Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, ŠEFICA ODBORNIČKOG KLUBA PZP-a U PODGORICI Samopoštovanjem protiv loše vlasti

Objavljeno prije

na

Miomir Mugoša doživljava Podgoricu kao svoju prćiju i ne osjeća potrebu da bilo koga konsultuje ili, ne daj Bože, da traži dozvolu za transakcije sa gradskom imovinom. On se inati i vodi svoje lične ratove na račun građana Glavnog grada, kaže za Monitor doc dr Branka Bošnjak, šefica odborničkog kluba PzP-a u Podgorici, podsjećajući na Mugošine izgubljene ratove sa slabovidom službenicom Marijanom Mugošom, Vasilijom Miličkovićem, Žarkom Rakčevićem… ,,Nažalost, izgleda da mu to može biti. Mugoša, iziritiran našim kritikama i pitanjima, često zna da kaže ‘što se mene tiče, taj odgovor nikada nećete dobiti’. To samo govori koliko se on osjeća nadmoćno, iznad zakona. Toliko je uzletio da je potpuno izgubio osjećaj za realnost, a da ne govorim o odgovornosti, tako da će mu pad sa te visine biti mnogo teži. A čini se da se taj pad bliži.

MONITOR: Miomir Mugoša se nedavno pozvao na Skupštinu Glavnog grada, nakon što mu se učinjelo da se Vlada isuviše revnosno interesuje za njegove kombinacije i poslove. Kako to komentarišete?
BOŠNJAK: To je vrhunac licemjerstva gradonačelnika, jer on se nije udostojio niti jednom riječju da u svom izvještaju o radu pomene svoj aranžman sa Carinama. Ali sada, kad mu „gori pod nogama”, poziva se na nadležnost Skupštine koju konstantno ignoriše i zaobilazi. Očigledno da je kap prelila čašu, pa pod pritiskom javnosti i nekadašnjeg koalicionog partnera u Glavnom gradu, SDP-a, ni slabašne institucije sistema, kakve su ove naše, nijesu mogle ostati nijeme na ovako brutalno kršenje zakona. Doza samovolje koju godinama demonstrira gradonačelnik Mugoša izgleda da je postala teško svarljiva čak i za „dobar stomak” njegovih kolega u DPS-u.

MONITOR: Gradonačelnika Podgorice ste označili kao nekoga ko rastjeruje potencijalne investitore. Možete li dodatno obrazložiti tu tvrdnju?
BOŠNJAK: Pravi investitori bježe od nezdravog poslovnog ambijenta, a ovaj koji kreira gradonačelnik Mugoša svakako je toliko nezdrav da ga ozbiljni investitori u širokom luku zaobilaze.

Opšte je poznato među investitorima da kod Mugoše ,,nema gradnje, bez ugradnje”. Neki od njih ovih dana najavljuju da će iznijeti konkretne dokaze o načinu poslovanja prvog čovjeka Podgorice, i pominju čuvene ,,torbe” koje Mugoša traži. Jeste da koriste jezik šifara kada šalju signale gradonačelniku, ali zdravorazumnom čovjeku je jasno da se radi o ,,ugradnji”. A gradonačelnik ima svoje omiljene domaće investitore i izvođače radova, koji su sigurno dobre ,,torbonoše”, pa nesmetano grade i bez plaćenih komunalija, bez saglasja sa važećim DUP-ovima, mimo dozvola… Ali čuvena ,,torba” sva vrata otvara.

Istovremeno nas zamajavaju najavama i virtuelnim animacijama luksuznih hotela, biznis centara, novih gradskih četvrti koje će graditi pompezno promovisani strani investitori. Oni, uglavnom, ubrzo nestanu bez traga, a nama ostanu iskopane rupe, zapuštena gradilišta na mjestima gdje su trebala biti ta velelepna zdanja. Tako je bilo sa hotelom Bolići, sa Milenijum siti centrom, i sa mnogim drugim projektima vrijednim – govorilo se – na stotine miliona.

MONITOR: Da li ste uspjeli da razriješite misteriju o podjeli opštinskih stanova u Podgorici?
BOŠNJAK: Stanovi dodijeljeni navodno zaslužnim građanima Podgorice su dugo skrivana tajna, a to je nešto sa čim bi se trebalo dičiti, a ne skrivati. Problem je što su, osnovano se sumnja, stanove dobili oni koji su lično zadužili gradonačelnika, ili njegovu partiju, a ne ljudi koji su učinili nešto za naš grad. Javna je tajna da su stanove dobile neke njemu lojalne sudije koje mu, sigurna sam, ,,nijesu nikad prijetile”, pa onda ljekari koji su mu se u svakoj sitaciju našli pri ruci – šta god da je zatrebalo bez obzira na Hipokrata, tu su i njemu odani policajci, pa estradne zvijezde koje uveseljavaju njegova porodična slavlja…

Ta isključivost, odbijanje odgovora na odbornička pitanja i ignorisanje pravosnažnih sudskih presuda ukazuju da se radi o vrlo “mutnim” poslovima, i da ih plaši mogućnost objelodanjivanja istine, jer bi ona potpuno ogolila Mugošin despotski način vladanja.

Pokret za promjene će istrajati u ovom zahtjevu. Podnijećemo amandman na predlog zakona o dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi koji su pokrenuli SDP poslanici uvrijeđeni gubitkom vlasti u Podgorici. Zahtijevaćemo da se osim ugovora sa pravnim licima, na internet prezentacijama lokalnih samouprava objelodane i odluke i rješenja o dodjeli sredstava po osnovu stipendiranja, usavršavanja, raznih vrsta pomoći, te onih po kojima su dodjeljivani stanovi, krediti, pokloni, ustupani poslovni prostori bez naknade, itd. Time bi se suštinski unaprijedila transparentnost rada, ali teško da će DPS ovo dozvoliti, svjestan da njegova vlast zapravo i počiva na korupciji i zloupotrebama položaja.

MONITOR: Dobili ste, ipak, neke podatke o opštinskim stipendijama. Šta oni pokazuju?
BOŠNJAK: Zaintrigirana podatkom da je vlast u Podgorici na navodno ,,poboljšanje uslova na Univerzitetu” potrošila nešto više od 40 hiljada eura, a znajući da državni Univerzitet nije primao nikakvu pomoć od Glavnog grada, uspjela sam, vjerovatno nesmotrenošću nekih činovnika, da otkrijem da se, ustvari, tu radi o individualnoj novčanoj pomoći studentima, ali ne samo studentima.

Na listi su se našla i djeca školskog uzrasta, naravno privilegovana, jer je njihov otac bio bivši ministar i kolega gradonačelnika Mugoše, što je vjerovatno bio i jedini razlog da oni iz budžeta Glavnog grada dobiju 18 hiljada eura za pohađenje srednje škole u Rimu. Drugu polovnu sredstava podijelilo je oko stotinjak studenata. Niko ne zna po kojim kriterijumima. Kako se time ,,poboljšavaju uslovi na Univerzitetu” vjerovatno je jasno samo Miomiru Mugoši. Tako to on radi.

Ko zna, kad bi se malo više zagrebalo, šta bi sve našli pod raznim paušalno definisanim stavkama u gradonačelnikovim izvještajima. Sljedeći put, kada je moja koleginica pokušala da dođe do sličnih podataka, bili su oprezniji, pa su se pozvali na Zakon o zaštiti podataka ličnosti, iako znaju da ne može biti tajno ono što se troši iz gradskog budžeta.

MONITOR: Dok se djeca funkcionera vladajuće koalicije školuju u inostranstvu, često i o našem trošku, „običnim” maturantima najavljuju se veće školarine na državnom Univerzitetu. Zašto?
BOŠNJAK: Država se u posljednjih nekoliko godina ponaša maćehinski prema državnom Univerzitetu i dodjeljuje mu sredstva čak nedovoljna da se podmire plate zaposlenih. Zato je plata redovnog profesora Univerziteta Crne Gore manja od plate šalterskog radnika u banci. Takav odnos države prouzrokuje nezdrav ambijent u kome su nezadovoljni i profesori i studenti. Univerzitet pokušava da preživi kroz otvaranje samofinansirajućih studijskih programa, te upisivanjem prekomjernog broja studenata bez realne potrebe za tim profilima obrazovanja, a sad se najavljuje i najnepopularnija mjera – povećanje školarina. Država je svojim odnosom dovela do toga da je, gledajući broj studenata koji plaćaju školarinu, državni Univerzitet postao najveća privatna visokoškolska ustanova u Crnoj Gori.

Sa druge strane, student je na tim masovnim programima uskraćen u kvalitetu nastave. Često na nekoliko stotina studenata imate samo jednog profesora, najveća sala broji tri puta manje mjesta nego što je upisanih studenata, oni se grabe za stolice a profesor se osjeća kao da predaje na Zvezdinom stadionu… Tako se gubi bliskost na relaciji profesor-student, što je bila poenta Bolonje. Taj isti profesor u trci za zaradom, nerijetko, pokriva nastavu na pet, šest pa i više različitih predmeta i to i u Budvi, i u Podgorci, i u Bijelom Polju… Pa vi vidite da li je i fizički to moguće postići, a da ne pričamo o kvalitetu. Ja sam sigurna da nije. Sve se urušava nevjerovatnom brzinom i smatram da je neki značajan rez neophodan, jer ćemo se brzo naći u situaciji gdje će svi imati diplome koje ništa neće značiti.

No, za ovakav odnos države prema Univerzitetu u najvećoj mjeri su krivi servilni profesori i studenti koji su dozvolili da se prema njima ovako ophode. Taj nevjerovatni manjak građanske hrabrosti, što ne reći – i tolika doza kukavičluka, koja godinama vlada na Univerzitetu doprinijela je ovakvom stanju. Ako ne cijenite sebe, ne možete očekivati da vas drugi cijene.

Zrelo za promjene

MONITOR: Šta mogu donijeti aktuelni protesti?
BOŠNJAK: Sve je toliko trulo na svim nivoima vlasti da mislim da je sazrelo za promjene. Pohlepom i korupcijom su sve uništili. A nije bilo lako dovesti jednu ovako malu, ali resursima bogatu državu, u ovako bijedan položaj.

Proteste u potpunosti podržavam, svi koji opoziciono razmišljaju treba da budu tu zajedno, treba ih još omasoviti i ići direktno pred Vladu, jer to je adresa za nezadovoljstvo, iako svi znamo da se sve kreira i odlučuje u sjedištu DPS-a. Lično, meni je na prošlim protestima falio figurativno rečeno „fitilj”, neko da zapali masu u pozitivnom smislu, da artikuliše svu tu energiju, kako bi se vlast osjetila uzdrmanom. Ovi protesti su, što me raduje, okupili veliki broj mladih urbanih ljudi, nezadovoljnih ovakvim vođenjem politike, ali i srednju klasu intelektualaca koja se u ovom sistemu degradiranih vrijednosti maltene izgubila.

U svakom slučaju, ne smije se posustajati, bez obzira na sve pritiske koje vlast preduzima da bi opstruirala nezadovoljstvo koje polako eskalira. Samo treba biti mudar, ne nasijedati na njihove trikove i misliti dugoročno, na budućnost svoje djece. Inače, svi ćemo – u njihovoj zemlji – postati sluge njih i njihove djece.

Regrutni centar za poslušnike

MONITOR: Kako komentarišete način na koji vlast pokušava da izbalansira svoj odnos prema državnom i privatnim univerzitetima?
BOŠNJAK: Većina u Vladi je – počev od premijera, pa preko većine ministara, njihovih pomoćnika – u jasnom konfliktu interesa kada je u pitanju ,,gospodarov” Univerzitet Donja Gorica, pošto su tamo angažovani kao predavači. Iz tog razloga i ne iznenađuje njihov odnos prema državnom Univerzitetu, niti je čudno što su zavukli ruke u naše džepove da bi pomogli nečije privatne projekte. Čudno je samo što im mi to dozvoljavamo. A UDG je čista improvizacija, to je regrutni centar za buduće poslušnike u državnom aparatu. Profesor Veselin Vukotić ih navodno školuje za biznis i preduzetništvo, ali ipak ih sve zapošljava na značajnim pozicijama u državnim organima. To je njegova vojska, kako ih on često naziva. A ekonomsko stanje Crne Gore je prava slika njihovog znanja i sposobnosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

MONITOR: Bili ste na dan pobjede Tomislava Tomaševića i Možemo u Zagrebu. U jednom intervjuu ste rekli da vjerujete da ste vi „ti ljudi“ koji će promijeniti sistem upravljanja i vrijednosti na kojima bi on trebalo da se osniva. Većina opozicionih stranaka u Srbiji  su prilično konzervativnije od vas I njihovo razumijevanje „nacionalnog interesa“ ima drugačiji fokus. Koliko je daleko to vrijeme, za novu lijevo-zelenu politiku 21.vijeka, u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Mislim da to vreme dolazi. Mislim da se talas promena oseća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promena biti suštinska i održiva.

MONITOR: U Beogradu se, prije nekoliko dana, udružilo 28 organizacija u Otvorenu građansku platformu „Akcija“, na osnovu zajedničkog dokumenta „Zeleni dogovor za Srbiju“, a za predsjednika je izabran Nebojša Zelenović, sa kojim, inače, blisko sarađujete. Iako od planetarnog značaja, tema zaštite prirode i održivog razvoja, postala je i u Srbiji važna i u malim zajednicama. Da li su „ekološke revolucije“ ta nova baza za progresivne sistemske promjene?

VESELINOVIĆ: Kada smo pre nekoliko godina teme održivog razvoja i ekologije krenuli da postavljamo u javni prostor svi su nam govorili da to ljude ne zanima, i da grdno grešimo. No, evo sada su upravo ta pitanja glavna pitanja u našem društvu. Čini mi se da sada živimo jedno bujanje građanskog aktivizma i organizovanja, koje se dešava baš oko zelenih tema.
To me jako raduje, i u tome se mi pronalazimo i osećamo se sigurno. Takođe, što više zelenih aktera doprineće pluralizumu ideja i delovanja i u konačnici najboljim rešenjima za građane i građanke Srbije. Tome se svakako treba radovati.

MONITOR: Podržavate EU integracije Srbije, ali niste nekritički nastrojeni prema tome kako EU funkcioniše. Kakva je vaša „dugoročna vizija promjene“ i za šta biste se borili ako i kada Srbija uđe u Evropsku uniju?

VESELINOVIĆ: Naš stav i cilj je da Srbija mora postati deo Evropske unije. I sa tim u vezi, slobodno putovanje robe i ljudi, vladavina prava, multikulturalnost i demokratija su vrednosti koje mi želimo da vidimo u Srbiji zato što su to vrednosti Evrope.
Sa druge strane autoritarne tendencije koje takođe rastu širom Evrope i zatvorenost i prevelika birokratičnost institucija EU svakako su problemi na koje je nužno dati zajednički odgovor.

MONITOR: Sarađujete sa Možemo u Hrvatskoj i pokretom URA u Crnoj Gori koji su sada na vlasti, vidim da vam je bliska i grčka DIEM 25, Janisa Varufakisa, a povezani ste i u Progresivnoj internacionali. Da li, po Vama, postoji neki „model“ po kojem su ove partije iz šireg regiona, došle do podrške birača, a koji bi djelovao i u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Nema univerzalnog recepta, a pogotovu nema ,,prečica”. Svako društvo je posebno i specifično na svoj način iako su pravi problemi i izazovi 21. veka zapravo problemi koji su iznad nacionalnih podela. Za nas je od izuzetnog značaja povezivanje na međunarodnom nivou, jer nam daje snage i utvrđuje našu uverenost da smo na dobrom putu.
Razmena iskustava i znanja je takođe veoma važna, i unapred se radujemo i budućim povezivanjima i posetama naših prijatelja Srbiji.

MONITOR: Njemačku na jesen, a Francusku sljedeće godine, očekuju važni izbori koji bi mogli da daju odlučujući pravac politici EU. Riječ je donekle i o personalnom uticaju, naročito jer Angela Merkel odlazi iz aktivne politike. U Francuskoj se očekuje da glavna protivkandidatkinja sadašnjem predsjedniku bude Marin Le Pen, dok se za Njemačku, na parlamentarnim izborima, očekuje dobar rezultat Zelenih. Šta je izvjesnije?

VESELINOVIĆ: Misim da će biti jako napeto i neizvesno do poslednjeg dana, pogotovu u Nemačkoj tako da se ne bih usudio da prejudiciram ishode sada. Ono što mogu da kažem je da se u slučaju Zelenih u Nemačkoj jedan višedecenijski rad počinje i ,,politički isplaćivati” i da je to svakako put kojim i mi kao lokalna inicijativa idemo, jer želimo da izgradimo stabilne organizacione i vrednosne strukture koje će biti otporne na različite loše uticaje politike, korupciju, napade…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TANJA VUJOVIĆ, SPISATELJICA: Svaka stopa popločana je nadom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U duši sam ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom

 

Roman spisateljice Tanje Vujović Ulica slobode, u izdanju Ouroborosa, predstavljen je podgoričkoj javnosti u KIC-u „Budo Tomović“, a prošlog mjeseca u organizaciji Narodne biblioteke Budve u holu Akademije znanja. Tanja Vujović rođena je u Zagrebu. U Titogradu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Njeni radovi objavljeni su u više časopisa.

MONITOR: Djelove romana ,,Ulica slobode” postavljali ste kao statuse na društvenim mrežama i već tada je bilo jasno, zbog mnogobrojnih komentara, da će biti veoma čitan i hvaljen. Da li ste tada razmišljali da objavite roman ili je ta ideja zapravo nastala kada ste bili ohrabrivani i podstaknuti od strane mnogobrojnih ljudi, koji su željeli da čitaju Vašu knjigu?

VUJOVIĆ:  Razmišljajući o proteklom vremenu, mislim da sam stalno nešto zapisivala. U početku su to bile neke misli, istrgnuta sjećanja prenijeta u rokovnik, koji bi se uvijek negdje nalazio u tašni. Kasnije su to bili statusi na društvenim mrežama, koje sam dijelila sa prijateljima. Ohrabrivana podrškom velikog broja prijatelja, začela se misao da sve to objedinim u jednu cjelinu. Trajao je taj period, stalno sam nešto prepravljala, dopunjavala, vraćala se. Znate, komplikovano je to sa dušom i riječima…

MONITOR: Roman počinje ,,Gotovo je, Tanja, probudi se!”, rečenicom za koju kažete da Vam je veoma poznata, gdje opisujete buđenje nakon operacije. Tada ste i odlučili da nastavite da pišete, pa me zanima kako su nastajale priče iz romana? Djeluju da su sve autobiografske – jesu li bazirane na stvarnosti ili ima i mašte?

VUJOVIĆ:  Nepredvidiv je život. Davno sam savladala lekciju da se iz teških situacija može iznjedriti  nešto lijepo. Koliko god da vam se čini nemogućim. A može. Sve su to mali znakovi koje treba upoznavati. Izbor je na vama. Jedna takva situacija, jedno buđenje, bilo je znak. Jedna stranica tada još imaginarnog romana. Priče iz romana su dio mog života. Dragocjeni ljudi, čije sam djeliće sudbina dala mojim likovima. A ima u njima svega, plavičastog sutona nad zalivom, neosvojenih vrhova Durmitora, ceklinskih jutara pod onim dragim trijemom, moje rijeke.  Ima i Zagreba,  Beograda, možda najviše… Kafanskih stolova, na kojima bi sa punim pepeljarama i praznim čašama uvijek ostajala ona pjesma koje nikako da se sjetimo. Ima i ljubavi. Poneke se još drče ulicom koju prepoznaju. Pa i laži. Njih sam abolirala. Njima je teže.

MONITOR: Roman je smješten u nekadašnji Titograd, u Ulicu slobode – koja i dalje nosi to ime. U romanu se sve vrijeme prepliću motivi – ljubav i nostalgija. Da li je zapravo roman svojevrsna kritika našeg društva i omaž tom drugačijem glavnom gradu?

VUJOVIĆ: Priznajem da sam bila i ostala veliki jugonostalgičar. Baš ta nostalgija naselila se trajno u Ulici slobode, ulici moje mladosti, odrastanja, gdje je svaka stopa popločana nadom. Ne smatram da je to ona priča „eh, kako je bilo u naše vrijeme”. Tvrdim da je bilo sretno i bezbrižno. Prepoznavali smo se po smijehu, sitnim nestašlucima, dobroti, poštenju. Važna, vrijedna mjerila, ponijeta iz roditeljskih domova. Današnja prestrojavanja, svrstavanja u različite tabore, po nekim nametnutim mjerilima, od nas su bila miljama daleko. Ne priznajem ih. Poštujem pravo na različitost, ali samo u mjeri u kojoj se ne nameće i ne ugrožava drugog. Moja podjela je samo na dobre i loše ljude. To nije floskula, već aksiom.

MONITOR: Vaš roman je jedno vrlo aktuelno žensko pismo, jasno obraćanje problemima svakodnevice. Ugradili ste ozbiljne teme – odrastanje, porodične ispovijesti, srećne i nesrećne ljubavi, problema u brakovima. Je li postajala autocenzura i dok ste pisali da li ste zamišljali nekog idealnog čitaoca, kome je zapravo i namijenjena knjiga?

VUJOVIĆ: Vaspitavana sam u porodici gdje je žensko dijete itekako bilo vrijedno. Roditelji su puno polagali u naše obrazovanje, samostalnost, samosvijest. Ni u jednom trenutku nisam čula ono „ćuti i trpi” kojeg i danas, poslije pola vijeka često čujem. U duši sam  ostala emotivac, nepopravljivi. Doduše, godine znaju svoj zanat. Oduzmu, ali i dodaju onu tako potrebnu mjeru, koju mladost ne vidi. Poigravaju se njom. Volim kada je nadigraju, provuku se kao štit. Vezivno tkivo bedema koje se zove hrabrost. Blagosiljam tu magiju. Vaskrsne tačno kada treba. Kada posustaneš, kada misliš da si prebrodio.

Iskreno, pišući, nisam zamišljala idealnog čitaoca. Jednostavno sam dala duši na volju. Stvarnost je objektivnost, ako je čovjek shvati zdravo za gotovo. Ako tako radite, postaćete  ravnodušni, a to je najgore stanje duha. Treba nalaziti sitnice, dobra djela, razlog za smijeh, isprsiti se često problemima u lice. Ne rasipati vrijeme na bezvrijedne stvari. Tako se čuva mladost. Ne u salonima.

Ja se i dalje umijem obradovati kao dijete, čuvam ljubomorno jedan san, volim slušati, vrebam one prilike za dobre vijesti. A smijem se često preglasno, ni tu se nije desila nikakva alhemija. I to je dobro. Mladost mi se smije odnekud, uvijek. Tu je, ne napušta me. Naselila se u duši. Valjda joj prijam, ovako nesavršena. Ima tu još posla sa emocijama.

A slobodna je, može otići kad hoće. Možda je to i zadržava, ko zna.

Neka je.

MONITOR: Čitajući vašu knjigu, nameće se pitanje – zašto i kada smo pristali da budemo bezosjećajni, prilično površni, zaboravljivi… Na svakoj stranici se osjeća sjeta, a djeluje da vi ne mislite da je ljubav prevaziđena tema. Šta se to desilo svijetu pa je omalovažava, naročito u literaturi? Da li je ,,Ulica slobode” alibi za teme kojima se i danas nekako teško ili previše površno posvećujemo?

VUJOVIĆ: Živimo u vremenu kada su vrijednosti marginalizovane. One prave vrijednosti, koje boje život, skromnost, poštenje, ljubav – potisnute su. To nije dobro. Sav taj potrošački, prilično porozan svijet u kome živimo, malo po malo krnji dušu čovjeka. Kao roditelju, često su mi se nametale dileme – da li griješim, da li sam našla onu pravu mjeru, nastavljajući da gradim u njima vrijednosti koje ponijeh u svom vaspitanju. Ipak, smatram da je to jedini pravi put. Sve je u nama i do nas. Kada dostignete u sebi taj divni osjećaj radovanja sreći drugih ljudi, izranjanja osmijeha koji ne vidite ali je tu, onu treperavu iskru u oku, na dobrom ste putu.

Ne pristajem na površnost. Po cijenu ranjavanja. Smatram najvećom srećom baš tu spoznaju. „Ulica slobode” je za mene baš to. Tu sam se malo poigrala sa naslovom. Povratak u lica slobode, ispunjenih bića, koja ne pristaju na površnost i osrednjost. Srednja klasa je oslonac i avangarda svakog dobrog društva. Na nama je da ih vratimo na pijedastal s koga su u prethodnom period skrajnute.

MONITOR: Prošla je jedna veoma teška godina, pandemija je i dalje u cijelom svijetu. Šta smo naučili o nama sjedeći u samoizolaciji? Da li nam prošlost može pomoći da pobijedimo realnost?

VUJOVIĆ: Prošla godina je na početku unijela cio konglomerat osjećanja, kao sve sa čim se prvi put srijećete. Strah, nemoć, panika, bolest, otuđenje. Neminovnost prihvatanja drugačijeg načina života. Iznjedrila se nevjerovatna snaga zdravstvenih i prosvjetnih radnika, dnevno prilagođavanje u očuvanju kako života, tako i ništa manje vrijednom očuvanju, prije svega, mentalnog zdravlja mladih ljudi.  Polako smo shvatalii da nije sav život u tržnim centrima, egzotičnim putovanjima. Okrenuli smo se sebi, porodici, razgovoru, ponovo se nastanila empatija, briga za drage ljude, dijeljenje dobročinstava. Vjera u prave vrijednosti, da se na ovom prostoru može bolje živjeti. Boreći se obrazovanjem, inteligentom, čestitošću, protiv svih uvezenih ikona novog doba, kako je oduvijek bilo na ovim prostorima, sačuvano u arhivama zdravog sjećanja, bez prava na opravdanje svoje izgubljenosti. Sada, više nego ikada, svako zrnce dobrote je orbita.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo