Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJANA JOKIĆ, PREDSJEDNICA LGBT FORUM PROGRES: Da gradimo, a ne da mrzimo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakavi su utisci nakon šestog ,,Montenegro Prajda”, koji je održan pod sloganom ,,Ne ljubimo lance”?
JOKIĆ: Za ovogodišnju Paradu u Podgorici se zaista može reći da je protekla u znaku ljubavi i iskrenih emocija svih učesnika i učesnica. Meni, kao aktivistkinji i kao majci, bilo je posebno drago što sam vidjela veliki broj divnih mladih LGBTIQ osoba koje su šetale sa mnogo manje straha nego ranijih godina i hrabro pokazale da su i oni dio crnogorskog društva i da ne žele da žive u strahu i mržnji. Čule su se brojne priče i ispovijesti ovih ljudi i njihovih porodica, koje su nas dovele do suza, ali i inspirisale da se borimo dalje za jednakost i ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori.

MONITOR: Iako su iz organizacionog odbora Prajda poručili da očekuju članove Vlade, visokih funkcionera ni ove godine nije bilo. Kako to komentarišete?
JOKIĆ: Nisam iznenađena činjenicom da ni ove godine nije bilo visokih funkcionera Vlade, te svih drugih relevantnih institucija. Mi u LGBT Forumu Progres godinama ukazujemo i apelujemo na Vladu i institucije da ozbiljno shvate ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Pored činjenice da je izvjesno da visoki državni funkcioneri još dugo neće šetati zajedno sa svojim LGBTIQ sugrađanima i sunarodnicima u Paradi, još je jasnije da se trend političke zloupotrebe cijelog LGBTIQ pokreta nastavlja iz godine u godinu.

Podsjetimo, nedavno je predsjednik Crne Gore prilikom obilježavanja 70 godina od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima izjavio da će „predstojeća Parada ponosa u Podgorici biti novi važan korak ka punoj afirmaciji prava LGBT osoba”, ali se na Paradi nije pojavio. I Vlada ima sličan pristup u odnosima sa LGBTIQ pokretom, na koji se „oslanja” primarno uoči važnih evropskih ili međunarodnih skupova, dok je tokom ostatka godine veoma teško dobiti konkretnu podršku, ili čak nemoguće u slučajevima nekih ministarstava.

MONITOR: Iz Uprave policije kazali su da je Povorku ove godine obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani, a bio je prisutan i direktor policije Veselin Veljović. To je, ipak, iskorak kada se sjetimo početaka i prvog Prajda.
JOKIĆ: Polazeći od organizovanja prve Parade u Budvi i imajući na umu koliko mjera obezbjeđenja je bilo neophodno za ovaj događaj, te kolike je rizike on nosio za sve učesnike i učesnice, itekako je pohvalna činjenica da je ovogodišnju Paradu u Podgorici obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani.

Uprava policije i policijski službenici su pokazali i dokazali da su suštinski partneri LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori. Ako znamo da je naš kolega Zdravko Cimbaljević bio ismijavan kada je prvi put odlučio da prijavi nasilje policiji u Nikšiću, a da sada sa tim Centrom bezbjednosti imamo snažnu saradnju, onda je napredak policije kao institucije očit. U ovom dijelu ne izostaje mnogo ni Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao krovna institucija sistema policije u Crnoj Gori. Moram da istaknem da podrška Uprave policije postoji ne samo tokom dana održavanja Parade, već 365 dana u godini, o čemu svjedoče brojni primjeri rada na slučajevima nasilja i govora mržnje, te saradnja u domenu edukacija, rada sa zajednicom, osnaživanja lanaca komunikacije i sl.

MONITOR: Ovogodišnji Prajd je održan uoči usvajanja Zakona o životnim zajednicama lica istog pola i usvajanja nove petogodišnje Strategije za unapređenje kvaliteta života. Šta očekujete od ovih dokumenata?
JOKIĆ: U ovom trenutku bih se uzdržala od previše optimističnih prognoza vezanih za planirani Zakon o životnim zajednicama i nove LGBT-i Strategije, iako su se u tom dijelu mogle čuti veoma optimistične poruke. Mi smo tokom procesa izrade Nacrta zakona ukazivali na nedostatke koje trenutna verzija u sebi sadrži, kako u okviru Radne grupe tako i javno. Ukoliko tekst Zakona u sadašnjoj formi bude usvojen bez neophodnih izmjena, istopolni partneri u Crnoj Gori će imati dodatan niz problema u svakodnevnim životima, pored malo većeg seta prava koje Zakon predviđa.

Nova LGBT-i Strategija takođe ne uliva mnogo optimizma. Verzija sa kojom sada raspolažemo, koja je naravno još u fazi dorade, ima propusta i nedosljednosti u nekim od ključnih segmenata za LGBTIQ zajednicu. Primjera radi, neizvjesno je pitanje održivosti i podrške LGBTIQ Skloništu, jer za sada ni jedno ministarstvo ne želi da preuzme odgovornost za ovaj vitalan servis.

MONITOR: Koje su se pozitivne promjene za LGBT zajednicu desile od prve parade ponosa? Ima li negativnih?
JOKIĆ: Ove godine, 24. jula, se navršilo pet godina od održavanja SeaSide Pride-a u Budvi. Već sam nekoliko puta, tokom godina, istakla da smatram da je ovaj događaj bio katalizator promjena u crnogorskom društvu i jasna poruka da su LGBTIQ osobe dio ovog društva i države.

Promjene koje su se desile od tada su mač sa dvije oštrice. Pohvalno je što Crna Gora konstantno radi na unapređenju zakonodavno-pravnog okvira koji se odnosi na ljudska prava LGBTIQ osoba, ali je veoma zabrinjavajuće što su nasilje, diskriminacija i mržnja još uvijek veoma rasprostranjeni i što postoje u svakodnevnim životima značajnog broja LGBTIQ osoba.

Pomenula sam napredak u radu policije, dodala bih i instituciju Ombudsmana, kao i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u određenoj mjeri, kao primjere napretka i suštinske integracije i primjene zakonodavnih okvira. Druge institucije gotovo da nisu napravile pomak u odnosu na 2013. .

Konačno, moram da istaknem i slučaj višestruke zabrane održavanja Parade u Nikšiću iz 2015. godine, koji je nedavno dobio pozitivno i afirmativno mišljenje Ustavnog suda Crne Gore, te je vraćen na ponovno postupanje pred Vrhovnim sudom. Ovaj primjer možda i najjasnije govori o tome da nas čeka dalek put do istinskog prihvatanja LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori.

MONITOR: Koja su ključna pitanja koja je neophodno riješiti u budućem periodu da bi se poboljšao položaj prije svega LGBT osoba u Crnoj Gori?
JOKIĆ: Prije svega, to je podrška socijalnim servisima i njihova održivost tokom cijele godine. Primarno mislim na servise LGBTIQ Skloništa i LGBTIQ Centra, kao i programe psihosocijalne podrške, pravne podrške, medijacije i druge programe koji su dio ovih servisa.

Naglasila bih da LGBTIQ zajednici nedostaje aktivna i konstantna podrška od strane države. LGBTIQ osobe ostaju i dalje gotovo nevidljive, u širem kontekstu stvarnosti.

Konačno, smatram da je Crna Gora odavno zrela za opširnu reformu obrazovnog sistema, koji je jedan od temelja razvoja mladih ljudi i značajan izvor informacije u ranim godinama života. Bez inkluzivnog i smislenog obrazovnog programa ne možemo da očekujemo da se smanje predrasude i stereotipi koji postoje u društvu, a koji kasnije dovode do povećanja stope nasilja i diskriminacije. Ako naša djeca od malih nogu ne nauče da postoje različitosti među ljudima u brojnim sferama života i da su te različitosti ono što nas čini ljudima, onda je kasnije teško graditi građansko, demokratsko društvo.

MONITOR: Osnovna ideja ovogodišnjeg Prajda je bila da se pokaže da su ,,pripadnici i pripadnice LGBT zajednice Crne Gore građani i građanke ove zemlje, vaši prijatelji, kolege i ljudska bića koji i dalje ne mogu da žive slobodno zbog neopravdane mržnje i diskriminacije koju trpimo”. Primjećujete li promjene u društvu – je li manje mržnje?
JOKIĆ: Mržnje u našem društvu, nažalost, i dalje ima. Ne samo prema LGBTIQ osobama, već generalno prema svemu što se percipira kao „drugačije”. Značajan dio ove mržnje potiče od, kako sam ranije navela, političkih procesa koji imaju za cilj da stvaraju podjele i razdor među ljudima. Iako brojni javni akteri godinama apeluju na političke subjekte da naprave otklon od ovakvih nedemokratskih manipulacija, ipak je jasno da se to neće desiti. Uprkos prijavama koje se podnose protiv pojedinaca iz javnog života koji šire mržnju i pozivaju na netoleranciju i nasilje, njihove riječi i dalje šire takve poruke u javnosti.

Kao društvo i državu nas čeka dug put do pune integracije u evropsku porodicu naroda kojoj težimo. Misija svih nas, bez obzira na životni poziv, bi trebala da bude da gradimo bolju i bezbjedniju Crnu Goru, umjesto da mrzimo one koji su drugačiji od nas. Jedino svi zajedno možemo da budemo istinski slobodni i da krenemo naprijed.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo