Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, ŠEFICA ODBORNIČKOG KLUBA PZP-a U PODGORICI Samopoštovanjem protiv loše vlasti

Objavljeno prije

na

Miomir Mugoša doživljava Podgoricu kao svoju prćiju i ne osjeća potrebu da bilo koga konsultuje ili, ne daj Bože, da traži dozvolu za transakcije sa gradskom imovinom. On se inati i vodi svoje lične ratove na račun građana Glavnog grada, kaže za Monitor doc dr Branka Bošnjak, šefica odborničkog kluba PzP-a u Podgorici, podsjećajući na Mugošine izgubljene ratove sa slabovidom službenicom Marijanom Mugošom, Vasilijom Miličkovićem, Žarkom Rakčevićem… ,,Nažalost, izgleda da mu to može biti. Mugoša, iziritiran našim kritikama i pitanjima, često zna da kaže ‘što se mene tiče, taj odgovor nikada nećete dobiti’. To samo govori koliko se on osjeća nadmoćno, iznad zakona. Toliko je uzletio da je potpuno izgubio osjećaj za realnost, a da ne govorim o odgovornosti, tako da će mu pad sa te visine biti mnogo teži. A čini se da se taj pad bliži.

MONITOR: Miomir Mugoša se nedavno pozvao na Skupštinu Glavnog grada, nakon što mu se učinjelo da se Vlada isuviše revnosno interesuje za njegove kombinacije i poslove. Kako to komentarišete?
BOŠNJAK: To je vrhunac licemjerstva gradonačelnika, jer on se nije udostojio niti jednom riječju da u svom izvještaju o radu pomene svoj aranžman sa Carinama. Ali sada, kad mu „gori pod nogama”, poziva se na nadležnost Skupštine koju konstantno ignoriše i zaobilazi. Očigledno da je kap prelila čašu, pa pod pritiskom javnosti i nekadašnjeg koalicionog partnera u Glavnom gradu, SDP-a, ni slabašne institucije sistema, kakve su ove naše, nijesu mogle ostati nijeme na ovako brutalno kršenje zakona. Doza samovolje koju godinama demonstrira gradonačelnik Mugoša izgleda da je postala teško svarljiva čak i za „dobar stomak” njegovih kolega u DPS-u.

MONITOR: Gradonačelnika Podgorice ste označili kao nekoga ko rastjeruje potencijalne investitore. Možete li dodatno obrazložiti tu tvrdnju?
BOŠNJAK: Pravi investitori bježe od nezdravog poslovnog ambijenta, a ovaj koji kreira gradonačelnik Mugoša svakako je toliko nezdrav da ga ozbiljni investitori u širokom luku zaobilaze.

Opšte je poznato među investitorima da kod Mugoše ,,nema gradnje, bez ugradnje”. Neki od njih ovih dana najavljuju da će iznijeti konkretne dokaze o načinu poslovanja prvog čovjeka Podgorice, i pominju čuvene ,,torbe” koje Mugoša traži. Jeste da koriste jezik šifara kada šalju signale gradonačelniku, ali zdravorazumnom čovjeku je jasno da se radi o ,,ugradnji”. A gradonačelnik ima svoje omiljene domaće investitore i izvođače radova, koji su sigurno dobre ,,torbonoše”, pa nesmetano grade i bez plaćenih komunalija, bez saglasja sa važećim DUP-ovima, mimo dozvola… Ali čuvena ,,torba” sva vrata otvara.

Istovremeno nas zamajavaju najavama i virtuelnim animacijama luksuznih hotela, biznis centara, novih gradskih četvrti koje će graditi pompezno promovisani strani investitori. Oni, uglavnom, ubrzo nestanu bez traga, a nama ostanu iskopane rupe, zapuštena gradilišta na mjestima gdje su trebala biti ta velelepna zdanja. Tako je bilo sa hotelom Bolići, sa Milenijum siti centrom, i sa mnogim drugim projektima vrijednim – govorilo se – na stotine miliona.

MONITOR: Da li ste uspjeli da razriješite misteriju o podjeli opštinskih stanova u Podgorici?
BOŠNJAK: Stanovi dodijeljeni navodno zaslužnim građanima Podgorice su dugo skrivana tajna, a to je nešto sa čim bi se trebalo dičiti, a ne skrivati. Problem je što su, osnovano se sumnja, stanove dobili oni koji su lično zadužili gradonačelnika, ili njegovu partiju, a ne ljudi koji su učinili nešto za naš grad. Javna je tajna da su stanove dobile neke njemu lojalne sudije koje mu, sigurna sam, ,,nijesu nikad prijetile”, pa onda ljekari koji su mu se u svakoj sitaciju našli pri ruci – šta god da je zatrebalo bez obzira na Hipokrata, tu su i njemu odani policajci, pa estradne zvijezde koje uveseljavaju njegova porodična slavlja…

Ta isključivost, odbijanje odgovora na odbornička pitanja i ignorisanje pravosnažnih sudskih presuda ukazuju da se radi o vrlo “mutnim” poslovima, i da ih plaši mogućnost objelodanjivanja istine, jer bi ona potpuno ogolila Mugošin despotski način vladanja.

Pokret za promjene će istrajati u ovom zahtjevu. Podnijećemo amandman na predlog zakona o dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi koji su pokrenuli SDP poslanici uvrijeđeni gubitkom vlasti u Podgorici. Zahtijevaćemo da se osim ugovora sa pravnim licima, na internet prezentacijama lokalnih samouprava objelodane i odluke i rješenja o dodjeli sredstava po osnovu stipendiranja, usavršavanja, raznih vrsta pomoći, te onih po kojima su dodjeljivani stanovi, krediti, pokloni, ustupani poslovni prostori bez naknade, itd. Time bi se suštinski unaprijedila transparentnost rada, ali teško da će DPS ovo dozvoliti, svjestan da njegova vlast zapravo i počiva na korupciji i zloupotrebama položaja.

MONITOR: Dobili ste, ipak, neke podatke o opštinskim stipendijama. Šta oni pokazuju?
BOŠNJAK: Zaintrigirana podatkom da je vlast u Podgorici na navodno ,,poboljšanje uslova na Univerzitetu” potrošila nešto više od 40 hiljada eura, a znajući da državni Univerzitet nije primao nikakvu pomoć od Glavnog grada, uspjela sam, vjerovatno nesmotrenošću nekih činovnika, da otkrijem da se, ustvari, tu radi o individualnoj novčanoj pomoći studentima, ali ne samo studentima.

Na listi su se našla i djeca školskog uzrasta, naravno privilegovana, jer je njihov otac bio bivši ministar i kolega gradonačelnika Mugoše, što je vjerovatno bio i jedini razlog da oni iz budžeta Glavnog grada dobiju 18 hiljada eura za pohađenje srednje škole u Rimu. Drugu polovnu sredstava podijelilo je oko stotinjak studenata. Niko ne zna po kojim kriterijumima. Kako se time ,,poboljšavaju uslovi na Univerzitetu” vjerovatno je jasno samo Miomiru Mugoši. Tako to on radi.

Ko zna, kad bi se malo više zagrebalo, šta bi sve našli pod raznim paušalno definisanim stavkama u gradonačelnikovim izvještajima. Sljedeći put, kada je moja koleginica pokušala da dođe do sličnih podataka, bili su oprezniji, pa su se pozvali na Zakon o zaštiti podataka ličnosti, iako znaju da ne može biti tajno ono što se troši iz gradskog budžeta.

MONITOR: Dok se djeca funkcionera vladajuće koalicije školuju u inostranstvu, često i o našem trošku, „običnim” maturantima najavljuju se veće školarine na državnom Univerzitetu. Zašto?
BOŠNJAK: Država se u posljednjih nekoliko godina ponaša maćehinski prema državnom Univerzitetu i dodjeljuje mu sredstva čak nedovoljna da se podmire plate zaposlenih. Zato je plata redovnog profesora Univerziteta Crne Gore manja od plate šalterskog radnika u banci. Takav odnos države prouzrokuje nezdrav ambijent u kome su nezadovoljni i profesori i studenti. Univerzitet pokušava da preživi kroz otvaranje samofinansirajućih studijskih programa, te upisivanjem prekomjernog broja studenata bez realne potrebe za tim profilima obrazovanja, a sad se najavljuje i najnepopularnija mjera – povećanje školarina. Država je svojim odnosom dovela do toga da je, gledajući broj studenata koji plaćaju školarinu, državni Univerzitet postao najveća privatna visokoškolska ustanova u Crnoj Gori.

Sa druge strane, student je na tim masovnim programima uskraćen u kvalitetu nastave. Često na nekoliko stotina studenata imate samo jednog profesora, najveća sala broji tri puta manje mjesta nego što je upisanih studenata, oni se grabe za stolice a profesor se osjeća kao da predaje na Zvezdinom stadionu… Tako se gubi bliskost na relaciji profesor-student, što je bila poenta Bolonje. Taj isti profesor u trci za zaradom, nerijetko, pokriva nastavu na pet, šest pa i više različitih predmeta i to i u Budvi, i u Podgorci, i u Bijelom Polju… Pa vi vidite da li je i fizički to moguće postići, a da ne pričamo o kvalitetu. Ja sam sigurna da nije. Sve se urušava nevjerovatnom brzinom i smatram da je neki značajan rez neophodan, jer ćemo se brzo naći u situaciji gdje će svi imati diplome koje ništa neće značiti.

No, za ovakav odnos države prema Univerzitetu u najvećoj mjeri su krivi servilni profesori i studenti koji su dozvolili da se prema njima ovako ophode. Taj nevjerovatni manjak građanske hrabrosti, što ne reći – i tolika doza kukavičluka, koja godinama vlada na Univerzitetu doprinijela je ovakvom stanju. Ako ne cijenite sebe, ne možete očekivati da vas drugi cijene.

Zrelo za promjene

MONITOR: Šta mogu donijeti aktuelni protesti?
BOŠNJAK: Sve je toliko trulo na svim nivoima vlasti da mislim da je sazrelo za promjene. Pohlepom i korupcijom su sve uništili. A nije bilo lako dovesti jednu ovako malu, ali resursima bogatu državu, u ovako bijedan položaj.

Proteste u potpunosti podržavam, svi koji opoziciono razmišljaju treba da budu tu zajedno, treba ih još omasoviti i ići direktno pred Vladu, jer to je adresa za nezadovoljstvo, iako svi znamo da se sve kreira i odlučuje u sjedištu DPS-a. Lično, meni je na prošlim protestima falio figurativno rečeno „fitilj”, neko da zapali masu u pozitivnom smislu, da artikuliše svu tu energiju, kako bi se vlast osjetila uzdrmanom. Ovi protesti su, što me raduje, okupili veliki broj mladih urbanih ljudi, nezadovoljnih ovakvim vođenjem politike, ali i srednju klasu intelektualaca koja se u ovom sistemu degradiranih vrijednosti maltene izgubila.

U svakom slučaju, ne smije se posustajati, bez obzira na sve pritiske koje vlast preduzima da bi opstruirala nezadovoljstvo koje polako eskalira. Samo treba biti mudar, ne nasijedati na njihove trikove i misliti dugoročno, na budućnost svoje djece. Inače, svi ćemo – u njihovoj zemlji – postati sluge njih i njihove djece.

Regrutni centar za poslušnike

MONITOR: Kako komentarišete način na koji vlast pokušava da izbalansira svoj odnos prema državnom i privatnim univerzitetima?
BOŠNJAK: Većina u Vladi je – počev od premijera, pa preko većine ministara, njihovih pomoćnika – u jasnom konfliktu interesa kada je u pitanju ,,gospodarov” Univerzitet Donja Gorica, pošto su tamo angažovani kao predavači. Iz tog razloga i ne iznenađuje njihov odnos prema državnom Univerzitetu, niti je čudno što su zavukli ruke u naše džepove da bi pomogli nečije privatne projekte. Čudno je samo što im mi to dozvoljavamo. A UDG je čista improvizacija, to je regrutni centar za buduće poslušnike u državnom aparatu. Profesor Veselin Vukotić ih navodno školuje za biznis i preduzetništvo, ali ipak ih sve zapošljava na značajnim pozicijama u državnim organima. To je njegova vojska, kako ih on često naziva. A ekonomsko stanje Crne Gore je prava slika njihovog znanja i sposobnosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo