Povežite se sa nama

INTERVJU

SARA RENAR, MUZIČARKA: Pjesme liječe

Objavljeno prije

na

Sara Renar je umjetnica koja je odlučila da svoju karijeru arhitektice ostavi po strani kako bi se u potpunosti posvetila muzici. Iza sebe ima četiri albuma i mnogo pređenih kilometara. Tokom svojih turneja u poslednjih par godina je nekoliko puta posjetila Crnu Goru. Ovdašnja publika će je za vikend imati prilike vidjeti u Kotoru, pa upravo zbog ovoga priču sa njom otvorili smo uspomenama iz Crne Gore o kojima nam Renar kaže:

Mislim da ću uvijek pamtiti nastup na Lake Festu u Nikšiću – otvorila sam taj stage potpuno sama, u bijeloj haljini, punog želuca nekog sjajnog roštilja, a publika je bila fenomenalna tako da sam u tom ludilu i premašila satnicu. Pamtim također jedan spontani nastup u Budvi, nakon službene svirke na festivalu Novi Val, se, poneseno atmosferom zasviralo na afteru u Vihor baru. Onda je tu i nedavni nastup u Podgorici i sjajno suludi radijski intervju – ma teško je izdvojiti. Svaki put je u Crnoj Gori predivno.

MONITOR: Ostavili ste arhitekturu iza sebe i posvetili se muzici. Koliko je u današnje, pretežno virtuelno okrenutom svijetu, teško održati tempo studio-koncerti-medijske promocije, a pri tom zadržati dio života za sebe?
RENAR: Moram priznati da nije tako lako balansirati gomilu tih segmenata života i njih spojiti u jednu suvislu cjelinu koja odražava tebe kao ličnost i tvoje iskrene sklonosti. Muzika je moj cilj, i postoji jedna fina distinkcija između percipiranja nečeg kao svoj ,,posao”, odnosno, kao svoj ,,poziv”. Iako sâmu muziku smatram svojim pozivom, u današnjem tzv. virtuelnom svijetu teško je razlučiti bavljenje muzikom u idealnim uvjetima – u studiju i na koncertima – od medijske promocije, pogotovu promoviranja na društvenim mrežama. Pored toga, mašina ti se pokvari, psu se ide van i generalno želiš da životu nametneš vlastiti tempo, tako da… Kada se kockice slože, i stvari idu od ruke, tada se dâ ne samo balansirati nego i uživati.

MONITOR: Kad već pominjem virtuelno okruženje, koliko mislite da je današnja muzička industrija uspjela iskoristiti njegove kapacitete i kako se Vi nosite sa njegovim prednostima i manama?
RENAR: Nema smisla govoriti o društvenim mrežama u terminima ,,dobro” i ,,loše”. Promoviranje muzike u takvim okvirima naravno ima svoje prednosti i nedostatke, ali kada je virtualizacija stvarnosti sveprisutna, a pri tom je neko institucionalno djelovanje na polju muzike izgubilo maha na ovim prostorima, primoran si snaći se u datim uvjetima. Opet, sveprisutnost na mreži ne sugerira da je muzika koja se promovira dobra, te se krug pravih ljubitelja određene muzike širi jedino aktivnim bavljenjem onoga što je i potaklo medijsko promoviranje – stvaranjem i prezentiranjem stvorenog javnim nastupima.

MONITOR: Čini se da se u TV i radijskom spektru sve formatiralo, nakrcalo reklamama, sve je manje autorskih emisija i svježih i drugačijiih pjesama. Koliko TV i radio mogu pomoći umjetnicima sličnim Vama?
RENAR: Koliko imam prilike biti upućena u to, nisam sigurna da se moja muzika vrti po televizijskim i radijskim postajama ni približno onoliko koliko se razmjenjuje od uha do uha, među živim svijetom koji dolazi na koncerte i do kojih je pjesma našla svoj put na jedan znatno manje mainstream način.

MONITOR: Vaši nastupi su podređeni muzici. Sve je uklopljeno kako bi dalo jedinstven audio-vizuelni doživljaj. Da li ste često imali savjeta/predloga da u prvi plan, kako se to danas najčešće radi, postavite Vaš fizički izgled?
RENAR: Nisam imala uopće takvih ,,savjeta”. Od početka sam se postavila tako da je bilo jasno koje granice se ne prelaze i na koje karte se ne igra. Dapače, tek sam u posljednje vrijeme, kada sam stekla samopouzdanje i afirmaciju za svoj rad počela eksperimentirati sa garderobom. Da se razumijemo mislim da je to šteta – na početku karijere sam imala osjećaj da praktički trebaš negirati svoju ženstvenost da bi te se ozbiljno shvatilo kao autora i muzičara.

MONITOR: Na koji način uspijevate da „ne igrate” po pravilima muzičke industrije?
RENAR: Prava je istina da raspadom klasične diskografije nekih ,,čvrstih” pravila u stvari i nema. U ovom pozivu dobrim dijelom sam kreiraš pravila igre, a ta sloboda je ujedno i prekrasna i zastrašujuća. A bez puno rada ne ide.

MONITOR: Uspjeli ste se upisati i u Igru prestola. Kako je biti Lannister, makar na dan?
RENAR: Bila sam Lannister na gotovo mjesec dana – doduše prije sedam godina za vrijeme snimanja druge sezone u Dubrovniku. Doživjeti ozbiljan produkcijski stroj je bilo sjajno iskustvo.

MONITOR: Dosta Vaših numera su autobiografske. Album „Tišina” je posebna priča. Koliko je teško izbaciti takve pjesme iz sebe i prepustiti ih da žive neki svoj život?
RENAR: Ljepota pisanja pjesama je što traumatična iskustva možeš kanalizirati u nešto konstruktivno, lijepo. Teško je koliko sam život zna biti težak, ali pjesme zapravo liječe.

MONITOR: Zanimljiv projekat je iza Vas – predstava Montažstroja „Mali čovjek želi preko crte”. Možete li našim čitaocima, s obzirom da nemaju prilike vidjeti predstavu, reći kako je biti Ceca na pozorišnim daskama i približiti ideju projekta?
RENAR: Predstava za koju me pitate je praizvedbu i jedine izvedbe doživjela 2013. u Pogonu kulture u Zagrebu. Skeč sa Thompsonom, kojeg je sjajno odigrao pokojni Ante Perković i Cecom tek je jedna od scena u predstavi u kojoj kroz elektronsku reinterpretaciju novovalne glazbe čitav zbor ,,malih ljudi” propitkuje svoju društvenu poziciju i ulogu glazbe u njoj. Redatelj Borut Šeparović je mudro predvidio za koju scenu će se najviše mediji ,,uhvatiti”. Čitajte ,,Sedmu republiku” Ante Perkovića. Sve je rekao.

MONITOR: Nakon tri studijska albuma, objavili ste i jedan živi, muzičko-scenski album. Da li je trebala promjena ili su se stvari jednostavno posložile?
RENAR: ,,Gdje povlačiš crtu?” je neočekivani rezultat projekta originalno nastalog na poziv Trećeg programa Hrvatskog radija koji je premašio zadane okvire i od dvadesetominutnog emitiranja u eter prerastao u kompletni glazbeno – scenski projekt. Kada gledate smjer kretanja albuma Jesen-Tišina-Gdje povlačiš crtu? i nije tako neočekivani izlet.

MONITOR: Da li će sljedeći album ići u tom pravcu? Šta publika nakon ovakvog albuma može očekivati od Vas?
RENAR: Mislim da sam sad zaokružila jednu autorsku i životnu cjelinu. Sad je vrijeme za povlačenje kako bih vas opet mogla iznenaditi!

Dragan LUČIČ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo