Povežite se sa nama

INTERVJU

TEREZA SALGUEIRO: Posebna muzički univerzum

Objavljeno prije

na

MONITOR: Recite nam nešto o materijalu koji promovišete u Podgorici.

SALGUEIRO: Album je snimljen u avgustu. Cilj nam je bio da stvorimo veoma specijalnu muziku. Ona je, makar, za nas takva. Trudili smo se da stvorimo muzički univerzum i jezik koji bi bio povezan sa našim posebnim umjetničkim biografijama, senzibilitetima i aspiracijama, kako bi svima bio nešto potpuno novo. MONITOR: Kako je teklo snimanje?
SALGUEIRO: Album je urađen na jednom specijalnom mjestu. Nijesmo željeli da ga snimimo u nekoj hladnoj studijskoj atmosferi. Tražili smo mjesto i bili veoma srećni kada smo našli kuću koja pripada starom planinskom manastiru koji se nalazi blizu okeana. Tamo smo napravili studio i snimali našu muziku. Album smo komponovali zajedno. Srećom, poklopilo se da imamo isti san i isti senzibilitet. Našli smo se u januaru, a album snimili u avgustu. U pitanju su originalne pjesme koje će same reći kako funkcionišemo kao cjelina.

MONITOR: Koliko se rad na ovom albumu razlikuje od vašeg prethodnog angažmana?
SALGUEIRO: Potpuno se razlikuje. Ostali albumi bili su rezultat saradnje sa drugim umjetnicima. Ja sam bila samo interpretator. Prije solo karijere radila sam sa Madredeusom dvadeset godina. To je bila drugačija priča i avantura. Pjevala sam originalni materijal, ali ne svoj. Pravi cilj po odlasku iz Madredeusa bio je naći odgovarajuće muzičare. Imala sam sreće sa tim. Ovo što sada radim je dio mene.

MONITOR: Znači, ovo je za vas novi početak?
SALGUEIRO: Da, ovo je novi početak i velika stvar za mene. Nakon toliko godina u muzici, veoma je ispunjavajuće raditi sa ovim ljudima, pisati sopstvene stihove i raditi muziku koja nas sve inspiriše.

MONITOR: Zadovoljni ste onim što je dala vaša saradnja?
SALGUEIRO: Jesam. Radimo kao pravi bend i namjeravamo tako da nastavimo. Ne znamo gdje će nas život voditi, ali nadam se da ćemo uspjeti da zadržimo ovu atmosferu i dobar odnos između sebe, ali i prema muzici. Planiramo još da putujemo i prezentujemo našu muziku. Nadam se da će ova turneja trajati do sljedeće godine, i da će krajem sljedeće izaći novi materijal, koji se već polako sprema.

MONITOR: Koliko je bilo teško krenuti u solo karijeru nakon Madredeusa?
SALGUEIRO: Prvi album sa mojim imenom bio je Obrigado, kompilacija dueta i saradnje koju sam ostvarila za dvadeset godina bavljenja muzikom. Sljedeće godine sam snimila tri različita materijala. Sve je to bilo izazovno i veoma zanimljivo. Iako sam uradila sve ovo, imala sam u perspektivi povratak u Madredeus. Ne bi to bio povratak, jer u principu nijesam ni odlazila iz benda. To je trebalo da bude samo nastavak saradnje. No, to se nije desilo.

MONITOR: Kako se završila ta priča?
SALGUEIRO: Ponudili su mi ugovor od sedam godina u kojem bi rad sa njima bio prioritet. Ja sam imala 17 kada sam došla u bend i u njemu provela dvadeset godina. Više od pola mog života. Rekla sam im da bih bila neiskrena ako kažem da mogu i dalje raditi istim intenzitetom. Oni su željeli da nastave priču Madredeusa i nastavili su u drugom pravcu. Ja sam takođe odlučila da ostanem u muzici i snimila sam kasnije album Matriz.

MONITOR: Taj album ste posvetili Portugalu?
SALGUEIRO: Na njemu sam pokušala da predstavim koliko je raznovrsna muzika Portugala. Na tako malom terenu je puno različitih uticaja. Tu su tokom vjekova živjeli Feničani, Kelti, Rimljani, Jevreji, dolazili narodi sa krajnjeg sjevera Evrope… tako da je to zanimljiva fuzija uticaja. Željela sam da sve to zabilježim na albumu. Ipak, Matriz je još jedan album saradnje, tako da ovaj koji ovdje prezentujem smatram prvim pravim solo albumom.

MONITOR: Već smo pomenuli da ste se muzikom počeli baviti kao tinejdžerka. Kako je biti tako mlad, a uspješan?
SALGUEIRO: Uspjeh se gradi postepeno, ali moram reći da za mene cijela ova avantura nikada nije bila stvar uspjeha. Uvijek se radilo o muzici, o velikoj obavezi i ljubavi koju imam prema muzici i riječima. Na kraju je sve to postalo mnogo veće nego što sam ikada zamišljala. Bilo je teško u početku, ali usput naučite da se nosite sa tim. Da se disciplinujete. Za mene je bilo naročito teško, jer prije dolaska u Madredeus nijesam putovala van Portugala. Sada je stvar drugačija. Kada sam duže u Lisabonu, nedostaju mi putovanja i koncerti, jer je to ono što mnogo volim da radim.

MONITOR: Sve pjesme su na portugalskom. Je li se teško povezati sa publikom koja ne govori vaš jezik?
SALGUEIRO: To nikada nije bio problem. Radim ovo više od dvadeset godina, pjevala sam većinom na portugalskom, ali bilo je pjesama i na latinskom, italijanskom i španskom. Poslije ovakvih jezičkih izleta, brzo se vratim portugalskom jeziku. Interesantna mi je ta vrsta komunikacije, ali pjevanje na portugalskom je moja najdublja forma ekspresije. Novi album je ispjevan jezikom moje zemlje. Volim da učim druge jezike, ali kako vrijeme prolazi sve više volim svoj jezik. Smatram ga veoma muzikalnim.

MONITOR: Vim Venders kaže da je muzika koju ste vi uradili za njegov film Lisabonska priča, bila svojevrstan vodič kroz Lisabon i predložak za scenario.
SALGUEIRO: Bilo je interesantno stajati pred kamerama. Nikada ranije nijesam snimala. Venders je nevjerovatan režiser i veoma ga cijenim. Za Madredeus je to bilo jako važno iskustvo koje je išlo paralelno sa velikim internacionalnim uspjehom albuma O Espirito da Paz. Istovremeno smo bili prezentovani muzičkoj i filmskoj publici i to je za nas bilo odlično. Imati slike i pejzaže Portugala povezane našom muzikom, šta više tražiti?

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo