Povežite se sa nama

MONITORING

SKENIRANJE MINULOG RADA MIOMIRA MUGOŠE: Čeka li ga spuška rezidencija

Objavljeno prije

na

Ambasador Crne Gore u Sloveniji i bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša neće biti uhapšen do jeseni dok mu ne istekne diplomatski mandat. Tako su u maju ove godine prognozirale Vijesti. Prognoza im se ostvarila.

Evo stiže jesen. Nedavno je Mugoši istekao mandat ambasadora u Sloveniji, a mediji najavljuju da će se uskoro naći pred tužiocem kao osumnjičeni za nekoliko afera. Mugoša je bio na čelu Podgorice od 1999. do 2014. godine.

Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić krajem 2015. godine najavio je istragu u predmetima Bazar i Carine. Moguće je da spisak predmeta kojima će se tužilaštvo pozabaviti bude mnogo duži.

Mugoša je krajem septembra prošle godine u Specijalnom državnom tužilaštvu saslušan kao svjedok, dok je u toku bilo suđenje bivšem administratoru Glavnog grada Željku M. Vukoviću, optuženom da je prilikom gradnje tržnog centra Bazar nanio štetu budžetu Podgorice od 1.662.250 eura. Mugoša je tada kao svjedok tvrdio da je to bio izvanredan posao za Opštinu Podgorica. U taj ,,izvanredni” posao Glavni grad i Čelebić uložili su u gradnju Bazara po četiri miliona eura. Na kraju je Podgorici pripalo pola izgrađenih kvadrata – parking i zelena pijaca, a Čelebiću blizu 6.000 kvadrata, ali ekskluzivnog poslovnog prostora.

Istraga protiv Mugoše u vezi slučaja Bazar, kako su objavile Vijesti prije nekoliko dana, nastavlja se.

Poslije dugogodišnje istrage Mugoša je prije petnaestak dana saslušan u tužilaštvu u vezi slučaja Carine. Nezvanično, vještaci su utvrdili da je Mugoša stavio potpis na posao koji je državi nanio višemilionsku štetu. Radi se o prodaji parcele od 15.205 kvadrata na Starom aerodromu u Podgorici kompaniji Carine čiji je vlasnik Čedomir Popović. Ugovor o prodaji proglasio je ništavnim Osnovni sud u Podgorici, a potvrdio Vrhovni 2010. godine. Mugoša je, ipak, mimo znanja Skupštine Glavnog grada, u oktobru 2011. godine, odlučio da se zemljište proda Carinama.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora podnijela je tri krivične prijave protiv Mugoše zbog nezakonite prodaje gradskog zemljišta Carinama. Posljednja je podnesena 2012. godine zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj i primio mito. I Demokrate su podnijele tužilaštvu prijavu zbog ovog slučaja. Izračunale su da je Glavni grad u ovom poslu oštećen za najmanje 20 miliona eura.

Mugoša se kao gradonačelnik vezuje i za aferu Limenka, koja je građane koštala preko deset miliona eura koji su iz državne kase uplaćeni na račun premijerovog brata Aleksandra Đukanovića.

Nedavno su vještaci, koje je angažovalo Specijalno tužilaštvo, završili ispitivanje sumnjivog ustupanja opštinskog zemljišta novom vlasniku KAP-a Veselinu Pejoviću i njegovoj kompaniji Uniprom. I u tom poslu glavnu riječ imao je Miomir Mugoša. Imovina KAP-a je krajem decembra 2012. procijenjena na 183,5 miliona eura. Nakon izlaska ruskog tajkuna Olega Deripaske iz vlasništva nekadašnjeg industrijskog giganta, 2014. stečajna uprava prodaje KAP jedinom ponuđaču kompaniji Uniprom za 28 miliona eura.

Odlukom SO Podgorica Unipromu je prepisano 417.804 kvadrata, koje je Glavni grad, preko javnih oglasa, samo mjesec prije toga prodavao po cijeni od 66 do 72 eura po kvadratu. Tako je ovom odlukom privatnoj kompaniji poklonjeno zemljište minimalne vrijednosti 26 miliona eura, gotovo onoliko za koliko je KAP prodat Pejoviću.

Ima još. Drugom odlukom investitor je oslobođen plaćanja naknade za komunalno opremanje zemljišta, koja je na toj lokaciji iznosila 48,80 eura po kvadratu. Novi poklon od 20 miliona eura, upozorili su iz opozicije. Saldo: najmanje 40 miliona štete Podgorici i državi.

U vlasnišvu Glavnog grada nije više ni parcela u Botunu na kojoj je predviđena gradnja kolektora. Mugoša je tu lokaciju poklonio Pejoviću. To mu je bio jedan od posljednjih poslova dok je bio gradonačelnik Podgorice.

MANS je prije tri godine Vrhovnom državnom tužiocu podnio krivičnu prijavu zbog nezakonite prodaje imovine KAP-a nikšićkom Unipromu. U njoj se navodi da ,,Uniprom kvadrat zemljišta kupuje po nevjerovatnih 11 eura po metru kvadratnom, dok mu se objekti, fabrička postrojenja, oprema i inventar bukvalno poklanjaju. Zaključenjem ugovora sa Unipromom, Crna Gora odmah gubi preko 20 miliona eura samo po osnovu vrijednosti zemljišta….”.

Krčmljenjem opštinskog zemljišta u Mugošinoj režiji bavila se i komisija koju je 2015. formirao njegov nasljednik Slavoljub Stijepović. Komisija je pola godine ispitivala prodaju zemljišta Glavnog grada Carinama i međusobno razgraničenje zemljišta između Glavnog grada i KAP-a. Rezultati istrage nalaze se kod vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića.

Gradonačelnik Mugoša i investitor Čelebić upisani su i u krivičnoj prijavi oko gradnje najvećeg tržnog centra u Podgorici Delte, koju su podnijele Demokrate 2015. godine. Demokrate su tužilaštvu dostavile dokumentaciju iz koje se, kako tvrde, vidi da je u trouglu Čelebić – odgovorni iz Glavnog grada – kompanija Delta iz Beograda, Podgorici i državi napravljena višemilionska šteta.

Mugoša je saslušavan u Specijalnom tužilaštvu i u vezi kampa na Zlatici. Pod lupom tužilaštva zbog toga su bili i bivši premijer Igor Lukšić, biznismen Žarko Burić i bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović. Burićeva Normal kompani je od Vlade 2006. godine kupila kamp i motel Zlatica, a sumnja se da je kasnije država otkupila od Burića to svoje zemljište koje nije moglo biti prodato.

Mugošino ime našlo se i u okviru istrage Specijalnog tužilaštva oko Duvanskog kombinata. Krivičnu prijavu podnio je MANS, a njoj je pridružena prijava Udruženja za zaštitu manjinskih akcionara DKP-a.

Navodi se da je imovina DKP-a nezakonito i za nisku cijenu prodata Zetagranji Blagote Radovića.

Prije četiri godine javnost je saznala da je Glavni grad Crne Gore, na čelu sa gradonačelnikom Mugošom, od 1999. godine do tada dodijelio 600 stanova. Ostalo je nepoznato ko su srećni dobitnici, jer Mugoša nije htio da objelodani njihova imena. Zbog toga se sumnja da je kršio zakon i prilikom dodjele tih stanova.

Mugošinu gradonačelničku karijeru obilježila je i gradnja kula u oblacima. Prije desetak godina najavio je investiciju od 220 miliona eura sa kompanijom TriGranit za gradnju poslovnog centra od 120.000 kvadrata na lokaciji bivše kasarne Morača u Podgorici. Centru ni temeljac još nije postavljen, a kad će ne zna se.

No, Mugoša je kao gradonačelnik i pored svega pomenutog godinama stameno opstajao na poziciji prvog čovjeka Podgorice iako je nekoliko puta tokom lokalnih izbora kao DPS-ov kandidat bio u manjini.

Prvi put to se dogodilo ubrzo nakon što je 2000. godine izabran za predsjednika Opštine, kao predstavnik koalicije Da živimo bolje (DPS-SDP-NS). Odbornici Liberalnog saveza inicirali su, u junu 2001. njegov opoziv. Spasili su ga odbornici Narodne stranke, jer je dio njih odbio poslušnost partijskoj centrali i nedolaskom na sjednice opštinskog parlamenta opstruirao Mugošinu smjenu.

Sredinom 2010. godine SDP se bio zainatio da Mugoši prekrati dalje gradonačelnikovanje kada mu krajem naredne godine istekne mandat. ,,SDP ne želi da prihvati da jedan jedini čovjek odlučuje o svemu u ovome gradu…” Na Mugošinoj odgovornosti posebno je insistirao Vujica Lazović, tadašnji potpredsjednik SDP–a, koji je, kakve li ironije, zamijenio Mugošu u ambasadorskoj fotelji u Ljubljani. Ali, Mugoša se nije dao. Maestralno je uspijevao da pridobije pojedine odbornike iz opozicionih klupa i tako više puta sebi obezbijedi podršku većine.

Tek je njegov DPS uspio da mu prekrati višegodišnje gazdovanje Podgoricom. Odbor Demokratske partije socijalista Glavnog grada jednoglasno je odlučio da nosilac liste DPS-a na lokalnim izborima u Podgorici, održanim 25. maja 2014. godine, bude Slavoljub Stijepović. Mugoša je nagrađen ambasadorskim mjestom u Sloveniji.

Evo, istekao mu je mandat. Da li će ga DPS pustiti niz vodu i sada nagraditi pansionom u Spužu?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo