Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Stanem iz svojih riječi pa im čuvam leđa

Objavljeno prije

na

„Samo da znaš, sveti Ilija se vozi u vatrenim kolima koja vuku četiri konja, iz čijih nozdrva izbija plamen, a grmljavina je tutnjava njegovih kola kojima se vozi po nebu i oblacima. Munje i gromovi gađaju nevernike…”, moj otac će, svom unuku (10).

„ Deda, to je samo legenda.”

„Ti znaš šta je legenda!”

U blizini se začu snažna grmljavina.

„ Ti, beše, ne veruješ u boga, mali? Ko ne veruje, ne može ni da slavi slavu, ni da ide na slave, a vi ste dolazili jednom kod mene.”

„Jesmo i živi smo. A ti si baš vernik? Znaš li ti, onda, da je danas praznik, crveno slovo u kalendaru, kažu da se danas ne radi ništa na njivi, a meni si rekao da skupljam šljive, a ti, evo, kosiš…”

„To nije nikakav posao, to ti kažeš samo zato što si lenj.”

Komšinica preko ograde prisluškuje pa će:

„Savo, sad si našao da kosiš, bog te ne ubio da te ne ubio!”

„Ne brini Maro, ako me spuca grom napraviće mi električni trimer!”

Svaka čast. Savo, inače bivši komunista, odlučio je da slavi slavu pre dvadesetak godina. Njegov sin se, nešto kasnije, pitao koja je slava najbolja, pa da uzme tu. Šta mu tata slavi, nema veze. ‘Oće najbolju slavu. Koja je to najbolja slava? Još nešto, taj isti deda, nije dozvoljavao da se farbaju jaja za Vaskrs. Osim ako “padne” na 1. maj. Onda samo crvena. I ništa se nije promenilo. I dalje mi je Savo ko Sinan, ne slušam ga,'Ej otkad sam se rodio/la, ali ga poštujem.

Menjam očigledan sadržaj, za dublja značenja, samo da se rešim besa. Ima nečeg potresnog u činjenici da nam je svaki treći dan neko crveno slovo, neki svetac, neki velikomučenik… a mi, eto, ovakvi… nikakvi.

Napisala bih knjigu, možda, ali rukopisom, da se tako i štampa, sa ispravkama i precrtanim, poginulim rečima pod naletom nekih boljih. Život čine male stvari i velika porcija ćevapa sa lukom. Posebno kad piše samo specijalitet kuće … sjajno, baš to mi se jelo danas. Jeste li znali da u Podmoskovlju komšije ostavljaju kese pune jabuka za komšije koje nemaju dvorišta? Sudeći po američkim filmovima vrhunac dobročinstva je skidanje komšijine mačke sa drveta. Ne znam zašto me, baš sad, kod dece najviše brine nagoveštaj da će postati ljudi. Na bazenima besplatan ulaz za decu sa svim peticama. Ovi s dvojkama su na moru. Njima bazen i ne treba. Grad ima groznicu. Očekujem buncanje usled temperature. Nije čudo što smo životom ranjeni kad konstantno ubijamo vreme, a vreme leči sve rane. Duneš u staklo i obrišeš rukom, bi trebalo uvesti u život, za sve stvari.

Dan sam danas provela golišava i ranjiva i prava je sreća da to niko nije iskoristio, nažalost.

Na kraju dana, život bi trebalo da uvede opciju: Do you want to save the changes? 1) yes 2) no

I još nešto, ne zaboravite da živite u zemlji u kojoj imaginarni čova na nebu ne da da perete stvari na crveno slovo ili crno podebljano.

P. S. Toliko daleko odem sa maštom da ću morati da počnem da bacam mrvice hleba iza sebe.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Shvatači snova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vjetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto

 

Txt: Čitav svet je pozornica i svi su radoznali da vide koje je boje zavesa. Prerasteš dovratak, pa počneš crtice da urezuješ u margine knjiga. Posebno mi je zanimljivo što su kod nas pali s Marsa i pali s kruške, srodna kategorija. Koja je to tajna veza između kruške i Marsa? Tek poneki grm, previše zečeva, a svaki bi da prilegne. Popularan je taj neki metod življenja koji bi se mogao uporediti sa bacanjem ptica u vatru da vidiš koja je feniks. Samo mašta ojača kad je bolesna.

Pucam visoko da ne bih ubila nekoga. „Gospođo, sve je u redu, polako spustite svoja očekivanja na zemlju i držite ruke tako da možemo da ih vidimo.“ I ja šta ću… Razumevanje ne traži ništa, sem par sekundi ćutanja i malo mirisa kafe, eventualno podsečene nokte osobe kojoj pripada. Eh, kad bi u svemu, kao u crvenom grejpu, bila prava mera gorčine.

Mogli smo zajedno da gradimo krov nad javom. Sada je sva želja sabijena u jedan uzdah i neku davnašnju mesečinu u prahu. Opet ćutimo. Daljine su ubile ljubav, mi smo preživeli, postali smo prošlost, pa trajemo zauvek. Ko od bajke rođeni. Jednog konja za trku, molim! Život je ipak manje od onog u šta te ubeđuju.

Otvorena vrata, ne slušam ništa, i najednom čujem kako se lišće daje vetru. Ne znam da li je ovo o slušanju ili davanju ili je to isto…

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

„Zadržaću je za sebe“, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

„Mislim da ti je široka. Smeta ti?“

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Podmetnula sam nogu temperaturi, pala je. Ko je preživeo, umreće neki drugi put. Krhotine sna se valjaju oko mene, mrve se i sudaraju, a zvezda je sve teža, pritiska nebo, lomi vrhove planina i budućnost na njima.

„Dobar dan, izvolite.“

„Ja bih nešto protiv starosti.“

„O, baš imate sreće! Upravo smo raspakovali ovaj pištolj.“

Oštrač pogleda zatvara radnju i seli se u Nedogled.

Evo, opet noć. Možda noći postoje zato što život veruje, kao i ljudi, da se stvari mogu popraviti gašenjem i ponovnim paljenjem.

P.S. Tozovac je bio u pravu! „Leno, Magdaleno, ovaj svet se izokrenȏ!”

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Plodovi noćnih mora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće

 

U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.

Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“

Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.

Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?

P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sreća u nesreći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti

 

Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.

Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).

Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.

Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.

Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!

***

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

“Zadržaću je za sebe”, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.

P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo