GLEDIŠTE
GLEDIŠTE: Patriotizam u zagrljaju nacionalizma
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor onlinePatriotizam i nacionalizam su se u crnogorskoj stvarnosti pretvorili u mitološke pojmove, kult patriotizma i kult nacije kao takvi postali su patološki fenomeni destruktivne nacionalističke i ultranacionalističke ideologije
Slika današnje Crne Gore prilično je sumorna u svim sferama društva. Bilansi stanja se tek utvrđuju i, sudeći po nekim najavama i činjenicama, crnji su od svake zamisli. Samovolja i arogancija bivše vlasti u ime nametnutih svetih simbola patriotizma/nacionalizma ostaće upamćena kao jedna od mračnih stranica naše novije istorije. Naslijeđeno stanje bolesnog društva ostalo je kao hipoteka bivše vlasti koje najviše podsjeća na stanje iz devedesetih godina i, što je najgore, žilavo se bori da i dalje opstane i dominira društvenom stvarnosti.
Uprkos najavama nove vlasti o radikalnoj promjeni totalitarnog sistema, etničke/nacionalne i političke paradigme, nažalost, još uvijek se ne nazire demokratski poredak, moderni građanski nacionalni identitet jednog otvorenog društva, ukoliko se pod njim ne podrazumijeva prinudno ispunjavanje direktiva iz poglavlja o evropskim integracijama. Naprotiv, etničko/nacionalno i vjersko bilo je i ostalo najsigurnije utočište političkih partija oko nove/stare većine na svim dosadašnjim parlamentarnim i lokalnim izborima, pa i ovim posljednjim. Ta forma etničkog, nacionalnog i religijskog identiteta dominantno određuje našu noviju političku istoriju i zahvaljujući dominaciji crnogorske ili srpske etničke/nacionalne/vjerske identifikacije, vlast se ovdje smjenjivala, dolazila ili odlazila, kao što su se smjenjivali i dominantni nacionalizmi, zavisno od njihovog stepena ekstremizma i agresivnosti, kao i spoljne podrške. To su pokazali i posljednji parlamentarni izbori. Otuda toliko eksperimentisanje, nesnalaženje, tumaranje, nervoza, pa i opšta nesigurnost, jer nedostaju politički programi i jasno definisana alternativa za demokratsku izgradnju društva.
U političkoj praksi današnje Crne Gore etnički/nacionalni i vjerski identiteti su i dalje noseći stubovi i tačke oslonca političkih partija – i stare i nove većine. Dok se god javno veliča i podstrekava isključiva identifikacija građanina sa „velikom i herojskom nacijom“ i njenim simbolima, imamo posla sa opasnim crnogorskim i srpskim nacionalizmom i nacionalistima, koji stalno produkuju unutrašnje i spoljne neprijatelje/izdajnike, kao indikatore te identifikacije. Zato je iluzorno tako brzo očekivati demontažu nacionalizma na ovim prostorima, jer se nijedna partija ne želi odreći svoga nacionalizma. Uprkos promjenama, izgleda da nema lijeka za našu nacionalnu i kolektivnu depresiju u kojoj živimo decenijama. Jedno je ipak izvjesno – totalitarizam (jedne partije i jednog čovjeka) u Crnoj Gori stvar je prošlosti i nema nikakvih izgleda da se povrati. Građani su se oslobodili straha i to je, ako ništa drugo, epohalna vrijednost demokratske promjene vlasti.
Žalosno je da su kod nas ova pitanja u XXI vijeku, u odnosu na sva druga životna pitanja, izbila u prvi plan i da su predstavljena kao sudbonosna za naš opstanak. Jer, raspirivanje etničkog i nacionalnog i vjerskog fanatizma i isključivosti vratilo nas je i vraća daleko u prošlost koja realno i istorijski ne pripada nama, pa prema tome ne može biti naša današnja sudbina. Pored toga, u odnosu na druga pitanja naše egzistencije, etničko/nacionalno i religijsko nema više tu sudbinsku, epohalnu važnost, kakvu mu danas naši lideri političkih partija vještački pridaju, i to samo u cilju svog političkog opstanka. Izgleda da ni najveće nesreće etničkog nacionalizma u našoj nedavnoj prošlosti nijesu bile dovoljne da izvučemo pouke i naučimo lekcije. Zato je otrežnjenje od zabluda prošlosti i nacionalnih predrasuda, u koju smo svi nevoljno gurnuti, naš najpreči i najvažniji nacionalni zadatak. Bez kritičkog suočavanja sa prošlošću ne možemo kao društvo ozdraviti od nametnutog nacionalizma, nacionalne isključivosti, netolerancije i netrpeljivosti, ne možemo se iščupati iz mreže nacionalizma u koju smo svi, htjeli-ne htjeli, upleteni, i zato je potrebno kritički dekonstruisati uzroke našeg decenijskog sunovrata i propadanja.
U građanskoj državi Crnoj Gori (ali samo deklarativno i na papiru) realno postoje nacionalizam, religija ili vjera sa svojim simbolima moći. Građani, nažalost, ne postoje, kao što ne postoji ni alternativa nacionalizmu, samo postoje poslušni podanici kojima se može manipulisati unedogled u cilju očuvanja vlasti. Dakle, u očima političkih elita, građanske univerzalne vrijednosti i građanski, ja identitet ne postoji. Kada jedna ideologija rasplamsa nacionalizam do usijanja u cilju očuvanja i osvajanja vlasti, i kada on postane za čovjeka sudbinsko pitanje života i smrti, kao što je to uradila bivša vlast sa svojim građanima, onda je ona automatski postala neprikosnoveni i apsolutni gospodar nad njihovim životima. Jer u strukturu nacionalizma duboko je usađena autoritarna svijest oličena u bespogovornoj poslušnosti, strahu, potčinjavanju, konformizmu i agresivnosti prema svemu drugome. Otuda je lako objasniti trodecenijsko vladanje i nepromjenljivost vlasti. Ali, teško je objasniti konformizam velikog dijela intelektualaca koji su u zanosu nacionalizma, nekritički i slijepo, u mitologizovanim simbolima „svete zemlje slavnih predaka“ i „nebeskog naroda“ vidjeli spasenje kome treba služiti. Sve po cijenu demokratije, slobode i otpora autoritarnom režimu.
Agresivna dominacija simbola nacije i nacionalizma u društvu u ime nestajanja drugog, ljudskosti, čovjeka kao ličnosti i građanina, postala je toliko destruktivna da su plemeniti pojmovi patriotizma i nacionalnog osjećanja (za razliku od nacije i nacionalizma) umnogome kompromitovani i devastirani, pa su zbog ekstremnog i ksenofobičnog značenja i upotrebe, nažalost, postali zbunjujući, čak i strani i odbojni velikom broju građana Crne Gore.
Patriotizam i nacionalizam danas su u Crnoj Gori u zagrljaju, izjednačeni i teško je racionalno objasniti suštinsku razliku između ove dvije kategorije nekome ko se upleo u to klupko etnosa. Ti pojmovi su se od svog izvornog značenja u crnogorskoj stvarnosti pretvorili u svoju suprotnost – mitološke pojmove, formu bez sadržine, kult patriotizma i kult nacije i kao takvi postali patološki fenomeni destruktivne nacionalističke i ultranacionalističke ideologije.
Da bi se što prije izašlo iz postojećih okova autoritarnog sistema u demokratski poredak, potrebno je što prije radikalno napustiti dosadašnje nametnute dogmatske, mitologizovane, kategoričke i apsolutne istine oličene u tradiciji, istoriji, naciji i religiji, jer su one u suprotnosti sa demokratskom emancipacijom čovjeka kao građanina. Potrebno je, dakle, otvoriti procese i stvoriti društvenu klimu za formiranje građanskog/demokratskog identiteta, koji neće isključivati drugoga i gdje će ličnost čovjeka/građanina doći do izražaja. Nacionalno osjećanje kao prirodna potreba za pripadanjem i privatna stvar svakog pojedinca (umjesto isključivosti ideologije nacionalizma) treba da bude ljudska kategorija, most spajanja, tolerancije i povezivanja a ne sjeme razdora, gdje se razlike neće doživljavati kao sudbinska pitanja života i smrti, ksenofobično i neprijateljski. A to znači obezbijediti dosljednu primjenu Ustava i zakona ove zemlje, gdje će doći do izražaja ta druga dimenzija čovjekova i druge forme personalnog identiteta i slobode ličnosti – biti a ne samo imati, dakle individualnost kao bit čovjekova, differentia specifica ljudskosti – samopotvrđivanje, autonomija ljudske ličnosti, dostojanstvo i puna sloboda i prava čovjeka/građanina. Jer, politika nije puko osvajanje vlasti, kako su je mnogi u vlasti shvatili hvaleći se svojim „izbornim matematikama“, već radikalna promjena bolesnog društva, u kome građani Crne Gore treba konačno da izađu iz autoritarnog sistema u demokratski, a većina građana iz najprizemnije biološke borbe za opstanak u život dostojan slobodnog čovjeka.
Vojin CICMIL
Komentari
Trasa autoputa kroz Podgoricu je definisana. Sada je dovoljno uraditi Idejno rješenje trase – koje će precizirati koridor koji će sačuvati prostor i ostaviti ga za neko buduće nužno vrijeme. U ovom trenutku bolje je uraditi novu trasu autoputa kroz grad koja će zadovoljiti i Glavni grad i autoput – tačnije izmjestiti koridor autoputa kroz grad
Pitanje autoputa u Podgorici je jedno od ključnih pitanja danas u Crnoj Gori.
Ne postavlja se dilema da li autoput, već – kako? Trasa autoputa kroz Podgoricu je definisana. Sada je dovoljno uraditi Idejno rješenje trase – koje će precizirati koridor koji će sačuvati prostor i ostaviti ga za neko buduće nužno vrijeme. U ovom trenutku bolje je uraditi novu trasu autoputa kroz grad koja će zadovoljiti i Glavni grad i autoput – tačnije izmjestiti koridor autoputa kroz grad.
Postojeći autoput treba produžiti kroz grad bulevarima: Vilija Branta i Josipa Broza Tita, Zetskih vladara, brdom iznad Srpske, Botunom i preći Moraču između Grbavaca i Lekića i dalje brdima Lješanske nahije. Ovo je najbrže, najjeftinije, a za spas Podgorice nužno i značajno rješenje.
Na dobrom dijelu trase već postoji gotov sadržaj koji treba valjanim projektom uključiti u autoput.
Autoput na ovom pravcu treba da ima u profilu dvije trake i jednu ili dvije isključno/uključne trake. Ispod autoputa treba spustiti kružne tokove koji će omogućiti ulaz/izlaz na autoput i povezati djelove grada sa jedne i druge strane autoputa među sobom.
Trasa autoputa treba da je u nivou trasa postojećih bulevara, a kružni tokovi su spušteni ispod nivoa autoputa; U kružnim tokovima (zelenim površinama) ispod autoputa su prelazi za pješake i bicikliste i na taj način je omogućeno POTPUNO ODVOJENO funkcionisanje kolskog saobraćaja i pješačkog sa biciklističkim; Na većim rastojanjima pješačkih prelaza koji su u okviru kružnih tokova mogu se ispod autoputa ubaciti podzemni prelazi za bolju i učestaliju povezanost. Naročito na mjestima starih naselja da bi se zadržale lake i brže komunikacije lokalnih familija i zajednica.
Uz novi autoput sa strane treba postaviti zaštitne pojaseve zelenila širine 2-4 m, kao i pješačke staze širine 5m i biciklističke staze širine 4-5 m. Sa svake strane staze treba da su drvoredi pretežno listopadnog drveća – visoke krošnje – koje će čuvati prijatnost od uticaja prejakog sunca i produžiti eksploatacioni vijek svim elementima autoputa.Naročito asfalta. Drveće će na kolovozu autoputa u najžarkijim djelovima dana bar prepoloviti direktan uticaj sunca na asfalt, a na pješačkim i biciklističkim stazama omogućiti kretanje i vožnje bicikla u sjeni tokom cijelog dana i skoro eliminisati uticaj sunca na staze.
Uz Zlatički park sa obje strane, u Masline između Komske ul. i ul. Milana Kuča, preko autoputa uz Plantaže, od ul. 4 jula do Honda – Kavasaki centra sa jedne strane, odatle do kružnog toka za Kips sa obje strane treba proširiti biciklističke staze na 5-7 m a pješačke na 7-10 m sa zelenim ostrvima sa drvoredima po sredini, i priključiti već postojeće parkove sa sadržajima.
Na mjestima đe nije moguće razviti pun profil autoputa širinu pješačke i biciklističke staze, i zelenilo prilagoditi datim okolnostima.
Krak prema Nikšiću od Bulevara Zetskih Vladara do rijeke Sitnice treba produžiti saobraćajnicom istog karaktera kao autoput.
Zašto je ovo nužno napraviti? I zašto prvo?
Svi smo, valjda, svjedoci da zagušenje saobraćaja u Podgorici daje životu nepoželjni smisao.
Autoput u gradu nije nikakva novina; funkcioniše i u višemilinskim gradovima. Na ovaj način Zlatica, Zagorič, Masline, Konik, Stari aerodrom, Zabjelo i Zelenika, naselja Duvanski kombinat – Marko Radović, Gornja Gorica sa Donjom Goricom i Tološi bi se međusobno efikasno povezali a time i značajno rasteretili saobraćaj u centralnim djelovima grada: Ovim rasterećenjem profunkcionisale bi i saobraćajne veze centra grada sa drugim djelovima grada. Adekvatni priključci na ovaj dio autoputa, život koji odgovara osobinama velike urbane cjeline ,bi lišili balasta velikog i iscrpljujućeg trošenja vremena. Ono što se doživljava u danima velikih vrućina, ili obilnih padavina usled zagušenja saobraćaja, smanjilo bi se na podnošljiv nivo, a sa dobrom organizacijom javnog prevoza bi nestalo.
Pomislimo na lakoću i odsustva brige da nas kao pješake i bicikliste ni u jednoj tački našeg puta neće ugroziti auto, niti ćemo mi zaustaviti auto – radujmo se da ćemo neometano prelaziti sa jedne strane autoputa na drugu; zamislimo da možemo prekinuti šetnju kad poželimo ili osjetimo potrebu.
Nikad nije kasno da saznamo nešto više o nečemu što dobijamo samo i isključivo kroz osjećaj prijatnog. Prijatni doživljaji su lijepi i duši važni, kao i uspomene na njih.
Kružni tokovi autoput Zlatica – Zeta: Zlatica na izlazu sa autoputa, Zlatica na sjeveru parka, Zlatica- Zagorič- Masline na južnom obodu parka, Masline Komska ulica; Konik- Stari arodrom Pete proleterske brigade, Stari aerodrom Zmaj Jovina, Stari aerodrom Tuški put, Plantaže Josipa Slade, Zetskih vladara 4jul, Zetskih vladara nadvožnjak, Zetskih vladara Voli logistički centar, Zetskih vladara raskrsnica Kips, Botun;
Krak prema Nikšiću: Vojislavljevića Princeza Ksenija, Vojislavljevića Iva Vizina, Vojislavljevića Cetinjski put, Nikšićki put Branka Deletića, Nikšićki put Rusa Radulovića, Nikšićki put Komanski most.
Kružnih tokova od autoputa od Zlatice do Lješanskih brda treba uraditi do trinaest; dvanaest/ jedanaest je ukopano ispod autoputa,a kružni tok kod Plantaža- Josip Slade treba dići iznad autoputa; na tom mjestu zadržala bi se kota postojećeg bulevara.
Postojeće dvije dvotrake bulevara sa jedne i druge strane postojećih kružnih tokova treba produžiti i spojiti u po dvije trake za autoput u oba smjera. Preko kolovoza kružnog toka treba postaviti prefabrikovane ploče koje će se izliti na pogodnoj lokaciji (na drugu stranu bulevara u odnosu na Plantaže) i preko bulevara u odnosu na Aluminijski kombinat radi lakšeg donošenja na lokacije. Vrijeme potrebno za izlivanje ploča i sazrijevanje betona je ne više od četrdesetpet dana. U tom intervalu treba na svakom kružnom toku na krajevima kolovoza izvaditi rupe za stubove i izliti stubove. Za ove radnje sasvim je dovoljno vrijeme od 45 dana, tačno onoliko koliko je potrebno da ploče budu spremne za postavljanje. Petnaest dana je potrebno za postavljanje ploča tako da se sa asfaltnim radovima cio posao može završiti za manje od tri mjeseca (skoro cio mjesec je period tolerancije za izvođenje ovih radova). U isto vrijeme se rešavaju prolazi ispod autoputa za pješake sa gotovim betonskim elementima koji su istovremeno i oslonci za ploče preko postojećih zelenih površina u kružnim tokovima. Skraćenjem na pola smanjuju se i dimenzije ploča ispod kojih će se ukopati kružni tok.
Nadvožnjak treba izvesti u prefabrikaciji i on se može izvesti za četiri mjeseca. Za svo vrijeme ne bi bilo obustave saobraćaja, što bi uz manja otežavanja omogućilo funkcionisanje grada.
Istovremeno bi se izvodili radovi duž Bulevara Zetskih Vladara; potez Bulevara Josipa Broza Tita sa druge strane Plantaža i potez između ova dva bulevara; Potez uz Bulevar Vilija Branta uz Zlatički park. Otvorenost i dostupnost ovih zahvata uzrokovalo bi kratak rok – devet mjeseci – za izvođenje ovih radova.
Duž bulevara Vilija Branta i Bulevara Josipa Broza treba napraviti radikalni rez – sada i odmah. Gledano od Zlatice sve do Plantaža treba sa desne strane značajno proširiti koridor, a na nivou Plantaža ga i prilagoditi. Sa lijeve strane oba ova bulevara koridor treba dovesti do poželjnog i mogućeg profila.
Ovaj zahvat ima i ekonomsku i funkcionalnu i životnu opravdanost; držeći se pravila saobraćaja duž postojećih bulevara ne bi mogle da se obavljaju nikakve poslovne aktivnosti koje u sebi iziskuju korišćenje saobraćaja direktno sa bulevara. Ovo rješenje bi omogućilo da se iz paralelnih ulica koje idu uz bulevar obavljaju poslovne aktivnosti. A ovo je najznačajniji putni pravac u Crnoj Gori i samim tim nosi najveći poslovni kapacitet koji treba uključiti u privredne tokove na valjan način. Ako se zadrži postojeće stanje uz striktnu primjenu pravila saobraćaja, pitanje je dana kada će se zatvoriti svo poslovanje sa direktnim ulazom/izlazom na bulevar. Nevjerovatna je činjenica da se spuštaju ivičnjaci na bulevaru da bi se ulazilo u kuće i poslovne prostore.
Kako se radi o velikim sredstvima, a za autoput njih može „povući“ država ili grad koji mogu da pravedno i pravovremeno obeštete sve koji bi mogli svoje poslove da izmjeste ili dislociraju na valjane lokacije ,a da pritom dobiju značajna sredstva za oživljavanje njihove poslovne aktivnosti.
Dolaskom Autoputa do blizu aerodroma Golubovci, značajno se povećava funkcionalnost saobraćaja i smanjuje vrijeme putovanja do Mateševa – Andrijevice – Boljara, i do mora u oba pravca: prema moru kroz Zetu i prema moru preko Cetinja. Kratkoročno, dok se ne proširi Bulevar Vojislavljevića, i prema Nikšiću postojećim bulevarom kroz Donju Goricu.
Cio autoput do određene tačke u Lješanskoj nahiji završio bi se za dvije do dvije i po godine.
Sredstva potrebna za izgradnju ove dionice bi bila više nego duplo manja nego za dionicu za koju je raspisan tender za projekat, i mogla bi se upotrijebiti za druge dionice; vrijeme za izgradnju bi bilo duplo kraće; Koristi za Podgoricu i Crnu Goru nemjerljive. Svo cvijeće sjutrašnjice je u sjemenu današnjice.
Simulacija jednog isključenja https://bulevarvilijabranta.wixsite.com/bulevar-vilija-brant
Arh. Vladimir IVANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 11. oktobra ili na www.novinarnica.net
Komentari
GLEDIŠTE
Preokret u sudstvu neophodan za preokret u državi i društvu
Objavljeno prije
2 mjesecana
4 Oktobra, 2024Bez trunke stida čelnici izvršne i zakonodavne vlasti nakon „osvježenja“ javno šire notornu laž o „reformisanom“ tužilaštvu. Ipak, ni takvi kakvi su, bez skrupula, nosioci vlasti se ne usuđuju da bilo šta slično prozbore o unakaženom sudstvu
Sudstvo je epicentar pojave koja karakteriše cijelo pravosuđe Crne Gore,. Svojim presudnim značajem za ukupno pravosuđe zavrjeđuje maksimalnu pažnju poznavalaca stanja u tom segmentu i pravosuđu kao cjelini. Kao nekome ko je u višedecenijskoj praksi odavno spoznao porazno stanje u crnogorskom pravosuđu i odbija da se sa tim stanjem miri i o tom sunovratu ćuti, najteže padaju floskule sa adresa najpozvanijih za korjenite sistemske i kadrovske promjene u „trećoj grani vlasti“ kao dijelu pravosuđa unazađenog simulacijom demokratije od višedecinijskih partitokrata koji se smjenjuju na vlasti, uništavajući i obesmišljavajući ga.
Bez trunke stida čelnici izvršne i zakonodavne vlasti nakon „osvježenja“ , računajući na naupućenost stanovništva, javno šire notornu laž o „reformisanom“ tužilaštvu po kojoj izbor Glavnog specijalnog tužioca i Vrhovnog državnog tužioca predstavljaju reformu sa istim kadrovskim, tehničkim, prostornim kapacitetima i legislativom naslijeđenim od prethodnika koji su sistematski realizovali projekat trodecenijskih partitokrata – pravosuđe u interesu mafiokratije.
Ipak, ni takvi kakvi su, bez skrupula, nosioci vlasti se ne usuđuju da bilo šta slično prozbore o unakaženom sudstvu, čije stanje predano održavaju „predstavnici naroda“ dok ne stvore prostor za političku trgovinu kao u slučaju „kompletiranja“ Ustavnog suda Crne Gore. Muči ne samo politička „elita“ već i akademska i ukupna crnogorska elita, štagod ko podrazumijevao pod tim pojmom. I„najslobodnija profesija“ u pravosuđu, okupljenja u Advokatskoj komori Crne Gore, mukom muči vođena svojim višedecenijskim stavom: „Klijenti dolaze i prolaze a mi sa sudijama hljeb dijelimo“. Jedino medijski široko ispraćena je zapanjujuća samokompromitujuća aktivnost „dvorskih advokata“ okupljenih ispred crnogorske „bušne palate pravde“ sa ciljem da obmanu crnogorsku javnost i mobilišu „patriJote“ bliske procesuiranim mafiokratama na proteste zbog „hapšenja časnih“ visokopzicioniranih graditelja sudstva i pravosuđa uopšte.
Postoje (rijetki) pojedinci u pravosuđu i izvan njega koji se ne mire sa katastrofom zvanom „vlast“ u sva tri njena segmenta i sa truležju zvanom „država. Ti rijetki pojedinci, međutim, nemaju medija u Crnoj Gori spremnih da preuzmu odgovornost da na konkretnim primjerima, argumentovano, odgovorno i objektivno informišu javnost o poraznoj stvarnosti. Pri tom , imenujući konkretne nosioce rušilačkih pojava i ponašanja na svim nivoima sudstva i sa pozivom na sučeljavanje argumenata sa svim odgovornima za propast sudstva i održavanje takvog stanja.
Kredibilitet, kompetencije i integritet su neophodnost za sudstvo uređenih država i društava. Bez suočavanja sa konkretnim nosiocima i primjerima uneređivanja države i sudstva, nema preokreta.
Budislav MINIĆ
Komentari
GLEDIŠTE
PAMETNA SPECIJALIZACIJA U CRNOGORSKOJ POLJOPRIVREDI I SELU: Zarobljenici prevaziđene svijesti
Objavljeno prije
4 mjesecana
9 Augusta, 2024Crnogorska agrarna privreda i seoski turizam nalaze se na svojevrsnoj raskrsnici, bez jasnih ciljeva i pretpostavki za njihovo rješavanje
„Crnoj Gori ne treba masovni turizam“ kaže Luiđi Kabrini, predsjednik UNWTO iz Njujorka. Uz prethodne riječi gospodina Kabrinija valja podsjetiti da su zapadni eksperti i političari preporučivali Crnoj Gori da pristupi reformisanju koncepta agrarne politike i privredne strukture na selu, te da njen cilj ne treba da bude masovna proizvodnje hrane, već ekskluzivitet i visoki kvalitet proizvoda i usluga, što korespondira sa njenim, kako prirodnim bogatstvom i kulturnom nasljeđem, tako i sa savremenim tržišnim i ekonomskim zahtjevima Evrope i svijeta.
Na drugoj strani, prof dr Isak Adižes, poznato svjetsko ime iz oblasti ekonomije i menadžmenta, za panel diskusiju koju je nedavno organizovao Ekonomski fakultet iz Podgorice povodom 64 rođendana fakulteta poručio je: „Crna Gora bi trebalo da zaustavi masovni – paradajz turizam i da razvija elitni, pri čemu je potrebno da sačuva ono što ima, a to je priroda; neka bude najbolja i najčistija i to dobro naplati“. Profesor Adižes podsjeća: „Ekonomski pokazatelji u turizmu su vam odlični, hoteli su punu, ali sa druge strane što to vrijedi, kada omladina odlazi u druge države“.
Na trećoj strani, dekan fakulteta za turizam i biznis prof.dr. Rade Ratković ističe „turizam kod nas odumire“. Razlog za ovakvo stanje profesor Ratković vidi u činjenici što se ova privredna grana u Crnoj Gori, „već duže vrijeme razvija u pogrešnom pravcu, mimo strategije“. Argumenti profesora Ratkovića za ovakvu tvrdnju su brojni i uvjerljivi.
Neka bude dopušteno mojoj malenkosti, da uz prethodno ustvrdim da je proizvodna, tržišna i ekonomsko razvojna situacija u crnogorskoj poljoprivredi i ruralnoj privredi, mnogostruko teža u odnosu na turizam, ili, da je ova privredna grana blizu samrtničke postelje.
Mislim da valja razmisliti o potrebi, da se u cilju reformisanja tekućih i razvojnih problema u privrednim oblastima o kojima je riječ u Crnoj Gori formira Međunarodni centar za razvoj ekologije, prehrambenog i turističkog proizvoda i zaštite od klimatskih promjena, na koje su zelena privreda i turizam daleko najosjetljiviji u odnosu na ostale privredne grane.
Predloženi Centar bi predstavljao neku vrstu menadžment zajednice (naučno stručne kooperative) sa evropskim mediteranskim zemljama. Stara dama odavno vidi bisernu ogrlicu na vratu crnogorske ljepotice, koju su opjevali Goldston, Tenison i Sartr i drugi velikani svjetske misli, međutim od hvalospjeva se ne živi, a Crna Gora kao da ne osjeća potrebu za reformisanjem vitalnih privrednih grana u skladu sa potražnjom sve izbirljivijih tržišta kako u oblasti proizvodnje hrane tako i u oblasti turističkih usluga.
Stoga, na privrednom raskršću na kojem se Crna Gora nalazi i pomanjkanju opredmećenih znanja u ovoj oblasti, valja razmisliti o potrebi formiranja Međunarodnog monitoring centra u Crnoj Gori koji bi pomogao izradu reformske Stategije u pomenutim privrednim oblastima, kako bi naša država ozbiljnije krenula prema održivoj i prepoznazljivoj ponudi na evropskom i svjetskom tržištu prehrambenih proizvoda i turističkih usluga.
Sledstveno istaknutom, ističem tri oblasti (makro projekta) od kojih crnogorska ekonomija i razvoj decenijama boluju i koji danas pretstavljaju rak ranu privrednog razvoja Crne Gore:
(a) Nedostatak Strategije (operativnog programa) razvoja u oblastima ekologije, proizvodnje hrane i turističkih usluga na principima rijetkosti, ekskluziviteta i visokog kvaliteta (treći nivo proizvodnje i usluga u CG ne bi postojao);
(b) Nedostatak operativnih projekata bržeg i uravnoteženijeg razvoja, na relaciji bogatiji jug – siromašni sjever Crne Gore, čija bi okosnica takođe bila ekskluzivitet i visoki kvalitet svojih proizvoda i usluga i konačno,
(c) Koncept (projekat) zaštite od klimatskih-temperaturnih promjena i traganje za novim konceptom ishrane ljudi naspram konvencionalnog načina života, pošto naučnici svjetskog renomea najavljuju da će polovinom pedesetih godina ovog vijeka pola svjetske populacije biti na udaru nedostatka hrane i golog preživljavanja.
S obzirom da je Crna Gora predugo u poziciji da uvozi skoro sve što je čovjeku potrebno za život, zašto ne bi „uvezli“ nedostajuću pamet i njenu snagu kao najvredniju „robu“, koja bi sa domaćim znanjima mogla usmjeriti naše razvojne ciljeve na kraći i duži rok, kako bi što prije počeli izlaziti iz stanja besperspektivnosti u kojem smo predugo zarobljeni.
Ovom prilikom želim podsjetiti na jedan inspirativan događaj koji je Crna Gora imala sedamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme kada se rodila ideja da se u Ćemovskoj pustari kod Podgorice aktiviraju 4.000 hektara zemlje u proizvodne svrhe. Nosioci ideje tog projekta sukobili su se sa krupnim otporom dijela kako intelektualne tako i političke i laičke javnosti u Crnoj Gori. Spočitavali su im „kako tamo neki zanesenjaci hoće da satiru pare crnogorske sirotinje u nešto što su struka i nauka davno osudile da može biti samo ispasište za stoku“. Čak je protiv nosioca pomenute ideje bio pokrenut krivični postupak. Zar ova priča ne podsjeća na sadašnje stanje svijesti u pogledu budućeg razvoja Crne Gore na putu ka EU?
Međutim, zagovornici i kreatori pomente ideje, nijesu posustali pod pritiskom javnosti i angažovali su eksperte – tehničku pomoć (i sa njom značajan novac) iz međunarodnih organizacija FAO Rim i OECD iz Pariza, koji su uz učešće domaćih eksperata, unijeli novu – svježu krv i pamet, koji su pomogli da se savladaju domaći nevjerni Tome i trasiraju putevi i pretpostavke za ostvarivanje ciljeva budućeg mega projekta.
Uz višegodišnji entuzijazam struke i nauke 1980. godine, nosioci projekta darivali su Crnoj Gori najveću i najljepšu zelenu oazu u krajolicima Evrope u jednom komadu, koja je godinama predstavljala ponos i pronosila privrednu slavu Crne Gore po Evropi i svijetu. A danas, sve djeluje kao da je nedavnu prošlost odnijela mutna Marica!?
Ko su danas nevjerne Tome u uslovima partitokratije i formalnog pozivanja na meriokratiju koji predugo populišu surogat agrarnu politiku (koju su napredne zemlje Evrope davno napustile) i koji ne dozvoljavaju Crnoj Gori da koristi prirodno bogatstvo i tržišne prednosti na način kako to savremena tržišta traže? Ovo pitanje i danas stoji kao breša pred odgovornim ljudima, kako u oblasti struke, nauke i politike, tako u oblasti osvješćenja koje bi Crnu Goru prestrojilo na put razvijene medteranske zemlje.
Nekako u isto to vrijeme (sedamdesetih godina prošlog vijeka) crnogorski rani proizvodi sa toplog Mediterana, nalazili su svoje mjesto na tržnicama: Milana, Beča, Minhena, Frankfurta, Praga i Varšave, a o tržištu nekada velike države da i ne govorimo. To vrijeme je po prvi put u crnogorskoj agrarnoj istoriji izvuklo iz siromaštva prirodno bogate Zetu i Malesiju i širi prostor, a nosiocu tog pregnuća i čovjeku entuzijasti, Radomiru Kukuličiću, Zećani su podigli spomenik u centru Golubovaca. Danas je našim farmerima i njihovim proizvodima tijesno u sopstvenoj kući (tržištu), a o evropskom tržištu odavno nema ni govora.
U to isto vrijeme, zahvaljujući naučnim istragama, prvi put je Crna Gora došla do saznanja da posjeduje 11 potencijalnih proizvoda, iz čijeg sastava bi se mogli kandidovati proizvodi koji bi mogli nositi svjetsku marku ekskluziviteta. Istovremeno, istragama se došlo do saznanja da bi u kategoriju proizvoda visokog kvaliteta Crna Gora mogla kandidovati 18 proizvoda iz svog agro ekološkog areala. Crna Gora je tada počela izvoziti znanje, doista u kooperaciji sa tada znamenitim stručnjacim i naučnim kadrom Agroekonomika PKB –a.
Danas od ovog najkrupnijeg „izvoznog artikla“ nema ni institucije ni pomisli o neophodnosti izvoza znanja, kao vrhunskog dostignuča ljudskog uma. Akademik Radoje Pajović, rekao je ovim povodom u jednoj svojoj prigodnoj besjedi, da je to bilo: „Periklovo doba u razvoju crnogorske poljoprivrede“!
Čast malobrojnim izuzecima koji su i u aktuelnoj situaciji uočili prednosti o kojima je ovdje riječ i uspjeli da valorizuju prirodne i tržišne prednosti crnogorskog areala (grožđe i vina, njeguška pršuta, pivo, sirevi i maslinovo ulje, turističke usluge na selu dr.). Međutim, od ovakvih strateških ciljeva (projekata) u pogledu dugoročne strategije razvoja Crne Gore ima malo ili bolje rečeno, nema skoro ništa.
Decenijama naše vrijedne domaćice na tržnicama širom Crne Gore, nude visoko kvalitetne proizvode kao što su to radile njihove majke i bake: sireve u drvenim kacama i lavorima ili čuveni kajmak (skorup) u mješinama. Čast ovim vrijednim ženama i njihovoj kvalitetnoj ponudi. Međutim, zar ne bi bilo bolje da naši tehnolozi i tržišni stručnjaci, visoko kvalitetne proizvode o kojima je riječ, savremeno tržišno oblikuju i ponude potrošačima? Ili, činjenica, da odavno niko u Evropi ne nudi tržištu pasterizovano mlijeko u polietilenskim kesama izuzev mi, kao da je trajno pakovanje mlijeka u tetra paku neosvojiva tvrđava?
Možda još eklatantniji primjer naše nemarnosti je kvalitet tržišne ponude, pri čemu su domaći i inostrani eksperti iz oblasti laboratorijskih istraživanja i kontrole kvaliteta mlijeka nedavno ustanovili, da mjerna jedinica konzumnog kravljeg mlijeka kod nas posjeduje 635 do 650 hiljada bakterija tipa ešerihija i kompilobakter, dok je u Evropskoj uniji dozvoljena granica ovih bakterija u mjernoj jedinici mlijeka najviše 100 hiljada bakterija.
Ništa nije bolja situacija ni u uvezenom mlijeku iz Srbije i BiH, koje sadrži pet puta veći procenat alfatoksina, u odnosu na propisane standarde u Evropskoj uniji.
Konačno, nova (reformska) filozofija razvoja Crne Gore u istaknutim oblastima (uz inostranu pamet i podršku), mogla bi se korisno odraziti i na druge privredne grane kod nas, na jednoj strani, a na drugoj, kandidovali bi se održivi razvojni projekti, koji bi posjedovali pečat kvaliteta i održivosti, a time i veću prohodnost kod domaćih i inostranih finansijskih tržišta.
Jedan veliki francuski umjetnik i mislilac je rekao „da svaku krizu treba pretvoriti u šansu za novi napredak“. Pitanje je kako ovu misao kod nas pretvoriti u djelo? Za sada na ovo pitanje nema odgovora. Možda, umjesto jalove priče i poltičkih naklapanja, struka i nauka uz svesrdnu međunarodnu participaciju našu sudbinu može preokrenuti u drugačijem (reformskom i evrpskom) pravcu!
Čedomir MAROVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Odnošenje arheoloških predmeta
Ritam nerada
Izdvajamo
-
Stav2 sedmice
Ima li spasa za Plantaže
-
DUHANKESA4 sedmice
Bolest kao krivica
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Oni ubijaju
-
FELJTON4 sedmice
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XXI): Gusarska igra
-
Izdvojeno4 sedmice
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
-
IN ENGLISH4 sedmice
2BS FORUM IN KGB HOTEL: Atlantic Council of Montenegro – who and what it represents?
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu
-
FOKUS3 sedmice
ZORAN BEĆIROVIĆ, KONTINUITET NASILJA NAD NOVINARIMA I KRITIČARIMA: Do kada?