Povežite se sa nama

DRUŠTVO

SEZONCI: Roblje na određeno vrijeme

Objavljeno prije

na

Znate za priču o čaši koja je do pola puna, odnosno, poluprazna. Stvar je, objašnjavaju verzirani, u stavu posmatrača. Tako je, izgleda, i sa radnom snagom i novcem na crnogorskom tržištu rada.

Uzmimo za primjer iznos od 600 eura. Malo više od prosječne plate koju nam je svojevremeno obećavao premijer Milo Đukanović (prosječna zarada u Crnoj Gori u aprilu je bila manja od 480 eura). I za trećinu manje od zvaničnih mjesečnih troškova života prosječnog domaćinstva (u kalkulaciju nijesu uračunati troškovi energije, odjeće, obuće, obrazovanja, zdravstvene zaštite, higijene… crnogorska potrošačka korpa ima 120 artikala, evropska – 237).

Uglavnom, 600 eura je iznos moguće zarade koji je ministarka rada i socijalne zaštite Zorica Kovačević obećala socijalno ugroženom, a radno sposobnom stanovništvu sa sjevera zemlje. Pod uslovom da odustanu od aktuelnog iseljavanja u zemlje EU, i da bolju budućnost potraže na Ćemovskom polju, kao sezonski radnici u Plantažama AD. Tamo će – plijeveći travu između čokota, a potom na berbi bresaka i grožđa – biti u prilici da zarade od 400 do 600 eura, dodatno su posvjedočili Vukica Jelić, direktorka Zavoda za zapošljavanje i Verica Maraš, izvršna direktorka Plantaža. Ko pretekne – čeka ga autoput.

Nekako u isto vrijeme, sa primorja je stigla ilustracija golemih nevolja sa kojima se, uoči ljetnje sezone, nose vlasnici ovdašnje turističko-ugostiteljske ponude: ,,Prije neki dan mi se žalio preduzetnik iz Budve koji je raspisao konkurs za prijem nekoliko konobara”, svjedoči profesor Rade Ratković. ,,Javilo se njih 200, od kojih samo jedan iz Crne Gore, sa Zavoda. Kada je kontaktirao sa njim, dobio je sljedeći odgovor: ‘Sada zavisiš od mene. Bez 600 eura se neću podići ni sa stolice, a kamoli da radim'”.

Čuješ ti konobara? On bi da služi svjetsku (rusku, srpsku, bosansku, domaću) elitu na dva –tri jezika, provodeći, svakodnevno, naredna tri mjeseca 10-12 sati u klimatizovanom lokalu sa ne zna ni on koliko zvjezdica, i da ga za to zadovoljstvo još plate 600 eura mjesečno!? Taman kao da bere breskve na Plantažama, pod pokroviteljstvom Ministarstva rada i brižne ministarke Kovačević. Ne može to tako. Treba biti konkurentan ponudi u Hrvatskoj, Grčkoj, Italiji, Španiji… A tamo konobare sigurno ne plaćaju 600 eura.

Nije prošlo mnogo, a novine su počele da pišu kako domaći radnici mobilisani u Bijelom Polju bježe iz Plantaža, nezadovoljni uslovima i ostvarenom dnevnicom. Ministarka se, umjesto odgovora, pohvalila da na Ćemovskom radi više od 400 domaćih radnika. ,,To je veliki uspjeh za ovu državu”, rekla je Zorica Kovačević procjenjujući da je to prvi put da toliko crnogorskih radnika radi na Plantažama.

Za razliku od berača bresaka, u Crnoj Gori nema tačnih podataka o broju ljekara koji su otišli da rade u inostranstvo. Zna se samo da se Ljekarskoj komori godišnje obrati 10 do 15 ljekara koji traže potvrdu neophodnu za zasnivanje radnog odnosa u stranim zemljama. A predsjednik Sindikata doktora medicine Vladimir Dobričanin proljetos je u razgovoru za Vijesti iznio podatak da Crnoj Gori fali oko 640 ljekara –specijalista.

Ali, imamo mi prečeg posla. I boljih poslovnih prilika.

“Očekujem još 200 ljudi kada počne berba breskvi”, pohvalila se ministarka Kovačević u Skupštini, odgovarajući na pitanje poslanika Zorana Jelića (DPS). Još je istakla da će radnici Plantaža (hvala Vladi i resornom ministarstvu) ubuduće dobiti kvalitetniju obuku za branje, kopanje i čupanje, uz jedan besplatan obrok dnevno. ,,Kada počne puna berba breskvi, radnici će moći da zarade i do 30 eura dnevno”, prenosi ministarka ono što joj je rečeno u Plantažama.

Provladinim medijima je i to bilo malo pa su iznos potencijalne zarade podigli na 45 eura dnevno. Valjda da potkrijepe rezon gospođe Jelić, prema kome bi branje bresaka trebalo postati neka vrsta tradicije u DPS-ovoj Crnoj Gori. ,,Naš zadatak je da u narednom periodu animiramo što više mladih ljudi i onih koji su završili fakultete. Zašto bi bilo strašno brati breskve ili grožđe na imanju Plantaža?”, pita se bogata nasljednica (muž Zoran – pomenuti poslanik DPS – joj je ,,u nasljedstvo” ostavio direktorsku fotelju u Zavodu za zapošljavanje).

,,Obećala sam radnicima iz Bijelog Polja da će zaposleni u Ministarstvu, Fondu rada, ZZZ i centrima za socijalni rad u Podgorici i Nikšiću naredne sedmice s njima brati breskve, jer bismo i mi željeli da vidimo te uslove”, nadovezala se ministarka Kovačević potvrđujući da joj se Jelićkina ideja mnogo dopala. Zamislite samo: nezapošljeni ,,radnici, seljaci i poštena inteligencija” na zajedničkoj berbi. Na nekoliko sati potpomognuti DPSDP elitom iz resornog ministarstva. Dok neko ne zovne na kakvu svadbu u Splendid. Ili na piće u Grand.

A da: ni onaj neznani konobar se neće ovajditi od očekivanih 600 eura. Skupština Crne Gore je prihvatila ultimatum. Primjena Zakona o strancima, odnosno odredbe tog propisa koje favorizuju domaću radnu snagu prilikom zapošljavanja na sezonskim poslovima, stavljene su van snage do prvog novembra.

Kap u prepunoj čaši bila je prijetnja Žarka Radulovića, suvlasnika Splendida i predsjednika Crnogorskog turističkog udruženja. On je, u ime vlasnika turističkih i ugostiteljskih objekata zaprijetio štrajkom (privremenim zatvaranjem objekata) ukoliko zakonodavna vlast ne slijedi Vladu i odloži primjenu Zakona koji je usvojen prije deset mjeseci. Ali su vrli crnogorski biznismeni čekali 1. april, kada je počela njegova primjena, da se sjete kako im on smeta da ostvare očekivani profit.

,,Ako se zakon ne izglasa bićemo prinuđeni da idemo na drastičnije mjera pokazivanja nezadovoljstva”, zaprijetio je Radulović, ,,Da svi osjete po svom džepu, da smo mi u teškoj situaciji”. Onda je prvi crnogorski hotelijer na vlastitom primjeru pojasnio probleme sa kojima se suočavaju. ,,Zakon o strancima je definitivno već ugrozio ovu sezonu i proizveo probleme turističkim poslenicima. Nijesmo bili u stanju da pronađemo stručne kadrove. Primjera radi u Splendidu je sa Zavoda za zapošljavanje došlo 20 sobarica, koje nijesu radile duže od tri dana”, požalio se Radulović. I predložio rješenje: ,,Vlada treba da izvrši reformu obrazovanja koja bi omogućila mladima da nakon završenog školovanja, osim diplome, imaju i vještine sa kojima mogu aktivno učestvovati na tržištu rada”.

Koje su to vještine sa kojima se može aktivno učestvovati na crnogorskom tržištu rada?

MUP je, prema navodima Abida Crnovršanina, prošle godine izdao više od 23 hiljade radnih dozvola za zapošljavanje stranaca. Uglavnom sezonskog karaktera. Skoro 20 hiljada, ili 85 odsto tih dozvola odnosilo se na nekvalifikovanu i polukvalifikovanu radnu snagu. To je ,,stručni” kadar potreban ovdašnjim poslodavcima. Spreman da radi bez osiguranja i doprinosa, za platu od 200-250 eura mjesečno, krevet i hranu. Na tome gradimo snove o ekonomskom prosperitetu i evorpskoj budućnosti?!

Evo jednog, pomalo osobenog, zahtjeva za angažovanje radne snage. ,,Poslodavac iz Budve”, navodi Crnovršanin, ,,podnio je zahtjev Zavodu za zapošljavanje da mu treba pomoćni radnik za kuhinju koji treba da bude nekvalifikovan, ali da ima deset godina radnog iskustva, da zna engleski, kineski i ruski jezik”. Nekvalifikovani poliglota. Garderobu može da ima bilo koje boje, samo da je crna.

Kako god, priča se svodi na sljedeće: Postoji među crnogorskim poslodavcima jedan broj onih koji nijesu spremni da se prihvate obaveze koju su imali još srednjovjekovni feudalci. Oni su bili dužni da svojim kmetovima bar obezbijede hranu i smještaj nezavisno od toga da li je sezona poljoprivrednih radova u punom jeku, ili je njihovo imanje poplavljeno, popaljeno ili pokriveno snijegom. Naša je poslovno-politička elita (svaka čast tihoj većini) spremna da svojim radnicima, tri-četiri mjeseca godišnje plati trećinu, četvrtinu, a u najboljem slučaju polovinu ,,krizne potrošačke korpe”. Za uzvrat očekuju… pa, sve.

Samo nemojte reći da vas je sve ovo iznenadilo. Premijer Đukanović sve nam je ovo precizno najavio još prije koju godinu. ,,Države Zapadnog Balkana treba da odustanu od kopiranja politika država blagostanja. One nijesu države Evrope učinile razvijenima već su implementirane kao težnja da se već stvoreno bogatstvo ravnomjernije raspodijeli, ocijenio je crnogorski premijer Milo Đukanović govoreći na Bečkom ekonomskom forumu, ,,Visoki, destimulativni porezi, neodrživi penzijski i socijalni sistemi, rigidno tržište rada, preglomazna i birokratizovana administracija, poput teških okova ograničavaju konkurentnost i rast. Zato moramo biti hrabri i odlučni i sprovesti radikalne strukturne reforme koje će učiniti naše države privlačnijim mjestom za život, biznis i stvaranje”, naveo je političar i biznismen Đukanović.

Prepoznajete li se među onima što im Đukanović obećava Crnu Goru kao privlačno mjesto za život, biznis i stvaranje?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo