Povežite se sa nama

MONITORING

Sapun za pare

Objavljeno prije

na

Vjerovatno je naš najbogatiji zemljak; po drugoj verziji, samo je knjigovođa domaćih političkih moćnika. Na Vikipediji Duško Knežević ima ažuriranu biografiju sa stajlingom ,,svjetskog biznismena”; vlasnik je banke u Rusiji i partner izvjesnih firmi u Velikoj Britaniji. Jutjub je zatrpan njegovim snimcima – obrađenim i na engleskom jeziku pripremljenim u njegovoj TV Atlas. Niz drugih portala i medija, u zemlji i susjedstvu, gasiraju njegove izjave.

Ima ih masa u posljednje vrijeme. Knežević je u junu na RTS-u gost emisije Profil i profit. U Pobjedi je, oko ,,ekonomskog državljanstva”, objasnio da je ,,pola miliona niska cijena”, Pa je bio u prvom redu publike njujorškog Šeratona dok je Bil Klinton na skupu svoje Globalne inicijative držao govor. Za Vorld fajnans na čak šest stranica je dao intervju koji obiluje opštim mjestima, tipa: ,,Ako ne razmišljamo o našim mladim ljudima i o budućnosti društva, naći ćemo se u velikoj krizi”. A u rodnu grudu je doveo Pamelu Anderson i Severinu Vučković.

Sve bi to, procjenjuje se, trebalo da pomogne Kneževiću da se dočepa (na)kupca ili suinvestitora za ambiciozne projekte, jer su njegove firme – u netvorku oligarhije na vlasti – došle u posjed velikih nekretnina. Sada mu, vjeruje se, fali keš, pa privlači pažnju tako što je Pamelu odveo u obilazak gradilišta Atlas kapital centra u Podgorici a Severina je – sa sve direktnim uključenjem u dnevnik TV Atlas – najavila kako će u istom nezavršenom objektu ,,snimati dio spota”.

Investitor je projekata – u izgradnji ili u planovima – Atlas kapital centar, zatim hotela i ekspo centra Adriatik fair u Budvi sa četiri solitera preko 11 spratova i pet pratećih građevina visine od pet-šest etaža, zatim bivšeg vojno-medicinskog centra Meljine na 50.299 m2, Mimoze na rtu Kobila od 309.000 m2.

Knežević je vlasnik kompleksa Kamenovo bič na 32.000 m2, do kojeg je, tvrdilo se, došao prevarom, tako što je 1999. od Rekreatursa iz Prištine, za smiješno male pare, otkupio imovinu u vrijednosti od oko 20 miliona eura. Kako je Monitor pisao, Knežević u Budvi planira i Mogren Garden, apartmansko naselje na stijeni neposredno uz more, na stazi između Starog grada i plaže Mogren, sa soliterima i zgrade šestospratnicama po obodu litice od ukupno oko 120.000 m2. Planira i izgradnju Mogren Hila na brdu Komoševina iznad Budve od 79.600 m2, sa soliterom, hotelom i apartmanima…

No, o jednom od najvećih crnogorskih tajkuna se zapravo u javnosti malo toga zna. Ko je Dušan Knežević? Rođen 1959. u Titogradu. Porijeklom je iz zetskog sela Mojanovići, kao mladić je igrao košarku i završio gimnaziju Slobodan Škerović. Odlazi na studije ekonomije u Beograd. U javnosti je od ranih 1980-ih, kao student-maneken u TV reklami sapuna Saponije iz Osijeka, potom je savezni košarkaški sudija. Zapošljava se u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih je direktor Jupeksa, firme iz branše.

Radna je pretpostavka da je Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. To je nedokazana tvrdnja. No, klupko se odmotavalo godinama kasnije, navodno kroz ,,reinvestiranje” – kupovinom propalih društvenih firmi. Pa je, komentarišući neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u istrazi protiv ,,stečajne mafije” u Srbiji, Knežević kazao: ,,Možda čudno zvuči, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”. Tokom iste istrage je član upravnog odbora njegove Atlas banke (Miko Brašnjović) u zatvoru izvršio samoubistvo. Na sajtu Atlas grupe sada se, kao dio kompanije, navodi i budvanski Montenegroekspres čije je akcije (procijenjena imovina na preko 10 miliona eura) Knežević svojevremeno kupio u partnerstvu upravo sa Brašnjovićem.

Iako ga zovu ,,Milov tajkun”, Kneževiću – jedinom u crnogorskom tajkunskom bratstvu – prvi milion nije namjestio aktuelni premijer. ,,Prvi milion”, objasnio je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a za njenog predsjednika je imenovan Knežević. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Kapital investu Milu Đukanoviću. Da li je Knežević namjestio Milu ,,prvi milion”? Malo vjerovatno da nije. Knežević je zadržao poslovne ,,pireuske” veze. Na primjer, sve parcele na kojima Kneževićeve povezane firme namjeravaju da grade Mogren Garden imaju hipoteke Piraeus banke od ukupno 8.000.000 eura. U intervjuu za Vijesti 2008. je objasnio kako je ,,Đukanovićev prijatelj”. Jednom drugom prilikom kako ,,Milo drži riječ”.

Od druge polovine 1990-ih Knežević je sa poslovima u starom kraju, gdje, poznato je, ,,riječ” više vrijedi od zakona. Najprije je kupio Jadranski sajam u Budvi, slijedi osnivanje podgoričke Atlas mont banke, pa Atlas Monta, privatizacione menadžment kompanije. Milo ga pominje 24. februara 2001. u presretnutom razgovoru sa Dušankom Pešić: ,,Igrao sam basket, bio čitav dan kući, a sad se spremam, ne znam, nešto me Duško Knežević pozvao…”

Nacional je 2001. tvrdio bez specifikovanih dokaza: ,,Velik dio novca opran je i putem Atlas banke u Podgorici, gdje kao nominalni vlasnik figurira Knežević, bivši prodavač palačinki na beogradskom sajmu. Istu takvu banku Knežević je pod pokroviteljstvom srpskog SDB-a oformio u Beogradu, a poslovnice te banke ima u Engleskoj i na Cipru. Ne tako davno Knežević je od tamošnjih vlasti zatražio dozvolu da u tim zemljama otvori ‘banking junits’ Atlas banke, ali dozvolu nije dobio zbog sumnje da će ih koristiti za pranje novca od krijumčarenja. Nije nevažno napomenuti da je u Podgorici već dulje javna tajna kako je Knežević samo paravan za prave vlasnike banke: Mila Đukanovića i njegova brata Acu, Stanka Subotića, Veska Barovića i Branka Vujoševića”. I Srećko Kestner je tvrdio da se dio novca pere ,,preko Atlas banke u Podgorici”.

Najkasnije od 2002. Duško Knežević je jedno vrijeme u Odboru direktora državne Elektroprivrede CG. Nije ni čudo što je Elektroprivreda – skupa sa Telekomom, Plantažama – ima portfelje Atlas Mont fonda, baš kao i Jugopetrol. Naime, savjetnik tenderske komisije u privatizaciji Jugopetrola je bio Mark Harison, umiješan i u kupovinu akcija budvanskog Montenegro ekspresa, potonje Kneževićeve firme.

U Crnoj Gori Knežević ima firme kao Atlas centar, Atlas Lajf, Atlas penzioni fond, fabriku vode Akva Monta, Univerziteta Mediteran, Korala (deluks hotel Princes). Njegov je i Jadranski sajam, gdje mu je manjinski partner ne samo Milov kum Goran Sito Rakočević, već i Branko Perović, bivši ministar spoljnih poslova, rođeni brat Dragana Perovića koji je sa grčkim milionerom Viktorom Restisom ušao u veći broj poslova u Crnoj Gori, uključujući i Sveti Stefan.

I u Beogradu je Knežević takođe vlasnik koječega; ima ambiciozne građevinske planove. A gazda tamošnjeg kultnog hotela Mažestik postao je preko advokata Caneta Subotića. Pisali smo ljetos o tome, naime o advokatu Tomasu Nigu, građaninu Lihtenštajna. Februara 2006. sporadično se čulo o Nigu prilikom kupovine 51,41 odsto akcija Mažestika za 2,23 milona eura. Hotel je kupila of-šor firma Atlas ventura holding sa Islanda čiji je osnivač-vlasnik drugo preduzeće (pravno lice) Ernest Nig Trast Manadžment Establišment a direktor – advokat Nig. Prethodni vlasnik hotela je bio Atlas sistem Duška Kneževića. Advokat Nig je bio jedini zaposleni i direktor Subotićeve holding kompanije Emerdžing Marketing Investments koja je osnovana 2003. u Kopenhagenu, naslijedivši Subotićeve of-šor firme iz Limasola umiješane u ,,tanzit duvana”. A Knežević posluje na Kipru od ranih 1990-ih pa sve do danas (firme Atlas kapital i Atlas e-foreks).

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo