Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, ŠEFICA ODBORNIČKOG KLUBA PZP-a U PODGORICI Samopoštovanjem protiv loše vlasti

Objavljeno prije

na

Miomir Mugoša doživljava Podgoricu kao svoju prćiju i ne osjeća potrebu da bilo koga konsultuje ili, ne daj Bože, da traži dozvolu za transakcije sa gradskom imovinom. On se inati i vodi svoje lične ratove na račun građana Glavnog grada, kaže za Monitor doc dr Branka Bošnjak, šefica odborničkog kluba PzP-a u Podgorici, podsjećajući na Mugošine izgubljene ratove sa slabovidom službenicom Marijanom Mugošom, Vasilijom Miličkovićem, Žarkom Rakčevićem… ,,Nažalost, izgleda da mu to može biti. Mugoša, iziritiran našim kritikama i pitanjima, često zna da kaže ‘što se mene tiče, taj odgovor nikada nećete dobiti’. To samo govori koliko se on osjeća nadmoćno, iznad zakona. Toliko je uzletio da je potpuno izgubio osjećaj za realnost, a da ne govorim o odgovornosti, tako da će mu pad sa te visine biti mnogo teži. A čini se da se taj pad bliži.

MONITOR: Miomir Mugoša se nedavno pozvao na Skupštinu Glavnog grada, nakon što mu se učinjelo da se Vlada isuviše revnosno interesuje za njegove kombinacije i poslove. Kako to komentarišete?
BOŠNJAK: To je vrhunac licemjerstva gradonačelnika, jer on se nije udostojio niti jednom riječju da u svom izvještaju o radu pomene svoj aranžman sa Carinama. Ali sada, kad mu „gori pod nogama”, poziva se na nadležnost Skupštine koju konstantno ignoriše i zaobilazi. Očigledno da je kap prelila čašu, pa pod pritiskom javnosti i nekadašnjeg koalicionog partnera u Glavnom gradu, SDP-a, ni slabašne institucije sistema, kakve su ove naše, nijesu mogle ostati nijeme na ovako brutalno kršenje zakona. Doza samovolje koju godinama demonstrira gradonačelnik Mugoša izgleda da je postala teško svarljiva čak i za „dobar stomak” njegovih kolega u DPS-u.

MONITOR: Gradonačelnika Podgorice ste označili kao nekoga ko rastjeruje potencijalne investitore. Možete li dodatno obrazložiti tu tvrdnju?
BOŠNJAK: Pravi investitori bježe od nezdravog poslovnog ambijenta, a ovaj koji kreira gradonačelnik Mugoša svakako je toliko nezdrav da ga ozbiljni investitori u širokom luku zaobilaze.

Opšte je poznato među investitorima da kod Mugoše ,,nema gradnje, bez ugradnje”. Neki od njih ovih dana najavljuju da će iznijeti konkretne dokaze o načinu poslovanja prvog čovjeka Podgorice, i pominju čuvene ,,torbe” koje Mugoša traži. Jeste da koriste jezik šifara kada šalju signale gradonačelniku, ali zdravorazumnom čovjeku je jasno da se radi o ,,ugradnji”. A gradonačelnik ima svoje omiljene domaće investitore i izvođače radova, koji su sigurno dobre ,,torbonoše”, pa nesmetano grade i bez plaćenih komunalija, bez saglasja sa važećim DUP-ovima, mimo dozvola… Ali čuvena ,,torba” sva vrata otvara.

Istovremeno nas zamajavaju najavama i virtuelnim animacijama luksuznih hotela, biznis centara, novih gradskih četvrti koje će graditi pompezno promovisani strani investitori. Oni, uglavnom, ubrzo nestanu bez traga, a nama ostanu iskopane rupe, zapuštena gradilišta na mjestima gdje su trebala biti ta velelepna zdanja. Tako je bilo sa hotelom Bolići, sa Milenijum siti centrom, i sa mnogim drugim projektima vrijednim – govorilo se – na stotine miliona.

MONITOR: Da li ste uspjeli da razriješite misteriju o podjeli opštinskih stanova u Podgorici?
BOŠNJAK: Stanovi dodijeljeni navodno zaslužnim građanima Podgorice su dugo skrivana tajna, a to je nešto sa čim bi se trebalo dičiti, a ne skrivati. Problem je što su, osnovano se sumnja, stanove dobili oni koji su lično zadužili gradonačelnika, ili njegovu partiju, a ne ljudi koji su učinili nešto za naš grad. Javna je tajna da su stanove dobile neke njemu lojalne sudije koje mu, sigurna sam, ,,nijesu nikad prijetile”, pa onda ljekari koji su mu se u svakoj sitaciju našli pri ruci – šta god da je zatrebalo bez obzira na Hipokrata, tu su i njemu odani policajci, pa estradne zvijezde koje uveseljavaju njegova porodična slavlja…

Ta isključivost, odbijanje odgovora na odbornička pitanja i ignorisanje pravosnažnih sudskih presuda ukazuju da se radi o vrlo “mutnim” poslovima, i da ih plaši mogućnost objelodanjivanja istine, jer bi ona potpuno ogolila Mugošin despotski način vladanja.

Pokret za promjene će istrajati u ovom zahtjevu. Podnijećemo amandman na predlog zakona o dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi koji su pokrenuli SDP poslanici uvrijeđeni gubitkom vlasti u Podgorici. Zahtijevaćemo da se osim ugovora sa pravnim licima, na internet prezentacijama lokalnih samouprava objelodane i odluke i rješenja o dodjeli sredstava po osnovu stipendiranja, usavršavanja, raznih vrsta pomoći, te onih po kojima su dodjeljivani stanovi, krediti, pokloni, ustupani poslovni prostori bez naknade, itd. Time bi se suštinski unaprijedila transparentnost rada, ali teško da će DPS ovo dozvoliti, svjestan da njegova vlast zapravo i počiva na korupciji i zloupotrebama položaja.

MONITOR: Dobili ste, ipak, neke podatke o opštinskim stipendijama. Šta oni pokazuju?
BOŠNJAK: Zaintrigirana podatkom da je vlast u Podgorici na navodno ,,poboljšanje uslova na Univerzitetu” potrošila nešto više od 40 hiljada eura, a znajući da državni Univerzitet nije primao nikakvu pomoć od Glavnog grada, uspjela sam, vjerovatno nesmotrenošću nekih činovnika, da otkrijem da se, ustvari, tu radi o individualnoj novčanoj pomoći studentima, ali ne samo studentima.

Na listi su se našla i djeca školskog uzrasta, naravno privilegovana, jer je njihov otac bio bivši ministar i kolega gradonačelnika Mugoše, što je vjerovatno bio i jedini razlog da oni iz budžeta Glavnog grada dobiju 18 hiljada eura za pohađenje srednje škole u Rimu. Drugu polovnu sredstava podijelilo je oko stotinjak studenata. Niko ne zna po kojim kriterijumima. Kako se time ,,poboljšavaju uslovi na Univerzitetu” vjerovatno je jasno samo Miomiru Mugoši. Tako to on radi.

Ko zna, kad bi se malo više zagrebalo, šta bi sve našli pod raznim paušalno definisanim stavkama u gradonačelnikovim izvještajima. Sljedeći put, kada je moja koleginica pokušala da dođe do sličnih podataka, bili su oprezniji, pa su se pozvali na Zakon o zaštiti podataka ličnosti, iako znaju da ne može biti tajno ono što se troši iz gradskog budžeta.

MONITOR: Dok se djeca funkcionera vladajuće koalicije školuju u inostranstvu, često i o našem trošku, „običnim” maturantima najavljuju se veće školarine na državnom Univerzitetu. Zašto?
BOŠNJAK: Država se u posljednjih nekoliko godina ponaša maćehinski prema državnom Univerzitetu i dodjeljuje mu sredstva čak nedovoljna da se podmire plate zaposlenih. Zato je plata redovnog profesora Univerziteta Crne Gore manja od plate šalterskog radnika u banci. Takav odnos države prouzrokuje nezdrav ambijent u kome su nezadovoljni i profesori i studenti. Univerzitet pokušava da preživi kroz otvaranje samofinansirajućih studijskih programa, te upisivanjem prekomjernog broja studenata bez realne potrebe za tim profilima obrazovanja, a sad se najavljuje i najnepopularnija mjera – povećanje školarina. Država je svojim odnosom dovela do toga da je, gledajući broj studenata koji plaćaju školarinu, državni Univerzitet postao najveća privatna visokoškolska ustanova u Crnoj Gori.

Sa druge strane, student je na tim masovnim programima uskraćen u kvalitetu nastave. Često na nekoliko stotina studenata imate samo jednog profesora, najveća sala broji tri puta manje mjesta nego što je upisanih studenata, oni se grabe za stolice a profesor se osjeća kao da predaje na Zvezdinom stadionu… Tako se gubi bliskost na relaciji profesor-student, što je bila poenta Bolonje. Taj isti profesor u trci za zaradom, nerijetko, pokriva nastavu na pet, šest pa i više različitih predmeta i to i u Budvi, i u Podgorci, i u Bijelom Polju… Pa vi vidite da li je i fizički to moguće postići, a da ne pričamo o kvalitetu. Ja sam sigurna da nije. Sve se urušava nevjerovatnom brzinom i smatram da je neki značajan rez neophodan, jer ćemo se brzo naći u situaciji gdje će svi imati diplome koje ništa neće značiti.

No, za ovakav odnos države prema Univerzitetu u najvećoj mjeri su krivi servilni profesori i studenti koji su dozvolili da se prema njima ovako ophode. Taj nevjerovatni manjak građanske hrabrosti, što ne reći – i tolika doza kukavičluka, koja godinama vlada na Univerzitetu doprinijela je ovakvom stanju. Ako ne cijenite sebe, ne možete očekivati da vas drugi cijene.

Zrelo za promjene

MONITOR: Šta mogu donijeti aktuelni protesti?
BOŠNJAK: Sve je toliko trulo na svim nivoima vlasti da mislim da je sazrelo za promjene. Pohlepom i korupcijom su sve uništili. A nije bilo lako dovesti jednu ovako malu, ali resursima bogatu državu, u ovako bijedan položaj.

Proteste u potpunosti podržavam, svi koji opoziciono razmišljaju treba da budu tu zajedno, treba ih još omasoviti i ići direktno pred Vladu, jer to je adresa za nezadovoljstvo, iako svi znamo da se sve kreira i odlučuje u sjedištu DPS-a. Lično, meni je na prošlim protestima falio figurativno rečeno „fitilj”, neko da zapali masu u pozitivnom smislu, da artikuliše svu tu energiju, kako bi se vlast osjetila uzdrmanom. Ovi protesti su, što me raduje, okupili veliki broj mladih urbanih ljudi, nezadovoljnih ovakvim vođenjem politike, ali i srednju klasu intelektualaca koja se u ovom sistemu degradiranih vrijednosti maltene izgubila.

U svakom slučaju, ne smije se posustajati, bez obzira na sve pritiske koje vlast preduzima da bi opstruirala nezadovoljstvo koje polako eskalira. Samo treba biti mudar, ne nasijedati na njihove trikove i misliti dugoročno, na budućnost svoje djece. Inače, svi ćemo – u njihovoj zemlji – postati sluge njih i njihove djece.

Regrutni centar za poslušnike

MONITOR: Kako komentarišete način na koji vlast pokušava da izbalansira svoj odnos prema državnom i privatnim univerzitetima?
BOŠNJAK: Većina u Vladi je – počev od premijera, pa preko većine ministara, njihovih pomoćnika – u jasnom konfliktu interesa kada je u pitanju ,,gospodarov” Univerzitet Donja Gorica, pošto su tamo angažovani kao predavači. Iz tog razloga i ne iznenađuje njihov odnos prema državnom Univerzitetu, niti je čudno što su zavukli ruke u naše džepove da bi pomogli nečije privatne projekte. Čudno je samo što im mi to dozvoljavamo. A UDG je čista improvizacija, to je regrutni centar za buduće poslušnike u državnom aparatu. Profesor Veselin Vukotić ih navodno školuje za biznis i preduzetništvo, ali ipak ih sve zapošljava na značajnim pozicijama u državnim organima. To je njegova vojska, kako ih on često naziva. A ekonomsko stanje Crne Gore je prava slika njihovog znanja i sposobnosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo