Povežite se sa nama

MONITORING

VAKCINACIJA POD PRITISKOM: Uspješna strogoća

Objavljeno prije

na

Ima ovaj narod tu finu crtu: dok objašnjavaš i moliš – ništa, kad se podvikne i priprijeti – druga je priča. Već godinama broj vakcinisane djece drastično opada, trenutno su po podgoričkim domovima zdravlja gužve za zakazivanje vakcinacije. Može biti tužno, ali je vrlo vjerovatno, da je uticaj internet edukacije o štetnosti vakcina naglo opao zbog prijava koje je inspekcija počela da podnosi i angažmana direktora Doma zdravlja Podgorica dr Nebojše Kavarića, koji je počeo da viče.

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, objavljenim krajem avgusta, od 7.814 djece rođene 2015, njih 3.813 nije vakcinisano protiv morbila, zaušaka i rubele. Vakcinisano je 4.001 dijete; blizu smo, dakle, polovine nevakcinisanih.

Reći da je to posljedica djelovanja anitivakcinalnog lobija, u našim prilikama, bilo bi pomalo preteniciozno. U Crnoj Gori takav lobi ne postoji, postoje pojedinci veoma aktivni na internetu i, naravno, odjeci djelovanja njihovih istomišljenika, prije svega iz regiona.

„Čitao sam dosta o tome i navodno je glavni cilj vakcinacija smanjivanje populacije. Gejevi su vještačka tvorevina vakcinacija, razne bolesti, kao i autizam. Ja sam redovno vakcinisan ali ne znam da li je danas pametno vakcinisati djecu”, piše jedan od ,,upućenih” u zbivanja oko vakcinacije.

Drugi tvrdi kako je ,,činjenica” da su nevakcinisana djeca puno zdravija i otpornija na sve vrste bolesti. ,,Neko ko se zalaže za vakcinaciju ili je neobaviješten ili vjeruje farmaceutskoj mafiji i njihovim marionetskim vladama širom svijeta koje rade u korist zla i sopstvenih guzica. Na djelu je masovno trovanje ljudi, životinja i cjelokupnog života na Zemlji. Planski se zagađuje najtežim otrovima hrana, voda, vazduh, zemlja”.

Jedan od omiljenih argumenata protivnika vakcinacije je nabrajanje evropskih zemalja u kojima vakcinacija nije obavezna: ,,Što li smo mi toliko pametni da mi je znati pa bodemo djecu bez potrebe?”

Pa se tu nađe, na primjer, Norveška. Za tu vrstu glava teško je shvatljiva činjenica da je i bez zakonske obaveze u Norveškoj MMR vakcinu primilo – zavisno od uzrasta – između 91 i 97 odsto djece. ,,Ovogodišnja stopa vakcinacije je na rekordno visokom nivou u odnosu na prethodne godine, kada su u pitanju dvogodišnja djeca. Vjerujemo da je to rezultat napornog rada koji su uložile javne zdravstvene ustanove”, izjavila je u aprilu Sigrun Kongsrud, zvaničnica norveškog Registra imunizacija SYSVAK. Precizirala je da je stopa vakcinacije devetogodišnje i šesnaestogodišnje djece ,,takođe visoka i stabilna”. Sve vakcine date djeci registruju se u nacionalnom sistemu; statistika vakcinacije djece od dvije, devet i šesnaest godina se objavljuje na državnom i opštinskom nivou.

Dr Nebojša Kavarić, koji je i predsjednik Asocijacije za preventivnu pedijatriju i generalni sekretar udruženja domova zdravlja, inicirao je prije petnaestak dana pokretanje kampanje kako bi se uticalo na svijest roditelja i povećao obuhvat vakciniacije djece MMR vakcinom. Trenutne brojke vakcinisanih nazvao je alarmantnim.

,,Broj odgođenih primanja MMR-a je već alarmantan i može se govoriti o mogućnosti nastanka epidemije tri oboljenja – morbili, male boginje, zauške i rubeola”, kazao je dr Kavarić. On je za Televiziju Vijesti rekao da su posljedice epidemije ozbiljne, da vode do smrtnih slučajeva, invaliditeta i ozbiljnih komplikacija: ,,Ko su ti roditelji, pričam kao roditelj koji je vakcinisao svoju djecu. Pitam roditelje nevakcinisane djece. Ko su ti roditelji, neka se pogledaju između sebe, čije će dijete dobiti komplikaciju i čije će dijete imati smrtni ishod nakon toga što nisu primili tu vakcinu”.

Zdravstveno sanitarna inspekcija je, na osnovu obavještenja domova zdravlja, od prvog januara do prvog avgusta ove godine podnijela 38 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv roditelja koji su odbili vakcinaciju djece prema kalendaru vakcinacije. Tokom 2015. sudovi za prekršaje kaznili su 12 roditelja sa 500 eura zato što nijesu vakcinisali djecu. Za odbijanje vakcinacije Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti predviđa kazne od 100 do 2.000 eura.

Izgleda da je na dio neodlučnih djelovalo. U podgoričkom Domu zdravlja za sedam dana početkom septembra, vakcinu MMR primilo je više od 400 djece uzrasta od godinu i po do tri godine, kazao je za Pobjedu Kavarić. On je zahvalio javnim ličnostima koje su pozvale roditelje da vakcinišu djecu. Među njima je i reis Rifat Fejzić.

Gunđanje u javnosti i buku po portalima prošle sedmice je dr Kavarić izazvao ocjenom da pozivom da treba procesuirati sve one koji javno huškaju i dezinformišu druge da ne primjenjuju preventivnu zdravstvenu zaštitu djece. ,,Roditelji ali i država su obavezni da djecu štite i zaštite od bolesti koje su javnozdravstveno opasne kako po svako dijete pojedinačno, tako i po svu djecu u državi kolektivno”, kazao je Kavarić portalu Analitika i naglasio da ,,poštovanje zakona nije represija”. Ranije je izjavio da roditelji nikako ne smiju da pomisle da će platiti kaznu od 500 eura i da su time sve završili i da ne moraju da vakcinišu dijete. ,,Roditelj tom kaznom ne dobija alibi da njegovo dijete ne treba da se vakciniše, već ukoliko ponovo odbije vakcinaciju treba pokrenuti krivično gonjenje”, rekao je Kavarič i naglasio da odbijanje vakcinacije znači sprečavanje pružanja zdravstvene zaštite, ugrožavanje života, onemogućavanje savjesnog liječenja, te da su za to predviđene zatvorske kazne.

Sad javnost, internetska i kafanska, ponovo razmatra situaciju. Naravno, ako se preskoče reakcije iz domena teorije zavjera i one koje su, prosto, teške gluposti, ostaju primjedbe roditelja na veliki broj tema: koliko su i kako informisani o vakcinama, šta se tačno zna o njihovom kvalitetu, poštuju li se pravila o oko skladištenja vakcina, kolika je spremnost izabranih pedijatara da odgovaraju na pitanja roditelja, koliko su i koliko treba da budu detaljni pregledi djece prije nego što prime vakcinu. I tako dalje.

Tvrdnja dr Kavarića da su ,,komunikacija i razgovori sa roditeljima, detaljan pregled i razmatranje svakog djeteta i njegovog zdravlja ponaosob” – pedijatrijska svakodnevica – daleko je od toga da važi uvijek. Roditelji svjedoče kako je uobičajen postupak uoči davanje vakcina djetetu, zapravo, pitanje je li dijete zdravo, pogled u grlo i preslušavanje pluća.

Jasno je da ljudi koji rade u zdravstvu moraju pristati da odgovaraju i na piranja koja smatraju neprimjerenima, ukoliko im je zaista stalo do toga da svoj posao rade kako treba. Iako zgražavaju dr Kavarića, internet komentatore štiti sloboda govora i briga o djeci, onako kako je oni shvataju. Premda, ruku na srce, nekoliko dana dobrotvornog rada – recimo nošenja kutija sa vakcinama – ne bi bilo loše za najdrastičnije slučajeve poput onog koji objašnjava vezu između vakcina i homoseksualizma.

Traženje garancije od države da će sa djetetom sve biti u redu nakon što primi vakcinu, takođe nije lako razumjeti. Ko vam garantuje da neko neće umrijeti od običnog lijeka protiv alergije, kojem je smrt uredno upisana kao moguća kontraindikacija. Koliko roditelja pročita moguća neželjena dejstva prije nego što djetetu da neki od ljekova koji su u svakodnevnoj upotrebi. Hoće li savjestan roditelj odbiti da da djetetu lijek koji će mu pomoći, iako njegova propratna dejstva mogu biti krajnje ozbiljna. Ako dijete mora da pije lijek i istovremeno redovno kontroliše kako mu na to reaguje jetra – treba li prestati sa liječenjem? To su nekakva neatraktivna pitanja. Možda nije najsrećnije poređenje, ali – traži li neko garanciju od ministarstva saobraćaja kad krene na put, da neće poginuti.

Najtužniji dio priče oko vakcina svakako je potezanje slučajeva djece oboljele od autizma. Samo monstrumi ne saosjećaju sa djecom oboljelom od autizma i njihovim roditeljima. Ako su uvjereni da im je dijete oboljelo zbog vakcine, svaka drukčija tvrdnja zariva im se u srce, na drugoj strani teško se oteti utisku da njihovu muku zloupotrebljavaju ljudi kojima je stalo tek da mašu štetnošću vakcina. Da je svako ko je na internetu pametovao o vakcinama u Crnoj Gori uplatio po euro u donatorskoj akciji prošle godine, ne bi za Centar za autizam bilo prikupljeno tako malo novca.

Roditeljstvo nikad nije bilo niti će biti samo radost zbog novog bića, ushićenje zbog prvog zuba, držanje za ručicu. Čitavih 18 godina svaki roditelj je dužan da umjesto nekog odgovara i odlučuje. Nije lako, ali – valja ga njihati.

Evropske brojke

Evropski centar za prevenciju i kontrolu bolesti objavio je u maju ove godine da je u periodu od 1. juna 2016. do 31. maja 2017. godine, 30 zemalja članica EU / EEA prijavilo 10.165 slučajeva malih boginja. U periodu od 12 mjeseci najveći broj slučajeva prijavili su Rumunija – 3.922, Italija – 3.508 i Njemačka – 950. Rumunski Nacionalni institut za javno zdravlje je prijavio 7.233 slučaja malih boginja, uključujući 30 smrtnih slučajeva između 1. januara 2016. i 16. juna 2017. godine.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo