobodom. Oni analiziraju njihovu interakciju i posljedice. Ako su pohlepa i agresija jedini atributi savremene ekonomije, onda je ona još uvijek u animalnoj fazi. Neophodna je njena dalja evolucija, neophodno je da ekonomija dobije ljudski lik.

Pogledi na ekonomske probleme, škole mišljenja, ideje i aspekti mogu biti upereni jedni protiv drugih, ali nikako protiv ekonomije. Pravi je trenutak da se prisjetimo riječi francuskog seljaka kojeg je nekada francuski ministar finansija Kolber pitao: ,,Šta Vlada može da učini za vas?”, na šta je ovaj građanin odgovorio Laissez-nous faire (Pustite nas da radimo!).

MONITOR: Šta je bio motiv, a šta cilj osnivanja Saveza?
POPOVIĆ: Motiv je želja, a cilj je doprinos. Jednostavnije rečeno, postojala je želja za doprinosom. Namjera je bila da podstaknemo ekonomiste da se izbore za odgovarajući tretman u društvu, da se samoorganizuju u okvirima koje im nudi civilni sektor i pokušaju da stručno sagledaju ekonomske probleme i traže rješenja za njih. Vrlo jednostavno u osnovi, a vrlo zahtjevno u izvedbi.

MONITOR: Da li će hendikep Saveza biti to što su pod tim imenom promovisane aktivnosti ovdašnjih zagovornika neoliberalne ekonomske škole?
POPOVIĆ: Vi ste primijetili da je naziv Savez ekonomista Crne Gore bio uzurpiran, a mi smo primijetili da je prostor za rad Saveza ekonomista Crne Gore bio slobodan. Radi se o jednoj istoj stvari, sagledanoj iz dvije različite perspektive. Očigledno da je funkcionisanje Saveza, izuzev njegovog imena, drugima bilo neinteresantno. Zapravo, našim osnivanjem Saveza prekinut je desetogodišnji diskontinuitet u njegovom funkcionisanju.

Što se zagovornika bilo koje škole mišljenja tiče, najopasniji je ideološki autizam, zatvorenost u sopstvena ubjeđenja i netolerantan odnos prema drugačijem mišljenju. Neko je lijepo rekao da je zatvoren um đavolova radionica. Upravo mislim da ove nedostatke kroz naučni i stručni dijalog može da preduprijedi institucija kao što je Savez.

MONITOR: Da li je aktuelna kriza najavila veliki povratak države u glavne ekonomske tokove, ili se radi samo o još jednoj „tržišnoj korekciji”?
POPOVIĆ: Da, najprije, preciziram – na sva pitanja koja nisu fokusirana na rad Saveza iznosim lične stavove. Postoji u toj priči jedan zanimljiv momenat: i kada se sprovode neoliberalne odluke, one se sprovode pomoću nekog oblika državne intervencije. Kada neoliberalni donosilac odluka, koji državu vidi kao smetnju biznisu, riješi da sprovede svoja rješenja, recimo smanjenje poreza, on mora pokrenutni državni instrumentarij da bi to ostvario. Dakle, on poseže za državnom intervencijom kako bi ublažio državni intervencionizam.

Mnogo je sličnih zabluda u pogledu striktne podvojenosti stvari, u čije zamke upadaju oni koji nisu sposobni da razmišljaju na principu jina i janga. U kapitalističkom ustrojstvu, privreda živi sinusoidnu putanju, zato je potrebna određena sposobnost apstrakcije da se izdvojite iz aktuelnog trenutka i stvari sagledate u širem, istorijskom, kontekstu. Samo tako se može shvatiti da mi nismo prvi niti jedini kojima se dešavala kriza. Čudno, odavno smo uočili smjenu godišnjih doba i tome se prilagođavamo, a nismo smjenu faza privrednih ciklusa i uvijek iznova bivamo zatečeni poznatim. A što se modela tiče, oni, po pravilu, služe kao podrška preovlađujućoj ideologiji.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u toj priči? Šta je to na što možemo da se oslonimo u ovim vremenima (nadolazeće) ekonomske krize?
POPOVIĆ: Biću hrabar da, kako tvrde neki analitičari, ,,na dnu posljedica neoliberalizma”, pozovem na više privredne slobode. Ono što sada valja činiti jeste primijeniti kontraciklični pristup. Ovo vrijeme čezne za liberalnim ekonomistima. Više nego ikada sada je potrebno ohrabriti preduzetnički duh, smanjiti poreze, podstaći konkurentsko snižavanje kamata i slično. Šta će reći preduzetnici na to što im se najavljuje povećanje PDV-a, postavljaju nove i teže biznis barijere i ide tako duboko da se oporezuju mobilni telefoni, električna brojila, a kako je krenulo, uskoro će oporezovati i plombe na zubima. Plašim se da dolazi vrijeme da biznis moramo da štitimo od njegovih dojučerašnjih zaštitnika.

MONITOR: Vlada se hvali kako je unazad dvije godine uštedjela stotine miliona eura iz kapitalnog budžeta. Da li je to, uz najavljeno smanjenje plata, pravi način za borbu sa krizom?
POPOVIĆ: Ušteda u kapitalnom budžetu ne ide u prilog onome ko štedi. To je ušteda na razvoju. Sjetih se one šale: „Taman sam naučio konja da ne jede, kad on crče”.

MONITOR: Kako gledate na politiku davanja državnih garancija nekadašnjim industrijskim gigantima koji su danas u privatnom vlasništvu?
POPOVIĆ: Garancija je stvar povjerenja. Čini mi se da KAP nije imao veliki kredibilitet da bi zavrijedio garancije Vlade. To je potvrdilo vrijeme i Vlada je postala dužnik povjeriocima KAP-a. Potom, Vlada prebacuje ozbiljene ekonomske terete na građane, računajući na njihovo povjerenje i kontinuitet u bespogovornom plaćanju nameta. Na relaciji KAP-Vlada povjerenje je izgubljeno, a na relaciji Vlada-građani povjerenje je na velikom ispitu.

MONITOR: Da li je tačna priča da, recimo, KAP i Željezara nemaju ekonomsku alternativu? Ili je to samo mit koji služi za prikrivanje svega što se dešavalo oko tih kompanija?
POPOVIĆ: Floskule da KAP i Željezara „nemaju alternativu” govore o tome da onaj ko ih posmatrana nema sposobnost da sagleda alternative. To je više problem posmatrača, nego preduzeća. Takav komentator sudbine KAP-a i Željezare očigledno nikada nije čuo za lateralno razmišljanje, koje nas primorava na otklon od uvriježenog stava u postupku traženja rješenja. U osnovi takvog pristupa je kreacija, za razliku od pristupa „bez alternative”, koji je negacija kreacije.

MONITOR: Rado se pominju godine kada je Crna Gora prednjačila po iznosu stranih investicija po glavi stanovnika. Manje se govori o tome kako smo iskoristili taj novac. Zašto?
POPOVIĆ: Sve je to zbog posmatranja investicija per capita, tj. „po glavni stanovnika”. Ovdje se radi o filozofiji količnika: A/B=C. Smisao ekonomije jeste povećati A, dok se B odnosi na problem raspodjele. Ukoliko za imenilac B uzmete broj stanovnika u Crnoj Gori i broj stanovnika u Kini, dobićete drastično različite rezultate. Dakle, trebalo bi da se pobrinemo da uvećamo brojilac A, koji se obično predstavlja nivoom GDP-ja. Predlažem da se ovdje zadržimo sa diskusijom, jer neko od pretpostavljenih, čitajući nas, može doći na ideju o potrebi smanjenja broja djece u porodici, kako bi nam bolje izgledali pokazatelji ekonomije, posmatrani po glavi stanovnika. Mali broj stanovnika u nekoj zemlji prije ukazuje na šanse za ostvarivanje većeg bogatstva. Imati malo stanovnika, a raspolagati tako velikim resursima, je obećanje sreće. Biti siromašan u Crnoj Gori je grijeh! Sve je onda do ljudi. Bog je rekao svoje.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je danas spreman da stane u odbranu poslovne politike ovdašnjih banaka. Koliko su klijenti i država (kreiranim ambijentom) odgovorni za visoke kamate?
POPOVIĆ: Ekonomistima nije teško da objasne visok nivo kamata u našem bankarskom sistemu. Najprije, bankarski sistem nema ozbiljnog konkurenta u tržištu kapitala. Zatim, jasno je da trendovi niske likvidnosti u privredi dovode do rasta kamatnih stopa zbog toga što budući novčani tokovi zajmotražioca postaju rizičniji. Svaki rast rizika kod zajmotražioca, odnosno preduzeća, dovodi do povećanja premija za rizik kod zajmodavaca, odnosno banaka. Sve vrste rizika zidaju se na nivo bezrizične kamatne stope u zemlji i eto vam rezultata.

Ukoliko želite da saznate šta vaš bankar misli o vama, samo ga pitajte koliku kamatnu stopu je spreman da vam zaračuna. Bankar kamatnom stopom govori o povjerenju u vas kao njegovog potencijalnog dužnika. Zato mislim da nije razumno bankare ubjeđivati da snize kamatne stope, već tražiti rješenje za ambijent u kojem će rizici poslovanja biti niži. Tada ni fiducija neće biti tako čest oblik obezbjeđenja kredita, jer u krajnjem, finansijski krediti se otplaćuju gotovinom, a ne nekretninama.

Čudno je da smanjenje kamata neki namjeravaju da riješe na administrativni način. Pitam se zašto nismo „odlučili” da smanjimo kamate koje naša država plaća na euroobveznice koje je emitovala? Kamata preko osam odsto sve govori – rejting naše države kao emitenta je špekulativni, što znači da je ona u očima investitora dosta rizična. Slovenija je, recimo, na euroobveznice iste ročnosti plaćala godišnju kamatnu stopu 2,75 %. Jednom sam rekao da je u svakoj kamati sadržano više od hiljadu riječi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo