Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sjeme novog zločina

Objavljeno prije

na

bukovica

Crnogorski veleslalom kroz zločine se nastavlja. Posljednjeg dana 2010. stigla je presuda Specijalnog vijeća sudije Šefkije Đeševića u Višem sudu u Bijelom Polju, kojom su sedmorici optuženih oslobođeni optužbe za zločine u Bukovici. Nije bilo dokaza.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992-1995. godine u tom kraju ubijeno je šest osoba, 11 je oteto, a 70-tak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je, između ostalog, najmanje osam kuća, džamija u selu Planjsko, dok je 90 porodica, sa oko 270 članova, protjerano i uglavnom sva domaćinstva opljačkana.

Država Crna Gora je, 18 godina kasnije, optužila bivše pripadnike Vojske Jugoslavije, braću Radmila i Radišu Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Milorada B. Brkovića, Đorđija Gogića, i pljevaljske policajce Slavišu Svrkotu i Radomana Šubarića. Teretili su ih, pored ostalog, da su prema civilnom stanovništvu na području Mjesne zajednice Bukovica, u okviru šireg i sistematskog napada protiv civilnog stanovništva bošnjačko-muslimanske nacionalnosti, nehumano postupali prema građanima te nacionalnosti.

U optužnici je bilo zapisano i da su tadašnji vojnici i policajci Bukovičane zlostavljali, prouzrokujući im teške patnje, ugrožavajući im zdravlje i tjelesni integritet, te primjenjujući mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela koja gravitiraju Bukovici, usljed čega je i došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva.

Kako je postavljena, optužnica je tako i uspjela. Država Crna Gora nije uspjela da dokaže niti da su ova sedmorica ljudi tukli i maltretirali Bošnjake u Bukovici. Priča o sedmorici odmetnika koji su, sami sobom, ,,stvarali psihozu” istinita je koliko i Snežana i sedam patuljaka. Možda malo manje, jer mala djeca u Snežanu vjeruju.

Psihološkinja Ervina Dabidžinović iz NVO Anima smatra da je ovakvom presudom građanima I građankama Crne Gore poslata jasna poruka da se politika zločina nastavlja. ,,To što tužilaštvo nije obavilo svoj posao u ovoj situaciji se može smatrati formom iza koje su se sakrile političke biografije inspiratora i nalogodavaca ovog zločina a iznova viktimizirale žrtve. Država je devedesetih po ugovoru slala da se ubija i osvaja. Huškanje na zločin i zločin vlast je predstavljala višim ciljem. Tada. Sada to radi oslobađajućom presudom jedog suda, pravdanjem zločina nesposobnošću tužilaštva nemanjem dokaza što je u istoj ravni i sa počinjenim zločinom. Iza sakrivanja stoji krv i kosti ubijenih koje se ne mogu sakriti.”

Predsjednik Udruženja prognanih Bukovičana Jakub Durgut za Monitor kaže da presuda za Bukovicu znači „državno, institucionalno zataškavanje zločina”. ,,Dva puta sam davao iskaz. Sud apsolutno nije uvažio moje svjedočenje. Vjerovatno sam ja od onoga ko me tukao trebao da imam potpisan papir da me je tukao”.

,,Ovom presudom onemogućena je Pravda, izostalo je saznanje da je zločin osuđen i nedozvoljiv, kao i osujećen proces suočavanja sa istinom građana i građanke, što je i ko je sve ubijao u naše ime”, kaže Ervina Dabidžinović.

Neki od optuženih, u vrijeme zlodjela u Bukovici tek su bili postali punoljetni. U tim se godinama uveliko mogu činiti zločini, ali, izvjesno, zlo nije osmišljeno u tim glavama. Država ih je regrutovala i tamo poslala. Iste glave koje su smišljale zločine godinama, savršeno uspijevaju da obesmisle pravdu. Svi znaju da izvođače zločina ne treba amnestirati, ali kad samo oni izlaze pred sudove, to kod normalnog čovjeka izaziva mučninu.

Za zločine protiv civila i ratnih zarobljenika, državljana Hrvatske, počinjene u logoru Morinj, prema prvostepenoj presudi podgoričkog Višeg suda najkrivlji je bio Ivo Mezalin, logorski kuvar. U maju ove godine osuđen je na četiri godine zatvora, ali nije bio tu nego u bjekstvu. Ostala petorica okrivljenih osuđeni su na zatvorske kazne od godinu i šest mjeseci do tri godine i šest mjeseci. Početkom decembra Apelacioni sud je ukinuo ovu presudu, suđenje će biti ponovljeno.

Zbog ratovanja za mir u Hagu su osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić. U Crnoj Gori nije osuđen niko.

Ni zbog deportacije bošnjačkih izbjeglica niko još nije osuđen. Ne zna se ni da li će biti. Sva sila svjedoka i tajnih državnih dokumenata upregnuta je, ne da se krivica dokaže i proširi, nego da se zločin zataška a zločinci predstave, u najgorem slučaju, kao neznaveni. Na drugoj strani, udbaške snage surovo se obračunavaju sa Slobodanom Pejovićem, svjedokom koji vlastima nije po volji jer želi da otkrije, ne da skrije.

Sa kojeg god brda zločina se pogleda – ista je priča. Kasno i jadno pokrenuti procesi za ratne zločine, crkavaju na nivou izvršilaca. Nije teško dokučiti zašto. Bukovica se nije počinila sama, nije bila incident, bio je to vladajući velikosrpski koncept, sa svim domaćim snagama upregnutim u njegovo ostvarenje. Za ovakav odnos prema zločinima crnogorska vlast ima puno saveznika. Stranke koje zastupaju Srbe nikad još nijesu ništa rekle o Bukovici, a da ne pomenu stradanja bosanskih Srba od bošnjačkih ruku. Kratak osvrt na istoriju daje neveseo račun: u vrijeme čišćenja Bukovice oko dvije trećine Crne Gore – DPS plus narodnjaci i razni radikali – disalo je za razgraničavanje jednom za svagda. Kad je propalo, izmakli smo se. Vlast koja je počinitelj zločina, u međuvremenu se pojavila kao zaštitnik žrtava. Sad laže i kupuje ih. U toj izokrenutoj igri žrtve je zapalo da pomažu one koji su ih proganjali.

Nakon presude Nebojša Medojević lider PZP je oštro prekorio pljevaljske muslimane zato što su kako je rekao pristali da, za šaku narkoeura, prihvate laž kao istinu i sopstvene dželate prihvate kao spasitelje. On je posebno naglasio da su ,,blagoslov za takvo ponašanje” svojim sunarodnicima dali reis ul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić i vlasnik Dnevnog avaza Fahrudin Radončić.

„Mi smo organizovano išli svi, iako je Đukanović bio na vlasti kada su nas ubijali. Poslije se pronijelo da je to mirotvorac i dobar čovjek, ovako i onako, pa su svi koji su imali pravo glasa organizovano dolazili na te izbore. To se organizovalo u Sarajevu, a iz Pljevalja su plaćali karte”, ispričao je Šaban Rizvanović, Bukovičanin koji živi u Sarajevu. Pojasnio je da na glasanje nije dolazio da bi opraštao zločine, već što se nadao da će se jednog dana vratiti kući.

Nije to tako teško razumjeti.

Ponašanje žrtava ne bi smjelo da utiče na odnos prema zločinu, riječ je o zločinu protiv čovječnosti, koji se ne može sprati ni parama ni glasom.

Ibrahim Čikić, žrtva torture crnogorske vlasti i autor knjige „Gdje sunce ne grije” kaže za Monitor da zločin u Bukovici i poniženje od strane crnogorskog pravosuđa predstavljaju patološki problem nadnacionalnog karaktera. „Više se ne radi o zločinu nad Bošnjacima, u pitanju je zločin nad svakim građaninom Crne Gore. Monstruoznost dželata i moralni pad žrtve prelaze u patologiju, ne znam kako drugačije razumjeti ponašanje zločinaca i pristajanje žrtve na trajno poniženje”.

Prema Čikićevim riječima, u DPSDP-ovoj Crnoj Gori istina je doživjela genocid. „Mučninu izaziva bolna istina da zločinac nema mjere u činjenju zla, a da žrtva pristaje da pere ruke sopstvenog dželata. O mentalnom sklopu Bošnjaka koji odrađuju prljave poslove u vidu nagovaranja i posredovanja između dželata i žrtve nemam komentara. Neka im Gospodar univerzuma sudi.”

Riječi Monitorovih sagovornika ne ostavljaju mnogo nade. „Govori se o povratku u Bukovicu – vjerujte – to je priprema za novu klaonicu”, kaže Jakub Durgut. Ervina Dabižinović tvrdi da je prazna Bukovica jasan znak, dok država krije, laže i oslobađa dželata: ,,Država koja krije zločince, počiva na zločinima. Umjesto suočavanja sa zločinom osuđeni smo da ga ponavljamo.”

Kosara BEGOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo