Obećani rast penzija mogao bi biti praćen daljim zaostajanjem za platama. Dok se primanja stečena decenijama rada i (nad)prosječnim uplatama približavaju penzionerskom minimalcu, ukidanje doprinosa za PIO otvara pitanje dugoročnog finansiranja i očuvanja vrijednosti penzionerskih primanja

U skladu sa predizbornim motom za svakoga po nešto, i penzionerima je iz Vlade obećano povećanje primanja. Bez jasne slike koliko će ono, zaista, da vrijedi u poređenju sa cijenama, zaradama i minulim radom na osnovu kojeg su stekli pravo na penziju. Da teže uoče tu prazninu, penzionerima je za decembar obećan jednokratni dodatak od stotinu eura.

Premijer Milojko Spajić najavio je da će, primjenom najavljenog Euro modela, minimalne zarade od januara naredne godine iznositi 1.000, 1.250 i 1.400 eura, zavisno od sistematizacije radnog mjesta prema potrebnom stepenu obrazovanja. Penzioneri će, najavljeno je, u aprilu imati prosječnu penziju veću od 600 eura, dok će minimalna „značajno preći cifru od 500 eura“.

Lako je uočiti bitnu razliku. Dok su za zaposlene najavljene precizne minimalne zarade, u slučaju penzionera i njihovih primanja imamo tek očekivane platne pragove koje bi njihova primanja trebalo da preskoče. Bez tačnih iznosa i dinamike povećanja.

U nedostatku preciznih projekcija, dostupni podaci o kretanjima penzija nakon primjene paketa Evropa sad I i II, pomažu da se prisjetimo početnih pozicija i trendova koji su na snazi od kako je Spajić, kao ministar finansija pa potom i premijer, preuzeo dominantnu ulogu u raspodjeli penzionerskog novca. Zaključak, u najkraćem, glasi da najavljeni rast penzija ne mora značiti očuvanje/poboljšanje položaja (svih) crnogorskih penzionera.

Krajem 2020. prosječna penzija iznosila je 290,78 eura. Minimalna je bila približno upola manja, 145,77 eura. Jedna prosječna penzija vrijedila je koliko dvije minimalne. U avgustu ove godine podaci pokazuju bitno drugačiju sliku. Prosječna penzija iznosila je 550,72, a minimalna 456 eura. Minimalac se približio na gotovo 83 odsto prosjeka. Prosječna penzija bila je svega 94,72 eura veća od minimalne.

Povećanje najnižih penzija bilo je neophodno. Ali način na koji je sprovedeno to povećanje pokrenulo je pitanje položaja ostalih penzionera. Koliko danas vrijedi razlika koju su tokom radnog vijeka ostvarili dužim stažom, većim zaradama i većim izdvajanjima za penzijsko osiguranje? Odgovor je  na osnovu zvaničnih podataka očigledan: ta razlika je danas mnogo manja nego što je bila i morala da bude. Ako se i dalje držimo osnovnih definicija da se visina penzije u Crnoj Gori određuje na osnovu godina staža i iznosa uplaćenih doprinosa.

Iako se penzije u budžetskoj klasifikaciji vode među “transferima za socijalnu zaštitu”, ta računovodstvena raspodjela ne pretvara starosnu penziju u socijalnu pomoć. Ona je stečeno pravo uz očekivane i podrazumijevajuće razlike između iznosa minimalne, prosječne i najveće (limitirane) penzije.

Prethodno povećanje minimalne i prosječne penzije ne govori dovoljno o tome kako je u toj preraspodjeli, pojedinačno, prošao svaki od 116 hiljada penzionera u   Crnoj Gori (podatak je iz 2024 godine, kada je minimalna penzija podignuta na 450 eura, danas je ovdašnjih penzionera, približno, dvije hiljade više). Podizanjem  najnižih penzija porastao je prosjek. Ali penzioner čije je primanje već bilo iznad novouspostavljenog minimum, makar za jedan euro, nije dobio srazmjerno povećanje. Njegova penzija nastavlja da se usklađuje prema zakonskoj formuli vezanoj za rast bruto zarada i inflaciju. Tako se razlika između njega i korisnika minimalne penzije značajno smanjila, iako iza njihovih primanja stoje različite godine rada i različite osnovice na koje su plaćali doprinose.

Koliko su se te razlike približile pokazuje poređenje obračuna za 2021. i septembar ove godine. Uzmimo osiguranika sa 15 godina staža i niskom platom (minimalnom odnosno zagarantovanom), drugog sa 40 godina staža i zaradom koja je tokom obračunskog perioda odgovarala državnom prosjeku, i trećeg sa istim stažom i zaradom za četvrtinu većom od prosječne. Simulirani obračun je izvršen prema  zakonskoj formuli i vrijednostima penzijskog boda Fonda PIO za 2021. i 2026. godinu (vrijednost boda utvrđena za septembar). Pretpostavljeni su kontinuirani lični koeficijenti, ispunjeni uslovi za redovnu starosnu penziju i odsustvo posebnih uvećanja ili umanjenja.

Godine 2021. osiguranik sa 40 godina staža i ličnim koeficijentom jedan imao bi penziju od oko 295 eura. Približno dvostruko veću od tadašnje najniže penzije koju je primao osiguranik sa minimalnim stažom i doprinosima. Penzioneru sa punim  stažom i koeficijentom 1,25 penzija bi iznosila oko 369 eura, odnosno dvije i po tadašnje minimalne penzije.

Danas ista računica daje bitno drugačiji odnos. Penzija za puni radni vijek i prosječnu zaradu iznosila bi oko 494 eura, svega 27 eura iznad septembarskog minimuma. Za zaradu četvrtinu veću od prosječne iznosila bi oko 618 eura, ili tek trećinu više od minimuma. Penzioner sa punim stažom i prosječnom platom pokazuje da je on, sa 25 dodatnih godina staža i većim iznosom doprinosa koje je plaćao, “zaradio”  svega 5,8 odsto veću penziju od garantovane. Razlika koja je 2021. iznosila oko 148 eura (malo više od tadašnje minimalne penzije) sada bi bila oko 27 eura.

Pravo na dostojanstvenu starost pripada i ljudima koji su radili kratko ili za male zarade. Zato pitanje nije da li je najniža penzija previsoka, nego koliko su ostale penzije dovoljne i koliko čuvaju razlike zaslužene tokom radnog vijeka. Ili su u pravu oni koji smatraju da nas prethodne i najavljene “reforme” vode ka socijalnoj penziji, jednakoj za sve one koji ispune propisani starosni kriterijum. Bez obzira na, do skora, odlučujuće detalje koji se tiču dužine radnog staža i visine uplaćenih doprinosa.

Najavljeni Euro model tome dodaje novu dilemu: koliko će penzije zasnovane na decenijama rada pratiti naredni skok zarada?

Krajem 2020, prije programa Evropa sad I, prosječna penzija od oko 291 euro predstavljala je 55 odsto prosječne neto plate. Na početku primjene Evropa sad I, u januaru 2022, taj odnos spustio se na manje od 44 odsto: prosječna penzija iznosila je 299, a prosječna plata 686 eura.

Naknadna povećanja penzija dijelom su smanjila uspostavljeni jaz. U januaru 2024, nakon podizanja minimalne penzije na 450 eura, prosjek je dostigao gotovo 60 odsto prosječne plate. Ali već do decembra te godine, nakon početka primjene Evropa sad II, prosječna penzija (oko 503 eura) ponovo je iznosila manje od polovine prosječne zarade (1.012 eura). U avgustu ove godine odnos prosječne penzije i plate je iznosio oko 53 odsto.

Euro model mogao bi ponovo povećati taj razmak. Prosječna penzija od 600 eura prema prosječnoj plati od 1.400 vrijedjela bi manje od 43 odsto. To je ilustracija, ne konačna projekcija: premijer je najavio iznose iznad oba praga, a stvarni odnos treba izračunati nakon primjene programa, kada već nije predstavljen jasan i precizan model simulacija.

Slično je sa minimalcima. Najniža penzija od 456 eura u avgustu predstavljala je 76 odsto minimalne zarade od 600 eura. Čak i ako bi buduća minimalna penzija dostigla 550 eura, prema najavljenim minimalnim platama vrijedjela bi 55 najniže zagarantovane zarade za radna mjesta za koje nije potrebno više od osnovnog obrazovanja. U poređenju sa najnižom platom obećanom visokoškolcima, najavljena prosječna penzija dobacila bi tek do 39 odsto tog iznosa.

Poređenje najavljuje novu promjenu ekonomskog položaja penzionera u ovdašnjem društvu. Na gore. Prosto, sve manje penzionera može punopravno učestvovati u životu zajednice čije se zarade, potrošnja i očekivanja podižu na novi finansijski nivo koji njihova primanja ne prate.

Dostupni podaci još ne omogućavaju zaključak da je nekadašnji penzionerski srednji sloj u cjelini osiromašio. Pokazuju, međutim, veliko približavanje prosječne penzije zagarantovanom minimalnom iznosu  i mogućnost novog zaostajanja prema platama. Dodatno, Euro model donosi dilemu koja dugoročno prevazilazi kvalitet i kvantitet povećanja penzija najavljenog za narednu godinu. Iz čega će se penzije finansirati kada doprinos za PIO bude ukinut?

Predlog izmjena Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje ukida doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Preciznije, procenat propisanog obaveznog doprinosa svodi na nulu. Prateće izmjene Zakona o PIO prilagođavaju pravila sticanja staža i obračuna penzije sistemu bez tog doprinosa.

Prijedlog, međutim, ne briše osnovnu formulu penzije. Makar za sada. Staž i odnos osiguranikove zarade prema prosječnoj zaradi ostaju elementi obračuna. Zašto, ako se iz Zakona uklanja uslov uplate doprinosa? Zbog čega bi osoba A imala veću penziju od osobe B ako obije imaju isto godina i isti radni staž, a u penzioni fond ni jedna ni druga nijesu uplatile ništa? Ili se ono što su ranije uplaćivali više ne računa. Pravo  na veću penziju, prema sada postojećim modelima, ne može se crpiti samo iz činjenice da je neko imao veću platu od nekoga drugoga.

Ukidanje doprinosa, makar formalno, ne znači automatsko ukidanje finasiranja penzija po tzv. modelu generacijske solidarnosti. Penzije se mogu finansirati porezima. Ali takva promjena zahtijeva precizno objašnjenje koji to trajni prihodi zamjenjuju doprinose. I još važnije, šta se događa kada naplata očekivanih budžetskih prihoda podbaci?

Za penzionere je, zato, pouzdana dugoročna računica održivosti postojećeg modela važnija od samog broja godišnjih usklađivanja. Pošto će njihova primanja zavisiti, prvenstveno, od sposobnosti države da preuzete obaveze izvršava.

Današnji zaposleni imaju i dilemu koliko će vrijedjeti penziona prava koja stiču u sistemu bez doprinosa. Još jedan razlog da država jasno predstavi kakav sistem gradi, kako će ga finansirati i kolike razlike među penzijama namjerava da očuva.

Penzionerima se obećavaju veći iznosi penzija. Ali, oni koji su radili puni radni vijek imaju razloga da se pitaju koliko se u tim (predizbornim) kalkulacijama još prepoznaje njihov minuli rad. I hoće li naredno povećanje sačuvati njihov standard ili ih, uz nominalno više novca, približiti dnu egzistencijalne ljestvice.

Zoran RADULOVIĆ

U saopštenju hrvatskog MVEP od 1. oktobra navedeno je da se Grlić Radman na marginama skupa u Budvi susreo sa njemačkim ministrom Johanom Vadefulom te da su se složili da je zajednički interes obje zemlje „stabilan i europski usmjeren Zapadni Balkan“. Da li je Vadufel direktno razgovarao s hrvatskim kolegom o zahtjevima Zagreba prema Crnoj Gori za sada nema informacija. Vadeful je u Budvi rekao da se kucanje Crne Gore na vrata EU „čuje i u Briselu i u svim evropskim prijestonicama“

U srijedu je njemački ministar vanjskih poslova Johan Vadeful preko Instagrama poslao snažnu poruku za našu zemlju: „Članstvo u EU sada je nadohvat ruke–Crna Gora ima dobre izglede da uskoro postane 28. članica EU“. Vadeful je sumirao da je zatvoreno 18 od 33 poglavlja i da je zemlja regionalni predvodnik. Uz poruku da Njemačka stoji uz Crnu Goru ministar je poželio da „obećanje konačno postane zajednička stvarnost“. Nedjelju dana ranije Vadeful je u Budvi na sastanku zemalja Berlinske inicijative (EU – Zapadni Balkan) rekao da se kucanje Crne Gore na vrata EU „čuje i u Briselu i u svim evropskim prijestonicama“.

Isti dan na istom skupu je u Budvi bio i hrvatski vanjski i ministar evropskih poslova (MVEP) Gordan Grlić Radman koji je opet podigao ulog hrvatskog oponiranja doglednom pristupanju. U izjavi za RTCG Grlić Radman je ponovio da „Hrvatska ne usporava pretpristupni proces…, već da se svakom poglavlju mora pristupiti pažljivo, jer se ona zatvaraju prebrzo“. Posebno se osvrnuo na Poglavlje 14 (saobraćaj) koji je Zagreb blokirao ljetos. Ministar iz redova HDZ-a je dodao da je školski brod Jadran postao lajt motiv u Crnoj Gori, ali da je problem i druga imovina. Hrvatska tvrdi da ima dokumentaciju o svojini vrijednoj više od 2,7 milijardi dolara koju će zahtijevati od Crne Gore pojasnivši da se radi o vojnoj imovini, prevashodno bivše Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). „Gdje je sva ona imovina koja je oteta, koja je prodana ili data nekome? To je vojna sukcesija koja je dokumentirana“, pitao je hrvatski ministar pred medijima. Interesantno je da se HDZ nije sjetio tako nešto pitati Mila Đukanovića kao jednog od glavnih huškača agresije na Hrvatsku i pljačke okupiranih teritorija i vojne imovine JRM. Đukanović je priman u Zagrebu uz najveće državne počasti bez riječi izvinjenja u vlastito ime za razaranja i žrtve u Hrvatskoj. O pohari okupiranih teritorija (Konavle i Cavtat) i rasprodaji vojnih brodova JRM postoji vjerovatno mnogo bolja dokumentacija u Vladi Crne Gore nego kod Grlić Radmana.

U saopštenju hrvatskog MVEP od 1. oktobra navedeno je da se Grlić Radman na marginama skupa u Budvi susreo sa njemačkim ministrom Vadefulom te da su se složili da je zajednički interes obje zemlje „stabilan i europski usmjeren Zapadni Balkan“. Da li Vadufel direktno razgovarao s hrvatskim kolegom o zahtjevima Zagreba prema Crnoj Gori za sada nema informacija. Interesantno je i vrijeme hrvatskog zahtjeva od 2,7 milijardi dolara prema Crnoj Gori. Ono dolazi kada i hrvatski zahtjev (deveti i deseti po redu) od 2,7 milijardi eura prema Briselu za plaćanje Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Hrvatski premijer Andrej Plenković navodi da je hrvatska odradila sve reforme koje se od nje traže (78 po broju) završno sa 31. avgustom. Očekuje se da EK i Privredni i financijski odbor EU daju evaluaciju i završna plaćanja za preostala 153 pokazatelja do kraja 2026. godine.

Vezano za nove hrvatske zahtjeve, vrijedi se podsjetiti da je Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ potpisan u Beču 29. juna 2001. godine između pet država nasljednica. Osim Hrvatske, potpis su stavile SRJ (kasnije Srbija i Crna Gora), Slovenija, BiH i Makedonija. Sporazum je stupio na snagu 2. juna 2004. nakon što je ratificiran od svih pet država. Hrvatska ratifikacija je bila zadnja – u martu 2004. Sporazum se sastoji od osnovnog teksta i sedam priloga–aneksa koji pokrivaju specifične oblasti. Aneks A se tiče podjele državne imovine (nekretnina i opreme) bivše SFRJ na teritorijama država naslednica i u inostranstvu. I dok su diplomatsko – konzularna predstavništva bivše države relativno lako podijeljena, imovina bivše JNA koja se procjenjuje na oko 70 milijardi dolara je i dan danas kamen spoticanja. Podgorički CDM je avgusta 2018. objavio, pozivajući se na izvor u hrvatskom ministarstvu odbrane (MORH), da Hrvatska od Srbije potražuje osam milijardi a od Crne Gore dvije milijarde dolara. Važno je i napomenuti da je nakon raspada Državne zajednice Srbija postala jedina pravna nasljednica SRJ. U ovom slučaju izlazi da bi se Zagreb trebao  obratit Beogradu i sve pitanja rješavati biletaralno sa Srbijom. Srbija je kroz udbaška „događanja naroda“ 1990. instalirala u Podgorici marionetsko rukovodstvo koje nije smjelo strateški samostalno odlučivati i djelovati.

Prošlog ponedjeljka je javni servis prenio, pozivajući se na izvore u Briselu, da EU želi da se otvorena pitanja sa Hrvatskom rješavaju bilateralno kao i da se ona neće odraziti na proces zatvaranja svih poglavlja. U izjavi od četvrtka koju je prenijela Pobjeda Grlić Radman je opet rekao da to „nisu stroga bilateralna pitanja, kako se želi u javnosti lansirati“ i stvoriti dojam hrvatske blokade.

Isto kada i Vadeful, komesarka za proširenje Marta Kos je iz Budve 1. oktobra poručila da je Crna Gora sada „čvrsto u završnoj fazi“ i da se ovog mjeseca očekuje zatvaranje još nekoliko poglavlja. Istog dana je iz Podgorice predsjednica Evropske komisije (EK) Njemica Ursula von der Lajen poslala ohrabrenje – „vjerujemo u Crnu Goru kao 28. članicu do 2028. godine“.

Pet dana kasnije na sajtu nizozemskog parlamenta je osvanuo dokument da EK predlože da se sa Crnom Gorom privremeno zatvori još sedam poglavlja. Radi se o poglavljima 1 (slobodno kretanje robe), 12 (bezbjednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika), 15 (energetika), 17 (ekonomska i monetarna politika), 18 (statistika) i 19 (socijalna politika i zapošljavanje). Pored toga parlament je obaviješten i da je predloženo zatvaranje spornog poglavlja 14 (saobraćaj). Dokument je dostavio vanjski ministar Tom Berendsen. Nezvanično se saznaje da će međuvladina konferencija biti održana 13. oktobra na marginama Savjeta za opšte poslove (GAC) koja slijedi nakon sjednice Radne grupe za proširenje Savjeta EU od 8. oktobra. Za 12. oktobar je planirana sjednica Radne grupe za izradu pristupnog ugovora Crne Gore. Po sadašnjim, nefiksiranim, nacrtima iz Brisela od naše zemlje se očekuje deklarativno obavezivanje da neće koristiti veto pri ulasku drugih iz regiona. EU ima ranije negativno iskustvo sa slovenačkim blokadama Hrvatske zbog neriješene morske granice u Piranskom zalivu i pristupa Slovenije otvorenom moru.

Upitno je da li će svih sedam poglavlja biti zatvoreno 13. oktobra. Nizozemski dokument navodi da vlada u Den Hagu podržava zatvaranje četiri poglavlja – 12, 17, 18 i 19. Za poglavlja 1 i 15 želi odgovore na još neka pitanja, prije konačne saglasnosti, dok je poglavlje 14 osjetljivo zbog Hrvatske.  Iz Podgorice je dan poslije, u utorak, rečeno da je sedam poglavlja pred članicama i da su ispunjeni kriterijumi za zatvaranje. Međutim, broj zatvorenih poglavlja zavisi od saglasnosti svih 27 članica, uključujući i Hrvatsku. Crna Gora takođe namjerava do petka poslati pregovaračke pozicije za preostala poglavlja.

Istovremeno, crnogorska Vlada ima problem sa unutrašnjim miloističko – vučićevskim opstrukcijama članstva u EU oko promjene Ustava. DPS i sateliti uslovljavaju dalju saglasnost stavljanjem na glasanje smjene predsjednika parlamenta Andrije Mandića, navodno zbog saučešća porodici Ratka Mladića. Lider DPS-a Đukanović je ranije uputio čestitku Vojislavu Šešelju po oslobađajućoj prvostepenoj haškoj presudi i saučešće porodici Slobodana Miloševića koga je vjerno služio tokom krvavih 90-tih. DPS i sateliti su tada ćutali.

Ministar odbrane Dragan Krapović 9. oktobra predvodi crnogorsku delegaciju na razgovorima u Zagrebu. Jedna od tema je i školski brod Jadran. Krapović je pred put rekao da ide u dobroj vjeri i volji da čuje argumente hrvatske strane kao i nije stigao nikakav formalni zahtjev „što se tiče (druge) vojne imovine“. Krapovićev odlazak će opteretiti neizglasavanje promjene imena bazena sportskog centra u Kotoru čiji gradonačelnik je iz redova njegovih Demokrata. Navodno nije bilo većine (u vladajućoj koaliciji) da se to stavi na dnevni red lokalnog parlamenta, a DPS i sateliti nisu htjeli dati većinu. Oni tvrde da su oni još u martu tražili promjenu imena bazena ali da je to odćutano. Bazen nosi ime Zorana Džimija Gopčevića za koga se tvrdi da je bio jedan od čuvara i batinaša u logoru Morinj.

Fon der Lajenova je poručila: „Radi se na zatvaranju svih poglavlja do kraja ove godine“.  Njemački vjetar u leđa može  biti presudan.

Jovo MARTINOVIĆ

Kako će najavljeno povećanje minimalnih zarada podnijeti svako od postojećih preduzeća u Crnoj Gori nećemo saznati iz obećanja premijerovog  „pobjedničkog tima“. Za to su potrebne precizne računice zasnovane na egzaktnim podacima

„Tim koji pobjeđuje ne treba mijenjati“, poručio je premijer Milojko Spajić odgovarajući na pitanje ko je pripremio Euro model. Imena autora i njihove računice ostala su skrivene iza obećanja: veće plate, zadovoljniji radnici, uspješniji poslodavci, evropska Crna Gora.

Premijer je u nastupu na RTCG, 25. septembra, odbacio strahovanja od otpuštanja i zatvaranja firmi, pozivajući se na neobjavljene analize održivosti najavljenog programa.

A njegov pobjednički tim ima iskustva i sa obećanjima čiji se obim i rokovi dramatično mijenjaju. „Mi ćemo 2026. u isto vrijeme graditi više od 10 dionica autoputeva“, najavljivao je Spajić prije nešto manje od tri godine. U međuvremenu je Vladin master plan predvidio završetak tri dionice autoputa i jedne brze ceste do 2030. Od deset istovremenih gradilišta stigli smo do nekoliko budućih. Možda.

To ne dokazuje da će  Euro model propasti. Ali dodatno podstiče pitanje   održivosti  premijerove računice.

Novinar i ekonomski analitičar Predrag Zečević očekuje da veće zarade podstaknu potrošnju i smanje socijalnu nejednakost. Za Adria TV je 19. septembra kazao da će bogate kompanije, među kojima izdvaja trgovačke lance, osiguravajuće kuće i banke, morati da dijele bogatstvo sa zaposlenima.

Veće plate mogu povećati promet trgovina, ugostitelja i drugih djelatnosti koje zavise od domaće potrošnje. Mogu olakšati zadržavanje radnika i omogućiti zaposlenima da pristojnije žive od svog rada. Poresko rasterećenje može otvoriti prostor da poslodavac koji već isplaćuje visoke zarade poveća neto platu bez odgovarajućeg povećanja ukupnog troška. Sve to može biti, ali i ne mora.

Drugačija je računica firme koja većinu zaposlenih plaća blizu sadašnjeg minimuma. Koliko će njoj, nakon poreskih izmjena, porasti trošak rada? Može li, dovoljno brzo, obezbijediti dodatni prihod? Da li će to uraditi povećavajući cijene, smanjujući troškove (broj zaposlenih) odlažići planirana ulaganja ili novim kreditima?

Povećana potrošnja neće se jednako rasporediti između velikog trgovačkog lanca, hotelijera, zanatske radnje i građevinske firme koja uslugu naplaćuje po ranije ugovorenoj cijeni. Zato prosjek ne daje odgovor na pitanje mogu li poslodavci da plate Euro model.

Da počnemo od početka. Koliko je preduzeća na koja bi se nova pravila odnosila? Odgovor zavisi šta brojimo, odnosno, gdje tražimo podatke.

Monstat je za 2025. evidentirao 63.823 aktivna poslovna subjekta, prema 58.998 godinu ranije. Centralna banka je na kraju avgusta ove godine evidentirala 70.836 subjekata registrovanih u CRPS-u sa aktivnim računima. Njen širi registar transakcionih računa obuhvatao je 103.375 pravnih lica i preduzetnika, uključujući i subjekte koji nijesu privredna društva.

Slično je sa tvrdnjom da privreda, po osnovu ostvarene dobiti u prethodnim godinama, može izgurati planirana povećanja plata.

Analiza Top Business Montenegro, objavljena u junu prošle godine, za poslovanje tokom 2024. navodi zbirni neto rezultat od 751,7 miliona eura dobiti, oko tri odsto veći nego godinu ranije. To je bio saldo crnogorske privrede, nakon što su od ukupne dobiti odbijeni prikazani gubici. Ista analiza pokazuje da su mikropreduzeća činila 92,85 odsto analiziranih firmi i zapošljavala oko 39 odsto radnika (oko 100 hiljada). U cjelini gledano, ona su 2024. završila sa gubitkom od 74,6 miliona eura.

U prikazu baze BizStats za 2025, koja se za finansijske podatke oslanja na iskaze Poreske uprave, a za identitet i status na CRPS, krajem septembra bilo je 33.529 privrednih subjekata. Pozitivan rezultat imalo je 15.095, negativan 17.180, dok su 1.254 prikazala nulu kao svoj poslovni rezultat za prošlu godinu. Među onima koji su poslovali pozitivno, skoro osam hiljada imalo je profit manji od 10.000 eura, a skoro tri hiljade manje od 1.000 eura (druga grupa sadržana je u prvoj).

Približno 15 odsto pozitivnih rezultata bilo je, dakle, ispod hiljadu, a nešto više od polovine ispod deset hiljada eura godišnje. Za procjenu uticaja najavljenih minimalnih zarada (mogli bi postati prva evropska zemlja sa tri minimalca) važno je i koliko ti subjekti imaju zaposlenih. Hiljadu eura godišnje dobiti nema istu težinu u firmi sa jednim i u firmi sa dvadeset radnika.

Na vrhu liste razmjere su drugačije. Mtel ima prikazanu neto dobit od 76,7 miliona eura, Vezuv 28,2 miliona, CGES 21 milion, Zetagradnja i Voli približno po 16,1 milion. Aerodromi Crne Gore i Okov ostvarili su oko 12,9 miliona dobiti.

Tu, očigledno, novca ima. Ali pitanje koliki dio dobiti može biti usmjeren na zarade, traži dodatnu analizu. Pošto dobit može uključivati i jednokratne prihode poput prodaje dijela imovine. Kao što može biti praćena nenaplaćenim potraživanjima, kreditima i potrebom za novim ulaganjima. Nije svaki euro računovodstvene dobiti euro na računu.

Ni značajna dobit ne garantuje širok prostor za dodatne troškove. Među vodećim maloprodajnim lancima, Voli je uz 390,1 milion eura prihoda imao neto dobit od 16,1 milion. To je, približno, 4,1 odsto prometa.

Slično je u cijeloj branši. HDL je uz 294,2 miliona prihoda ostvario 12,5 miliona dobiti, odnosno 4,3 odsto. Domaća trgovina, koja posluje kroz prodavnice Aroma, City i Conto, prikazala je 161,4 miliona eura prihoda i 4,10 miliona neto dobiti, što je oko 2,5 odsto prihoda, uz 1.440 zaposlenih. Megapromet je imao 72,8 miliona prihoda i 1,99 miliona dobiti, oko 2,7 odsto, uz 402 zaposlena. Idea je uz 275,7 miliona prihoda prikazala 1,34 miliona neto dobiti, oko pola procenta prihoda, i 2.426 zaposlenih.

Zanimljivo je primijetiti da, kada bi ukupni trošak poslodavca primjenom programa Euro model porastao za 100 eura mjesečno po zaposlenom (procjene ukazuju da bi trebalo biti više), kod Idee bi dodatni trošak bio dvostruko veći od prošlogodišnje neto dobiti.

Ponovimo, ovo nije obračun Euro modela, već ilustracija različitih kapaciteta poslodavaca. Čak i u okviru iste branše.

Na drugom kraju liste, simbolična dobit takođe traži objašnjenje. U pregledu najmanjih pozitivnih rezultata za 2025, Legita je prikazala euro dobiti i deset zaposlenih, Feb Studio euro i dvoje zaposlenih, a E&T Healthy Bee euro i troje zaposlenih. Godišnji profit tih firmi manji je od cijene kafe u prestižnijem lokalu.

Zarade su, ipak, već uračunate među troškove koji su prethodili toj dobiti. Mali pozitivan rezultat može nastati zbog niske marže, investiranja, jednokratnog rashoda ili načina knjiženja. Sam po sebi ne dokazuje ni izrabljivanje radnika ni nemogućnost nastavka poslovanja. Ali otvara prostor za pitanje odakle bi firma obezbijedila novac za dodatni, trajan trošak.

Glavobolja izazvana najavom Euro modela nije rezervisana samo za privatni sektor. U aktuelnom prikazu za 2025., EPCG ima negativan neto rezultat od 92,1 milion eura, Crnogorska plovidba 26 miliona, Luka Bar 6,44 miliona, a Željeznička infrastruktura 4,10 miliona. Država treba da procijeni i kako će njena preduzeća finansirati nove obaveze.

Blokirani računi takođe pričaju svoju priču, obećavajući moguće probleme. Na kraju avgusta bilo je blokirano 17.920 subjekata registrovanih u CRPS-u, za iznos od 1,722 milijarde eura. Među njima su 1.403 aktivna subjekta, sa oko 367,1 milion eura iznosa blokade (prispjelog duga). Ostatak pripada neaktivnim subjektima, pa se ukupan iznos ne može predstaviti kao teret firmi koje danas posluju i zapošljavaju.

Komp-As se, recimo, nalazi u spisku aktivnih subjekata sa blokadom od oko 42,3 miliona eura koja traje skoro petnaest godina. To otvara pitanje šta formalni status „aktivan“ govori o stvarnom poslovanju i mogućnosti naplate.

Nebojša Medojević u objavi od 1. oktobra Euro model opisuje kao „politički račun ispostavljen onima koji ne štampaju novac za plate, već ga moraju zaraditi – malim i srednjim preduzećima“.

Razliku ne plaća premijer, navodi Medojević. „Razliku plaća poslodavac iz marže koja u velikom dijelu privrede jedva postoji“. On procjenjuje da bi u prvoj godini primjen Euro modela moglo biti ugroženo između deset i osamnaest hiljada formalnih poslova, kroz otkaze, neprodužavanje ugovora, skraćivanje radnog vremena, prelaska u sivu zonu ili gašenje firmi.

Fidelity consulting u objavi istog dana poredi suficit od oko 192 miliona eura u prvih osam mjeseci 2023. sa deficitom za isti period ove godine od oko 146 miliona. Miloš Vuković navodi da su tokom tri godine budžetski prihodi porasli za 318 miliona, a izdaci za 656 miliona: „na svaki dodatni euro naplate država je potrošila dva“.

Iz ovih poređenja proizilazi pitanje koje se ne tiču samo privatnih poslodavaca već i države (koja je i dalje najveći poslodavac u Crnoj Gori): Koliki je prostor za preuzimanje dodatnih trajnih obaveze kada izdaci već rastu brže od prihoda? Veće plate i penzije mogu povećati potrošnju i naplatu poreza. Dio dodatne potrošnje otići će na uvoz. Koliki će biti povrat budžetu i pojedinim djelatnostima, potrebno je pokazati preciznim modelima i analizama.

Za procjenu učinka Euro modela potrebna su makar tri odgovora: koliko zaposlenih dobija povećanje zarade, koliko njihovim poslodavcima raste ukupan trošak nakon poreskog rasterećenja i koliko firmi taj trošak može pokriti sadašnjim poslovanjem.

Radi razrješenja drugih nepoznanica treba pokazati koliko dodatnih prihoda Vlada očekuje, u kojem roku i kako će biti premošten period između prve veće plate i očekivanog povećanja prometa. Premijer procjenjuje da bi za manja preduzeća taj razmak trajao od 30 do 70 dana. I ta procjena traži neki oslonac. A da to ne bude tzv. pobjednički tim.

Kada nije Vlada, Fiskalni savjet bi mogao javnosti predočiti te računice. Da se vidi koliko poslodavaca može povećati zarade bez smanjenja broja zaposlenih, koliko ih zavisi od očekivanog rasta prihoda i kakva je podrška predviđena za one koji nove obaveze ne mogu podnijeti. Od toga zavisi hoće li obećana veća plata za radnika značiti i sigurniju budućnost. Počev od očuvanja radnog mjesta pa do iznosa buduće penzije.

Zoran RADULOVIĆ