Bivšem „dvostrukom kolegi“ – sadašnjem ministru unutrašnjih poslova Crne Gore

Nakon decenija iskustva u rukovođenju upravnim poslovima, uključujući poslove državljanstva, prebivališta i boravišta, u advokaturi i u građanskom aktivizmu u oblasti uspostavljanja vladavine prava, ne mogu oćutati iznenađujući, duboko razočaravajući, odnos ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, gospodina Sergeja Sekulovića, povodom aktuelnih pitanja državljanstva, prebivališta i boravišta.

To, prije svega, ne mogu oćutati jer se radi o mom kolegi, građanskom aktivisti iz dijela nevladinog sektora, sa kojim sam, do juče, dijelio iste principe, ljudske i stručne. Potom, to ne mogu ni zbog uvjerenja da smo obojica pripadali onom dijelu advokata koji nijesu vođeni isključivo lukrativnim motivima u toj profesiji. Konačno, i najbitnije, ne želim da vjerujem da vlast tako brzo i u tolikoj mjeri mijenja čovjeka.

U stručnoj ravni, kao neko ko je sa najvišim priznanjima za stečeno znanje na najjačoj univerzitetskoj jedinici za oblast unutrašnjih poslova Univerziteta u Beogradu stekao penziju u ondašnjem RSUP-u CG upravo na ovim upravnim poslovima, jasno prepoznajem kod Ministra manir „prošlih“ – principi i zakoni ne važe za „naše“. Napuštanjem temeljnih principa prava i demokratije, jednakosti pred zakonom, biši građanski aktivista, advokat, sadašnji Ministar napušta ljudske principe na kojima počiva kredibilitet čovjeka, ministra posebno.

Razočaran u čovjeka i kolegu, obraćam se Ministru:

Nedopustivo je i iz ugla ljudskog i stručnog, da (sujetno?) selektuješ NVO koje ćeš pozvati na konsultacije tako da „zaobiđeš“ Organizaciju KOD čiji rezultati istraživanja upravo u toj oblasti bjelodano razobličavaju isto licemjerje vaše „ekspertske“ kao i svih dosadašnjih partitokratskih vlada. Principijelnost Organizacije KOD u pristupu predmetnih reformi je nezaobilazna za principijelnog ministra u principijelnoj Vladi i u principijelnom pristupu reformama.

Saglasan sam sa tobom, Ministre, bivši dvostruki kolega, da Srđan Perić nije „otkrio neko čudo nebesko“, kako ti imenova nepobitne činjenice KOD-a o dvojnim prebivalištima ministara, već licemjerje ovozemaljsko. Sada ne više licemjerje dva ministra u aktuelnoj Vladi već najmanje TRI.

Ne kompromituj, oponašanjem neprincipijelnih partitokrata, kapacitete građanskih aktivista civilnog sektora kao nosilaca promjena.

Ne ubijajte, ministri, nadu crnogorskoj mladosti, nastavljajući praksu prethodnika, da Crna Gora zaslužuje i može imati kredibilnu i kompetentnu Vladu.

Budislav Minić,
autor je građanski aktivista

Komentari

Patriotizam i nacionalizam su se u crnogorskoj stvarnosti pretvorili u mitološke pojmove,  kult patriotizma i kult nacije kao takvi postali su patološki fenomeni destruktivne nacionalističke i ultranacionalističke ideologije

Slika današnje Crne Gore prilično je sumorna u svim sferama društva. Bilansi stanja se tek utvrđuju i, sudeći po nekim najavama i činjenicama, crnji su od svake zamisli. Samovolja i arogancija bivše vlasti u ime nametnutih svetih simbola patriotizma/nacionalizma ostaće upamćena kao jedna od mračnih stranica naše novije istorije. Naslijeđeno stanje bolesnog društva ostalo je kao hipoteka bivše vlasti koje najviše podsjeća na stanje iz devedesetih godina i, što je najgore, žilavo se bori da i dalje opstane i dominira društvenom stvarnosti.

Uprkos najavama nove vlasti o radikalnoj promjeni totalitarnog sistema, etničke/nacionalne i političke paradigme, nažalost, još uvijek se ne nazire demokratski poredak, moderni građanski nacionalni identitet jednog otvorenog društva, ukoliko se pod njim ne podrazumijeva prinudno ispunjavanje direktiva iz poglavlja o evropskim integracijama. Naprotiv, etničko/nacionalno i vjersko bilo je i ostalo najsigurnije utočište političkih partija oko nove/stare većine na svim dosadašnjim parlamentarnim i lokalnim izborima, pa i ovim posljednjim. Ta forma etničkog, nacionalnog i religijskog identiteta dominantno određuje našu noviju političku istoriju i zahvaljujući dominaciji crnogorske ili srpske etničke/nacionalne/vjerske identifikacije, vlast se ovdje smjenjivala, dolazila ili odlazila, kao što su se smjenjivali i dominantni nacionalizmi, zavisno od njihovog stepena ekstremizma i agresivnosti, kao i spoljne podrške. To su pokazali i posljednji parlamentarni izbori. Otuda toliko eksperimentisanje, nesnalaženje, tumaranje, nervoza, pa i opšta nesigurnost, jer nedostaju politički programi i jasno definisana alternativa za demokratsku izgradnju društva.

U političkoj praksi današnje Crne Gore etnički/nacionalni i vjerski identiteti su i dalje noseći stubovi i tačke oslonca političkih partija – i stare i nove većine. Dok se god javno veliča i podstrekava isključiva identifikacija građanina sa „velikom i herojskom nacijom“ i njenim simbolima, imamo posla sa opasnim crnogorskim i srpskim nacionalizmom i nacionalistima, koji stalno produkuju unutrašnje i spoljne neprijatelje/izdajnike, kao indikatore te identifikacije. Zato je iluzorno tako brzo očekivati demontažu nacionalizma na ovim prostorima, jer se nijedna partija ne želi odreći svoga nacionalizma. Uprkos promjenama, izgleda da nema lijeka za našu nacionalnu i kolektivnu depresiju u kojoj živimo decenijama. Jedno je ipak izvjesno – totalitarizam (jedne partije i jednog čovjeka) u Crnoj Gori stvar je prošlosti i nema nikakvih izgleda da se povrati. Građani su se oslobodili straha i to je, ako ništa drugo, epohalna vrijednost demokratske promjene vlasti.

Žalosno je da su kod nas ova pitanja u XXI vijeku, u odnosu na sva druga životna pitanja, izbila u prvi plan i da su predstavljena kao sudbonosna za naš opstanak. Jer, raspirivanje etničkog i nacionalnog i vjerskog fanatizma i isključivosti vratilo nas je i vraća daleko u prošlost koja realno i istorijski ne pripada nama, pa prema tome ne može biti naša današnja sudbina. Pored toga, u odnosu na druga pitanja naše egzistencije, etničko/nacionalno i religijsko nema više tu sudbinsku, epohalnu važnost, kakvu mu danas naši lideri političkih partija vještački pridaju, i to samo u cilju svog političkog opstanka. Izgleda da ni najveće nesreće etničkog nacionalizma u našoj nedavnoj prošlosti nijesu bile dovoljne da izvučemo pouke i naučimo lekcije. Zato je otrežnjenje od zabluda prošlosti i nacionalnih predrasuda, u koju smo svi nevoljno gurnuti, naš najpreči i najvažniji nacionalni zadatak. Bez kritičkog suočavanja sa prošlošću ne možemo kao društvo ozdraviti od nametnutog nacionalizma, nacionalne isključivosti, netolerancije i netrpeljivosti, ne možemo se iščupati iz mreže nacionalizma u koju smo svi, htjeli-ne htjeli, upleteni, i zato je potrebno kritički dekonstruisati uzroke našeg decenijskog sunovrata i propadanja.

U građanskoj državi Crnoj Gori (ali samo deklarativno i na papiru) realno postoje nacionalizam, religija ili vjera sa svojim simbolima moći. Građani, nažalost, ne postoje, kao što ne postoji ni alternativa nacionalizmu, samo postoje poslušni podanici kojima se može manipulisati unedogled u cilju očuvanja vlasti. Dakle, u očima političkih elita, građanske univerzalne vrijednosti i građanski, ja identitet ne postoji. Kada jedna ideologija rasplamsa nacionalizam do usijanja u cilju očuvanja i osvajanja vlasti, i kada on postane za čovjeka sudbinsko pitanje života i smrti, kao što je to uradila bivša vlast sa svojim građanima, onda je ona automatski postala neprikosnoveni i apsolutni gospodar nad njihovim životima. Jer u strukturu  nacionalizma duboko je usađena autoritarna svijest oličena u bespogovornoj poslušnosti, strahu, potčinjavanju, konformizmu i agresivnosti prema svemu drugome. Otuda je lako objasniti trodecenijsko vladanje i nepromjenljivost vlasti. Ali, teško je objasniti konformizam velikog dijela intelektualaca koji su u zanosu nacionalizma, nekritički i slijepo, u mitologizovanim simbolima „svete zemlje slavnih predaka“ i „nebeskog naroda“ vidjeli spasenje kome treba služiti. Sve po cijenu demokratije, slobode i otpora autoritarnom režimu.

Agresivna dominacija simbola nacije i nacionalizma u društvu u ime nestajanja drugog, ljudskosti, čovjeka kao ličnosti i građanina, postala je toliko destruktivna da su plemeniti pojmovi patriotizma i nacionalnog osjećanja (za razliku od nacije i nacionalizma) umnogome kompromitovani i devastirani, pa su zbog ekstremnog i ksenofobičnog značenja i upotrebe, nažalost, postali zbunjujući, čak i strani i odbojni velikom broju građana Crne Gore.

Patriotizam i nacionalizam danas su u Crnoj Gori u zagrljaju, izjednačeni i teško je racionalno objasniti suštinsku razliku između ove dvije kategorije nekome ko se upleo u to klupko etnosa. Ti pojmovi su se od svog izvornog značenja u crnogorskoj stvarnosti pretvorili u svoju suprotnost – mitološke pojmove, formu bez sadržine, kult patriotizma i kult nacije i kao takvi postali patološki fenomeni destruktivne nacionalističke i ultranacionalističke ideologije.

Da bi se što prije izašlo iz postojećih okova autoritarnog sistema u demokratski poredak, potrebno je što prije radikalno napustiti dosadašnje nametnute dogmatske, mitologizovane, kategoričke i apsolutne istine oličene u tradiciji, istoriji, naciji i religiji, jer su one u suprotnosti sa demokratskom emancipacijom čovjeka kao građanina. Potrebno je, dakle, otvoriti procese i stvoriti društvenu klimu za formiranje građanskog/demokratskog identiteta, koji neće isključivati drugoga i gdje će ličnost čovjeka/građanina doći do izražaja. Nacionalno osjećanje kao prirodna potreba za pripadanjem i privatna stvar svakog pojedinca (umjesto isključivosti ideologije nacionalizma) treba da bude ljudska kategorija, most spajanja, tolerancije i povezivanja a ne sjeme razdora, gdje se razlike neće doživljavati kao sudbinska pitanja života i smrti, ksenofobično i neprijateljski. A to znači obezbijediti dosljednu primjenu Ustava i zakona ove zemlje, gdje će doći do izražaja ta druga dimenzija čovjekova i druge forme personalnog identiteta i slobode ličnosti – biti a ne samo imati, dakle individualnost kao bit čovjekova, differentia specifica ljudskosti – samopotvrđivanje, autonomija ljudske ličnosti, dostojanstvo i puna sloboda i prava čovjeka/građanina. Jer, politika nije puko osvajanje vlasti, kako su je mnogi u vlasti shvatili hvaleći se svojim „izbornim matematikama“, već radikalna promjena bolesnog društva, u kome građani Crne Gore treba konačno da izađu iz autoritarnog sistema u demokratski, a većina građana iz najprizemnije biološke borbe za opstanak u život dostojan slobodnog čovjeka.

Vojin CICMIL

Komentari

O patriotizmu, izdaji i šizofreniji

Kada država u potpunosti supstituiše otadžbinu, to razumnog čovjeka mora ispuniti gorčinom i sramom. Ta se osjećanja ne mogu ni progutati, ni podnijeti, niti se čovjek od njih može osloboditi.

Čak i oni koji su bili spremni da za nju podnesu najveće žrtve, počinju da preziru vlastitu otadžbinu da se ne bi ugušili u patriotizmu koji ih lišava dostojanstva.

Od suštinskog značaja tada postaje sposobnost razlikovanja izdaje od patriotizma, kao i pitanje ko je za što odgovoran – država, otadžbina ili čovjek.

Književnik Knut Hamsun, dobitnik Nobelove nagrade za roman „Zemlja“, bio je istovremeno odan i otadžbini Norveškoj i Kvislingovoj fašističkoj vladi. Iako je baš ta vlada nanijela toliko zla upravo njegovoj otadžbini da je premijerovo prezime postalo sinonim za – izdaju.

U isto vrijeme, Tomas Man je iskazivao strah, sram i stid zbog svoje otadžbine. Njegov prezir prema Njemačkoj i gađenje nad nacističkom politikom bili su toliki da se ni poslije sloma Trećeg Rajha nikad nije vratio.

– Ne mogu, kazao je na švajcarsko-njemačkoj granici, i krenuo nazad.

Ko je sad tu izdajnik, a ko patriota, Knut Hamsun ili Tomas Man?

Montenegrinska floskula „Sve za Crnu Goru, Crnu Goru nizašto” mnogima zvuči patriotski i danas, iako se ona može tumačiti kao pravdanje za kolaboraciju sa okupatorom u Drugom svjetskom ratu, kada je i nastala.

U takozvanom ratu za mir svjedočili smo izlivima antihrvatske i antimuslimanske histerije, koji su sa patriotizmom imali veze taman toliko koliko i ovi današnji antisrpski. Riječ je, u stvari, samo o pojavnim oblicima montenegrinske političke šizofrenije i ukupne društvene patologije.

Kad se davanje podrške takvom stanju pravda imbecilnom floskulom „a nemam za koga drugoga osim njega”, potpuno se zaokružuje anamneza savremenog crnogorskog društva.

Pravdanja nalik ovome slušamo duže od vijeka, naročito kad se Crna Gora nađe na istorijskim raskršćima. Kad god je izabran pogrešan put, krivac je tražen u drugome. I svaki put proizvođeni novi i vaskrsavani stari unutrašnji neprijatelji i domaći izdajnici. Niko to nije radio sa tolikom energijom i strašću kao Crna Gora.

Nasuprot tome, podvizi, pregnuća i uzleti – kojima bi se ponosili i mnogo brojniji narodi i značajnije kulture – nikad nijesu pošteno ni objašnjeni, a kamoli ugrađeni u badijavnu crnogorsku stvarnost.

Zbog toga ova nova-stara ideja državnog patriotizma poprilično zaudara na neonacizam. Globalizacija i NATO-izacija – a to su samo eufemizmi za neokolonijalizam – pothranjuju malignitet crnogorskog društva.

Uprkos tome, ostanite doma!

P.S. Ostani i ti, otadžbino! Ako nije već kasno…

Momir M. MARKOVIĆ

Komentari