Stravičan zločin koji je izvršio komunalni policajac kada je nedavno, usred bijela dana, obljubio devetogodišnjakinju u podgoričkom naselju Stari Aerodrom, uznemirio je javnost. Sistem zaštite seksualno zlostavljane djece ilustruje i činjenica da Crna Gora nema zvaničnu statistiku o seksualnom nasilju nad djecom, a ni odgovarajuće kazne za zločince niti psihološku podršku žrtvama
Stravičan zločin koji je izvršio komunalni policajac R.O. kada je nedavno, usred bijela dana, obljubio devetogodišnjakinju u podgoričkom naselju Stari Aerodrom, uznemirio je javnost. I podstakao na pitanje – kakav je sistem zaštite seksualno zlostavljane djece u Crnoj Gori?
Zvaničnu statistiku o seksualnom nasilju nad djecom crnogorski državni organi nemaju. Kazne za seksualne zločince nisu zadovoljavajuće, a podrška žrtava je neefikasna, smatraju sagovornici Monitora.
,,Evropska statistika pokazuje da je od petoro djece, jedno preživjelo neki oblik seksualnog nasilja. Od petoro koje je kroz to prošlo, četiri su djevojčice, a jedan dječak. Iskustva iz EU, regiona i crnogorskih NVO koje se bave problemom zaštite i prevencije seksualnog nasilja, govore da nema razloga da ne vjerujemo da je i u Crnoj Gori ista ili, bar, vrlo slična statistika”, kaže za Monitor izvršna direktorica NVO Prima Aida Perović, koja je nedavno, u saradnji sa partnerima, realizovala kampanju pod nazivom Seksualno nasilje nije dječja igra.
Najčešća zabluda je da uglađeni, obrazovani, dobrostojeći ljudi lijepih manira ne zlostavljaju djecu, kao i da su djeca najsigurnija u porodičnom okruženju, upozorava Perović. „Istina je, međutim, da seksualno nasilje u 90 odsto slučajeva djetetu nanosi poznata osoba, koja mu predstavlja autoritet i u koju ima povjerenja. Takvi seksualni predatori vješto maskiraju svoje namjere i prilagođavaju ih dječijoj radoznalosti, naivnosti i neznanju. Djeca najčešće u startu ne prepoznaju nasilje, jer misle da je u pitanju igra. Jedna od velikih zabluda je i to da su svi seksualni zlostavljači djece pedofili. Postoje osobe koje se seksualno iživljavaju nad djecom, a koje imaju uobičajene seksualne odnose sa odraslim osobama”.
Monitor je od Uprave policije (UP) pokušao da sazna koliko je slučajeva seksualnog nasilja nad djecom (nedozvoljenih polnih radnji, obljuba i silovanja) u posljednje tri godine prijavljeno toj državnoj upravi. Do zaključenja ovog broja, odgovor nije stigao.
Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori, koju su radile NVO Prima, Sigurna ženska kuća i SOS za žene i djecu žrtve nasilje iz Nikšića, a koja je obuhvatila period od pet godina, od početka 2014. do kraja 2018. godine, pokazala je da su žrtve koje su preživjele neki vid seksualnog nasilja, u 60 odsto slučajeva – djeca. „To ne znači nužno da su djeca brojnija među žrtvama, jer punoljetne osobe mnogo rjeđe prijavljuju seksualno nasilje i dobijaju epilog na sudu”, objašnjava Perović.
Krivični zakonik Crne Gore za silovanje djeteta propisuje kaznu zatvora na period od najmanje 10 godina. Za obljubu zatvor od tri do 12 godina, a za nedozvoljene polne radnje – novčanu kaznu ili zatvor – od dvije do najviše 15 godina.
Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava je, nakon inicijative iz Kabineta premijera Zdravka Krivokapića 12. aprila, pristupilo izradi Predloga zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika. Cilj je – maksimalno pooštravanje kazni zatvora za krivična djela protiv polne slobode koja su učinjena prema djeci i nemoćnima. „Za silovanje i obljubu predložena je mogućnost da počinitelj bude kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju od 40 godina. To je najstroža kazna koju domaće krivično zakonodavstvo predviđa za najteža krivična djela. Predložene kazne zatvora, koje mogu biti ocijenjene kao drakonske, ne moraju biti izrečene u svakom pojedinačnom slučaju”, navodi se, između ostalog, u saopštenju tog Vladinog resora.
,,Šta bi se desilo ako počnemo oštrije da kažnjavamo? Pa mislim, ne mnogo. SAD su primjer države najoštrijeg sistema sankcija, pa opet nisu iskorijenili, ma ni umanjili, nasilne zločine. Smrtna kazna, izgleda, nema dejstvo. Ako se zločin desio, to znači da je već neki šraf u sistemu zakazao. Ne možete očekivati od pravosuđa da ispravi greške u genetskom kodu neke osobe”, kaže za Monitor advokat Damir Rebronja.
Prema njegovim riječima, crnogorsko društvo je još uvijek duboko konzervativno i patrijarhalno, pa se ni na silovanja i zlostavljanja ne gleda kako bi trebalo. „Jačanjem liberalizma ulazimo u opasnost da se relativizuju zločini, time što se sve više radnji podvodi pod ono što nazivamo silovanjem. Bojim se da još uvijek ne postoji rješenje ovog problema. Oštrija kaznena politika vodi smirivanju bijesa ljudi, ali ne rješava problem”, smatra Rebronja.
Propisane donje granice kazni su veoma niske, a sudovi uglavnom ne koriste zakonsku mogućnost izricanja mjere bezbjednosti – zabranu približavanja, tvrdi izvršna direktorica NVO Prima. „Tek oko 10 odsto žrtava prijavi seksualno nasilje nadležnim organima. Nešto je veći postotak onih koji se za pomoć obrate organizacijama civilnog društva, najčešće ne želeći da slučaj procesuiraju na sudu, a najveći broj ipak ostane – tajna. Stroža kaznena politika pokazala bi političku volju države da ne toleriše seksualno nasilje nad djecom i ohrabrila žrtve i njihove porodice da nasilje prijavljuju organima gonjenja”.
Izostaje i adekvatna podrška u domenu prevencije, kao i podrške i zaštite djece – žrtava seksualnog nasilja u Crnoj Gori, upozorova psihoterapeutkinja Darija Petović Bambur. „Taj je sistem vrlo fragmentiran. Iskustva su takva da djeca najčešće ne budu na pravi način zaštićena tokom sudskih procesa, niti im sistem pruža dovoljnu psihološku pomoć. To ne iznenađuje, s obzirom na to da ishode sudskih postupaka”.
Prema njenim riječima, zaštita djece od seksualnog nasilja počinje prevencijom. „To podrazumijeva obučavanje stručnih radnika koji su u svakodnevnom kontaktu sa djecom, kao i same djece – da postanu svjesna rizika seksualnog iskorišćavanja. Od suštinskog je značaja i da se, prilikom sudskih postupaka, dijete ne retraumatizuje, ali i osiguravanje privatnosti žrtve”, zaključuje Petović Bambur.
Za našu djecu
Koja vam zastava štiti djecu? Koliko košta uništeni dječji život? Ne plašim se čudovišta koja se skrivaju ispod kreveta, već onih koja šetaju slobodno ulicama – neke su od poruka na protestima širom Crne Gore koji su obilježili nedjelju za nama, čiji je povod bio užasan zločin – obljuba devetogodišnjakinje od strane komunalnog policajca, koja se nedavno dogodila u Podgorici.
Gotovo spontano, poštujući epidemiološke mjere, mnogobrojni građani su se okupili na glavnim gradskim trgovima i, simbolično, ostavili plišane igračke, sa zahtjevom da se zakonska politika u domenu krivičnih djela protiv polne slobode učinjenih nad djecom pooštri.
„Ovdje sam da pružim podršku djevojčici koja je pretrpjela seksualno nasilje i njenoj porodici, ali i da im se zahvalim – jer nisu ćutali. Ni društvo, na ovakve pojave to ne bi smjelo, pa ni u ovakvim zdravstvenim okolnostima. Zašto je potrebno da se nekakav užas dogodi, pa da se ujedinimo? Žalostan sam, ali mi je i srce puno. Ovdje okupljeni daju mi nadu da možemo biti bolji ljudi”, kaže za Monitor jedan od okupljenih na Trgu nezavisnosti u Podgorici. Na skup je došao sa djecom, dječakom i djevojčicom.
Gledajući svoje roditelje i njihove prijatelje, znane i neznane kljude, koji ne pristaju da se mire sa nasiljem oko sebe, možda ni ona jednog dana neće ćutati. Bili su to skupovi pobune i nade.
Javni registar seksualnih prestupnika – nužnost ili fatalnost?
Crna Gora je 2009. godine potpisala Konvenciju Savjeta Evrope (SE) o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja i time se obavezala da napravi bazu podataka o osobama osuđenim za krivična djela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.
„Takav registar je izuzetno potreban, ali ne treba da bude javan. Kad bi bio javno dostupan, vrlo brzo bismo se pretvorili u Divlji zapad – po čitav dan bismo pratili na internetu da li je lista ažurirana, ko su i gdje žive te osobe i ko su njihovi najbliži srodnici. Onda bi se organizovale hajke, sa mogućim fatalnim ishodima”, objašnjava izvršna direktorica NVO Prima, podsjećajući na to šta se dogodilo kada je prethodna vlast prošle godine objavila spiskove osoba u samoizolaciji zbog virusa COVID-19. „To nas nije motivisalo da se edukujemo kako da se zaštitimo ili da se pridržavamo propisanih mjera, već je izvuklo iz nas ono najgore – da progonimo i upiremo prstom u osobe sa spiska. Dodatno, naša znatiželja bi vjerovatno rasla, pa bismo išli i ka tome da saznamo i ko su djeca koja su napastvovana, a narušavanje privatnosti žrtve nikada ne smije biti omogućeno”.
Registar bi, doduše, mogao da bude koristan pri zapošljavanju, pogotovo na pozicijama gdje se zloupotrebom položaja, autoriteta, fizičke i emotivne bliskosti sa djetetom, ono može seksualno zlostaviti. „Registar bi trebalo da sadrži i podatke o osobama za koje postoje indicije da bi mogla počiniti takva krivična djela. Ni u tom slučaju ne bi trebalo da bude javan, ali bi valjalo da postoji propis po kojem za ta radna mjesta kandidati/kinje treba da donesu uvjerenje da se, na primjer, ne nalaze u tom registru”, smatra Perović.
No, i sa registrom ili bez registra, obazrivost nije naodmet.
Andrea JELIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FELJTON3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice