INTERVJU
BOJANA JOKIĆ, PREDSJEDNICA LGBT FORUM PROGRES: Da gradimo, a ne da mrzimo

MONITOR: Kakavi su utisci nakon šestog ,,Montenegro Prajda”, koji je održan pod sloganom ,,Ne ljubimo lance”?
JOKIĆ: Za ovogodišnju Paradu u Podgorici se zaista može reći da je protekla u znaku ljubavi i iskrenih emocija svih učesnika i učesnica. Meni, kao aktivistkinji i kao majci, bilo je posebno drago što sam vidjela veliki broj divnih mladih LGBTIQ osoba koje su šetale sa mnogo manje straha nego ranijih godina i hrabro pokazale da su i oni dio crnogorskog društva i da ne žele da žive u strahu i mržnji. Čule su se brojne priče i ispovijesti ovih ljudi i njihovih porodica, koje su nas dovele do suza, ali i inspirisale da se borimo dalje za jednakost i ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori.
MONITOR: Iako su iz organizacionog odbora Prajda poručili da očekuju članove Vlade, visokih funkcionera ni ove godine nije bilo. Kako to komentarišete?
JOKIĆ: Nisam iznenađena činjenicom da ni ove godine nije bilo visokih funkcionera Vlade, te svih drugih relevantnih institucija. Mi u LGBT Forumu Progres godinama ukazujemo i apelujemo na Vladu i institucije da ozbiljno shvate ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Pored činjenice da je izvjesno da visoki državni funkcioneri još dugo neće šetati zajedno sa svojim LGBTIQ sugrađanima i sunarodnicima u Paradi, još je jasnije da se trend političke zloupotrebe cijelog LGBTIQ pokreta nastavlja iz godine u godinu.
Podsjetimo, nedavno je predsjednik Crne Gore prilikom obilježavanja 70 godina od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima izjavio da će „predstojeća Parada ponosa u Podgorici biti novi važan korak ka punoj afirmaciji prava LGBT osoba”, ali se na Paradi nije pojavio. I Vlada ima sličan pristup u odnosima sa LGBTIQ pokretom, na koji se „oslanja” primarno uoči važnih evropskih ili međunarodnih skupova, dok je tokom ostatka godine veoma teško dobiti konkretnu podršku, ili čak nemoguće u slučajevima nekih ministarstava.
MONITOR: Iz Uprave policije kazali su da je Povorku ove godine obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani, a bio je prisutan i direktor policije Veselin Veljović. To je, ipak, iskorak kada se sjetimo početaka i prvog Prajda.
JOKIĆ: Polazeći od organizovanja prve Parade u Budvi i imajući na umu koliko mjera obezbjeđenja je bilo neophodno za ovaj događaj, te kolike je rizike on nosio za sve učesnike i učesnice, itekako je pohvalna činjenica da je ovogodišnju Paradu u Podgorici obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani.
Uprava policije i policijski službenici su pokazali i dokazali da su suštinski partneri LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori. Ako znamo da je naš kolega Zdravko Cimbaljević bio ismijavan kada je prvi put odlučio da prijavi nasilje policiji u Nikšiću, a da sada sa tim Centrom bezbjednosti imamo snažnu saradnju, onda je napredak policije kao institucije očit. U ovom dijelu ne izostaje mnogo ni Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao krovna institucija sistema policije u Crnoj Gori. Moram da istaknem da podrška Uprave policije postoji ne samo tokom dana održavanja Parade, već 365 dana u godini, o čemu svjedoče brojni primjeri rada na slučajevima nasilja i govora mržnje, te saradnja u domenu edukacija, rada sa zajednicom, osnaživanja lanaca komunikacije i sl.
MONITOR: Ovogodišnji Prajd je održan uoči usvajanja Zakona o životnim zajednicama lica istog pola i usvajanja nove petogodišnje Strategije za unapređenje kvaliteta života. Šta očekujete od ovih dokumenata?
JOKIĆ: U ovom trenutku bih se uzdržala od previše optimističnih prognoza vezanih za planirani Zakon o životnim zajednicama i nove LGBT-i Strategije, iako su se u tom dijelu mogle čuti veoma optimistične poruke. Mi smo tokom procesa izrade Nacrta zakona ukazivali na nedostatke koje trenutna verzija u sebi sadrži, kako u okviru Radne grupe tako i javno. Ukoliko tekst Zakona u sadašnjoj formi bude usvojen bez neophodnih izmjena, istopolni partneri u Crnoj Gori će imati dodatan niz problema u svakodnevnim životima, pored malo većeg seta prava koje Zakon predviđa.
Nova LGBT-i Strategija takođe ne uliva mnogo optimizma. Verzija sa kojom sada raspolažemo, koja je naravno još u fazi dorade, ima propusta i nedosljednosti u nekim od ključnih segmenata za LGBTIQ zajednicu. Primjera radi, neizvjesno je pitanje održivosti i podrške LGBTIQ Skloništu, jer za sada ni jedno ministarstvo ne želi da preuzme odgovornost za ovaj vitalan servis.
MONITOR: Koje su se pozitivne promjene za LGBT zajednicu desile od prve parade ponosa? Ima li negativnih?
JOKIĆ: Ove godine, 24. jula, se navršilo pet godina od održavanja SeaSide Pride-a u Budvi. Već sam nekoliko puta, tokom godina, istakla da smatram da je ovaj događaj bio katalizator promjena u crnogorskom društvu i jasna poruka da su LGBTIQ osobe dio ovog društva i države.
Promjene koje su se desile od tada su mač sa dvije oštrice. Pohvalno je što Crna Gora konstantno radi na unapređenju zakonodavno-pravnog okvira koji se odnosi na ljudska prava LGBTIQ osoba, ali je veoma zabrinjavajuće što su nasilje, diskriminacija i mržnja još uvijek veoma rasprostranjeni i što postoje u svakodnevnim životima značajnog broja LGBTIQ osoba.
Pomenula sam napredak u radu policije, dodala bih i instituciju Ombudsmana, kao i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u određenoj mjeri, kao primjere napretka i suštinske integracije i primjene zakonodavnih okvira. Druge institucije gotovo da nisu napravile pomak u odnosu na 2013. .
Konačno, moram da istaknem i slučaj višestruke zabrane održavanja Parade u Nikšiću iz 2015. godine, koji je nedavno dobio pozitivno i afirmativno mišljenje Ustavnog suda Crne Gore, te je vraćen na ponovno postupanje pred Vrhovnim sudom. Ovaj primjer možda i najjasnije govori o tome da nas čeka dalek put do istinskog prihvatanja LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori.
MONITOR: Koja su ključna pitanja koja je neophodno riješiti u budućem periodu da bi se poboljšao položaj prije svega LGBT osoba u Crnoj Gori?
JOKIĆ: Prije svega, to je podrška socijalnim servisima i njihova održivost tokom cijele godine. Primarno mislim na servise LGBTIQ Skloništa i LGBTIQ Centra, kao i programe psihosocijalne podrške, pravne podrške, medijacije i druge programe koji su dio ovih servisa.
Naglasila bih da LGBTIQ zajednici nedostaje aktivna i konstantna podrška od strane države. LGBTIQ osobe ostaju i dalje gotovo nevidljive, u širem kontekstu stvarnosti.
Konačno, smatram da je Crna Gora odavno zrela za opširnu reformu obrazovnog sistema, koji je jedan od temelja razvoja mladih ljudi i značajan izvor informacije u ranim godinama života. Bez inkluzivnog i smislenog obrazovnog programa ne možemo da očekujemo da se smanje predrasude i stereotipi koji postoje u društvu, a koji kasnije dovode do povećanja stope nasilja i diskriminacije. Ako naša djeca od malih nogu ne nauče da postoje različitosti među ljudima u brojnim sferama života i da su te različitosti ono što nas čini ljudima, onda je kasnije teško graditi građansko, demokratsko društvo.
MONITOR: Osnovna ideja ovogodišnjeg Prajda je bila da se pokaže da su ,,pripadnici i pripadnice LGBT zajednice Crne Gore građani i građanke ove zemlje, vaši prijatelji, kolege i ljudska bića koji i dalje ne mogu da žive slobodno zbog neopravdane mržnje i diskriminacije koju trpimo”. Primjećujete li promjene u društvu – je li manje mržnje?
JOKIĆ: Mržnje u našem društvu, nažalost, i dalje ima. Ne samo prema LGBTIQ osobama, već generalno prema svemu što se percipira kao „drugačije”. Značajan dio ove mržnje potiče od, kako sam ranije navela, političkih procesa koji imaju za cilj da stvaraju podjele i razdor među ljudima. Iako brojni javni akteri godinama apeluju na političke subjekte da naprave otklon od ovakvih nedemokratskih manipulacija, ipak je jasno da se to neće desiti. Uprkos prijavama koje se podnose protiv pojedinaca iz javnog života koji šire mržnju i pozivaju na netoleranciju i nasilje, njihove riječi i dalje šire takve poruke u javnosti.
Kao društvo i državu nas čeka dug put do pune integracije u evropsku porodicu naroda kojoj težimo. Misija svih nas, bez obzira na životni poziv, bi trebala da bude da gradimo bolju i bezbjedniju Crnu Goru, umjesto da mrzimo one koji su drugačiji od nas. Jedino svi zajedno možemo da budemo istinski slobodni i da krenemo naprijed.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom