Povežite se sa nama

GLEDIŠTE

(KONTRA)STAV: Ne ubijajte nadu

Objavljeno prije

na

Bivšem „dvostrukom kolegi“ – sadašnjem ministru unutrašnjih poslova Crne Gore

Nakon decenija iskustva u rukovođenju upravnim poslovima, uključujući poslove državljanstva, prebivališta i boravišta, u advokaturi i u građanskom aktivizmu u oblasti uspostavljanja vladavine prava, ne mogu oćutati iznenađujući, duboko razočaravajući, odnos ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, gospodina Sergeja Sekulovića, povodom aktuelnih pitanja državljanstva, prebivališta i boravišta.

To, prije svega, ne mogu oćutati jer se radi o mom kolegi, građanskom aktivisti iz dijela nevladinog sektora, sa kojim sam, do juče, dijelio iste principe, ljudske i stručne. Potom, to ne mogu ni zbog uvjerenja da smo obojica pripadali onom dijelu advokata koji nijesu vođeni isključivo lukrativnim motivima u toj profesiji. Konačno, i najbitnije, ne želim da vjerujem da vlast tako brzo i u tolikoj mjeri mijenja čovjeka.

U stručnoj ravni, kao neko ko je sa najvišim priznanjima za stečeno znanje na najjačoj univerzitetskoj jedinici za oblast unutrašnjih poslova Univerziteta u Beogradu stekao penziju u ondašnjem RSUP-u CG upravo na ovim upravnim poslovima, jasno prepoznajem kod Ministra manir „prošlih“ – principi i zakoni ne važe za „naše“. Napuštanjem temeljnih principa prava i demokratije, jednakosti pred zakonom, biši građanski aktivista, advokat, sadašnji Ministar napušta ljudske principe na kojima počiva kredibilitet čovjeka, ministra posebno.

Razočaran u čovjeka i kolegu, obraćam se Ministru:

Nedopustivo je i iz ugla ljudskog i stručnog, da (sujetno?) selektuješ NVO koje ćeš pozvati na konsultacije tako da „zaobiđeš“ Organizaciju KOD čiji rezultati istraživanja upravo u toj oblasti bjelodano razobličavaju isto licemjerje vaše „ekspertske“ kao i svih dosadašnjih partitokratskih vlada. Principijelnost Organizacije KOD u pristupu predmetnih reformi je nezaobilazna za principijelnog ministra u principijelnoj Vladi i u principijelnom pristupu reformama.

Saglasan sam sa tobom, Ministre, bivši dvostruki kolega, da Srđan Perić nije „otkrio neko čudo nebesko“, kako ti imenova nepobitne činjenice KOD-a o dvojnim prebivalištima ministara, već licemjerje ovozemaljsko. Sada ne više licemjerje dva ministra u aktuelnoj Vladi već najmanje TRI.

Ne kompromituj, oponašanjem neprincipijelnih partitokrata, kapacitete građanskih aktivista civilnog sektora kao nosilaca promjena.

Ne ubijajte, ministri, nadu crnogorskoj mladosti, nastavljajući praksu prethodnika, da Crna Gora zaslužuje i može imati kredibilnu i kompetentnu Vladu.

Budislav Minić,
autor je građanski aktivista

Komentari

GLEDIŠTE

GLEDIŠTE: Patriotizam u zagrljaju nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patriotizam i nacionalizam su se u crnogorskoj stvarnosti pretvorili u mitološke pojmove,  kult patriotizma i kult nacije kao takvi postali su patološki fenomeni destruktivne nacionalističke i ultranacionalističke ideologije

 

Slika današnje Crne Gore prilično je sumorna u svim sferama društva. Bilansi stanja se tek utvrđuju i, sudeći po nekim najavama i činjenicama, crnji su od svake zamisli. Samovolja i arogancija bivše vlasti u ime nametnutih svetih simbola patriotizma/nacionalizma ostaće upamćena kao jedna od mračnih stranica naše novije istorije. Naslijeđeno stanje bolesnog društva ostalo je kao hipoteka bivše vlasti koje najviše podsjeća na stanje iz devedesetih godina i, što je najgore, žilavo se bori da i dalje opstane i dominira društvenom stvarnosti.

Uprkos najavama nove vlasti o radikalnoj promjeni totalitarnog sistema, etničke/nacionalne i političke paradigme, nažalost, još uvijek se ne nazire demokratski poredak, moderni građanski nacionalni identitet jednog otvorenog društva, ukoliko se pod njim ne podrazumijeva prinudno ispunjavanje direktiva iz poglavlja o evropskim integracijama. Naprotiv, etničko/nacionalno i vjersko bilo je i ostalo najsigurnije utočište političkih partija oko nove/stare većine na svim dosadašnjim parlamentarnim i lokalnim izborima, pa i ovim posljednjim. Ta forma etničkog, nacionalnog i religijskog identiteta dominantno određuje našu noviju političku istoriju i zahvaljujući dominaciji crnogorske ili srpske etničke/nacionalne/vjerske identifikacije, vlast se ovdje smjenjivala, dolazila ili odlazila, kao što su se smjenjivali i dominantni nacionalizmi, zavisno od njihovog stepena ekstremizma i agresivnosti, kao i spoljne podrške. To su pokazali i posljednji parlamentarni izbori. Otuda toliko eksperimentisanje, nesnalaženje, tumaranje, nervoza, pa i opšta nesigurnost, jer nedostaju politički programi i jasno definisana alternativa za demokratsku izgradnju društva.

U političkoj praksi današnje Crne Gore etnički/nacionalni i vjerski identiteti su i dalje noseći stubovi i tačke oslonca političkih partija – i stare i nove većine. Dok se god javno veliča i podstrekava isključiva identifikacija građanina sa „velikom i herojskom nacijom“ i njenim simbolima, imamo posla sa opasnim crnogorskim i srpskim nacionalizmom i nacionalistima, koji stalno produkuju unutrašnje i spoljne neprijatelje/izdajnike, kao indikatore te identifikacije. Zato je iluzorno tako brzo očekivati demontažu nacionalizma na ovim prostorima, jer se nijedna partija ne želi odreći svoga nacionalizma. Uprkos promjenama, izgleda da nema lijeka za našu nacionalnu i kolektivnu depresiju u kojoj živimo decenijama. Jedno je ipak izvjesno – totalitarizam (jedne partije i jednog čovjeka) u Crnoj Gori stvar je prošlosti i nema nikakvih izgleda da se povrati. Građani su se oslobodili straha i to je, ako ništa drugo, epohalna vrijednost demokratske promjene vlasti.

Žalosno je da su kod nas ova pitanja u XXI vijeku, u odnosu na sva druga životna pitanja, izbila u prvi plan i da su predstavljena kao sudbonosna za naš opstanak. Jer, raspirivanje etničkog i nacionalnog i vjerskog fanatizma i isključivosti vratilo nas je i vraća daleko u prošlost koja realno i istorijski ne pripada nama, pa prema tome ne može biti naša današnja sudbina. Pored toga, u odnosu na druga pitanja naše egzistencije, etničko/nacionalno i religijsko nema više tu sudbinsku, epohalnu važnost, kakvu mu danas naši lideri političkih partija vještački pridaju, i to samo u cilju svog političkog opstanka. Izgleda da ni najveće nesreće etničkog nacionalizma u našoj nedavnoj prošlosti nijesu bile dovoljne da izvučemo pouke i naučimo lekcije. Zato je otrežnjenje od zabluda prošlosti i nacionalnih predrasuda, u koju smo svi nevoljno gurnuti, naš najpreči i najvažniji nacionalni zadatak. Bez kritičkog suočavanja sa prošlošću ne možemo kao društvo ozdraviti od nametnutog nacionalizma, nacionalne isključivosti, netolerancije i netrpeljivosti, ne možemo se iščupati iz mreže nacionalizma u koju smo svi, htjeli-ne htjeli, upleteni, i zato je potrebno kritički dekonstruisati uzroke našeg decenijskog sunovrata i propadanja.

U građanskoj državi Crnoj Gori (ali samo deklarativno i na papiru) realno postoje nacionalizam, religija ili vjera sa svojim simbolima moći. Građani, nažalost, ne postoje, kao što ne postoji ni alternativa nacionalizmu, samo postoje poslušni podanici kojima se može manipulisati unedogled u cilju očuvanja vlasti. Dakle, u očima političkih elita, građanske univerzalne vrijednosti i građanski, ja identitet ne postoji. Kada jedna ideologija rasplamsa nacionalizam do usijanja u cilju očuvanja i osvajanja vlasti, i kada on postane za čovjeka sudbinsko pitanje života i smrti, kao što je to uradila bivša vlast sa svojim građanima, onda je ona automatski postala neprikosnoveni i apsolutni gospodar nad njihovim životima. Jer u strukturu  nacionalizma duboko je usađena autoritarna svijest oličena u bespogovornoj poslušnosti, strahu, potčinjavanju, konformizmu i agresivnosti prema svemu drugome. Otuda je lako objasniti trodecenijsko vladanje i nepromjenljivost vlasti. Ali, teško je objasniti konformizam velikog dijela intelektualaca koji su u zanosu nacionalizma, nekritički i slijepo, u mitologizovanim simbolima „svete zemlje slavnih predaka“ i „nebeskog naroda“ vidjeli spasenje kome treba služiti. Sve po cijenu demokratije, slobode i otpora autoritarnom režimu.

Agresivna dominacija simbola nacije i nacionalizma u društvu u ime nestajanja drugog, ljudskosti, čovjeka kao ličnosti i građanina, postala je toliko destruktivna da su plemeniti pojmovi patriotizma i nacionalnog osjećanja (za razliku od nacije i nacionalizma) umnogome kompromitovani i devastirani, pa su zbog ekstremnog i ksenofobičnog značenja i upotrebe, nažalost, postali zbunjujući, čak i strani i odbojni velikom broju građana Crne Gore.

Patriotizam i nacionalizam danas su u Crnoj Gori u zagrljaju, izjednačeni i teško je racionalno objasniti suštinsku razliku između ove dvije kategorije nekome ko se upleo u to klupko etnosa. Ti pojmovi su se od svog izvornog značenja u crnogorskoj stvarnosti pretvorili u svoju suprotnost – mitološke pojmove, formu bez sadržine, kult patriotizma i kult nacije i kao takvi postali patološki fenomeni destruktivne nacionalističke i ultranacionalističke ideologije.

Da bi se što prije izašlo iz postojećih okova autoritarnog sistema u demokratski poredak, potrebno je što prije radikalno napustiti dosadašnje nametnute dogmatske, mitologizovane, kategoričke i apsolutne istine oličene u tradiciji, istoriji, naciji i religiji, jer su one u suprotnosti sa demokratskom emancipacijom čovjeka kao građanina. Potrebno je, dakle, otvoriti procese i stvoriti društvenu klimu za formiranje građanskog/demokratskog identiteta, koji neće isključivati drugoga i gdje će ličnost čovjeka/građanina doći do izražaja. Nacionalno osjećanje kao prirodna potreba za pripadanjem i privatna stvar svakog pojedinca (umjesto isključivosti ideologije nacionalizma) treba da bude ljudska kategorija, most spajanja, tolerancije i povezivanja a ne sjeme razdora, gdje se razlike neće doživljavati kao sudbinska pitanja života i smrti, ksenofobično i neprijateljski. A to znači obezbijediti dosljednu primjenu Ustava i zakona ove zemlje, gdje će doći do izražaja ta druga dimenzija čovjekova i druge forme personalnog identiteta i slobode ličnosti – biti a ne samo imati, dakle individualnost kao bit čovjekova, differentia specifica ljudskosti – samopotvrđivanje, autonomija ljudske ličnosti, dostojanstvo i puna sloboda i prava čovjeka/građanina. Jer, politika nije puko osvajanje vlasti, kako su je mnogi u vlasti shvatili hvaleći se svojim „izbornim matematikama“, već radikalna promjena bolesnog društva, u kome građani Crne Gore treba konačno da izađu iz autoritarnog sistema u demokratski, a većina građana iz najprizemnije biološke borbe za opstanak u život dostojan slobodnog čovjeka.

Vojin CICMIL

Komentari

nastavi čitati

GLEDIŠTE

Ostani doma, otadžbino

Objavljeno prije

na

Objavio:

O patriotizmu, izdaji i šizofreniji

 

Kada država u potpunosti supstituiše otadžbinu, to razumnog čovjeka mora ispuniti gorčinom i sramom. Ta se osjećanja ne mogu ni progutati, ni podnijeti, niti se čovjek od njih može osloboditi.

Čak i oni koji su bili spremni da za nju podnesu najveće žrtve, počinju da preziru vlastitu otadžbinu da se ne bi ugušili u patriotizmu koji ih lišava dostojanstva.

Od suštinskog značaja tada postaje sposobnost razlikovanja izdaje od patriotizma, kao i pitanje ko je za što odgovoran – država, otadžbina ili čovjek.

Književnik Knut Hamsun, dobitnik Nobelove nagrade za roman „Zemlja“, bio je istovremeno odan i otadžbini Norveškoj i Kvislingovoj fašističkoj vladi. Iako je baš ta vlada nanijela toliko zla upravo njegovoj otadžbini da je premijerovo prezime postalo sinonim za – izdaju.

U isto vrijeme, Tomas Man je iskazivao strah, sram i stid zbog svoje otadžbine. Njegov prezir prema Njemačkoj i gađenje nad nacističkom politikom bili su toliki da se ni poslije sloma Trećeg Rajha nikad nije vratio.

– Ne mogu, kazao je na švajcarsko-njemačkoj granici, i krenuo nazad.

Ko je sad tu izdajnik, a ko patriota, Knut Hamsun ili Tomas Man?

Montenegrinska floskula „Sve za Crnu Goru, Crnu Goru nizašto” mnogima zvuči patriotski i danas, iako se ona može tumačiti kao pravdanje za kolaboraciju sa okupatorom u Drugom svjetskom ratu, kada je i nastala.

U takozvanom ratu za mir svjedočili smo izlivima antihrvatske i antimuslimanske histerije, koji su sa patriotizmom imali veze taman toliko koliko i ovi današnji antisrpski. Riječ je, u stvari, samo o pojavnim oblicima montenegrinske političke šizofrenije i ukupne društvene patologije.

Kad se davanje podrške takvom stanju pravda imbecilnom floskulom „a nemam za koga drugoga osim njega”, potpuno se zaokružuje anamneza savremenog crnogorskog društva.

Pravdanja nalik ovome slušamo duže od vijeka, naročito kad se Crna Gora nađe na istorijskim raskršćima. Kad god je izabran pogrešan put, krivac je tražen u drugome. I svaki put proizvođeni novi i vaskrsavani stari unutrašnji neprijatelji i domaći izdajnici. Niko to nije radio sa tolikom energijom i strašću kao Crna Gora.

Nasuprot tome, podvizi, pregnuća i uzleti – kojima bi se ponosili i mnogo brojniji narodi i značajnije kulture – nikad nijesu pošteno ni objašnjeni, a kamoli ugrađeni u badijavnu crnogorsku stvarnost.

Zbog toga ova nova-stara ideja državnog patriotizma poprilično zaudara na neonacizam. Globalizacija i NATO-izacija – a to su samo eufemizmi za neokolonijalizam – pothranjuju malignitet crnogorskog društva.

Uprkos tome, ostanite doma!

P.S. Ostani i ti, otadžbino! Ako nije već kasno…

Momir M. MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

GLEDIŠTE

GLEDIŠTE: Buđenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usvajanje problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bilo samo i isključivo pogodan casus beli za radikalizaciju decenijskog sukoba koji tinja u Crnoj Gori. To je, u suštini, sukob oko utemeljenosti crnogorskog identitetskog izraza i oko legitimnosti obnavljanja državne suverenosti

 

Posljednjih nedjelja Crna Gora živi između dvije istine koje su u međusobnom odnosu zavisnosti. Prva istina je da je Velika Srbija ustala u Crnoj Gori. Druga je da se probudila i ona osiromašena, ekonomski deprimirana  i obespravljena Crna Gora koja nastoji da opstane izvan okvira partitokratije. Od dinamike njihovog odnosa zavisiće budući karakter crnogorskog društva.

Prvu istinu potvrđuju višenedjeljne protestne šetnje u organizaciji SPC, parlamentarnih predstavnika srpskog glasačkog tijela u Crnoj Gori, kao i političkih i parapolitičkih aktera iz Srbije. One su, bez sumnje,dio političkog pokreta koji sebe uvija u vjerske odore i zaklanja se iza ikona.Iako nas istorija uči da ikona može  mnogo toga da istrpi, iza nje se ne mogu sakriti zajapurena lica onih koji 1990-ih nijesu ostvarili sve svoje zacrtane ciljeve. Oni ovih dana nastoje da ponovo ,,nasred sjenokosa” zapale taj ,,zivotvorni” plam i srpsku Spartu očiste od tzv. montenegrinskog zla koje je, kako oni tvrde, 2006. godine razvojilo ,,dva oka u glavi.”

Ovim, naravno, ne želim dovesti u pitanje iskrenost onih vjernika koji učestvuju u šetnjama jer su ih ubijedili da im država želi zakatančiti crkve, zabraniti ,,ime i prezime”, oteti imovinu i osporiti pravo na molitvu i blagoslove. Ono sto želim dovesti u pitanje jeste iskrenost crkvenih velikodostojnika i političara koji su osmislili i organizovali proteste, i motivisali veliki broj vjernika da na njima učestvuju. Iako nijesu jedini, a kamoli najveći krivci za nastalu situaciju, značajan uticaj srbijanskih vlasti na dinamiku i tok krize u Crnoj Gori potvrđuje kontinuitet decenijskih hegemonih napora srbijanske vladajuće elite da pacifikuje Crnu Goru. Nadalje, usvajanje problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je bilo samo i isključivo pogodan casus beli za radikalizaciju decenijskog sukoba koji tinja u Crnoj Gori. To je, u suštini, sukob oko utemeljenosti crnogorskog identitetskog izraza i oko legitimnosti obnavljanja državne suverenosti. Vlasti u Srbiji su bile i ostale značajni akcionari u ovom sukobu.

Nakon ponovljenih zahtjeva lidera opozicije, mitropolita Amfilohija, da padnu ili Zakon, ili Vlada, politički karakter protesta je nedvosmisleno potvrdio i vladika Joanikije u intervjuu agenciji Sputnjik. Definisani su okvir, karakter, i cilj protesta. Okvir je pravovjerni, karakter nacionalni, a cilj politički.Uvjerenje da se Crkva nalazi na ,,pravoj strani istorije” je bilo ankerisao u dobro poznate vjerske principe.Iako opravdane, optužbe upućene prema vlasti za produbljavanje podjela, bile su samo retoričko zagrijavanje za motivacioni govor namijenjen novim Hristovim vojnicima: borba je tek počela, i neće stati do konačne pobjede.U ovoj besjedi su se lijepo slile dvije krajnosti: ikona i sjekira.

Vojna terminologija koja uokviruje ovaj intervju signalizuje povratak u blisku prošlost koju su naseljavali ,,neprijatelji” i ,,zlo” koje se ,,mora pobijediti”.Tadašnji patrijarh, Pavle, nosio je po bivšoj SFRJ mošti kneza Lazara i njima omeđavao granice Šešeljeve Velike Srbije. Arkan je ugošćavan u Cetinjskom manastiru, popovi opasani redenicima pozirali su na tenkovima, Crvene beretke su primale blagoslove, a organizovana pokrštavanja muslimanskog zivlja u Bijeljini, nakon sto su taj grad ,,oslobodili” Hristovi vojnici pod komandom ratnog zločinca su bila integralni dio sistema odbrane ,,golorukog naroda”. No, možda je termin ‘povratak’ pogrešan, pošto se čini da se SPC nije pomjerila ni pedalj iz rovova 1990-ih. Da li su i danas, kao što su bili tih godina, Crnogorci i suverenisti, ono zlo (guba) na čije istrebljenje iz pravoslavne srpske torine pozivaju crkveni velikodostojnici?

Crna Gora živi još jednu normalizaciju nasilja kroz vjerski okvir, reviziju istorije koja proizvodi nove simbole, i kreiranje ,,alternativnih činjenica”. To je ono što vjerski poglavari SPC danas nude vjernicima u Crnoj Gori. U takvom obrazovnom paket-aranžmanu, trobojka prestaje biti simbol države Srbije i postaje simbol percepcije zločinaca iz 1990-ih kao nacionalnih heroja, a himna kriminalaca koji su se junačili nad albanskim civilima na Kosovu, a nešto kasnije ubili i predsjednika srbijanske Vlade, postaje samo još jedna vjerom-nadojena vokalna manifestacija zajedništva i spremnosti da se vodi ,,borba neprestana” do pobjede koju obećavaju političari i vjerski lideri.

Drugu istinu potvrđuju sve glasniji zahtjevi koji su više ekonomske, a manje vjerske prirode. Čini se da prevarena, opljačkana i, nadasve, obeznađena Crna Gora vidi nacionalistički i vjerski okvir protesta kao priliku da se ispravi i ponovi svoje ranije kritike upućene vlastima. Masovnost i demonstrirana odlučnost aktera u ovom novom okviru djelovanja daje nešto bolje šanse za uspjeh toj obeznađenoj Crnoj Gori. Srastanje ove dvije rijeke nezadovoljnih građana koji zahtijevaju promjene predstavlja do sada najozbiljniji politički izazov za vladajuću strukturu u Crnoj Gori.

Mislim da su tvrdnje da se ovdje radi o taktičkom manevru SPC-a znak istovremenog potcjenjivanja dubine ekonomske depresije u Crnoj Gori, i precjenjivanja gornje granice tolerancije građana. Kritična masa sada postavlja i zahtjeve koji su duboko lični, predstavljaju odraz muke svakodnevnog zivota, i ocrtavaju okvire ekonomske i društvene krize u kojoj se Crna Gora nalazi.  To su zahtjevi za ranopravnošću i pravnom državom, za borbom protiv korupcije, zahtjevi da se pruži mogućnost nalazenja posla od kojeg se može živjeti, da se zaustavi odliv kadrova i iseljavanje mladih jer ne vide mogućnost dostojnog života u nekompletiranoj državi. To su i zahtjevi da se stane na put rasturanju nacionalnih resursa i da se prestane s guranjem države i njenih građana u stanje koje sve više liči na dužničko ropstvo.

Životno iskustvo prosječnog stanovnika Crne Gore od 2006. do danas bi trebalo da bude opomena strukturama na vlasti o tome gdje su granice tolerisanja kleptokratije i partitokratije. Izgleda da vlast još uvijek drži širom zatvorene oči kada su ovakve opomene u pitanju, i da to radi vjerujući u neograničenu moć i upotrebnu vrijednost priče o ugroženoj državi. Niko, međutim, ne može sa sigurnošću tvrditi da ta priča danas djeluje kao faktor homogenizovanja onih koji su 2006. željeli suverenu i nezavisnu državu po svaku cijenu.

Takođe se, mislim, precjenjuje snaga koju nosi autoritet predsjednika države i vladajuće partije. Ovdje se radi o političkoj savršenoj oluji, koja ogolijeva značajne nedostatke i nedorečenosti procesa obnavljanja suverene i nezavisne države. Serija kontraproduktivnih javnih nastupa predsjednika države je dodala poslovično ulje na vatru i razotkrila makar dva ozbiljna problema.

Prvo, ovi nastupi su zagarantovali personalizovanja krize: Pravoslavlje protiv Mila Đukanovića. Davnašnja tvrdnja o privatnoj državi stvorenoj 2006. godine je dobila novo utemeljenje. Naravno, dominantni uticaj koji je sadašnji predsjednik imao na proces obnavljanja državnosti i kurs razvoja suverene Crne Gore za sobom povlači i značajnu dozu lične odgovornosti za trenutnu situaciju. Ipak, ne trebamo zaboraviti da je na ovim poslovima bilo mnogo mobenika koji su dali doprinos obnavljanju crnogorske nezavisnosti, pa ne mogu pobjeći od sopstvene odgovornosti za falinke od kojih pati konačni proizvod. Bez obzira na potrebu da se odgovornost rasporedi na više tačaka, predsjednikov ucjenjivački komentar o tome da oni kojima se ovo ne sviđa mogu da idu iz Crne Gore ne doprinosi smirivanju strasti. Naprotiv, to zvuči kao prijetnja svima koji smatraju da mogu izraziti kritički stav u odnosu na vlast. Ako se prisjetimo da je prije nekoliko mjeseci sličnu opasku u Skupštini izrekao i sadašnji predsjednik Vlade, onda priča o sistemskom problemu dobija na legitimitetu.

Drugo, marginalizovane su institucije sistema koje bi, po pravilima demokratskih društava, trebale da rade na rješavanju ovakvih kriza. Bez obzira na postojanje tradicije strahopoštovanja prema autoritarnim vladarima, savremena Crna Gora ne bi trebala da bude izuzetak od tih pravila. Povremena uvjeravanja zvaničnika da su državne institucije sposobne da se nose sa svim izazovima ne ulivaju posebno povjerenje, jer ona često prethode drastičnim promjenama zvanično već potvrđenih odluka državnih organa. Nemušta pojašnjenja koja slijede mogu biti znak ili kolapsa, ili potpunog odsustva usklađene procedure odlučivanja. Ovakva neodlučnost može biti i pokazatelj razilaženja među donosiocima odluka.

Nijedno od ovih nagađanja ne uliva nadu u snagu i sposobnost institucija sistema da se nose s problemima koje trenutna kriza nameće nezavisno od autoritativne ličnosti predsjednika države.Organizatori protestnih šetnji u crnogorksim gradovima su uvidjeli ove nedostatke i nastoje da ih eksploatišu tako što insistiraju na pomenutoj personalizaciji krize. Treba se ipak nadati da će zelja za nalaženjem kompromisnog rješenja nadjačati egoističke impulse donosilaca odluka u suprotstavljenim taborima.

Srđa PAVLOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo