Crnogorski veleslalom kroz zločine se nastavlja. Posljednjeg dana 2010. stigla je presuda Specijalnog vijeća sudije Šefkije Đeševića u Višem sudu u Bijelom Polju, kojom su sedmorici optuženih oslobođeni optužbe za zločine u Bukovici. Nije bilo dokaza.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992-1995. godine u tom kraju ubijeno je šest osoba, 11 je oteto, a 70-tak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je, između ostalog, najmanje osam kuća, džamija u selu Planjsko, dok je 90 porodica, sa oko 270 članova, protjerano i uglavnom sva domaćinstva opljačkana.

Država Crna Gora je, 18 godina kasnije, optužila bivše pripadnike Vojske Jugoslavije, braću Radmila i Radišu Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Milorada B. Brkovića, Đorđija Gogića, i pljevaljske policajce Slavišu Svrkotu i Radomana Šubarića. Teretili su ih, pored ostalog, da su prema civilnom stanovništvu na području Mjesne zajednice Bukovica, u okviru šireg i sistematskog napada protiv civilnog stanovništva bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, nehumano postupali prema građanima te nacionalnosti.

U optužnici je bilo zapisano i da su tadašnji vojnici i policajci Bukovičane zlostavljali, prouzrokujući im teške patnje, ugrožavajući im zdravlje i tjelesni integritet, te primjenjujući mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela koja gravitiraju Bukovici, usljed čega je i došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva.

Kako je postavljena, optužnica je tako i uspjela. Država Crna Gora nije uspjela da dokaže niti da su ova sedmorica ljudi tukli i maltretirali Bošnjake u Bukovici. Priča o sedmorici odmetnika koji su, sami sobom, ,,stvarali psihozu” istinita je koliko i Snežana i sedam patuljaka. Možda malo manje, jer mala djeca u Snežanu vjeruju.

Psihološkinja Ervina Dabidžinović iz NVO Anima smatra da je ovakvom presudom građanima I građankama Crne Gore poslata jasna poruka da se politika zločina nastavlja. ,,To što tužilaštvo nije obavilo svoj posao u ovoj situaciji se može smatrati formom iza koje su se sakrile političke biografije inspiratora i nalogodavaca ovog zločina a iznova viktimizirale žrtve. Država je devedesetih po ugovoru slala da se ubija i osvaja. Huškanje na zločin i zločin vlast je predstavljala višim ciljem. Tada. Sada to radi oslobađajućom presudom jedog suda, pravdanjem zločina nesposobnošću tužilaštva nemanjem dokaza što je u istoj ravni i sa počinjenim zločinom. Iza sakrivanja stoji krv i kosti ubijenih koje se ne mogu sakriti.”

Predsjednik Udruženja prognanih Bukovičana Jakub Durgut za Monitor kaže da presuda za Bukovicu znači „državno, institucionalno zataškavanje zločina”. ,,Dva puta sam davao iskaz. Sud apsolutno nije uvažio moje svjedočenje. Vjerovatno sam ja od onoga ko me tukao trebao da imam potpisan papir da me je tukao”.

,,Ovom presudom onemogućena je Pravda, izostalo je saznanje da je zločin osuđen i nedozvoljiv, kao i osujećen proces suočavanja sa istinom građana i građanke, što je i ko je sve ubijao u naše ime”, kaže Ervina Dabidžinović.

Neki od optuženih, u vrijeme zlodjela u Bukovici tek su bili postali punoljetni. U tim se godinama uveliko mogu činiti zločini, ali, izvjesno, zlo nije osmišljeno u tim glavama. Država ih je regrutovala i tamo poslala. Iste glave koje su smišljale zločine godinama, savršeno uspijevaju da obesmisle pravdu. Svi znaju da izvođače zločina ne treba amnestirati, ali kad samo oni izlaze pred sudove, to kod normalnog čovjeka izaziva mučninu.

Za zločine protiv civila i ratnih zarobljenika, državljana Hrvatske, počinjene u logoru Morinj, prema prvostepenoj presudi podgoričkog Višeg suda najkrivlji je bio Ivo Mezalin, logorski kuvar. U maju ove godine osuđen je na četiri godine zatvora, ali nije bio tu nego u bjekstvu. Ostala petorica okrivljenih osuđeni su na zatvorske kazne od godinu i šest mjeseci do tri godine i šest mjeseci. Početkom decembra Apelacioni sud je ukinuo ovu presudu, suđenje će biti ponovljeno.

Zbog ratovanja za mir u Hagu su osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić. U Crnoj Gori nije osuđen niko.

Ni zbog deportacije bošnjačkih izbjeglica niko još nije osuđen. Ne zna se ni da li će biti. Sva sila svjedoka i tajnih državnih dokumenata upregnuta je, ne da se krivica dokaže i proširi, nego da se zločin zataška a zločinci predstave, u najgorem slučaju, kao neznaveni. Na drugoj strani, udbaške snage surovo se obračunavaju sa Slobodanom Pejovićem, svjedokom koji vlastima nije po volji jer želi da otkrije, ne da skrije.

Sa kojeg god brda zločina se pogleda – ista je priča. Kasno i jadno pokrenuti procesi za ratne zločine, crkavaju na nivou izvršilaca. Nije teško dokučiti zašto. Bukovica se nije počinila sama, nije bila incident, bio je to vladajući velikosrpski koncept, sa svim domaćim snagama upregnutim u njegovo ostvarenje. Za ovakav odnos prema zločinima crnogorska vlast ima puno saveznika. Stranke koje zastupaju Srbe nikad još nijesu ništa rekle o Bukovici, a da ne pomenu stradanja bosanskih Srba od bošnjačkih ruku. Kratak osvrt na istoriju daje neveseo račun: u vrijeme čišćenja Bukovice oko dvije trećine Crne Gore – DPS plus narodnjaci i razni radikali – disalo je za razgraničavanje jednom za svagda. Kad je propalo, izmakli smo se. Vlast koja je počinitelj zločina, u međuvremenu se pojavila kao zaštitnik žrtava. Sad laže i kupuje ih. U toj izokrenutoj igri žrtve je zapalo da pomažu one koji su ih proganjali.

Nakon presude Nebojša Medojević lider PZP je oštro prekorio pljevaljske muslimane zato što su kako je rekao pristali da, za šaku narkoeura, prihvate laž kao istinu i sopstvene dželate prihvate kao spasitelje. On je posebno naglasio da su ,,blagoslov za takvo ponašanje” svojim sunarodnicima dali reis ul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić i vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić.

„Mi smo organizovano išli svi, iako je Đukanović bio na vlasti kada su nas ubijali. Poslije se pronijelo da je to mirotvorac i dobar čovjek, ovako i onako, pa su svi koji su imali pravo glasa organizovano dolazili na te izbore. To se organizovalo u Sarajevu, a iz Pljevalja su plaćali karte”, ispričao je Šaban Rizvanović, Bukovičanin koji živi u Sarajevu. Pojasnio je da na glasanje nije dolazio da bi opraštao zločine, već što se nadao da će se jednog dana vratiti kući.

Nije to tako teško razumjeti.

Ponašanje žrtava ne bi smjelo da utiče na odnos prema zločinu, riječ je o zločinu protiv čovječnosti, koji se ne može sprati ni parama ni glasom.

Ibrahim Čikić, žrtva torture crnogorske vlasti i autor knjige „Gdje sunce ne grije” kaže za Monitor da zločin u Bukovici i poniženje od strane crnogorskog pravosuđa predstavljaju patološki problem nadnacionalnog karaktera. „Više se ne radi o zločinu nad Bošnjacima, u pitanju je zločin nad svakim građaninom Crne Gore. Monstruoznost dželata i moralni pad žrtve prelaze u patologiju, ne znam kako drugačije razumjeti ponašanje zločinaca i pristajanje žrtve na trajno poniženje”.

Prema Čikićevim riječima, u DPSDP-ovoj Crnoj Gori istina je doživjela genocid. „Mučninu izaziva bolna istina da zločinac nema mjere u činjenju zla, a da žrtva pristaje da pere ruke sopstvenog dželata. O mentalnom sklopu Bošnjaka koji odrađuju prljave poslove u vidu nagovaranja i posredovanja između dželata i žrtve nemam komentara. Neka im Gospodar univerzuma sudi.”

Riječi Monitorovih sagovornika ne ostavljaju mnogo nade. „Govori se o povratku u Bukovicu – vjerujte – to je priprema za novu klaonicu”, kaže Jakub Durgut. Ervina Dabižinović tvrdi da je prazna Bukovica jasan znak, dok država krije, laže i oslobađa dželata: ,,Država koja krije zločince, počiva na zločinima. Umjesto suočavanja sa zločinom osuđeni smo da ga ponavljamo.”

Kosara BEGOVIĆ

Komentari