Povežite se sa nama

INTERVJU

TEOFIL PANČIĆ, KOLUMNISTA NEDJELJNIKA VREME: Umjesto pravičnosti, skidanje odgovornosti

Objavljeno prije

na

Ne prestaje uzbuđenje zbog očekivane rehabilitacije Draže Mihailovića. Iako se radi samo o procesnim razlozima za rehabilitaciju, gotovo svi je predstavljaju kao rehabilitaciju „lika i djela”, kao političku i krivičnu. Koliko je to iritantno i štetno, ali i kakve sve to veze ima pred aktuelnim izborima u Srbiji, razgovarali smo s kolegom, kolumnistom Vremena Teofilom Pančićem. MONITOR: Veliko uzbuđenje u Srbiji i regionu izazvao je proces za rehabilitaciju Draže Mihailovića. Kakvom vam se uopšte čini ta rasprava? Koliko ona reflektuje demokratsku insuficijenciju našeg društva?
PANČIĆ: Suđenje Draži Mihailoviću, kao i suđenje Alojziju Stepincu sigurno nije bilo po demokratskim merilima, po nekim najvišim standardima. Sigurno je u tim suđenjima bilo raznih propusta i nedostataka a moglo bi se reći da je u njima bilo i izvesne doze političke osvete ili osvete ratnih pobednika, ali to ne znači da su osuđeni nevini ljudi. To ne znači da su oni čisti, da su anđeli i da bi mi trebalo da ih rehabilitujemo…

MONITOR: Sam postupak rehabilitacije zasniva se na „pravno –tehničkom” i ne ulazi u pitanje odgovornosti.
PANČIĆ: Da. Neko je nedavno kod nas napravio jednu zanimljivu inventuru sličnih suđenja u zapadnoevropskim zemljama, dakle ne govori se o nama niti o istočnom bloku, već o Zapadu, od Norveške, Holandije, Belgije, Francuske itd. Tu je bilo svega i svačega, tu su bile desetine i stotine pogubljenja, vrlo oštrih kazni i na često vrlo kratkim suđenjima koja su mogla sigurno biti negde i sporna, pa ipak niko ozbiljan i niko izvan nekih revizionističkih krugova to ne osporava, ne osporava bitno ta suđenja, ne osporava pre svega politički karakter ljudi kojima je suđeno i presuđeno. Ja ne bih imao ništa protiv da se preispituje, recimo, sudski proces Draži Mihailoviću, kada iza tog preispitivanja ne bi stajala očigledna želja za generalnom političkom rehabilitacijom četničkog pokreta i za nekim prilično prizemnim i jeftinim revizionističkim nastojanjem da se prikaže kako su četnici bili u najmanju ruku ravnopravni partizanima po svojoj antifašističkoj borbi ako ne i autentičniji. Postoje pokreti u nekim drugim zemljama, Poljska je karakterističan primer, koja je imala dva pokreta otpora, Armiju Krajovu i Armiju Ludovu. Ali se oni ne smatraju jednakim.

MONITOR: Interesantno je da je to postala tema za čitav region.
PANČIĆ: To je očekivano jer se u nekadašnjim republikama ovaj proces rehabilitacije Mihailovića razume kao njegova politička i krivična rehabilitacija. A četnici su ostavili krvave tragove u raznim oblastima Jugoslavije, u Hercegovini, Krajini, Crnoj Gori, Sandžaku a bogami i u samoj Srbiji. Pokazali su veliku mržnju prema onima koji nisu bili Srbi ali i prema Srbima koji su bili njihovi neistomišljenici, prema partizanima i njihovim pristalicama. Zbog toga je ubijeno mnogo ljudi. Da ne pominjemo njihov kvislinški odnos prema okupatoru…

MONITOR: U Crnoj Gori je to bilo javno, postoje brojni dokazi za četničkog vojvodu Pavla Đurišića, koji je od Njemaca tražio da se i u povlačenju 1945 pridruži njihovim jedinicama.
PANČIĆ: Jeste. To je samo jedan od primera. Dakle, četnici ni u Srbiji nisu ostavili dobro sećanje. Razumljivo je da tamo gde je bilo četničkih etnički i nacionalistički motivisanih zločina bude danas toliko interesovanje i osuda rehabilitacije Draže Mihailovića. To Srbiji nanosi veliku štetu, dovodi u pitanje njen antifašizam i ne samo odnose sa susedima koji su bili žrtve tog pokreta već i na čitavom spoljnopolitičkom planu. Pri tom, za pitanje odgovornosti nije važno s kakvim motivima je Draža Mihailović otišao u četnike, koliko je stvarno imao nameru da se suprotstavi Nemcima. Sigurno da ne bi ostao i napravio četničke jedinice da nije imao nameru da se na početku rata suprotstavi okupatoru. Ali ono što je došlo iza toga, kako su se odvijale stvari, progon nesrba i ideoloških protivnika i spremnost na sadejstvo s okupatorom makar i iz tih razloga, teški zločini, jesu ono što bi trebalo da odluči o njegovoj odgovornosti, a ne razumevanje njegovih motiva. Tu dolazimo do ovoga da se radi o istorijskom revizionizmu, mada je on na delu već duže vreme…

MONITOR: Koliko su etnički nacionalizmi i danas jaki? Goran Svilanović je, kada je bio na čelu Pakta za stabilnost, u nekom razgovoru rekao da zemlje nastale od SFRJ nijesu postale građanske države, pa čak ni one koje su u svojim ustavima stavile da su države građana, a ne matičnih naroda i „ostalih”.
PANČIĆ: Evo doličnog primera za to. Čuo sam da je Tomislav Nikolić, lider SNS-a, sada u kampanji, na pitanje kako bi trebalo da se opredeljuju nacionalne manjine na ovim izborima u Srbiji, rekao da bi one „trebalo da se priklone pobedničkoj partiji”. Znači jednoj od dve najveće stranke, SNS ili DS.

MONITOR: Pa to znači da su građani manjina „građani drugog reda”. Je li to poruka?
PANČIĆ: Naravno. Možda to Nikolić nije želeo da se obznani, ali nije uspeo da se dovoljno prilagodi svom novom evropejskom imidžu i tu je pokazao da je mnogo više radikal nego ovo što bi hteo da bude. Tu se jasno pokazuje kako stvari zapravo stoje sa manjinama…

MONITOR: Da, položaj manjina kao ogledalo države. Ovdje onda pokazuje da nema građanske države.To je, pretpostavljam, slično i u drugim ex-yu državama?
PANČIĆ: Jeste, to je ilustracija. Ako imate sve te nacionalne savete gde svaki nacionalni i manjinski lider ima neka posebna prava u odnosu na svoju zatvorenu zajednicu pa postaje neka vrsta malog tlačitelja unutar nje, to omeđavanje društva i znači zatvaranje i izolovanje, to ne stvara i ne obnavlja veze između ljudi, nema građana već onih koji se odnose prema svojim nacionalnim savetima i tim svojim vođama kojima su prepušteni.

MONITOR: Pa to je matrica multikulturalizma koja se u Evropi pokazala nedovoljnim izlazom za nacionalna prava posebnih zajednica. Pa je i Angela Merkel imala jednu, možda politički netaktičnu primjedbu u vezi s tim.
PANČIĆ: Da, to ima veze s razumevanjem multikulturalizma, ali to je duga priča, čitava jedna tema. Rekao bih da i Merkelova nije bila u krivu, ali to je komplikovano za kratak odgovor…

MONITOR: Da li bi rješenje bio interkulturalizam?
PANČIĆ: Da, interkulturalizam.

MONITOR: Na neki način, nedavno ste se u Utisku nedjelje izjasnili o vašim političkim opredjeljenjem kada se radi o izborima u Srbiji. Malo ste kritikovali Tadića zbog izjave da je „skratio mandat” a ne podnio ostavku, ali je kod vas osnovno to da nikako ne bi trebalo dopustiti da Nikolić i SNS dođu na vlast.
PANČIĆ: Jesam. Ja mislim da Srbija to ne sme da dozvoli i da za to nema nikakvog odgovora. Nikolić je radikal koji se nedavno prometnuo u zagovornika evropskih vrednosti.

MONITOR: Postoje dosta uvjerljive procjene da će u slučaju da Tadićeva koalicija ponovo formira vladu, Ivica Dačić biti mandatar. Kako biste odgovorili na pitanje zašto je Dačić bolji od Nikolića?
PANČIĆ: Šta hoćete da kažete? Evo ovako: Dačić bi svakako bio faktor i ako bi Nikolić formirao vladu. Ali Tadićeva vlada sa Čedomirom Jovanovićem i ako je neizbežno Dačićem, bila bi bolje rešenje nego Nikolićeva sa Dačićem. Ja sam za to da se izabere bolje rešenje. Pri tom, ne verujem da će Dačić biti premijer. Tadić se već opekao sa Koštunicom kada nije mogao, preko DS-a, da utiče na njegove odluke kao premijera. Ne verujem da će to ponoviti sa Dačićem.

Rehabilitacija sa ciljem

MONITOR: Postoji zakon o pravu četničkih boraca na penzije, mada se izgleda ne primjenjuje.
PANČIĆ: I to. Ali, spomenimo rehabilitaciju ona dva žandara koje je ubio Žikica Jovanović Španac, pa je posle, i u vreme našeg detinjstva, taj dan slavljen kao dan ustanka u Srbiji. Ta dva ubijena žandara u Beloj Crkvi su nedavno rehabilitovana jer oni, smatra se, nisu bili neprijatelji jer su bili obični činovnici. Pa sigurno da nisu bili ni Nemci ni neka velika opasnost, ali su bili deo kvislinške mašinerije, deo tog novouspostavljenog sistema. E sad, tvrdi se da je to zločin jer se radi o ubistvu. Ali, ni Žikica Jovanović nije bio neki serijski ubica koji ubija po vašarima, već protivnik okupatora i kvislinške vlasti. Meni je zato očigledno da se ovakvim rehabilitacijama, u stvari, umesto veće pravičnosti, cilja na skidanje odgovornosti sa četničkog pokreta za evidentne zločine i kolaboraciju.

Između dva zla

MONITOR: A kako vi gledate na argumente da bi trebalo da prestanemo birati „između dva zla”?
PANČIĆ: Pa dok ne uđemo u EU. To je jedino što nas tamo vodi. Pa šta mislite zar Francuzi ovih dana ne biraju između groznog desničara Sarkozija i neuverljivog levičara Olanda? Ni to nije neka šansa za izbor. Ali oni biraju. To je demokratija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo