Ekonomisti nemaju Hipokratovu zakletvu, kao što je imaju ljekari. Mi ne stavljamo ruku na Smitovo Bogatstvo naroda i ne zaklinjemo se da ćemo svoje znanje i napor staviti u službu čovjeka i društva, a od naših odluka zavisi ne život jednog čovjeka, već najmanje život jednog društva. Ne ide nam u prilog ni činjenica da su davno iskorijenjene kuga i kolera, a još uvijek nisu siromaštvo i nezaposlenost! Ovo je dio izlaganja kojime je, prošle nedjelje, profesor Saša Popović novinarima predstavio novoosnovani Savez ekonomista Crne Gore (SECG), pozivajući „sve ekonomiste Crne Gore” da se pridruže i daju doprinos Savezu: – Ekonomisti su ljudi koji se bave kritično važnim pitanjima za opstanak čovjeka – vrijednošću i slobodom. Oni analiziraju njihovu interakciju i posljedice. Ako su pohlepa i agresija jedini atributi savremene ekonomije, onda je ona još uvijek u animalnoj fazi. Neophodna je njena dalja evolucija, neophodno je da ekonomija dobije ljudski lik.
Pogledi na ekonomske probleme, škole mišljenja, ideje i aspekti mogu biti upereni jedni protiv drugih, ali nikako protiv ekonomije. Pravi je trenutak da se prisjetimo riječi francuskog seljaka kojeg je nekada francuski ministar finansija Kolber pitao: ,,Šta Vlada može da učini za vas?”, na šta je ovaj građanin odgovorio Laissez-nous faire (Pustite nas da radimo!).
MONITOR: Šta je bio motiv, a šta cilj osnivanja Saveza?
POPOVIĆ: Motiv je želja, a cilj je doprinos. Jednostavnije rečeno, postojala je želja za doprinosom. Namjera je bila da podstaknemo ekonomiste da se izbore za odgovarajući tretman u društvu, da se samoorganizuju u okvirima koje im nudi civilni sektor i pokušaju da stručno sagledaju ekonomske probleme i traže rješenja za njih. Vrlo jednostavno u osnovi, a vrlo zahtjevno u izvedbi.
MONITOR: Da li će hendikep Saveza biti to što su pod tim imenom promovisane aktivnosti ovdašnjih zagovornika neoliberalne ekonomske škole?
POPOVIĆ: Vi ste primijetili da je naziv Savez ekonomista Crne Gore bio uzurpiran, a mi smo primijetili da je prostor za rad Saveza ekonomista Crne Gore bio slobodan. Radi se o jednoj istoj stvari, sagledanoj iz dvije različite perspektive. Očigledno da je funkcionisanje Saveza, izuzev njegovog imena, drugima bilo neinteresantno. Zapravo, našim osnivanjem Saveza prekinut je desetogodišnji diskontinuitet u njegovom funkcionisanju.
Što se zagovornika bilo koje škole mišljenja tiče, najopasniji je ideološki autizam, zatvorenost u sopstvena ubjeđenja i netolerantan odnos prema drugačijem mišljenju. Neko je lijepo rekao da je zatvoren um đavolova radionica. Upravo mislim da ove nedostatke kroz naučni i stručni dijalog može da preduprijedi institucija kao što je Savez.
MONITOR: Da li je aktuelna kriza najavila veliki povratak države u glavne ekonomske tokove, ili se radi samo o još jednoj „tržišnoj korekciji”?
POPOVIĆ: Da, najprije, preciziram – na sva pitanja koja nisu fokusirana na rad Saveza iznosim lične stavove. Postoji u toj priči jedan zanimljiv momenat: i kada se sprovode neoliberalne odluke, one se sprovode pomoću nekog oblika državne intervencije. Kada neoliberalni donosilac odluka, koji državu vidi kao smetnju biznisu, riješi da sprovede svoja rješenja, recimo smanjenje poreza, on mora pokrenutni državni instrumentarij da bi to ostvario. Dakle, on poseže za državnom intervencijom kako bi ublažio državni intervencionizam.
Mnogo je sličnih zabluda u pogledu striktne podvojenosti stvari, u čije zamke upadaju oni koji nisu sposobni da razmišljaju na principu jina i janga. U kapitalističkom ustrojstvu, privreda živi sinusoidnu putanju, zato je potrebna određena sposobnost apstrakcije da se izdvojite iz aktuelnog trenutka i stvari sagledate u širem, istorijskom, kontekstu. Samo tako se može shvatiti da mi nismo prvi niti jedini kojima se dešavala kriza. Čudno, odavno smo uočili smjenu godišnjih doba i tome se prilagođavamo, a nismo smjenu faza privrednih ciklusa i uvijek iznova bivamo zatečeni poznatim. A što se modela tiče, oni, po pravilu, služe kao podrška preovlađujućoj ideologiji.
MONITOR: Gdje je Crna Gora u toj priči? Šta je to na što možemo da se oslonimo u ovim vremenima (nadolazeće) ekonomske krize?
POPOVIĆ: Biću hrabar da, kako tvrde neki analitičari, ,,na dnu posljedica neoliberalizma”, pozovem na više privredne slobode. Ono što sada valja činiti jeste primijeniti kontraciklični pristup. Ovo vrijeme čezne za liberalnim ekonomistima. Više nego ikada sada je potrebno ohrabriti preduzetnički duh, smanjiti poreze, podstaći konkurentsko snižavanje kamata i slično. Šta će reći preduzetnici na to što im se najavljuje povećanje PDV-a, postavljaju nove i teže biznis barijere i ide tako duboko da se oporezuju mobilni telefoni, električna brojila, a kako je krenulo, uskoro će oporezovati i plombe na zubima. Plašim se da dolazi vrijeme da biznis moramo da štitimo od njegovih dojučerašnjih zaštitnika.
MONITOR: Vlada se hvali kako je unazad dvije godine uštedjela stotine miliona eura iz kapitalnog budžeta. Da li je to, uz najavljeno smanjenje plata, pravi način za borbu sa krizom?
POPOVIĆ: Ušteda u kapitalnom budžetu ne ide u prilog onome ko štedi. To je ušteda na razvoju. Sjetih se one šale: „Taman sam naučio konja da ne jede, kad on crče”.
MONITOR: Kako gledate na politiku davanja državnih garancija nekadašnjim industrijskim gigantima koji su danas u privatnom vlasništvu?
POPOVIĆ: Garancija je stvar povjerenja. Čini mi se da KAP nije imao veliki kredibilitet da bi zavrijedio garancije Vlade. To je potvrdilo vrijeme i Vlada je postala dužnik povjeriocima KAP-a. Potom, Vlada prebacuje ozbiljene ekonomske terete na građane, računajući na njihovo povjerenje i kontinuitet u bespogovornom plaćanju nameta. Na relaciji KAP-Vlada povjerenje je izgubljeno, a na relaciji Vlada-građani povjerenje je na velikom ispitu.
MONITOR: Da li je tačna priča da, recimo, KAP i Željezara nemaju ekonomsku alternativu? Ili je to samo mit koji služi za prikrivanje svega što se dešavalo oko tih kompanija?
POPOVIĆ: Floskule da KAP i Željezara „nemaju alternativu” govore o tome da onaj ko ih posmatrana nema sposobnost da sagleda alternative. To je više problem posmatrača, nego preduzeća. Takav komentator sudbine KAP-a i Željezare očigledno nikada nije čuo za lateralno razmišljanje, koje nas primorava na otklon od uvriježenog stava u postupku traženja rješenja. U osnovi takvog pristupa je kreacija, za razliku od pristupa „bez alternative”, koji je negacija kreacije.
MONITOR: Rado se pominju godine kada je Crna Gora prednjačila po iznosu stranih investicija po glavi stanovnika. Manje se govori o tome kako smo iskoristili taj novac. Zašto?
POPOVIĆ: Sve je to zbog posmatranja investicija per capita, tj. „po glavni stanovnika”. Ovdje se radi o filozofiji količnika: A/B=C. Smisao ekonomije jeste povećati A, dok se B odnosi na problem raspodjele. Ukoliko za imenilac B uzmete broj stanovnika u Crnoj Gori i broj stanovnika u Kini, dobićete drastično različite rezultate. Dakle, trebalo bi da se pobrinemo da uvećamo brojilac A, koji se obično predstavlja nivoom GDP-ja. Predlažem da se ovdje zadržimo sa diskusijom, jer neko od pretpostavljenih, čitajući nas, može doći na ideju o potrebi smanjenja broja djece u porodici, kako bi nam bolje izgledali pokazatelji ekonomije, posmatrani po glavi stanovnika. Mali broj stanovnika u nekoj zemlji prije ukazuje na šanse za ostvarivanje većeg bogatstva. Imati malo stanovnika, a raspolagati tako velikim resursima, je obećanje sreće. Biti siromašan u Crnoj Gori je grijeh! Sve je onda do ljudi. Bog je rekao svoje.
MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je danas spreman da stane u odbranu poslovne politike ovdašnjih banaka. Koliko su klijenti i država (kreiranim ambijentom) odgovorni za visoke kamate?
POPOVIĆ: Ekonomistima nije teško da objasne visok nivo kamata u našem bankarskom sistemu. Najprije, bankarski sistem nema ozbiljnog konkurenta u tržištu kapitala. Zatim, jasno je da trendovi niske likvidnosti u privredi dovode do rasta kamatnih stopa zbog toga što budući novčani tokovi zajmotražioca postaju rizičniji. Svaki rast rizika kod zajmotražioca, odnosno preduzeća, dovodi do povećanja premija za rizik kod zajmodavaca, odnosno banaka. Sve vrste rizika zidaju se na nivo bezrizične kamatne stope u zemlji i eto vam rezultata.
Ukoliko želite da saznate šta vaš bankar misli o vama, samo ga pitajte koliku kamatnu stopu je spreman da vam zaračuna. Bankar kamatnom stopom govori o povjerenju u vas kao njegovog potencijalnog dužnika. Zato mislim da nije razumno bankare ubjeđivati da snize kamatne stope, već tražiti rješenje za ambijent u kojem će rizici poslovanja biti niži. Tada ni fiducija neće biti tako čest oblik obezbjeđenja kredita, jer u krajnjem, finansijski krediti se otplaćuju gotovinom, a ne nekretninama.
Čudno je da smanjenje kamata neki namjeravaju da riješe na administrativni način. Pitam se zašto nismo „odlučili” da smanjimo kamate koje naša država plaća na euroobveznice koje je emitovala? Kamata preko osam odsto sve govori – rejting naše države kao emitenta je špekulativni, što znači da je ona u očima investitora dosta rizična. Slovenija je, recimo, na euroobveznice iste ročnosti plaćala godišnju kamatnu stopu 2,75 %. Jednom sam rekao da je u svakoj kamati sadržano više od hiljadu riječi.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice