Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJANA JOKIĆ, PREDSJEDNICA LGBT FORUM PROGRES: Da gradimo, a ne da mrzimo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakavi su utisci nakon šestog ,,Montenegro Prajda”, koji je održan pod sloganom ,,Ne ljubimo lance”?
JOKIĆ: Za ovogodišnju Paradu u Podgorici se zaista može reći da je protekla u znaku ljubavi i iskrenih emocija svih učesnika i učesnica. Meni, kao aktivistkinji i kao majci, bilo je posebno drago što sam vidjela veliki broj divnih mladih LGBTIQ osoba koje su šetale sa mnogo manje straha nego ranijih godina i hrabro pokazale da su i oni dio crnogorskog društva i da ne žele da žive u strahu i mržnji. Čule su se brojne priče i ispovijesti ovih ljudi i njihovih porodica, koje su nas dovele do suza, ali i inspirisale da se borimo dalje za jednakost i ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori.

MONITOR: Iako su iz organizacionog odbora Prajda poručili da očekuju članove Vlade, visokih funkcionera ni ove godine nije bilo. Kako to komentarišete?
JOKIĆ: Nisam iznenađena činjenicom da ni ove godine nije bilo visokih funkcionera Vlade, te svih drugih relevantnih institucija. Mi u LGBT Forumu Progres godinama ukazujemo i apelujemo na Vladu i institucije da ozbiljno shvate ljudska prava LGBTIQ osoba u Crnoj Gori. Pored činjenice da je izvjesno da visoki državni funkcioneri još dugo neće šetati zajedno sa svojim LGBTIQ sugrađanima i sunarodnicima u Paradi, još je jasnije da se trend političke zloupotrebe cijelog LGBTIQ pokreta nastavlja iz godine u godinu.

Podsjetimo, nedavno je predsjednik Crne Gore prilikom obilježavanja 70 godina od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima izjavio da će „predstojeća Parada ponosa u Podgorici biti novi važan korak ka punoj afirmaciji prava LGBT osoba”, ali se na Paradi nije pojavio. I Vlada ima sličan pristup u odnosima sa LGBTIQ pokretom, na koji se „oslanja” primarno uoči važnih evropskih ili međunarodnih skupova, dok je tokom ostatka godine veoma teško dobiti konkretnu podršku, ili čak nemoguće u slučajevima nekih ministarstava.

MONITOR: Iz Uprave policije kazali su da je Povorku ove godine obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani, a bio je prisutan i direktor policije Veselin Veljović. To je, ipak, iskorak kada se sjetimo početaka i prvog Prajda.
JOKIĆ: Polazeći od organizovanja prve Parade u Budvi i imajući na umu koliko mjera obezbjeđenja je bilo neophodno za ovaj događaj, te kolike je rizike on nosio za sve učesnike i učesnice, itekako je pohvalna činjenica da je ovogodišnju Paradu u Podgorici obezbjeđivalo 200 policajaca manje nego lani.

Uprava policije i policijski službenici su pokazali i dokazali da su suštinski partneri LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori. Ako znamo da je naš kolega Zdravko Cimbaljević bio ismijavan kada je prvi put odlučio da prijavi nasilje policiji u Nikšiću, a da sada sa tim Centrom bezbjednosti imamo snažnu saradnju, onda je napredak policije kao institucije očit. U ovom dijelu ne izostaje mnogo ni Ministarstvo unutrašnjih poslova, kao krovna institucija sistema policije u Crnoj Gori. Moram da istaknem da podrška Uprave policije postoji ne samo tokom dana održavanja Parade, već 365 dana u godini, o čemu svjedoče brojni primjeri rada na slučajevima nasilja i govora mržnje, te saradnja u domenu edukacija, rada sa zajednicom, osnaživanja lanaca komunikacije i sl.

MONITOR: Ovogodišnji Prajd je održan uoči usvajanja Zakona o životnim zajednicama lica istog pola i usvajanja nove petogodišnje Strategije za unapređenje kvaliteta života. Šta očekujete od ovih dokumenata?
JOKIĆ: U ovom trenutku bih se uzdržala od previše optimističnih prognoza vezanih za planirani Zakon o životnim zajednicama i nove LGBT-i Strategije, iako su se u tom dijelu mogle čuti veoma optimistične poruke. Mi smo tokom procesa izrade Nacrta zakona ukazivali na nedostatke koje trenutna verzija u sebi sadrži, kako u okviru Radne grupe tako i javno. Ukoliko tekst Zakona u sadašnjoj formi bude usvojen bez neophodnih izmjena, istopolni partneri u Crnoj Gori će imati dodatan niz problema u svakodnevnim životima, pored malo većeg seta prava koje Zakon predviđa.

Nova LGBT-i Strategija takođe ne uliva mnogo optimizma. Verzija sa kojom sada raspolažemo, koja je naravno još u fazi dorade, ima propusta i nedosljednosti u nekim od ključnih segmenata za LGBTIQ zajednicu. Primjera radi, neizvjesno je pitanje održivosti i podrške LGBTIQ Skloništu, jer za sada ni jedno ministarstvo ne želi da preuzme odgovornost za ovaj vitalan servis.

MONITOR: Koje su se pozitivne promjene za LGBT zajednicu desile od prve parade ponosa? Ima li negativnih?
JOKIĆ: Ove godine, 24. jula, se navršilo pet godina od održavanja SeaSide Pride-a u Budvi. Već sam nekoliko puta, tokom godina, istakla da smatram da je ovaj događaj bio katalizator promjena u crnogorskom društvu i jasna poruka da su LGBTIQ osobe dio ovog društva i države.

Promjene koje su se desile od tada su mač sa dvije oštrice. Pohvalno je što Crna Gora konstantno radi na unapređenju zakonodavno-pravnog okvira koji se odnosi na ljudska prava LGBTIQ osoba, ali je veoma zabrinjavajuće što su nasilje, diskriminacija i mržnja još uvijek veoma rasprostranjeni i što postoje u svakodnevnim životima značajnog broja LGBTIQ osoba.

Pomenula sam napredak u radu policije, dodala bih i instituciju Ombudsmana, kao i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava u određenoj mjeri, kao primjere napretka i suštinske integracije i primjene zakonodavnih okvira. Druge institucije gotovo da nisu napravile pomak u odnosu na 2013. .

Konačno, moram da istaknem i slučaj višestruke zabrane održavanja Parade u Nikšiću iz 2015. godine, koji je nedavno dobio pozitivno i afirmativno mišljenje Ustavnog suda Crne Gore, te je vraćen na ponovno postupanje pred Vrhovnim sudom. Ovaj primjer možda i najjasnije govori o tome da nas čeka dalek put do istinskog prihvatanja LGBTIQ zajednice u Crnoj Gori.

MONITOR: Koja su ključna pitanja koja je neophodno riješiti u budućem periodu da bi se poboljšao položaj prije svega LGBT osoba u Crnoj Gori?
JOKIĆ: Prije svega, to je podrška socijalnim servisima i njihova održivost tokom cijele godine. Primarno mislim na servise LGBTIQ Skloništa i LGBTIQ Centra, kao i programe psihosocijalne podrške, pravne podrške, medijacije i druge programe koji su dio ovih servisa.

Naglasila bih da LGBTIQ zajednici nedostaje aktivna i konstantna podrška od strane države. LGBTIQ osobe ostaju i dalje gotovo nevidljive, u širem kontekstu stvarnosti.

Konačno, smatram da je Crna Gora odavno zrela za opširnu reformu obrazovnog sistema, koji je jedan od temelja razvoja mladih ljudi i značajan izvor informacije u ranim godinama života. Bez inkluzivnog i smislenog obrazovnog programa ne možemo da očekujemo da se smanje predrasude i stereotipi koji postoje u društvu, a koji kasnije dovode do povećanja stope nasilja i diskriminacije. Ako naša djeca od malih nogu ne nauče da postoje različitosti među ljudima u brojnim sferama života i da su te različitosti ono što nas čini ljudima, onda je kasnije teško graditi građansko, demokratsko društvo.

MONITOR: Osnovna ideja ovogodišnjeg Prajda je bila da se pokaže da su ,,pripadnici i pripadnice LGBT zajednice Crne Gore građani i građanke ove zemlje, vaši prijatelji, kolege i ljudska bića koji i dalje ne mogu da žive slobodno zbog neopravdane mržnje i diskriminacije koju trpimo”. Primjećujete li promjene u društvu – je li manje mržnje?
JOKIĆ: Mržnje u našem društvu, nažalost, i dalje ima. Ne samo prema LGBTIQ osobama, već generalno prema svemu što se percipira kao „drugačije”. Značajan dio ove mržnje potiče od, kako sam ranije navela, političkih procesa koji imaju za cilj da stvaraju podjele i razdor među ljudima. Iako brojni javni akteri godinama apeluju na političke subjekte da naprave otklon od ovakvih nedemokratskih manipulacija, ipak je jasno da se to neće desiti. Uprkos prijavama koje se podnose protiv pojedinaca iz javnog života koji šire mržnju i pozivaju na netoleranciju i nasilje, njihove riječi i dalje šire takve poruke u javnosti.

Kao društvo i državu nas čeka dug put do pune integracije u evropsku porodicu naroda kojoj težimo. Misija svih nas, bez obzira na životni poziv, bi trebala da bude da gradimo bolju i bezbjedniju Crnu Goru, umjesto da mrzimo one koji su drugačiji od nas. Jedino svi zajedno možemo da budemo istinski slobodni i da krenemo naprijed.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

RADMILA STOJANOVIĆ, NOVINARKA I AKTIVISTKINJA, ZA MONITOR  IZ LONDONA: Darvinistički pristup plaćamo životima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatra se da u Velikoj Britaniji ima preko 50.000 zaraženih i preko 5.000 umrlih. Ne zna  se da li su ove brojke i približno tačne. Testirano je premalo  ljudi da bi se mogao steći uvid o veličini problema, broj umrlih se odnosi samo na one koji su umrli u bolnici. Čula sam izvještaje da su obje cifre  duplo veće, ako ne i gore

 

MONITOR: Velika Britanija se našla u centru svjetske javnosti zbog nekoliko zanimljivih slučajeva vezanih za pandemiju novog korona virusa. Jedan od njih je da je i premijer Boris Džonson pozitivan na koronu…

STOJANOVIĆ: Prije nešto više od desetak dana korona je napala srce britanske Vlade. Jedan za drugim premijer Boris Džonson, ministar zrdavlja Mat Henkok i nekoliko visokih savjetnika su objavili da su zaraženi i otišli su u kućnu izolaciju.

Dok se ministar zdravlja brzo oporavio, Džonsonovo stanje se drastično pogoršalo. U nedjelju je hitno prebačen na intenzivnu njegu, gdje se još nalazi. Tačno je da je bolest svačija, ali u slučaju Džonsona nije nefer reći, uz iskrene želje za brzim ozdravljenjem, da je premijer na svojoj koži osjetio ‘učinak’ sopstvene strategije, koja je do prije dvije nedjelje ukratko rečeno glasila – dobro je da se što više ljudi zarazi da bi se postigao ‘imunitet čopora’.

Ovom, u suštini darvinističkom pristupu ‘prirodne’ selekcije, po pricipu ‘ko preživi preživi’, sam premijer neće morati da se izloži. On je u jednoj od najboljih državnih bolnica i ako mu bude trebao, za njega će se naći respirator. To, nažalost, nije slučaj sa priličnim brojem ozbiljno oboljelih. Saznajemo da se medicinsko osoblje već neko vrijeme suočava sa traumom da mora da odluči ko ima veće šanse da preživi da bi im bio dodijeljen spasonosni respirator, kojih nema dovoljno.

MONITOR: U nekoliko gradova u Velikoj Britaniji zapaljeni su stubovi mobilne telefonije i zlostavljani inžinjeri zbog informacija da u širenju korona virusa ulogu imaju i repetitori 5G telekomunikacijske mreže, iako su britanski zvaničnici kazali da je to besmisleno. Da li im je to neko od stručnjaka za ovu oblast osporio?

STOJANOVIĆ: Tačno, i igrom slučaja jedan od gradova u kome je zapaljen 5G repetitor je Liverpul. Visoki funkcioneri Ujedinjenog Kraljevstva i stručnjaci su ovo okarakterisali kao „najgoru vrstu fake news”, „opasnu glupost”, „totalno bizarnu izmišljotinu” i slično.

Radi se o jednom od mnogih korona mitova koji se u ovo naše doba brojnih i decentralizovanih sistema priliva informacija šire u javnosti. Kaže mi drugarica porijeklom iz Turske da je među njenim sunarodnicima u Londonu ispiranje usta jodom proglašeno za lijek protiv korone! Ljudi pokušavaju da preuzmu kontrolu, jer se osjećaju bespomoćnim. Pod stresom smo i u panici od smrtonosne bolesti, a zvaničnicima ne vjerujemo.

Ovaj i slični mitovi bujaju po društvenim mrežama, a kredibilnost im daju selebritis, među kojima mnogi žive na ‘drugim planetama’. Sjetimo se primjera Karleuše i njenih savjeta o vakcinisanju!

Ako je 5G uzrok epidemije, kako to da nije pošteđen Iran, koji nema ovu tehnologiju?

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Svetlana Slapšak, profesorica Fakulteta za postdiplomski studij humanistike u Ljubljani: Najluđe zamisli nam se dešavaju pred očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moćnicima uopšte nije potrebno da se sakrivaju iza pandemije – oni  to rade otvoreno, čovječanstvu u lice, i mi to još slušamo i prenosimo! Dovoljno je vidjeti i čuti Trampa

 

Svetlana Slapšak kao rođena Beograđanka godinama živi u Ljubljani. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na beogradskom Filozofskom fakultetu. Svetlana Slapšak je književnica, naučnica, antropološkinja, feministkinja, doktor antičkih studija, lingvistkinja, aktivistikinja… Bila je u grupi 1000 žena za mir, koja je nominovana za Nobelovu nagradu za mir 2005. godine.

Razgovor s njom počeli smo o pandemiji korona virusa kao najaktuelnijem problemu u svijetu. Na pitanje mogu li se sada predvidjeti najteže posljedice te pandemije na globalnom nivou, Svetlana Slapšak je ovako odgovorila:

Na takvo pitanje bi moralo odgovarati zajedno mnogo najrazličitijih stručnjaka, neopterećenih cenzurom i potkupljivanjem: većina ih je sada zauzeta neposrednim rešavanjem problema. Dobar deo najtežih posledica rešilo bi ispunjenje osnovnog zahteva, koji je postavio generalni sekretar UN Antonio Gutereš – prestanak svih ratnih akcija, SAD! To bi ključno olakšalo smanjivanje posledica pandemije, ubrzalo kraj opasnosti i pripremilo osnovu za drugačije organizovanje ljudskog društva. Bez toga, posledice će biti dublje, duže i mnogo teže (ako uopšte) popravljive. Zabavna je nesumnjivo verska perspektiva: nema religije ili verske grupe na planeti čiji bog ili bogovi nisu bili smrtno uvređeni, besni i osvetoljubivi prošle godine: uništavanje vazduha, vode i zemlje za život (ne samo ljudi), ludaci-vladari posvuda, Brexit, požari u Australiji i Amazoniji, otapljanje Sibira, ozonska rupa, dizanje mora, izumiranje čitavih vrsta, pomor dece u Jemenu, milioni izbeglica, glad, beda, ratovi, ratovi, ratovi… Zaslužili smo da budemo istrebljeni! U svetu razuma, sve se to može svesti na samo jedan društveni fenomen, u kojem se čovek sa svojom željom da preživi potpuno izgubio: neoliberalni kapitalizam.

MONITOR: Sve je više informacija o tome da ova pandemija služi moćnima koji hoće da spasu global kapital i unište države sa slabom ekonomijom. Takođe se tvrdi da je korona zloupotrijebljena za proizvodnju masovnog straha?  

SLAPŠAK: Moćnicima uopšte nije potrebno da se sakrivaju iza pandemije – oni  to rade otvoreno, čovečanstvu u lice, i mi to još slušamo i prenosimo! Dovoljno je videti i čuti Trampa. Jedan dan Kina, drugi dan Turska, Rusija – još je dobro što ga dotični diktatori ne uzimaju ozbiljno, sem kad mogu da ga prevare. Onda objasni kako američka vojska treba da čuva izvore nafte u Siriji – čije izvore? Onda mu otkucava račun od farmaceutskih giganata, pa prvo epidemije nema, pa je ima, pa ne da respiratore, pa hvali neki lek (čak su ga naučili da izgovori)… u međuvremenu, naravno, nije dao nijedan od svojih hotela beskućnicima ili bolesnima. Danas je besmisleno misliti o zaverama, jer nam se sve najluđe, najopasnije, najkrvavije zamisli dešavaju pred očima, samo što mi ne reagujemo.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN KOPRIVICA, NIKŠIĆANIN NA STUDIJAMA U VUHANU: Korona se može pobijediti zajedničkim snagama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za zemlje koje oskudijevaju u sredstvima za borbu protiv korona virusa  ne postoji bolja preventiva od izolacije i kontrole širenja virusa. Bez obzira na opasnost, čovjek ne treba dozvoliti sebi da upada u paniku, jer tako sve izgleda gore nego što zaista jeste. Treba pokazati solidarnost i podići kolektivni duh

 

MONITOR: Vol strit žurnal objavio je prije nekoliko dana da je Vuhan, iz kojeg je krenula pandemija virusa korona i u kojem ste Vi jedini Crnogorac koji se tamo zatekao kao student iz Nikšića, danas najbezbjedniji grad na svijetu u tom pogledu. Je li to tačno?

KOPRIVICA: Vuhan je danas bez ikakve sumnje znatno bezbjedniji nego što je bio prije mjesec dana. Mnogo se preduzelo u cilju regulisanja novonastale situacije. Svi koji smo ovdje u ovom momentu, saradnjom i strpljenjem, doprinijeli smo tome, ali ubjedljivo najveće zasluge za to ima medicinsko osoblje, koje je svakodnevnim rizikovanjem svojih života spašavalo tuđe.

Nisam siguran da li je Vuhan danas najbezbjedniji grad na svijetu, rekao bih da je informacija malo pretjerana, ali ne sumnjam da će se u nekoj skorijoj budućnosti život ovdje vratiti u normalu.

MONITOR: Koliko je, prema zvaničnim kineskim izvorima, korona virus zaista opasan i ima li razloga za paniku?

KOPRIVICA: Mislim da to sve zavisi od slučaja do slučaja. Situacija u Vuhanu se u samom početku bila jako zakomplikovala, međutim zbog medicinske spremnosti, dobre organizacije i uloženog napora, brzo su stvari dovedene pod kontrolu. O situaciji treba prosuđivati prema sopstvenim mogućnostima. Za zemlje koje oskudijevaju u sredstvima za borbu protiv virusa ne postoji bolja preventiva od izolacije i kontrole širenja virusa. Bez obzira na opasnost virusa, čovjek ne treba dozvoliti sebi da upada u paniku, jer tako sve izgleda gore nego što zaista jeste. Dobra strana je da postoji dokaz da se ujedinjenim snagama virus može pobijediti, a to je Kina pokazala. Treba pokazati solidarnost i podići kolektivni duh. Osamdeset posto slučajeva u Kini je svrstano u kategoriju ,,pacijenti sa blažim simptomima”. Detektovano je da je virus uglavnom poguban za starije ljude i za one koji su podlegli drugim bolestima od ranije. Da bi smo sačuvali njih, treba da se čuvamo i sami.

MONITOR: Naučnici NASA-e saopštili su da je smanjenje nivoa nitrogen-dioksida, koji izazivaju motorna vozila i industrijska postrojenja, prvo uočeno u Vuhanu, ali da se potom proširilo na ostatak zemlje.

KOPRIVICA: Mada je već dva mjeseca grad pod karantinom, ipak bude dana kad usljed zagađenog vazduha ne mogu da otvorim prozor da provjetrim sobu. Jedino na osnovu toga mogu da prosuđujem. Možda je stanje bolje u drugim krajevima grada. Logikom stvari reklo bi se da će ova trenutna situacija da rezultira poboljšanjem kvaliteta vazduha i smanjenjem zagađenja, i u nekom procentu vjerovatno i jeste. Međutim, cirkulacija automobila ipak nije zaustavljena tokom karantina, a vjerujem da su određena industrijska postrojenja nastavila rad u cilju obezbjeđivanja potrebnih sredstava za borbu protiv virusa. Nadam se da ima istine u toj izjavi.

MONITOR: Je li još Vuhan u karantinu i kakve su mjere na snazi radi zaštite od virusa?

KOPRIVICA: U Vuhanu je stanje karantina i dalje aktuelno. Ljudi jako rijetko izlaze vani, jedino po potrebi. Važe iste mjere bezbjednosti kao od samog početka – izolacija, nošenje maske vani, pranje ruku i higijena, izbjegavanje javnih okupljanja i direktnog kontakta sa drugima i slično. Međutim, posljednjih dana stižu vijesti preko kineskih medija da se polako priprema vraćanje radnika u provinciju, oživljavanje javnog transporta, najavljuje se kraj karantina početkom aprila. Vrijeme će da pokaže kako će se sve to realizovati.

MONITOR: Kako sada izgleda svakodonevni život u Vuhanu?

KOPRIVICA: Svakodnevni život je sveden na lični doživljaj izolovanosti. Onako kako se osjećate u izolaciji, takvi su vam i dani. Ja lično pokušavam koliko god je moguće da iskoristim vrijeme, radim na sebi, učim, čitam, ponešto napišem. Ne razmišljam toliko o virusu, nema nikakve svrhe.

Supermarketi i apoteke su radili sve vrijeme, iako skraćeno, kako bi se ljudi snabdjeli potrebnim namirnicama. Neke nabavke su moguće i preko interneta.

Ljudi u Kini  vrijeme provode uglavnom sa užom porodicom. Na neki način ovo i jeste dobar momenat da se porodični odnosi preispitaju i oplemene.

MONITOR: Kako su organzovani zdravstvena zaštita građana u bolnicama i rad u školama i na fakultetima?

KOPRIVICA: Kinezi sad već imaju dosta stečenog iskustva u borbi protiv korona virusa. Naravno, bolnice u ovom periodu nisu mjesto na kome se valja naći ili zadržavati. Za pacijente kojima je potrebna hospitalizacija nevezano za virus postoje odvojene bolnice. Kako je već opštepoznato, u Vuhanu su u rekordnom roku sagrađene dvije bolnice za borbu protiv virusa i mnogi objekti značajnijih dimenzija su privremeno pretvoreni u prostore za liječenje i izolaciju. Preko kineskih medija se saznaje da su ove ,,privremene bolnice” obavile svoju svrhu i prije nekoliko dana zatvorena je i posljednja. Rad u obrazovnim ustanovama se nastavlja, ali preko interneta. Organizuju se online časovi, koje su učenici obavezni da prate, kao da su u učionici. Kvalitet časova se tokom vremena poboljšava kao i tehnička organizacija. Strani studenti koji su napustili Vuhan i dalje nemaju dozvolu da se vrate, a naročito sada kada se virus proširio na zemlje van Kine, ali se i od njih očekuje da prate online predavanja.

MONITOR:  Vi u Kini živite pet godina, gdje ste završili master studije na odsjeku Arhitektonski dizajn na Tehnološkom  univerzitetu u Vuhanu. Sada ste na doktorskim studijama na istom univerzitetu i u karantinu ste.

 KOPRIVICA: Ja živim u Domu za strane studente u kampusu Univerziteta. Trenutno u cijelom kampusu nema nikoga izuzev nas jedanaestoro studenata i kineska porodica koja živi u istoj zgradi, koji funkcionišu kao kućepazitelji. Postoje još četiri kampusa mog Univerziteta i svaki ima dom za strane studente. Sve potrebne namirnice dobijamo na adresu, nekad bude i mnogo više nego što je potrebno, tako da sa te strane ne brinem. Takođe se s vremena na vrijeme organizuju i online kupovine, gdje je izbor namirnica i stvari za trgovinu sasvim pristojan. Prije nekoliko dana sam nakon duge izolacije izašao ispred doma, gdje ima malo jezero i uređen parkić oko njega. Sad nam dozvoljavaju da izađemo vani po potrebi, nedaleko od doma, ali ne van kampusa.

U samoizolaciji je najteže razmišljati o nečemu što je van domašaja sopstvene mogućnosti. Sad najviše brinem za svoju porodicu u Crnoj Gori, jer se epidemija posljednjih nedjelja premjestila u Evropu. Najteži je bio sami početak karantina, neizvjesnost i generalna zabrinutost. Nakon par nedjelja se čovjek navikne i prihvati stvari kakve jesu, lakše se sve i podnese.

MONITOR: Mediji javljaju da Kina sada prebrojava svoje posljednje domaće slučajeve zaraze, jer u Kini pandemija jenjava.

KOPRIVICA:  Na dan kada odgovaram na Vaša pitanja, 23. marta, već je peti dan kako Vuhan registruje nula novih slučajeva virusa, tzv ,,5 nula”. To je  pokazatelj da se situacija ovdje mnogo poboljšala i obećava brz i kompletan oporavak. Međutim, bude još nekih novih slučajeva virusa u drugim djelovima Kine, od strane onih koji se u Kinu vraćaju iz inostranstva, to je onda slučaj unesenog virusa. Rekao bih da problem za Kinu i za cio svijet prestaje tek onda kada situacija bude povoljna i bezbjedna za svakoga.

MONITOR: Koje su stroge mjere još na snazi u Kini da bi se spriječilo širenje virusa?

KOPRIVICA: Prva stroga mjera je apsolutna kontrola kretanja ljudi. Zatim, niko se ne može naći na ulici bez zaštitne maske. Kontrole na aerodromima i stanicama su opravdano rigorozne. Ulaz i izlaz iz Hubej provincije su strogo kontrolisani i slično.

MONITOR:  Kakve su prognoze kineskih stručnjaka do kada će ova epidemija trajati u svijetu?

KOPRIVICA: Dosad nisam naišao na informaciju takve vrste. Postoje nagađanja koja se tiču samo Kine prema kojima će se situacija postepeno srediti u narednim mjesecima, prvo u manje izloženim mjestima, a najkasnije u oblasti Hubeja i Wuhanu. Pod tim se misli na vraćanje stvari u normalan tok. Što se tiče epidemije u svijetu, to vjerovatno još niko sa sigurnošću ne može da kaže. Ako bi Evropa pokazala angažovanost kako su to uradili Kinezi, onda bi se mogla procijeniti koliko dugo je potrebno da se sve vrati na svoje mjesto, tri ili više mjeseci, u zavisnosti od ozbiljnosti situacije.

MONITOR: O korona virusu i dalje se šire i razne dezinformacije zbog kojih su mnogi građani  u cijelom svijetu u panici. Šta Vi s tim u vezi preporučujete na osnovu sopstvenog iskustva u Kini? 

KOPRIVICA: Preporučujem da se ne provodi cio dan ispred televizora slušajući o korona virusu. Treba se informisati, ali ne treba pretjerivati. Prosječan čovjek lako prihvata sve što čuje i rijetko prosuđuje o vjerodostojnosti, a često i nema načina za to. Treba imati na umu da mediji imaju manir da učine stvari zvučnijima. Samo se treba sjetiti koliko je raznovrsnih scenarija o virusu u Kini postojalo u samom početku ekspanzije virusa, a koliko se sad, poređenja radi, manje govori o cijeloj situaciji oporavka i poboljšanja. Tokom vremena trajanja epidemije, Kina je zauzela pozitivan stav i svi su učestvovali da se takvo osjećanje proširi. Ljudima  treba ponuditi nadu, a ne bezizlaznost  iz situacije.

MONITOR: Koristi li tehnika koju predlažu Kinezi – dobro je gledati u daljinu i imati dobar pogled sa prozora?

KOPRIVICA: Tehnika je efektna, ukoliko imate pogled sa prozora koji vodi u daljinu. U kineskim gradovima, sa obiljem višespratnica i izraženom vertikalnošću, nije teško naći takav pogled. Karakter naših gradova je drugačiji. U izolaciji bi možda najbolje bilo provesti kvalitetno vrijeme sa porodicom, pokazati pažljivost i saosjećanje, valja ojačati imuni sistem fizičkom vježbom i zdravim navikama, i jednostavno raditi na sebi.

                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo