Povežite se sa nama

INTERVJU

TEOFIL PANČIĆ, KOLUMNISTA NEDJELJNIKA VREME: Umjesto pravičnosti, skidanje odgovornosti

Objavljeno prije

na

Ne prestaje uzbuđenje zbog očekivane rehabilitacije Draže Mihailovića. Iako se radi samo o procesnim razlozima za rehabilitaciju, gotovo svi je predstavljaju kao rehabilitaciju „lika i djela”, kao političku i krivičnu. Koliko je to iritantno i štetno, ali i kakve sve to veze ima pred aktuelnim izborima u Srbiji, razgovarali smo s kolegom, kolumnistom Vremena Teofilom Pančićem. MONITOR: Veliko uzbuđenje u Srbiji i regionu izazvao je proces za rehabilitaciju Draže Mihailovića. Kakvom vam se uopšte čini ta rasprava? Koliko ona reflektuje demokratsku insuficijenciju našeg društva?
PANČIĆ: Suđenje Draži Mihailoviću, kao i suđenje Alojziju Stepincu sigurno nije bilo po demokratskim merilima, po nekim najvišim standardima. Sigurno je u tim suđenjima bilo raznih propusta i nedostataka a moglo bi se reći da je u njima bilo i izvesne doze političke osvete ili osvete ratnih pobednika, ali to ne znači da su osuđeni nevini ljudi. To ne znači da su oni čisti, da su anđeli i da bi mi trebalo da ih rehabilitujemo…

MONITOR: Sam postupak rehabilitacije zasniva se na „pravno –tehničkom” i ne ulazi u pitanje odgovornosti.
PANČIĆ: Da. Neko je nedavno kod nas napravio jednu zanimljivu inventuru sličnih suđenja u zapadnoevropskim zemljama, dakle ne govori se o nama niti o istočnom bloku, već o Zapadu, od Norveške, Holandije, Belgije, Francuske itd. Tu je bilo svega i svačega, tu su bile desetine i stotine pogubljenja, vrlo oštrih kazni i na često vrlo kratkim suđenjima koja su mogla sigurno biti negde i sporna, pa ipak niko ozbiljan i niko izvan nekih revizionističkih krugova to ne osporava, ne osporava bitno ta suđenja, ne osporava pre svega politički karakter ljudi kojima je suđeno i presuđeno. Ja ne bih imao ništa protiv da se preispituje, recimo, sudski proces Draži Mihailoviću, kada iza tog preispitivanja ne bi stajala očigledna želja za generalnom političkom rehabilitacijom četničkog pokreta i za nekim prilično prizemnim i jeftinim revizionističkim nastojanjem da se prikaže kako su četnici bili u najmanju ruku ravnopravni partizanima po svojoj antifašističkoj borbi ako ne i autentičniji. Postoje pokreti u nekim drugim zemljama, Poljska je karakterističan primer, koja je imala dva pokreta otpora, Armiju Krajovu i Armiju Ludovu. Ali se oni ne smatraju jednakim.

MONITOR: Interesantno je da je to postala tema za čitav region.
PANČIĆ: To je očekivano jer se u nekadašnjim republikama ovaj proces rehabilitacije Mihailovića razume kao njegova politička i krivična rehabilitacija. A četnici su ostavili krvave tragove u raznim oblastima Jugoslavije, u Hercegovini, Krajini, Crnoj Gori, Sandžaku a bogami i u samoj Srbiji. Pokazali su veliku mržnju prema onima koji nisu bili Srbi ali i prema Srbima koji su bili njihovi neistomišljenici, prema partizanima i njihovim pristalicama. Zbog toga je ubijeno mnogo ljudi. Da ne pominjemo njihov kvislinški odnos prema okupatoru…

MONITOR: U Crnoj Gori je to bilo javno, postoje brojni dokazi za četničkog vojvodu Pavla Đurišića, koji je od Njemaca tražio da se i u povlačenju 1945 pridruži njihovim jedinicama.
PANČIĆ: Jeste. To je samo jedan od primera. Dakle, četnici ni u Srbiji nisu ostavili dobro sećanje. Razumljivo je da tamo gde je bilo četničkih etnički i nacionalistički motivisanih zločina bude danas toliko interesovanje i osuda rehabilitacije Draže Mihailovića. To Srbiji nanosi veliku štetu, dovodi u pitanje njen antifašizam i ne samo odnose sa susedima koji su bili žrtve tog pokreta već i na čitavom spoljnopolitičkom planu. Pri tom, za pitanje odgovornosti nije važno s kakvim motivima je Draža Mihailović otišao u četnike, koliko je stvarno imao nameru da se suprotstavi Nemcima. Sigurno da ne bi ostao i napravio četničke jedinice da nije imao nameru da se na početku rata suprotstavi okupatoru. Ali ono što je došlo iza toga, kako su se odvijale stvari, progon nesrba i ideoloških protivnika i spremnost na sadejstvo s okupatorom makar i iz tih razloga, teški zločini, jesu ono što bi trebalo da odluči o njegovoj odgovornosti, a ne razumevanje njegovih motiva. Tu dolazimo do ovoga da se radi o istorijskom revizionizmu, mada je on na delu već duže vreme…

MONITOR: Koliko su etnički nacionalizmi i danas jaki? Goran Svilanović je, kada je bio na čelu Pakta za stabilnost, u nekom razgovoru rekao da zemlje nastale od SFRJ nijesu postale građanske države, pa čak ni one koje su u svojim ustavima stavile da su države građana, a ne matičnih naroda i „ostalih”.
PANČIĆ: Evo doličnog primera za to. Čuo sam da je Tomislav Nikolić, lider SNS-a, sada u kampanji, na pitanje kako bi trebalo da se opredeljuju nacionalne manjine na ovim izborima u Srbiji, rekao da bi one „trebalo da se priklone pobedničkoj partiji”. Znači jednoj od dve najveće stranke, SNS ili DS.

MONITOR: Pa to znači da su građani manjina „građani drugog reda”. Je li to poruka?
PANČIĆ: Naravno. Možda to Nikolić nije želeo da se obznani, ali nije uspeo da se dovoljno prilagodi svom novom evropejskom imidžu i tu je pokazao da je mnogo više radikal nego ovo što bi hteo da bude. Tu se jasno pokazuje kako stvari zapravo stoje sa manjinama…

MONITOR: Da, položaj manjina kao ogledalo države. Ovdje onda pokazuje da nema građanske države.To je, pretpostavljam, slično i u drugim ex-yu državama?
PANČIĆ: Jeste, to je ilustracija. Ako imate sve te nacionalne savete gde svaki nacionalni i manjinski lider ima neka posebna prava u odnosu na svoju zatvorenu zajednicu pa postaje neka vrsta malog tlačitelja unutar nje, to omeđavanje društva i znači zatvaranje i izolovanje, to ne stvara i ne obnavlja veze između ljudi, nema građana već onih koji se odnose prema svojim nacionalnim savetima i tim svojim vođama kojima su prepušteni.

MONITOR: Pa to je matrica multikulturalizma koja se u Evropi pokazala nedovoljnim izlazom za nacionalna prava posebnih zajednica. Pa je i Angela Merkel imala jednu, možda politički netaktičnu primjedbu u vezi s tim.
PANČIĆ: Da, to ima veze s razumevanjem multikulturalizma, ali to je duga priča, čitava jedna tema. Rekao bih da i Merkelova nije bila u krivu, ali to je komplikovano za kratak odgovor…

MONITOR: Da li bi rješenje bio interkulturalizam?
PANČIĆ: Da, interkulturalizam.

MONITOR: Na neki način, nedavno ste se u Utisku nedjelje izjasnili o vašim političkim opredjeljenjem kada se radi o izborima u Srbiji. Malo ste kritikovali Tadića zbog izjave da je „skratio mandat” a ne podnio ostavku, ali je kod vas osnovno to da nikako ne bi trebalo dopustiti da Nikolić i SNS dođu na vlast.
PANČIĆ: Jesam. Ja mislim da Srbija to ne sme da dozvoli i da za to nema nikakvog odgovora. Nikolić je radikal koji se nedavno prometnuo u zagovornika evropskih vrednosti.

MONITOR: Postoje dosta uvjerljive procjene da će u slučaju da Tadićeva koalicija ponovo formira vladu, Ivica Dačić biti mandatar. Kako biste odgovorili na pitanje zašto je Dačić bolji od Nikolića?
PANČIĆ: Šta hoćete da kažete? Evo ovako: Dačić bi svakako bio faktor i ako bi Nikolić formirao vladu. Ali Tadićeva vlada sa Čedomirom Jovanovićem i ako je neizbežno Dačićem, bila bi bolje rešenje nego Nikolićeva sa Dačićem. Ja sam za to da se izabere bolje rešenje. Pri tom, ne verujem da će Dačić biti premijer. Tadić se već opekao sa Koštunicom kada nije mogao, preko DS-a, da utiče na njegove odluke kao premijera. Ne verujem da će to ponoviti sa Dačićem.

Rehabilitacija sa ciljem

MONITOR: Postoji zakon o pravu četničkih boraca na penzije, mada se izgleda ne primjenjuje.
PANČIĆ: I to. Ali, spomenimo rehabilitaciju ona dva žandara koje je ubio Žikica Jovanović Španac, pa je posle, i u vreme našeg detinjstva, taj dan slavljen kao dan ustanka u Srbiji. Ta dva ubijena žandara u Beloj Crkvi su nedavno rehabilitovana jer oni, smatra se, nisu bili neprijatelji jer su bili obični činovnici. Pa sigurno da nisu bili ni Nemci ni neka velika opasnost, ali su bili deo kvislinške mašinerije, deo tog novouspostavljenog sistema. E sad, tvrdi se da je to zločin jer se radi o ubistvu. Ali, ni Žikica Jovanović nije bio neki serijski ubica koji ubija po vašarima, već protivnik okupatora i kvislinške vlasti. Meni je zato očigledno da se ovakvim rehabilitacijama, u stvari, umesto veće pravičnosti, cilja na skidanje odgovornosti sa četničkog pokreta za evidentne zločine i kolaboraciju.

Između dva zla

MONITOR: A kako vi gledate na argumente da bi trebalo da prestanemo birati „između dva zla”?
PANČIĆ: Pa dok ne uđemo u EU. To je jedino što nas tamo vodi. Pa šta mislite zar Francuzi ovih dana ne biraju između groznog desničara Sarkozija i neuverljivog levičara Olanda? Ni to nije neka šansa za izbor. Ali oni biraju. To je demokratija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo