Trošna kućica na periferiji, dvije prostorije sa starim, rasklimanim namještajem. Kupatilo – ispred kuće. Po procjeni vlasnika, vrijedi 150 eura mjesečno. Ljuti se ako mu kažete da su to neljudsku uslovi za život, da je kirija previsoka. ,,Što, kao, naučili ste na bolje”, pita rezignirano. Ili, oglas: Izdajem namještenu garsonjeru zaposlenim djevojkama, nepušačima, skroz namještena. Ako pitate ima li veš mašinu, proglasit će vas nepristojnim. Nosite robu kući da perete ili je perite na ruke… Kome danas treba mašina za pranje veša? U sred ciče zime porodicu sa dvoje maloljetne djece gazda je izbacio iz stana. Otkazni rok – dvadesetak dana, pa se snalazi. Dok nijesu našli novi stan, na koji im odlazi jedna cijela plata, bili su kod rodbine. Ko im je kriv što rađaju djecu bez krova nad glavom.
Svaki gazda ima svoju definiciju ,,upotrebe” kuhinje ili kupatila. Gazdarice često pod grijanjem podrazumijevaju korištenje jedne ,,žice” kvarcne peći. Svaka podstanarska priča muka je za sebe. Radnička ili studentska, svejedno. Među ljudima koji žive podstanarski život ima i onih koji su godinama izdvajali za stambeni fond, pa su sa tranzicijom te pare propale.
U Crnoj Gori nema preciznih podataka o tome koliko ima podstanara. Nema, koliko smo uspjeli da saznamo, nijednog udruženja koje se bavi zaštitom podstanara. Nema ni posebnog zakona koji bi regulisao njihova prava. Prava zakupaca tretirana su jedino kroz Zakon o obligacionim odnosima.
Vlada je još prije nekoliko godina usvojila Akcioni plan politike stanovanja u Crnoj Gori. Nakon što ga je pripremilo Ministarstvo zaštite životne sredine prošetao je do Ministarstva za ekonomski razvoj. U opširnom dokumentu Vlada je lijepo napisala šta sve treba uraditi, priznala razne stvari pa i to da nema stručnjaka koji bi se bavili tom problematikom.
,,Smatramo da je ova oblast potpuno neuređena i da je ostala van adekvatne kontrole. Konstituisanje novog stambenog sistema zakupnina trebalo bi da bude određeno troškovima održavanja, veličinom i kvalitetom stana, kao i principom djelovanja zakona ponude i tražnje”, piše u vladinom dokumentu.
Vlada je lijepo zamislila šta sve treba uraditi: definisati pravni okvir koji će socijalnu izgradnju stimulisati različitim mjerama, sa tendencijom porasta ponude stanova, kako bi se riješili stambeni problemi i stambeni objekti učinili pristupačnim. Izgraditi socijalne stanove za socijalne slučajeve, izgraditi stanove za izdavanje za domaćinstava sa niskim prihodima.
Predvidjela je donošenje nekoliko zakona: zakona o socijalnom stanovanju, zakona o stambenom zadrugarstvu, zakona o zakupu stanova… Mrtvo slovo.
Pomoćnik ministra ekonomije, zadužen za stambenu politiku, Marko Vujović kazao je za Monitor da je u toku izrada ,,krovnog” zakona koji će tretirati stambenu politiku. Tim zakonom biće uređeno i pitanje zakupa stanova. Vujović objašnjava da je planirano formiranje posebnog tijela koje će štititi podstanare i uvođenje takozvane ,,zagarantovane zakupnine”.To znači da kada osoba nije u mogućnosti da riješi stambeno pitanje – plaća dio zakupine, dok drugi dio plaća ili firma u kojoj je zaposlen ili poseban fond.
Nijesmo uvijek bili na kraju svijeta. SFRJ je još 1969. usvojila Zakon o stanovanju koji je imao cijeli odjeljak o podstanarskim odnosima. U njemu je čak bila regulisana dužina otkaznog roka. Zavisila je od toga da li je stanodavac sklopio ugovor na određeno ili na neodređeno vrijeme. Podstanara nikako nijeste mogli izbaciti usred zime. U Crnoj Gori, 2009, to zvuči kao naučna fantastika.
Dok donesemo nove zakone, a tek dok se počnu primjenjivati, podstanari ostaju prepušteni sami sebi i divljim pravilima domaćeg tržišta, divljim agencijama, previsokim stanarinama. Divljina važi i za stanodavce. Jer, postoji i druga strana medalje – da podstanari ostave neplaćene račune, polomljene stvari…
Agencije za promet nekretninama uglavnom se bave iznajmljivanjem, kako kažu, luksuznih stanova.
Mira Radović, vlasnica agencije Iva nekretnine, kaže da u ponudi imaju uglavnom luksuzne stanove koje iznajmljuju stranim firmama. Jednosoban stan košta od 300 do 600 eura. Iako se većinom radi o stranim firmama, važe domaća pravila.Tako da se, prema njenim riječima, svega u 10 odsto slučajeva ugovor ovjerava u sudu. Radovićeva kaže da uglavnom nemaju problema.
Luksuzne stanove za strane firme, uglavnom u ponudi imaju i druge agencije. Kako kažu u nekoliko agencija koje smo kontaktirali nemaju problema, i nijedan slučaj nije završio na sudu. Usluge agencija koštaju koliko jedna mjesečna kirija.
U agencijama nema stanova koje bi mogli iznajmiti ,,obični” građani. Oni stanove nalaze preko prijatelja, rodbine, ponekad preko oglasa. Iznajmljuju se bez ugovora. I kada se ugovor potpiše, ne ovjerava se u sudu. Ovdje se primjenjuje ,,običajno pravo”, kratko je za Monitor kazao advokat Milan Milatović.
U dobro uređenim državama agencije su poželjne kao zaštita od nepoštovanja dogovora. Kada vam se, na primjer, pokvari bojler, ukoliko ste stan iznajmili preko agencije, pozovete agenciju i ona kontaktira sa vlasnikom koji je dužan da pošalje majstora i plati opravku. No, i ako se stan zakupljuje bez posredovanja i podstanar i vlasnik imaju mnogo sredstava zaštite na raspolaganju. Osim nadležnih vladinih institucija, postoje udruženja podstanara i zakoni koji regulišu tu oblast.
Pored toga što se ne zna koliko ima pravih, ne zna se ni koliko ima lažnih podstanara. Upućeni, naime, objašnjavaju da mnogi zaposleni u državnim institucijama vlasništvo prebacuju na rodbinu u nadi da će od države dobiti kakvu pomoć.
Nakratko, ljudi su ovdje imali mogućnost da do krova nad glavom dođu pomoću kredita. Sad im opet ostaje da žive sa roditeljima i nakon što zasnuju svoju porodicu ili da pristaju na diktate raznih gazda. O samostalnosti mogu samo da sanjaju.
Vesna RAJKOVIĆ