Povežite se sa nama

INTERVJU

SAŠA POPOVIĆ, PREDSJEDNIK UO SAVEZA EKONOMISTA CRNE GORE: Trebamo više slobode

Objavljeno prije

na

Ekonomisti nemaju Hipokratovu zakletvu, kao što je imaju ljekari. Mi ne stavljamo ruku na Smitovo Bogatstvo naroda i ne zaklinjemo se da ćemo svoje znanje i napor staviti u službu čovjeka i društva, a od naših odluka zavisi ne život jednog čovjeka, već najmanje život jednog društva. Ne ide nam u prilog ni činjenica da su davno iskorijenjene kuga i kolera, a još uvijek nisu siromaštvo i nezaposlenost! Ovo je dio izlaganja kojime je, prošle nedjelje, profesor Saša Popović novinarima predstavio novoosnovani Savez ekonomista Crne Gore (SECG), pozivajući „sve ekonomiste Crne Gore” da se pridruže i daju doprinos Savezu: – Ekonomisti su ljudi koji se bave kritično važnim pitanjima za opstanak čovjeka – vrijednošću i slobodom. Oni analiziraju njihovu interakciju i posljedice. Ako su pohlepa i agresija jedini atributi savremene ekonomije, onda je ona još uvijek u animalnoj fazi. Neophodna je njena dalja evolucija, neophodno je da ekonomija dobije ljudski lik.

Pogledi na ekonomske probleme, škole mišljenja, ideje i aspekti mogu biti upereni jedni protiv drugih, ali nikako protiv ekonomije. Pravi je trenutak da se prisjetimo riječi francuskog seljaka kojeg je nekada francuski ministar finansija Kolber pitao: ,,Šta Vlada može da učini za vas?”, na šta je ovaj građanin odgovorio Laissez-nous faire (Pustite nas da radimo!).

MONITOR: Šta je bio motiv, a šta cilj osnivanja Saveza?
POPOVIĆ: Motiv je želja, a cilj je doprinos. Jednostavnije rečeno, postojala je želja za doprinosom. Namjera je bila da podstaknemo ekonomiste da se izbore za odgovarajući tretman u društvu, da se samoorganizuju u okvirima koje im nudi civilni sektor i pokušaju da stručno sagledaju ekonomske probleme i traže rješenja za njih. Vrlo jednostavno u osnovi, a vrlo zahtjevno u izvedbi.

MONITOR: Da li će hendikep Saveza biti to što su pod tim imenom promovisane aktivnosti ovdašnjih zagovornika neoliberalne ekonomske škole?
POPOVIĆ: Vi ste primijetili da je naziv Savez ekonomista Crne Gore bio uzurpiran, a mi smo primijetili da je prostor za rad Saveza ekonomista Crne Gore bio slobodan. Radi se o jednoj istoj stvari, sagledanoj iz dvije različite perspektive. Očigledno da je funkcionisanje Saveza, izuzev njegovog imena, drugima bilo neinteresantno. Zapravo, našim osnivanjem Saveza prekinut je desetogodišnji diskontinuitet u njegovom funkcionisanju.

Što se zagovornika bilo koje škole mišljenja tiče, najopasniji je ideološki autizam, zatvorenost u sopstvena ubjeđenja i netolerantan odnos prema drugačijem mišljenju. Neko je lijepo rekao da je zatvoren um đavolova radionica. Upravo mislim da ove nedostatke kroz naučni i stručni dijalog može da preduprijedi institucija kao što je Savez.

MONITOR: Da li je aktuelna kriza najavila veliki povratak države u glavne ekonomske tokove, ili se radi samo o još jednoj „tržišnoj korekciji”?
POPOVIĆ: Da, najprije, preciziram – na sva pitanja koja nisu fokusirana na rad Saveza iznosim lične stavove. Postoji u toj priči jedan zanimljiv momenat: i kada se sprovode neoliberalne odluke, one se sprovode pomoću nekog oblika državne intervencije. Kada neoliberalni donosilac odluka, koji državu vidi kao smetnju biznisu, riješi da sprovede svoja rješenja, recimo smanjenje poreza, on mora pokrenutni državni instrumentarij da bi to ostvario. Dakle, on poseže za državnom intervencijom kako bi ublažio državni intervencionizam.

Mnogo je sličnih zabluda u pogledu striktne podvojenosti stvari, u čije zamke upadaju oni koji nisu sposobni da razmišljaju na principu jina i janga. U kapitalističkom ustrojstvu, privreda živi sinusoidnu putanju, zato je potrebna određena sposobnost apstrakcije da se izdvojite iz aktuelnog trenutka i stvari sagledate u širem, istorijskom, kontekstu. Samo tako se može shvatiti da mi nismo prvi niti jedini kojima se dešavala kriza. Čudno, odavno smo uočili smjenu godišnjih doba i tome se prilagođavamo, a nismo smjenu faza privrednih ciklusa i uvijek iznova bivamo zatečeni poznatim. A što se modela tiče, oni, po pravilu, služe kao podrška preovlađujućoj ideologiji.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u toj priči? Šta je to na što možemo da se oslonimo u ovim vremenima (nadolazeće) ekonomske krize?
POPOVIĆ: Biću hrabar da, kako tvrde neki analitičari, ,,na dnu posljedica neoliberalizma”, pozovem na više privredne slobode. Ono što sada valja činiti jeste primijeniti kontraciklični pristup. Ovo vrijeme čezne za liberalnim ekonomistima. Više nego ikada sada je potrebno ohrabriti preduzetnički duh, smanjiti poreze, podstaći konkurentsko snižavanje kamata i slično. Šta će reći preduzetnici na to što im se najavljuje povećanje PDV-a, postavljaju nove i teže biznis barijere i ide tako duboko da se oporezuju mobilni telefoni, električna brojila, a kako je krenulo, uskoro će oporezovati i plombe na zubima. Plašim se da dolazi vrijeme da biznis moramo da štitimo od njegovih dojučerašnjih zaštitnika.

MONITOR: Vlada se hvali kako je unazad dvije godine uštedjela stotine miliona eura iz kapitalnog budžeta. Da li je to, uz najavljeno smanjenje plata, pravi način za borbu sa krizom?
POPOVIĆ: Ušteda u kapitalnom budžetu ne ide u prilog onome ko štedi. To je ušteda na razvoju. Sjetih se one šale: „Taman sam naučio konja da ne jede, kad on crče”.

MONITOR: Kako gledate na politiku davanja državnih garancija nekadašnjim industrijskim gigantima koji su danas u privatnom vlasništvu?
POPOVIĆ: Garancija je stvar povjerenja. Čini mi se da KAP nije imao veliki kredibilitet da bi zavrijedio garancije Vlade. To je potvrdilo vrijeme i Vlada je postala dužnik povjeriocima KAP-a. Potom, Vlada prebacuje ozbiljene ekonomske terete na građane, računajući na njihovo povjerenje i kontinuitet u bespogovornom plaćanju nameta. Na relaciji KAP-Vlada povjerenje je izgubljeno, a na relaciji Vlada-građani povjerenje je na velikom ispitu.

MONITOR: Da li je tačna priča da, recimo, KAP i Željezara nemaju ekonomsku alternativu? Ili je to samo mit koji služi za prikrivanje svega što se dešavalo oko tih kompanija?
POPOVIĆ: Floskule da KAP i Željezara „nemaju alternativu” govore o tome da onaj ko ih posmatrana nema sposobnost da sagleda alternative. To je više problem posmatrača, nego preduzeća. Takav komentator sudbine KAP-a i Željezare očigledno nikada nije čuo za lateralno razmišljanje, koje nas primorava na otklon od uvriježenog stava u postupku traženja rješenja. U osnovi takvog pristupa je kreacija, za razliku od pristupa „bez alternative”, koji je negacija kreacije.

MONITOR: Rado se pominju godine kada je Crna Gora prednjačila po iznosu stranih investicija po glavi stanovnika. Manje se govori o tome kako smo iskoristili taj novac. Zašto?
POPOVIĆ: Sve je to zbog posmatranja investicija per capita, tj. „po glavni stanovnika”. Ovdje se radi o filozofiji količnika: A/B=C. Smisao ekonomije jeste povećati A, dok se B odnosi na problem raspodjele. Ukoliko za imenilac B uzmete broj stanovnika u Crnoj Gori i broj stanovnika u Kini, dobićete drastično različite rezultate. Dakle, trebalo bi da se pobrinemo da uvećamo brojilac A, koji se obično predstavlja nivoom GDP-ja. Predlažem da se ovdje zadržimo sa diskusijom, jer neko od pretpostavljenih, čitajući nas, može doći na ideju o potrebi smanjenja broja djece u porodici, kako bi nam bolje izgledali pokazatelji ekonomije, posmatrani po glavi stanovnika. Mali broj stanovnika u nekoj zemlji prije ukazuje na šanse za ostvarivanje većeg bogatstva. Imati malo stanovnika, a raspolagati tako velikim resursima, je obećanje sreće. Biti siromašan u Crnoj Gori je grijeh! Sve je onda do ljudi. Bog je rekao svoje.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je danas spreman da stane u odbranu poslovne politike ovdašnjih banaka. Koliko su klijenti i država (kreiranim ambijentom) odgovorni za visoke kamate?
POPOVIĆ: Ekonomistima nije teško da objasne visok nivo kamata u našem bankarskom sistemu. Najprije, bankarski sistem nema ozbiljnog konkurenta u tržištu kapitala. Zatim, jasno je da trendovi niske likvidnosti u privredi dovode do rasta kamatnih stopa zbog toga što budući novčani tokovi zajmotražioca postaju rizičniji. Svaki rast rizika kod zajmotražioca, odnosno preduzeća, dovodi do povećanja premija za rizik kod zajmodavaca, odnosno banaka. Sve vrste rizika zidaju se na nivo bezrizične kamatne stope u zemlji i eto vam rezultata.

Ukoliko želite da saznate šta vaš bankar misli o vama, samo ga pitajte koliku kamatnu stopu je spreman da vam zaračuna. Bankar kamatnom stopom govori o povjerenju u vas kao njegovog potencijalnog dužnika. Zato mislim da nije razumno bankare ubjeđivati da snize kamatne stope, već tražiti rješenje za ambijent u kojem će rizici poslovanja biti niži. Tada ni fiducija neće biti tako čest oblik obezbjeđenja kredita, jer u krajnjem, finansijski krediti se otplaćuju gotovinom, a ne nekretninama.

Čudno je da smanjenje kamata neki namjeravaju da riješe na administrativni način. Pitam se zašto nismo „odlučili” da smanjimo kamate koje naša država plaća na euroobveznice koje je emitovala? Kamata preko osam odsto sve govori – rejting naše države kao emitenta je špekulativni, što znači da je ona u očima investitora dosta rizična. Slovenija je, recimo, na euroobveznice iste ročnosti plaćala godišnju kamatnu stopu 2,75 %. Jednom sam rekao da je u svakoj kamati sadržano više od hiljadu riječi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo