Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Što sam duže živa, Mali Princ je sve mrtviji

Objavljeno prije

na

Dobro jutro, danas nam je dinar stabilan, hrana jeftina, a kuće su od čokolade. U Srbiji danas znatno prijatnije, nažalost reč je samo o temperaturi vazduha. Savet: Ne izlazite iz kuće bez kišobrana i pancira.

Mars je danas najbliži Zemlji. Ko misli da pada s Marsa nek to učini danas, manje će da boli. Država apeluje na kriminalne klanove da prestanu da se ubijaju. APELUJE. Apelovanje, ludom radovanje. Devojka izbodena u zgradi suda u Nišu. A mi bili ubeđeni da su bermude, papuče i kratke suknje, na ulazu u sud, opasnije od noža. Pre neki dan je bilo pomračenje meseca. Kratko je trajalo, a nije se videlo od oblaka. Ja juče imala pomračenje uma. Još uvek me drži, a vidi ga svako ko me sretne. Inače, pomračenje Sunca pamtim po izjavi moje babe u podne: „’Ajde da jedemo dok se još vidi.”

Kad čovek pogreši i ozbiljno počne da čita dnevnu štampu, objave na društvenim mrežama, shvati da je previše Tesli, Robin Hudova, Obilića, Betmena, ali isto tako i da septička preliva. Čovek uči dok je živ. Pa učio bi on i posle no nema kad.

Pazi sad vest: Gradonačelnik Beograda svečano otvorio KUĆICE ZA VRAPCE! Gradonačelnik presekao vrpcu za 3 i slovima – tri, useljive kućice za vrapce. I to nije sve. Upozorio je da su žvake veliki neprijatelji vrabaca. Doktor gradonačelnik, lekar specijalista, direktor dečje bolnice da otvara kućice za vrapce!? Mora i on nešto, sve ostalo u državi otvara Vučuć. I dok doca gradonačelnik postavlja kućice za vrapce, koje su jarko žute boje, direktor Zelenila, mrtav -‘ladan, reče da su vrapci ‘tice selice! Pa jbte oni svi ludi! Htedoh sad nešto na temu vrabaca, žutih kućica i organa, ali bolje da ćutim… Tek, novo zanimanje u SNS-u, hranitelj vrabaca. Potrebna visoka školska sprema, po mogućstvu medicinske struke.

A vrabaca sve manje i u Beogradu i inače u Srbiji. Ne čudi to. Imaju oči, imaju mozak, imaju krila, a ne treba im ni pasoš ni viza.

Kad si dete, sasvim je opravdano leći na leđa u sred parka i gledati krošnje, misleći: „ Kad porastem, kad porastem… biću…” Onda porasteš, sve je ok, osim da legneš na leđa, u sred parka, gledaš krošnje i misliš: „Al’ se zajebah u materinu…” A ležanje u sred parka, na leđima, gledajući krošnje je jebeno ekstreman sport, jer je raskrsnica koje nisi ni svestan.

Ne bacajte srca lošim hvatačima, njima to ispadne, pukne, padne u prašinu. To je posle teško očistiti, znate kakve su čestice prašine u pukotinama.

Eto tako, dragi moji Crnogorci. Ko se spusti do mora ovih dana, nek umoči jedan prst i za mene.

Odoh ja na Mars dok je još blizu.

P. S. Širok i dug osmeh. Vidite, veličina je bitna.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Autorska brava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hvala meni što sam bila „sa mnom“ u najtežim trenucima

 

 

Dobar je život na selu. Smiruje me posmatranje primarnog ponašanja živog sveta. I kad sam bila dete, umela bih da se podbočim na zidić svinjca i gledam prasiće dok jedu. Veče zamiriše na smokve i osoku, čuje se zvuk prskalice, neko se zakašlje u susednom dvorištu, odnekud zamirišu tek prženi uštipci, u senu nešto šušne… Veče polako pada.

„Ko ste vi i šta radite u mojoj kući?“

„Prvo, to se ne pita, a drugo, vi ste nas pozvali.“

„Ja vas pozvala? Pa ja vas i ne poznajem.“

„To tako i ide, mi smo vam potrebni, vi ste nas pozvali.“

„Ta pogledajte šta vas je, nemoguće da ste mi svi potrebni.“

„Ne brinite, umemo mi da se smestimo.“

„Ma odlazite, pobogu, preglasni ste, svi pričate u glas, ništa ne razumem, ovaj peva, ova igra, ovaj udara glavom u zid, ovaj vrišti… Hej ti, izlazi iz kuhinje! A ti mali, ne šutiraj loptu po kući, pa na šta ovo liči?“

„Ni na šta, to ste i tražili.“

„Ja tražiola?! Šta će mi?“

„Eh, šta će vam, treba vam, svima vama treba i tražite, stalno tražite, ta nismo mi tek tako nastali, mi smo zbog vas tu. Neki misle da smo vam baš mi stvorili potrebu za nama, ali ko je onda nas stvorio? Glupost. Podigli smo i efikasnost na najveći mogući nivo. Tu, odmah i jako!“

„Ne shvatam ništa, kako nekome ovo može biti potrebno?“

„Dajte vremena, sve će se složiti, sva će se ova zbrka urediti, onako kako vama najviše odgovara, vaš uređeni haos. Sve što treba da radite je da trepćete, ostalo prepustite nama. Podsetićemo vas povremeno na hranu i vodu.“

„Molim?“

„Pa vi ste od takve vrste, kako nam se čini, da se lako zanesete i prepustite, u tolikoj meri da imate tendenciju da zaboravite na hranu i piće, ali bez brige, tu smo mi.“

„O čemu vi pričate, odlazite već jednom!“

„U redu, sve što je potrebno je da zatvorite oči.“

„A kad ih otvorim?“

„A kad ih otvorite čekaće vas sve ono što niste uspeli da ostavite u mraku. Tako da će to morati da potraje.“

„I na kraju?“

„Na kraju nas nema.“

„A mene? Šta je sa mnom?“

Hvala meni što sam bila „sa mnom“ u najtežim trenucima.

P. S. Ne držim ništa u sebi, pustim sve da se istrči po livadi, pa šta se vrati, moje je.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Linija većeg odmora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trudim se kad sretnem nečije demone da im ispletem čarape da im ne ozebu noge, poslužim toplu supu da okrijepe dušu. I prema demonima valja biti čovjek, ili kako je govorio moj deda: „I žena je čovjek, jabuko moja!“

 

 

Pogleda u mene, jutros rano, puno nekog pritajenog prezira, i drsko mi prigovori: „Opet ti…“. Ogledalo. Obavila se oko mene neka čudna tišina. Nije to mir, to je nešto što moj razigrani um u osnovi ne ume da razume. Samrtni ropac jednog svitanja. Šesti mesec u kalendaru zakucao na vrata, uskoro i polovina godine ode, a nismo ni trepnuli.

Ako ćemo verovati istoriji (što može biti diskutabilno), pohlepa, izdaja i pokolji su u prirodi ljudskog bića i u najvećoj meri mu oblikuju dosadašnje postojanje. Sve što se događa sada, zapravo je sve što se od pamtiveka i događalo. Naučili nismo ništa, a mlin melje, melje… Jasno je da ovaj svet ne funkcioniše na principima zasluge i pravde, ti pojmovi u zakonima prirode ne postoje. Možda u svetu nema pravde, ali ima voljenih ljudskih bića, ima umetnosti, ima slanine, jagoda, trešanja, lipe… Jedan Zmaj kaže da je ovaj svet lep. Verujte Zmaju.

Juče ste u jednom malom mestu, jednom još manjem dvorištu na kraju tog mesta i jednom najmanjem terenu, imali priliku da vidite ženu 50+ kako igra odbojku. Sreća, skoro da nije bilo prolaznika.

Trudim se kad sretnem nečije demone da im ispletem čarape da im ne ozebu noge, poslužim toplu supu da okrepe dušu. I prema demonima valja biti čovek, ili kako je govorio moj deda: „I žena je čovek, jabuko moja!“. Kada pomislim na starije generacije, konkretno i u mojoj porodici, neuporedivo su imali život mučniji i teži. Sa druge strane, svi su oni bili tu jedni za druge, negujući zajednicu, a svoju patnju, ma koliko bila velika i duboka podnosili su dostojanstveno, bez frustracija i mržnje. Ko je to težak, a ko se nepovratno menja – vremena ili ljudi?

Dok je veka ima i rešenja za sve. I kad ga nema, od mrva napraviš startnu tačku. Od tačke se kreće. Na tačku se stiže. Između tačaka su sve tvoje konture i boje rasute u spektru, vatra i led, ritam i pauza, krešendo za dan, adađo za noć. I sok od zove, puno sledovanje. Što si stariji shvataš koliko, zapravo, malo znaš, iako sve vreme učiš, a život ko život, uvek nađe način da te na to podseti. Omiljeno poglavlje podsetnika mi je kad prolazne priče postanu sporedne, jer je ona prava pronašla put…

P. S. Ne ostavljaj sreći ono što se snagom uma može završiti. Možda je zauzeta.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prošlo nesavršeno vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji čitav svijet značenja, ideja, suštine, ispod površine kojem mi nije dozvoljen pristup, podlo mi se ukazuje u fragmentima, kao mogućnost nečeg većeg, značajnijeg…

 

Jutros rano, u pet sati znala sam koliko je sati. Nisam morala da pogledam. U ovo doba se to oseća, ili bar ja osećam. Znala sam i kako izgleda sunce, senke, sva okolina tačno u pet. Osetila se tišina koju sa sobom povlači taj trenutak. Osećala sam i to je sve što sam mogla. To me je porazilo. Na neki način i spasilo, tek sad shvatam. Mogli bismo malo da usporimo, jer nam očigledno, brzina kretanja koju smo sebi obezbedili raznim načinima ne odgovara, preterali smo u žurbi toliko da više i ne stižemo na mesta na koja smo pošli.

Nebo je izgledalo tako glatko, kao led, ptice i avioni su klizili po njemu sasvim mirno. Dan i noć prolaze jedno pored drugog, preko njega, nesmetano. Sve što je na zemlji i gleda na gore, ne predstavlja nikakvu pretnju da se mir uruši. Postoji čitav svet značenja, ideja, suštine, ispod površine kojem mi nije dozvoljen pristup, podlo mi se ukazuje u fragmentima, kao mogućnost nečeg većeg, značajnijeg, održava želju za traganjem, ali samo toliko da budem svesna koliko sam daleko. Ljudi često najviše primećuju ono što nedostaje, a mnogo manje ono što stabilno postoji. Iliti: „Teško poslu na koji ste, po ovakvom jutru, krenuli.“, što bi rekao Duško Radović.

Dobro mi je kad sam na stanici i čekam prevoz za koji ne znam da li će da se pojavi, a ne žurim nigde. Znam da mogu i peške, ali stanem malo, bacim pogled, zapalim cigaru. Uradim sve što je potrebno, naravno, to nije dovoljno. Ono što je potrebno je samo početak.

Dolazi mi danas kona. Jesam li vam pričala kako je, onomad, na jednoj sahrani, kada je pop ponavljao ono „večnaja pamjat“ pitala tiho: „Nataša, je l kapiraš ti zašto govore večna mu pamet kada je umro?“, i malo je falilo da i ja umrem tu, na mestu… Nudim grubi redukcionizam u konzervama različitih veličina. Za svačiji ukus ponešto: mala konzerva za brze osude, srednja za svakodnevne rasprave, velika porodična, za ideološke zalihe. Rok trajanja: neograničen. Nuspojave: gubitak nijansi, empatije i sposobnosti slušanja.

Začuje se sa radija Vera Noir – After Dark, i sve se pojednostavi. Da nema pesme, čime bi se čeljade osokolilo?

P. S. Mi smo oni na kojima je svet ostao, jer smo bili mlađi. Bolje da nije.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo